Dragi moji hopsići i hopsalice,

Evo mene, da se javim samo sa par rečenica (a moglo bi se i odužiti – tko zna…) Tu sam, svih vas volim. Nisam nestala, samo sam još uvijek toliko zaposlena ”čišćenjem” da duže objave ne stignem niti pisati, a i nekako više volim šutjeti dok sve ne dođe na svoje mjesto. Puno bi vam toga mogla ispričati, ali još nije vrijeme za to…

Mislim da je jednom Petra Varšić napisala da ni sami ne znamo u što se upuštamo izgovarajući: Hvala i Volim te. Imala je pravo. Ni ja nisam imala pojma što će sve Hooponopono kod mene pokrenuti. Dragi moji, kod mene se sve praši, čisti se sto na sat, ovo što mi se sada dešava to je prava generalka u mom životu. Kao što glasi i naslov: ”Divota prašine” – tako bi sada nazvala moju trenutnu situaciju. Rješavam se svega što nije za moje najveće dobro, što me je godinama sputavalo, nije mi dalo disati, ”lete” iz mog života i stvari i ljudi… Puno sam toga ”pospremila u ladice” i zauvijek ih zatvorila. Naučila sam reći NE, to mi je prije predstavljalo veliki problem, plesala sam kako su mi drugi svirali. Napokon mi raste samopouzdanje koje je bilo pošteno uzdrmano, sada me iz ogledala gleda jedna sasvim druga osoba, nova Ja, koju gotovo da i ne prepoznajem.

Napokon sam skupila snagu mijenjati svoju stvarnost. Vjerujem u sebe, u dragog Boga i u Njegovo vodstvo. Kao da čujem Njegov glas kako me vodi.
Čini mi se da se trenutno borim protiv vjetra, protiv valova, kao da sam u nekom žrvnju koji me želi pretvoriti u prah, ali znam da su sve prepreke na mom putu u stvari darovi, i kada savladam sve te lekcije koje mi Nebo gotovo svakodnevno servira, ugledati ću jedan ljepši put… Mnogo se toga ruši, kao da Uragan prolazi kroz moj život i uništava sve ono što ne valja, što nije građeno na temeljima ljubavi. Spremna sam početi iz početka. Graditi nove temelje,živjeti život sa smiješkom na licu. Hvala i Volim te, imaju takvu moć koju mi niti zamisliti ne možemo. Dragi moji, te su riječi razdrmale temelje onoga što sam godinama gradila, neka se trese i neka se praši, i neka se ruši…

Gradit ću ponovno sve, pa šta bude. Prvi puta u životu nije me strah. Doviđenja lažna luko, doviđenja lažna srećo. Dižem sidro i plovim dalje. Nemam pojma kud, ali dišem duboko i taj osjećaj skore slobode diže mi jedra…Bože, pošalji mi vjetar u njih, predajem ti svoje kormilo sa punim povjerenjem. Ja nemam pojma kud, ali ti znaš… Hvala ti, Volim te

– S. L.