Sjećam se prvoga trenutka kada sam si rekla Volim te.
I jako dobro se sjećam tog osjećaja. Neki se topli ugodni val u meni pokrenuo…nešto je čarobno prostrujalo kroz moje tijelo. Praktički cijelo vrijeme nakon tog trenutka, kad god sam izgovarala riječi, osjećala sam crnu rupu u srcu…snažan dio mene bio je duboko nesretan, tužan, frustriran, i htio je probiti van.. sjećam se da sam jedne večeri legla u krevet i plakala plakala plakala, nisam znala što mi je i čemu sve to, otkud ta tuga… je li to što sam nezadovoljna svojim poslom, svojim planovima koji se još nisu ostvarili, je li to zato što sam prekinula s dečkom a nisam to htjela? Ili jesam… ne znam…
Sve dok se idućeg dana nisam pogledala u ogledalo…
…
Imala sam tijelo desetogodišnjakinje.
I trebalo je vremena da informacija dođe do moje glave, trebalo je vremena da mozak dobije energiju da nešto shvati.. jer mjesecima on nije dobio ono što mu je trebalo – konkretan obrok.
U tom momentu, konstantno čisteći programe anoreksije u mojoj glavi, postala sam sve svjesnija svojega problema, i činjenice koliko sam cijelo vrijeme bila gladna. U početku je bilo strašno teško – tijelo mi je bilo istraumatizirano, i morala sam se jako naprezati da shvatim njegove poruke – kada sam gladna, kada žedna, kada mi se spava. Itd… jer osjećaj gladi sam odavno izgubila. Oslanjala sam se na intuiciju, koja je bila jaka jaka jaka…zahvaljujući čarobnim ho’oponopono mantrama. Hvala im beskrajno.
Svih tih 8-9 mjeseci prije odraza u ogledalu mislila sam da sam se strašno promijenila, da više nisam ista osoba, jer ne mogu više raditi stvari koje sam prije bez problema radila – mislila sam da ludim i pucam. A zapravo, cijelo vrijeme sam bila GLADNA. Moj um nije mogao biti bistar, jer ništa mu nije davalo energiju. Moje tijelo je cijelo boljelo, a to sam potiskivala.
Ja sam nakon te spoznaje čistila i čistila i čistila, i polako opuštala grč pred tanjurom… polako sam prestala slušati moj preglasni um i ego, koji su stalno analizirali i opsesivno brojali kalorije… polako mi se vraćao osjećaj gladi i apetit.
Čudim se sama sebi kako sam to uspjela prebroditi… prebrodila sam fazu anoreksije sama. Bez bolnica, doktora, lijekova, shakeova, nutricionista…psihijatara…
Prošla sam kroz nju totalno sama, imajući uz sebe četiri čarobne riječi i yogu.
Vratila sam se na staro, opet se osjećam kao ona stara, i čistim se još više, iako moram priznati da je iz nekog razloga sada teže čistiti nego prije, ali nema veze – ja ne odustajem. Riješila sam taj problem sa sobom, više ne ignoriram poruke svoga tijela – dapače, sada mu želim sve najbolje, i unosim u sebe najbolju moguću hranu. Jedino sa čime se još borim jest prihvaćanje svoga tijela, koje je ipak nakon te faze postalo veće. Nadam se da ćemo uskoro moje tijelo i ja naći jedan jedinstveni zajednički predivan jezik.
Čistim i dalje – i tko zna što je ta prepreka i otpor koji se u meni javlja… je li ikome osim meni ponekad teško izgovarati te riječi u glavi? Pišite, zanima me.
I tko zna što ću još u naredno vrijeme spoznati?
Osjećam da predivne stvari dolaze. Kao što su se do sad desile, još će ih mnogo doći. Znam to.
Hvala vam svima.
Eaven
Ho'oponopono Tehnika 
Ovdje sam da te ohrabrim za sve ono što je ispred tebe. Čestitam ti za tvoju hrabrost i volju. I meni su se dešavala čišćenje popraćena suzama i tugom, a zapravo to je bilo moje oslobađanje, barem sam ja to tako doživjela. Predivan osjećaj je uslijedio par dana poslije i od tada nemam više čišćenja popraćena tugom ili suzama. Osjećam se odlično i zahvalana sam Božanstvu i HO i svima Vama koji pišete ove predivne članke. Što vrijeme odmiče dalje to je i meni teže čistiti, neznam zašto se to dešava… Možda moramo biti uporniji ili je to sve sa nekim razlogom tako. Ako netko zna žašto dolazi do toga, molim da malo napiše nešto o tome. Ja hopsam već oko pola godine i samo znam da sebe spoznajem i da sam uz sve probleme, unutar sebe zadovoljna. Nevjerovatan si HO, VOLIM TE I HVALA TI.
🙂 ❤ Prelijepa objava i komentar!
Gle, ako kročiš nogom u sobu u kojoj nitko nije bio godinama, možda jednom ili dvaput od kada se kuća izgradila, zateći ćeš priličnu količinu prašine, zar ne? Usprkos užasu i odbojnosti ići ćeš čistiti. Kako ćeš ići čistiti? Pa prvo agresivno! Pa ćeš navaliti na mjesta gdje ima najviše prašine, zato jer ne želiš da ti se ta prašina razbacuje okolo po sobi! Dakle, čistiš jako zaprljana mjesta i onda ćeš ugledati da u sobi postoji i nekakav tepih. Lijepo će se nazrijeti šare, vezovi, poneka boja. Osmijeh se sada pojavljuje na tvom licu – cijeli posao dobiva smisao, biva preplavljen spoznajnim rezultatom – konkretnim oblicima kojih prije nije bilo.
Kako dakle, sada ideš čistiti? Promijeniti ćeš strategiju, pa ćeš ići suptilnije djelovati na prašinu, promijeniti ćeš alate, možda finiju metlu, sredstva za čišćenje neće biti ista, jer imaš uvid u u neke dijelove koji su se ukazali! Trebaju ti ona što ne oštećuju materijal tepiha, što ne skidaju boju, što su ugodna za prostor i za udisanje…Dakle, kako se tepih/soba razotkriva, tako mijenjaš načine čišćenja!
Jasno je da je soba tvoja Nutrina, Sebstvo; Kuća tvoje tijelo, a čišćenje Ho'oponopono! A tepih? Tepih je tvoja osobna povijest, tvoj Put, sve je u njemu zapisano i on te sada najviše zanima! (Hvala Anita Moorjani :D).
Ma koliko se Ho'oponopono činio kao univerzalna praksa, ona je jaaaako individualna! Možda se ova takozvana jednostavnost nabacuje svima nama kao nešto zajedničko, pa nas zbunjuje i ostanemo slijepljeni na toj jednoj točci "jednostavnog"? Čudimo se kako se ne možemo pomaći, što nije u redu, a do maloprije je čuda radilo?
Zanimljivo je primijetiti kako se jaka prljavština lakše čisti, jer samo navališ kao sivonja na tu gomilu, pa ne možeš pogriješiti zar ne? Samo vitlaš metlom gdjegod, a prašina se čisti! Problem nastaje kada treba biti strateg, suptilan, smiren i strpljiv – tada silovanje ne rezonira, čini se stranim, alienskim, ne paše i to tumačimo kao otpor!
Praksa u kojoj razotkrivamo Sebe je jako slojevita i stoga strogo individualna, jer kada kažeš "Volim te", posvećuješ pažnju Sebi, svojoj Božanskoj prirodi, onome što Zna tko si!
"Volim te" kaže: Posveti se Sebi, osluškuj što ti Ja kaže! Prilagođavanje čišćenja tom znanju što ga Ja iskazuje je level broj 2 u toj slojevitosti (to ti je recimo način kojim počinješ osvježavati sada taj tepih, kada ti se sve više razotkriva u svojoj divoti, istraživanje njegove prirode i slojeva)! Sada više nisi slijepac što baulja u kaosu nereda iluzija i obmana, nego imaš "pregled" Sebe, uvid u svoju ljepotu i snagu. Prepusti se tome, ono će te voditi kako ćeš dalje čistiti. Ovdje nastupa individualnost, upoznavanje sa sobom – Sebom i to ti je najveća moguća snaga koju možeš crpiti, beskrajan Izvor. Samo dozvoli Sebi da ti priča, daje rješenja, savjete, da komunicira sa tobom i odmah će ti biti jasno da nikada nije bilo stanke, otpora, stagnacije, nego samo nešto drugo preuzima tvoje čišćenje, prakticiranja Ho'oponopona!
Volim te ❤ 😀
Super, sada mi je sve jasnije. Neno i Dani Ella puuuuno Vam hvala. Od početka sam najradije čitala vaše objave i sada se baš vas dvoje javite i osvjetlite moj put.
Sretna sam.
Volim te.
Teško je jer očekujemo maksimalno od sebe. Očekujemo da čistimo u najvećoj mogućoj mjeri, jer će onda i rezultati čišćenja biti maksimalni. Sad bi odjednom očistili ‘sve’ – sad i odmah, ne želimo više gubiti vrijeme… Izgladnjivanje nije ljubav prema sebi; niti jedna vrsta maltretiranja nije dobra ni zdrava. Ako želimo očistiti mrlju na tkanini nećemo istresti cijelu bocu Vanisha na nju jer ćemo tako uništiti cijelu tkaninu. Ljubav i brižnost prema sebi osnova je za sve, pa i za hopsanje. Ako osjećamo otpor prema hopsanju promjenimo način hopsanja (promjena alata, ritam ponavljanja, način ponavljanja i sl.). Ja sam na primjer osoba koja voli promjene i ne mislim da zbog toga imam problem – to je dio moje osobnosti i nju ne ignoriram (jer i to je nasilje) već ju koristim da iz sebe izvučem maksimum. Bitno je ne odustati, pronaći način koji nam odgovara, koji nas motivira. I onda u jednom trenutku uočavamo da smo hopsajući prevalili dugačak put, da se osjećamo bolje nego prije i to je već dovoljan motiv za nastaviti dalje. Kako vrijeme odmiče hopsajući stječemo određen ‘staž’ – on je vrlo važan jer sad nam je naše vlastito iskustvo najbolji pokazatelj onoga što nam se dešava, i smjernica je za dalje. Ako tog iskustva nemamo, onda ‘zvjeramo’ svuda okolo umjesto da gledamo u Sebe – jer tamo su odgovori na sva pitanja i sve što nam treba. ❤ ❤ ❤
Puno vam hvala na komentarima, kako ovdje, tako i na fejsbuku 🙂 čitam ih i zahvaljujem na svakom srcu i svakoj riječi koju ste mi napisali. I love you all
Pingback: Anoreksija – izliječiti sama sebe – Alternativa Informacije
Pingback: Ova djevojka je sama izliječila anoreksiju – Alternativa Informacije