Prije nego li Sebe čvrsto zagrlim i rastočim u Vlastitosti, putujem vlastitim sjećanjima. Sjećanja ustvari ne postoje, ona nisu stvarna. Sjećanja su samo neosvijetljeni mrak..
To nije odsustvo Svjetla, već prisustvo nečega čega nema.
S Hvala i Volim te mrak nestaje i ostaje samo Svijetlo. Zašto bih se bojala mraka, ako je Svjetlo uvijek sa mnom? Zašto bih se bojala mraka, ako mrak ne postoji? Sjećanja su samo neosvijetljeni mrakovi oživljeni kontinuumom vremena i prostora…
Hopsajući, oslobađam se vezanosti za sjećanja… hopsajući ‘putujem’ prema Sebi. I dok Hvala i Volim te ‘brišu’ sve pred sobom Ja raspoznajem onu stranu Sebe koja je Ovdje i Sada – sve prisutna i čeka – na naš Zagrljaj.

Zagrljaj kao zadnji čin stapanja…

Zagrljaj je ustvari posljednji čin na HO putu. To je trenutak koji se ne dešava samo jedan put… on je prisutan kad god sjećanja nisu. Svaki put kad kažem Volim te zagrlila sam Sebe i Stopila se s onim djelom Sebe bez kojega ne mogu.

– Dani Ella