U stvari, i nemaju kuda otići osim na jedno mjesto.

Sve što sam ikada rekla u sebi ili na glas rekla sam opet SEBI. Čak ako i zanemarim onu poznatu ‘Nema nikoga vani’ – sve počinje i završava sa mnom. To je na neki način i dokazivo – ako sam ja ‘mjesto’ zbivanja radnje onda sve što se dešava – dešava se u Meni. Pa tako sve što je upućeno kroz Mene nekome Drugom prošlo je prvo kroz Mene – i lijepa riječ i ona manje lijepa.

Ako sam npr. Ljuta onda tu ljutnju prvo osjećam u sebi prije nego li je ‘prebacim’ na nekoga drugog – ona se u meni manifestira kao činjenično stanje koje se odražava i na fizičkom, psihičkom a i duhovnom nivou.
Na fizičkom – skoči mi krvni tlak, u tijelu se pojačano luče određeni hormoni, pada mi imunitet;
– na psihičkom – ne osjećam više mir u sebi već (ne)mir, hrpetine misli kolaju mojim umom, jedna totalna konfuzija u glavi koju prati gubitak kontrole;
– na duhovnoj razini se ljutnja manifestira kao ‘odvajanje’ – ne pripadanje cjelini.

Recimo da sam ‘opravdano’ ljuta (netko mi se potpisao na auto metalnim oštrim predmetom).
Prva reakcija je vjerojatno: šok i nevjerica, pa onda ljutnja i bijes i na kraju neizbježno prihvaćanje postojeće situacije te stanje frustracije popraćeno saniranjem štete (koja se ne odnosi samo na auto nego i na nas same – hopsanje, meditacija, vježbe disanja, lupanje u jastuk, trčanje do iznemoglosti, prejedanje, pušenje, jadanje i kukanje prijateljima, pisanje postova na fb i sl.)

Kako Smireno preuzeti odgovornost za nešto potpuno neočekivano?
Kako izgledati u takvim situacijama kao netko tko je svjestan kako stvari u svijetu funkcioniraju? Teško, zar ne?
A bogme je i totalno glupo staviti masku ‘nedodirljivosti’ pa pokazivati svijetu koliko smo moćni i kako nam ‘nitko i ništa’ ništa ne može, a u stvari iznutra se ‘raspadamo’ i pucamo po šavovima. Zanimljivo zar ne?
Ne dijele se ljudi na moćne i nemoćne – to bi bila vrlo glupa podjela. Ljudi se dijele na one kojima je jasno da ništa ne znaju i one koji misle da sve znaju.

Ako ne znam razloge zbog kojih mi se dogodio nemili događaj (npr. s autom) onda ne mogu nikoga niti optužiti jel’ tako? To ne znači da ću onda ‘napasti’ samu sebe, jer nisam baš sigurna ni na koji način bih ja sama mogla biti kriva za nemili događaj. To što negdje piše i netko mudar mi je rekao da sam sam upravo ja kriva za sve što mi se dešava mi ustvari ne znači Ništa – baš Ništa! To je kao i s Oprostom – reći nekome ‘Opraštam ti’ ne znači ništa.

Pa što onda? Odgovornost nije u stvari ‘teret’ s kojim putujemo kroz život – on je Činjenica da se Život dešava baš Meni.
Bez obzira čemu svjedočim u svom životu Ja sam ta kojoj se to dešava (to nisam Ja, ali se Meni dešava) i ukoliko želim mijenjati ‘okruženje’ oko sebe potrebno je uočiti neke poveznice između Mene i onoga Što mi se dešava.
U izmišljenom slučaju s ogrebanim autom ja sam mogla biti: jako ljuta (toliko da završim na hitnoj ili recimo da se idem s nekim fizički obračunavati), mogla sam biti srednje ljuta (tek toliko da mi je čitav dan upropašten) i recimo malo ljuta (nakon par minuta Mir bi se vratio i brige više ne bi bilo).
Moja reakcija na pojedine događaje je ustvari odličan pokazatelj svega onoga što se dešava unutar Mene.
Kad hopsam jedno vrijeme i desi mi se nešto što mi se ne sviđa moja reakcija na taj događaj će u stvari biti jasan pokazatelj mog temeljnog ‘Mira’.
Sve ono što nam se dešava u Životu je ustvari ovdje samo zato da bi smo bili svjesni što još ‘trebamo’ otpustiti.

‘Hopsam pola godine i jučer sam završila na hitnoj! Kako to?’
Pa lijepo, kad krenemo hopsati život se ne zaustavlja, on se i dalje dešava u svoj svojoj punini i raskoši svega i svačega, ali – ako konstantno ‘ulažemo’ u Sebe naš doživljaj i reakcije Svijeta će mijenjati, jer Ja sam ta koja nešto doživljava, percipira i reagira i nemoguće je da se Život dešava nekomu drugomu osim Meni.

Svaki izgovoreni Volim te ili Hvala idu Meni (pustimo sad na što se sve dijelimo po HO terminologiji) – svaki Volim te ili Hvala ‘miješa’ se s već postojećim ‘sadržajem’ unutar nas samih. U trenutku kad Programi ustupe mjesto Inspiraciji Sve se mijenja – iako je to možda najmanje bitno u tom trenutku jer već sama Inspiracija je dostatna promjena općeg stanja – čije onda posljedice i ne mogu biti drugačije nego Savršene.   

– Dani Ella