Jeste li čuli za brdo (poluotok) Atos?
Ako jeste, onda znate da se nalazi na sjeveroistoku Grčke. Za one koji nisu, njegovu precizniju lokaciju mogu pronaći na karti ili netu.
A jeste li znali da su na njemu smješteni manastiri (njih dvadeset) i da tamo borave pravoslavni monasi, kontinuirano od 10 stoljeća? Pristup samom poluotoku za javnost je ograničen, a životni rituali monaha vrlo su zanimljivi. Naime, oni od 0-24 h mole ‘hopsaju’ tzv. Isusovom molitvom (“Gospode Isuse Kriste, sine Božji, smiluj se”), uz ostale radne i liturgijske dužnosti. Zgodno je da u njihovoj zajednici postoji doktor koji skoro pa i nema posla – gotovo da su svi odličnog zdravlja. Žive na isti način već 1000 godina – u nekim manastirima imaju struju, u nekima ne. Ne prate medije i potpuno su izolirani od vanjskog svijeta. Žive u cenobitskim zajednicama, ali i kao eremiti – kao posve izolirani pojedinci u pustinjačkim nastambama. I ‘hopsaju’ – cijelo vrijeme. U jednom razgovoru s jednim od monaha voditelj intervjua izrazio je žaljenje što ga je odvojio od cjelodnevne molitve, na što je monah odgovorio da moli – ‘hopsa’ i tijekom samog razgovora. Također je naglasio da se molitva ponavlja i tijekom spavanja.

Ono što je meni posebno interesantno u ovoj lijepoj istinitoj priči jest činjenica da su oni – kao i mi ‘hopsanju’ – posvećeni molitvi cijelo vrijeme, ali da sigurno nemaju nikakvih očekivanja, jer ona su naprosto besmislena iz njihove pozicije življenja. Radi se o potpunoj posvećenosti Bogu.
‘Čiste’ oni, a čistimo i mi. Moguće je da mi svoje rezultate čišćenja vrlo često procijenjujemo, dok kod njih to naravno nema smisla.
Na Atosu ne postoje Očekivanja… samo druženje sa Nulom preko Inspiracije i to je sasvim dovoljno.
Kad nemamo Očekivanja onda imamo potpuno Povjerenje u Boga (Nulu), ne propitujemo, ne istražujemo i sl. – jednostavno smo u procesu koji je sam po sebi Svet i dovoljan.

– Dani Ella