Sjećanja na tamo nešto…

pisanjeE, sada… dvije – tri stvari koje su me napustile s HO. Pisat ću u sadašnjem vremenu, jer je tako lijepoooo imati tek sjećanja na tooo…

1. Nekidan sam se zaputila u saunu… Bronhitis od dva mjeseca me slomio… i čula sam da sauna daje jako dobre rezultate što mi i nije bilo čudno: parila me mama kad sam bila dijete… Totalno ne misleći na moju nemoć i osjećaj gušenja, ja sam se “zbog bronhitisa” zaputila u saunu. Provela tamo sat vremena s dvije kratke pauze… bronhitis nestao… i ja kao sretna jer sam našla način da si pomognem. Jutros dok sam prala zubala, sjetim se te saune… i sine mi odjednom!!

Zaboga, Anita! Pa sjedila si u sauni!!! Naime, nisam o tome nikada pisala, pa ni pričala, ali bila sam klaustrofobična. Nisam podnosila liftove i kabine ni išta tijesno. Ušla bih ja u lift… ali bi ta vožnja redovito bila čisto trpljenje užasa. Čak bi me i hauba u frizerskom salonu znala toliko uznemiriti da sam sasvim odustala od upotrebe iste. E, pa…. mogu reći: imam sjećanje na klaustrofobiju!  

2. Novac i ja… uh… Odnos sa tom energijom je uvijek bio proklizavajući. Naravno… niti sam ja klizala razdragane piruete k njemu, niti je on klizao prema meni… Bilo je tu dodirnih momenata, kada bismo se čak i uhvatili u nazovi “plesnu figuru”, ali trajalo je kratko i otklizali bi dalje svatko svojim putem…
To je sada toliko drugačije, da mi je zapravo dovoljno promisliti da mi nešto treba, a novac mi dođe…
Nekidan sam napisala da mi se pokvario laptop… Ja …nestrpljiva… živčić na n-tu…nabadam slovo po slovo dok pišem roman … i hopsam… hopsam… čistim sve to što osjećam zbog takve pojavne muke oko laptopa… I kažem: Oj, Bože… treba mi novi laptop… a Ti kako znaš… ili pošalji laptopić ili kunice za laptopić….

I jutros… tipkam ja vama objavu, kadli me zove klijent koji inzistira da mu napravim 10 tretmana na daljinu i to samo zato jer mu prijaju, i inzistira da mi plati sutra i odjednom za sve!
Tako da: imam sjećanja na otpor prema novcu, ali nemam više otpor prema njemu! 

3. Jesam li ja ono spomenula neki roman?? 

Pa da… ostvaruje mi se san. Moj roman nije već izdan zato jer nisam imala samopouzdanja za to. Osjećala sam uvijek kako to što napišem nije dovoljno lijepo ni dobro. Sve što sam ikada objavila ili javno pročitala, bilo je samo zato jer sam bila uvjerena da ću tako pobjediti to u sebi. I hopsala sam uvijek nad time što bih osjećala dok sam čitala svoje tekstove. Vjerujte mi…ni jedan lajk ni pozitivan komentar nisu pomagali u pobjedi toga. Tko bi rekao?
Dakle: imam sjećanja na to da je dar pisanja, kao alat mojoj svrsi, bezvrijedan, ali nemam više osjećaj da je tako.

Sa “živim HO” zapravo sam postigla- živjeti život kao da imam bezbroj prošlih života u trajanju ovoga jednoga života.

Eto mi ga na… zvoni mi mob… živo me zanima što mi je stiglo!!!  

– Anita BArišić

Oglasi

2 responses

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s