Da bismo mogli vjerovati sebi morali bismo prvo znati točno tko smo – a to je nemoguće!
Kako razlučiti u sebi ono što sam Ja od onoga što nisam? To ustvari nije niti moguće samim razlučivanjem.
Problem? Pa u stvari to i ne mora biti problem, ukoliko postoji Povjerenje. Hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim, hvala,…

Kako nastaje Povjerenje?
Prvo treba spoznati da ne znamo tko smo, da ne znamo jasno razlučiti Programe od Inspiracije i da osim samog doživljaja da JESMO sve ostalo je pod upitnikom. Zbilja jest, jer osim naše same svjesnosti da postojimo (koja je cjelovita) sve ostalo je relativno (promjenjivo).
Jasno je da smo Mi onaj dio nas koji je apsolutan (da, to je Ljubav, ali ne govorim sad o tome), a postoji i ovaj drugi relativni dio koji se konstantno mijenja čiji smo svjedoci svakodnevno. S drugim, tim relativnim djelom funkcioniramo u svom svakodnevnom životu – donosimo odluke, biramo, odlučujemo…
Kad donesemo neku odluku koja nam se čini kao ‘baš naša odluka’ velika je vjerojatnost (90%) da to uopće nije naša odluka. Kad kažem ‘naša odluka’ mislim na ono što bismo odlučili kada bismo bili u NULI. Otežavajuća okolnost jest ta što se odluke iz Programa čine jednako stvarne i vjerodostojne kao ove iz Nule. Pa tako nam se može činiti da smo zbilja objektivno s pravom ljuti na nekoga, da zbilja imamo pravo nekoga kazniti i sl.
Moguće je imati takve reakcije i iz Nule, ali onda su one uglavnom automatske – recimo neko vas napadne i vi se automatski branite (prirodna reakcija) ili hodate cestom i neoprezan vozač vas skoro pokupi sa svojim autom da niste u zadnji tren odskočili u stranu.

Programi žive od smislene Drame, ustvari Drama jest sačinjena od Programa. Programi su građevni materijal Drame i to vrlo kvalitetan i uvjerljiv – toliko da tvore jedan posve zaseban ‘stvaran’ svijet kojega je vrlo teško prozreti… gotovo nemoguće. Taman kad ste mislite da ste istupili iz tog dramskog cirkusa, uočite da ste i dalje u njemu, samo što se scenografija malo promijenila.
Uočavanjem – sviješću, unosimo svjetlo u mrak. Osvješćivanje da sam npr. svjesna svoje obuzetosti i vezanosti za određeni Program – unosi svjetlo i razotkrivanjem se događa jedna vrsta raspuštanja Iluzije. A Programi jesu Iluzija.

Hopsamo i Programi prirodno otpadaju… to je proces koji traje…
Manje Programa = više Inspiracije
Inspiracija je mnogo uzbudljivija od Programa… otkriva nam se na bezbroj načina i uvijek je autentična.
Za nju se vrijedi ‘boriti’ do posljednjeg Hvala i Volim te.   

– Dani Ella