U trgovini dok čekamo kruh, na ulici dok zamišljeno hodamo ili dok pravimo večeru za goste jedna misao se provuče među stotinama drugih sivih misli: Nešto nije u redu s ovim svijetom.Tad se zapravo osjećamo ovako: umoran sam za ovaj svijet. Kad razmišljam na hoponopono način ta izjava se mjenja: Nešto nije u redu sa mnom. U tom trenutku sam izašla kao čvrst duh iz Aladinove lampe. Otkrila sam novi svijet kad sam izašla iz čahure, lampe. Dopustila sam potencijalima da se razvijaju, manje sam oklijevala, a više radila na sebi. Možda ne mogu reći kako da radite na sebi jer svatko kao posebni trofej prirode ima svoj čarobni put. Zato vam mogu prenijeti ono što sam naučila.

Bila sam i Crvenkapica koja je stala pred vuka. Čvrsto sam odlučila ismijati svoje strahove, sa svakim OPROSTI postajali su sve plahiji, a na kraju su podvili rep. Svaka negativno nabijena misao koja vuče prema dnu kao teret postala je lagana kao perce. ” Loša sudbina, ja nisam stvorena za to, nisam dovoljno dobra, snovi se ne ostvaruju” nestalo je.

Ne, snovi se ne ostvaruju. Na njima se radi. Sa svakim HVALA sam sretna što sam tu, pod nebom s toliko koliko mi treba. Ni više ni manje. U detaljima koji su prije bili nevažni sad pronalazim nove prilike, a nova vrata kao da su oduvijek bila tu ali od puste crnine ih nisam primjetila. Novi ljudi, nova dešavanja, nove promjene brzo se odmotavaju. Klupko više nije tako čvrsto zapetljano. Hvala na prijateljima. Na novom danu koji donosi nova iznenađenja. Tim poklonima se dijete u nama veseli. Naravno, ubace se tu nove sumnje, hrpa pitanja koja sve češće utihnu na malo VOLIM TE.

Volim te me jednog umornog dana natjeralo da nađem nekoga kome mogu pomoći. Dok sam se pitala kako bih ja mogla nekome pomoći nisam bila ni svjesna da sam u dugačkom redu u bolnici, ništa posebno,rutinski pregled. Ispred sam pustila sve majke s djecom. Vidjela sam na njihovim licima zahvalu, osjećala sam se kao pobjednik. Mala sitnica ostala je urezana u meni. Uvijek ima netko kome možeš pomoći. Kad pomažemo a manje čekamo pomoć izlazimo iz programa žrtve. Volimo biti žrtve.

Kad sam zavoljela sebe više nisam mogla biti žrtva. I ljudi oko mene postali su drukčiji. Kad si pobjednik više te nitko ne gleda kao žrtvu. Pobjednik sam postala čekajući u tom redu, kad sam pobijedila samu sebe.

– Senka Staniševski