Cijenimo li novac dovoljno da bismo ga imali?

sNovac, poput svega ostalog, dolazi kad ga trebamo, ni prije ni poslije. 
Samo je nužno otvoriti srce i VJEROVATI. 
– Mabel Katz, Najlakši način 
 
 
Već se neko vrijeme borim s financijama. Reći ćete: “A tko ne?!” Ali ja doista nisam nikada do sada. Barem ne u tolikoj mjeri. No, štošta se promijenilo u meni.
Ako je novac energija i kao takav uvijek bi trebao cirkulirati, onda sam svoju zadaću od prvog novčića koji sam dobila dobro obavljala. Sjećam se kada sam za posebne prilike od djeda i bake znala dobiti po 10, 20 dolara ili pokoju liru, od mame i tate pak 10 hrvatskih dinara jednom tjedno. Bio je to tzv. džeparac. Iako mi nije ni trebao u to vrijeme. Marenda u školi bila je odlična, doma me čekao ručak, a izvan svog mjesta koji je imao tek jednu trgovinu, nisam ni išla sama. No, više mi je značilo ono što taj novac predstavlja nego sve što mogu njime kupiti. Ipak, moje su kasice, a kasnije koverte uvijek bile prazne dok su sestrine uvijek bile pune. Jesam li negdje griješila? Sudeći po osjećaju, nisam.
Tim sam malim džeparcima i novčanim poklonima sebi poklanjala suvenirčiće. Sa svake je fešte (koju je tradicionalno pratio sajam) kući stigla jedna mala plišana igračka. I dan-danas mogu vam točno reći kada je i gdje koja plišana igračka kupljena. Tome je služio moj novac – da sebi poklonim nešto lijepo. I uopće mi nije bilo žao trošiti taj novac. Znala sam da ide u dobre svrhe, da ga ne razbacujem, ali da ga isto tako ne čuvam pohranjenog u nekoj prašnjavoj kasici dok moje oči gladno gledaju plišanu vjevericu. Ono što sam poželjela, to sam si i kupila. Naravno, sve u vrlo razumnim granicama (govorim o najviše 20 kuna po igrački).
Godine su prolazile i počela sam zarađivati. Tada sam još i više cijenila svaku kunu (ovoga puta na računu). I dok su me svi ukućani upozoravali da ne trošim tu svoju sezonsku plaću, nego da štedim, nisam ih poslušala. Moja prva plaća bila je namijenjena za naše prvo stolno računalo. Mojoj sreći nije bilo kraja. Znala sam da je svrha novca da se troši, da cirkulira i da će uvijek još doći. I zato nisam mogla tu svoju prvu plaću držati na računu.
U to sam vrijeme već ozbiljno razmišljala o zaposlenju pa svaka je (ljetna) sezona protekla radno. uz to, bila je tu i državna stipendija koju su mi priskrbile moje ocjene i marljivo učenje u srednjoj školi. Još se jednom ispostavilo da sam u pravu kada sam se nadmudrivala sa svojim roditeljima o trošenju i dobivanju novaca. Državnu stipendiju nitko nije očekivao, a omogućila mi je bezbrižno (da nisam na teretu roditeljima) studiranje.
No, bilo je tada sve puno jednostavnije. Sedamsto kuna mjesečno bilo mi je sasvim dovoljno za studentski dom, kopiranje skripti, mjesečnu autobusnu kartu, ručak, kartu do doma (svaki vikend) i još malo za izlaske. Danas je pravo umijeće preživjeti sa sedamsto kuna. No, moguće je.
Moj prvi “pravi” posao bio je dobro plaćen (sve dok je plaća stizala), no odnosi među ljudima nisu se mogli mjeriti u novcu. Unatoč dobroj plaći, otkaz je bio neminovan. Zaposlila sam se doslovno deset minuta nakon uručenja otkaznog pisma u drugoj tvrtki. Plaća ista kao na prethodnom poslu. Bila sam zadovoljna, ali ponovno, samo plaćom. Još jedan otkaz. Gdje ću, što ću, kako ću… Javio se i strah od nesigurnosti, nepoznatog, ali u sebi sam osjećala mir i znala sam da je odluka prava. nije prošlo više od tjedan dana, dobila sam novu ponudu za posao – posao iz snova! Isplatilo se! No, iako je savršen, plaće u početku nije bilo. Tvrtka je to koja je tek započinjala s radom i ja sam dobila priliku da sudjelujem u njezinim prvim koracima. No, odmah je pao dogovor da neko vrijeme volontiram. S obzirom da su mi prihodi u početku stizali iz drugih izvora, oko novca se nisam previše brinula. No, dan za danom i taj je novac iscurio a izvori presušili. Znala sam da će jednom tome doći kraj, ali sam se nadala da će se novi izvori otvoriti i da ću biti zbrinuta. No, netko je imao drugačiji plan za mene.
Dan za danom i moj se bankovni račun spustio na 3 kune. Nisam mogla vjerovati, kao da me netko ošamarao kada sam vidjela svoje bankovno stanje. Trebalo mi je nekoliko dana da shvatim da je to moja stvarnost, ali isto tako da se ova situacija dogodila s nekim razlogom. S kojim? Nekoliko dana sam samo vrtila film u natrag i žalila što nisam bila obzirnija, što sam kupovala stvari koje mi možda ipak ne trebaju,… Ali bilo je kasno.
No, što sam više svjesno razmišljala o situaciji, uvidjela sam kako ali i ZAŠTO sam se u njoj našla. Shvatila sam koju mi poruku nosi. Negdje po putu izgubila sam one osjećaje sreće i zadovoljstva koje bih osjećala kada sam si nešto kupila svojim novcem, prestala sam cijeniti novac i uzimala sam ga zdravo za gotovo. I to me dovelo do 3 kune na računu. Iako mnogi koji su u minusu sada vjerojatno odmahuju rukom govoreći da to nije ništa, ja sam odlučila da NIKADA neću ići u minus, to si sebi jednostavno nisam dopuštala. Ipak, morala sam u jednom trenutku, ali kako sam svjesno ušla u minus, odmah sam i prihvatila odgovornost za njegovo stvaranje pa tako i vraćanje zaduženja. Iako još uvijek nije zatvoren, vjerujem da ću pronaći način kako to učiniti bez novih i većih zaduživanja.
Naučila sam da kada prihvatiš odgovornost i prepustiš nekome drugome (Bogu) da riješi tvoj problem, vrata se počinju otvarati i rješenja počinju stizati. Uvjerila sam se u to baš danas. Naime, ponestalo mi je podosta namirnica i morala sam u dućan. No, plaća još nije stigla pa je bilo vrlo upitno čime ću sve platiti. Ali umjesto da se brinem, tražim kovanice po kući i zbrajam svaku kunu, kao što sam to često činila do sada, ovaj put sam odlučila učiniti nešto posve drugačije. Rekla sam: “Znam da mi trebaju namirnice, želim ih kupiti. U ovom trenutku nemam dovoljno novaca za sve što mi treba. Voljna sam prilagoditi popis, ali svejedno ih moram nabaviti kad-tad. Ne znam kako ni s čime, ali vjerujem da ću dobiti odgovor.” I znate što? Dobila sam svoj odgovor, boljemu nisam ni u snovima se mogla nadati.
Na putu prema dućanu sjetila sam se da imam još od studentskih dana otvoren jedan račun koji je dugi niz godina bio neaktivan. S obzirom da se banka nalazi preko puta dućana, odlučila sam najprije svratiti do banke i podignuti tih 100-200 kuna koliko mi se činilo da imam na računu. Htjela sam najprije provjeriti stanje na bankomatu, ali sudbina je htjela da idem u poslovnicu. Unutra me dočekao veliki bor prepun leptira, mojih glasnika. Znala sam da mi se sprema neko iznenađenje. I doista je tako bilo. Ne samo da je na računu bilo 100 kuna, već 800 – i više nego dovoljno koliko mi u ovom trenutku treba. Ne znam odakle ni kada se taj novac stvorio na računu jer zadnje stanje koje se sjećam bilo je oko 200 kuna. No, nisam puno propitivala, samo sam se duboko zahvalila Onome koji zna bolje od mene što pazi na mene da mi nikada ne nedostaje ono što mi je potrebno. I od današnjeg dana čvrsto obećajem da ću i dalje trošiti novac, ali u one svrhe koje me ispunjavaju i čine sretnom, jer u konačnici to je njegova prava namjena!
Hvala, Hvala, Hvala
– Marijeta Matijaš
Izvor: dodirleptira.blogspot.com
Oglasi

One response

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s