“-Ne uznemirava nas ono što nam se događa, nego naše misli o događajima.
– Patnja je stvar izbora… Kad god nas nešto uznemiri, od blage nelagode do duboke tuge ili očajanja, možemo biti sigurni da postoji konkretna misao koja uzrokuje našu reakciju, bez obzira na to jesmo li je svjesni ili nismo.
– Patnja je prirodno zvono za uzbunu koje nas upozorava da smo se vezali uz određenu misao.
– Odvojite se od sveukupnog razmišljanja i svi su vam putevi otvoreni.
– Oslobodivši se mržnje, um ponovo otkriva svoju izvornu nevinost i naposljetku spoznaje da sam sebe može oduševiti, sam sebe može umiriti i sam sebe zastrašiti. Spoznaje da je njegova mila volja zapravo volja Božja.”

Kad hopsamo mi se ne bavimo programima. Ne znamo što se čisti, ali sudjelujemo u rezultatima tog procesa – to je kao da ležimo na podu i na nama je položeno hrpa različitog tereta. Recimo da kad hopsamo nešto od tog tereta se ukloni – mi ne znamo što, ali osjećamo olakšanje.
Postoje neki ‘tereti’, programi koji su toliko izražani i jako dosadni da se možemo pitati: Pobogu, zašto Bog već jednom ne makne baš taj teret?
Bog će i dalje čistiti po nekom svom principu… tu nema pomoći, ali mi se ne moramo uzrujavati i patiti pod utjecajem tog užasnog programa do trenutka kad taj program ne bude napokon obrisan.
Hoću reći da patnja nije pod obavezno. Zbilja nije. Kako cijeli proces nije jasan i nema šanse da ga razotkrijemo u cjelini, a trebali bi smo sad živjeti sretno i ispunjenim životom, pitanje je kako je moguće uskladiti te dvije naočigled neuskladive pojave?

Znači, nešto me jako muči – recimo da nikako ne mogu pronaći odgovarajući posao a htjela bih… Po HO trebam otpustiti valjda čitav niz programa koji su odgovorni za postojeću situaciju vezanu za taj nemili posao.
Odavna je jasno da najveći problem nije u samom ‘predmetu’ koji nas muči već o našem doživljaju istoga. Znači opet se vraćamo na poznato: problem je u meni. Kad bi smo bili u stanju maknuti misli vezne uz predmet koji nas muči – više nas ne bi imalo što mučiti jer tko bi nam signalizirao da nešto nije uredu?
Znači problem je naše sagledavanje postojećeg, a ne ono što stvarno jest.
Ukidanjem misli – ukidamo istog trenutka i sve probleme, odmah bez ikakvog službenog brisanja programa od strane božanstva.

Zato nam HO dozvoljava, omogućava trenutno uživanje u životu, a ne kad se pobrišu svi ili većina programa. Ako mislimo da će naš život biti super tek kad se većina programa obriše – upali smo u zamku.
U zamci smo kad god mislimo da se nešto tek treba desiti i mi željno očekujemo taj divan trenutak. Divan trenutak je na raspolaganju baš Sada – od njega nas dijeli jedino misao da njega nema.

 – Dani Ella