Ako promatram šalicu čaja koja stoji na stolu ispred mene – objektivno ne promatram ništa. Zato jer Objektivno ne postoji. Stvarno! (Ne barem na način na koji većina nas misli). Ono što ja vidim u ovom trenutku je isključivo moje viđenje, odnosno moje vizualno percipiranje. Da nema tog ‘ja ‘ koji gleda i misli da zna što vidi ne bi bilo niti viđene slike. Jer da bi vidjela prizor: ‘šalica čaja na stolu’ mora postojati ‘ja’ koji vidi i koji unutar sebe sadrži elemente: šalica, čaj, stol.

Nema ‘ja’ – nema ni elemenata. Dakle, ono što vidim vidim samo zato jer osjetilom vida mogu vizualno doživjeti nešto što se zove vizualni prikaz. Da bih jasno razaznala ono što vidim unutar mene mora postojati mehanizam prevođenja – sustav koji će klasificirati, imenovati, povezivati i sl. – bez toga ništa.

S osjećajima je malo drugačije. Za njih smo cijelo vrijeme sigurni da su ‘naši’ i da su subjektivni. Pa se podrazumijeva da sam baš ja ta koja nešto doživljava, a ne netko drugi. Čak i kad mi se čini da netko pored mene doživljava tugu opet sam ja ta koja je procijenila da je tomu tako.
Od kud god krenuli uvijek se vraćamo na taj famozni JA. Zbog toga i nije teško zaključiti da sve počinje i završava u nama samima i da ‘nema nikoga tamo vani’ (možda objektivno niti nema, ne zato jer stvarno nema već zato jer objektivno u relativnom svijetu niti ne postoji).
Objektivno samo po sebi postoji i ono je konstantno, nepromjenjivo i vječno, odnosno apsolutno. To je jedino objektivno i kao takvo iz pozicije JA potpuno ne interesantno jer naime sa Objektivnim priča je završila prije negoli je počela.

Da se vratimo malo na subjektivno.
Subjektivno nam je važno jer nas stalno podsjeća koliko smo se ‘udaljili’ od objektivnog (sjetimo se objektivno jedino i postoji).
Dakle, možemo se svako malo pitati: Što osjećam u ovom trenutku? To je pitanje koje je dobro svako malo postavitisi i onda na njega iskreno odgovoriti tipa: ‘Osjećam strah, tugu, jad, paniku, užas…’ nabrojati sve što osjećamo. To što smo nabrojali to čistimo sa hopsanjem. To otpuštamo od sebe, ne izvana nego od sebe.Jer da ne osjećamo te negativne osjećaje nebi smo niti tumačili ono što vidimo na način koji to upravo radimo.
Kad promatramo slike potopljenih kuća, neovisno jesmo li vlasnik potopljene kuće ili netko tko nije pogođen poplavama sve što doživljavamo nije objektivno već subjektivno – odnosno isključivo naš osobni doživljaj. Ne znači to da netko tko stoji u sobi i potopljen je sa metar vode treba se ponašati kao da te vode nema, ima je naravno i nju treba sanirati čim prije ako je moguće, ono o čemu ovdje pišem je vezano uz HO, uz onaj dio koji nam je svima ovdje blizak i koji svi čistimo.
Sasvim je moguće da netko tko je direktno vezan za nesretni događaj čisti ‘blaže’ emocije nego netko tko je stotinama kilometara udaljen od mjesta pogođenih nepogodama i ‘promatrač je’.
Čistimo svi, svatko svoje. Poplave su prilika da svatko od nas osobno otpusti sve one programe koje su ‘isplivali’ na površinu. Svi imamo posla barem što se tiče HO na način da čistimo sebe, isključivo sebe.

– Dani Ella