Ljudski je osjetiti tugu, suosjećanje i pustiti suzu kad vidiš što se događa, ljudski je da ti se srce otvori nad njihovom patnjom i nesrećom i da se pitaš “zašto”, i ljudski je osjetiti strah pa čak i ljutnju na to što se događa nedaleko od tebe (jer smo povezani, jer smo Jedno, naravno da to sve možemo osjetiti, to je u našem zajedničkom Polju)….. ali tada imamo IZBOR, što ću učiniti s tim što osjećam: hoću li povjerovati u taj strah i po glavi vrtjeti razne scenarije, teorije zavjere tko je kriv za to i sl. , okrivljavati sve od reda, ljutiti se na “njih”….
Neću, jer na taj način upravo jačam sve to protiv čega se “borim”, na taj način strahu dajem moć, i on raste i širi se….. hoću li povjerovati u patnju, nesreću, i tugu toliko da me ta bol blokira , zamagli mi pogled, i onemogući me da djelujem,…… neću, ja izabirem ostati u svom centru, u svom miru tako duboko ukopana da me ni najžešća oluja ne može pomaknuti i u srcu nositi ljubav (a ne strah, ni ljutnju, ni tugu , ni bol) i onda iz tog mjesta mira i ljubavi djelovati (šta god osjetim da trebam u tom trenutku uraditi, da li moliti, meditirati, slati ljubav, hopsati, ili odnijeti hranu u Crveni križ, donirati novac…i sl.).

Ja ne mogu utjecati na okolnosti, događa se to što se događa (gubim mir i dragocjenu energiju koja mi je potrebna za djelovanje, ako to pokušavam), ali mogu IZABRATI kako ću se postaviti naspram okolnosti i hoću li u ovo naše predivno zajedničko Polje slati vibraciju mira, zabrinutosti i straha, ili vibraciju mira, ljubavi i zahvalnosti…. To je ono na što ja mogu utjecati, i ja biram ovo drugo…

– Ivana Bakota