Voljeti je kao da se uštekamo u struju Ljubavi i propuštamo je kroz sebe. Da bismo istinski voljeli, moramo imati to iskustvo Ljubavi prema sebi. Dopustiti joj da teče.
S druge strane, strah je krug u kojem se odvija jedna te ista drama prošlosti i budućnosti. To je međuovisna struktura svakodnevne pažnje koju gradimo kroz vjerovanje da je ona istinita.
Um neprestano interpretira Ljubav koju tijelo razgrađuje predanošću. Voljeti zato ne možemo preko uma! Volimo preko tijela. Zato je “Volim te” djelovanje, radije nego misao. Djelujemo sveukupnošću našeg Bića kroz Božansko zračenje i šutimo o tome. Šutjeti o Ljubavi u sebi jest živjeti Ljubav. Volim ovaj ekran i slova, tipkovnicu. Volim Sada. Jer volim tijelom. Izgubio sam poriv ka pojašnjenju što volim, kako volim i zašto volim. Ovo je oslobađajuće, jer nas rasterećuje od urušavanja naše Ljubavne prirode uslijed straha da gubimo palicu nad životnom dramom. Odustanimo. Ne zanima me zašto volim! Šutim o tome.
Koja je zapravo razlika između “Volim te” i “Hvala ti”? Kažemo “Volim te” iskustvu, a “Hvala ti” na prilici što ga imamo. Ovim se, ako samo malo posvetimo pažnju tom procesu, razvija puna svjesnost o čišćenju, jer se održava ravnoteža na vazi života! No, pošto me ne zanima objašnjenje, onda Volim i Hvalim i uživam u tome. Jer sam slobodan od oblika i forme.
Volim Te i Hvala Ti što Se Volim.
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 