U jednom prekrasnom filmu gledala sam glavnog lika kroz nekoliko varijanti njegova života, uz zaključak da što god da se dogodi može biti nešto drugo i imalo bi uvijek jednako značenje.
Jedna od njegovih mogućih supruga boravi cijelo vrijeme u mraku, pati, boji se, govori da više ne može… i jasno nam je da se on nekako snalazi sa njenim stanjem i da ju je već sto puta tješio, trudi se iz ljubavi naravno. U jednoj od njenih težih kriza govori joj ovo: “Često imam jedan san. U pretpovijesno doba čujem te kako vrištiš. Otjeram medvjeda i više se ne bojiš, ali kad se probudim više nema medvjeda, a ti se i dalje bojiš. A ja nisam lovac na medvjede.”
Kad se “borimo” sa nečim, hvatamo se u koštac sa situacijom, rješavamo neki svoj ili tuđi problem… što zapravo radimo? Znamo li uopće gdje je izvor straha? Trčimo li za svakim medvjedom?
U kom grmu leži medvjed?
Mi nismo lovci na medvjede. Barem ne bi trebali biti. U našim prethistorijskim pećinama oduvijek su bili samo mir i ljubav. Mi smo pokazali rukom i rekli: “Tamo je, znam da je tamo. Bojim ga se, ne mogu ništa.” I zamislite… ponekad čak donosimo i hranu tom našem medvjedu, govorimo mu da ga se bojimo i tako ga doživljavamo još snažnijim, pokoravamo mu se.
Ali onda se sjetimo topline pećine i uh tako bismo se u nju rado vratili… pa tražimo tko će otjerati našeg strašnog tiranina, čak se i sami hvatamo oružja. Ali kad čujemo njegovu riku, ili možda samo njenu jeku, ili možda samo sjećanje na nju(?) padamo ponizno jer medvjed je jači, a mi smo slabi…
Hvala i Volim te su zraci svijetlosti koji obasjavaju našu pećinu, pokazuju nam da je ona tu – naš dom I čeka nas, topla i sigurna… A medvjeda nema. I nikad ga ni nije bilo.
– Nikolina Tomašković
Ho'oponopono Tehnika 
predivno, hvala puno!