Još malo o očekivanjima. Malo ćemo resetirati tu ideju da ne bi postala hereza 😉

Dakle, problem je u ofucanosti te riječi, onog što ona nama znači i s čim je povezujemo. Naravno, uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, ona je najagresivnija! Program je ovdje strahovito nametljiv i grabežljiv u svojoj utrci za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš to odmah!

Ajmo malo pročistiti tu varijantu.

Može li očekivanje imati formu recimo vjere, povjerenja? Nedavno sam pročitao u jednoj knjizi nešto o tzv. “dinamičkoj vjeri” i kaže:

“Da bismo bili u stanju djelovati na nivou energije, inicijalno nam je potrebna dinamička vjera, slično poljoprivredniku koji posadi sjeme u nadi da će ih vidjeti kako izrastaju. Ta specifična vjera prisiljava nas da se finije podesimo u proces kako bismo se energetski angažirali i koristili tu energiju.
To je isti tip povjerenja kojeg ima dječak u vjetar što mu podiže papirnatog zmaja u visine. Hoće li vjetar nastaviti puhati ili ne – to je izvan kontrole dječaka, ipak – on održava svoje očekivanje da hoće. To je u domeni Božanstva. Sve što se traži od nas je da učinimo svoj dio i imamo povjerenje da će se dogoditi rezultati.”

Dakle, očekivanje je sada odjednom pokretačka energija što održava vatru pobuđene energije i omogućuje događanje procesa!

Mi neprestano očekujemo. Praktički, svaka sekunda našeg života jest očekivanje. Kada sjednemo u auto, očekujemo da će upaliti, kada uključimo prekidač svjetla, očekujemo da svijetli, otvorimo li pipu, očekujemo vodu i slično. Fakat, očekujemo i da ćemo biti živi za pola sata. Svaki naš potez jest oblik očekivanja! No, on je poput gore opisane “dinamičke vjere”, nešto što dopušta stvarnosti da se događa. Ovdje je sve u redu, energija se odvija svojim prirodnim tokom kojeg uopće ne moramo razumjeti, ali se bez otpora slažemo s njom (fina podešenost).
Problem nastaje kada se automobil ili svjetlo ne upale! E onda izlazimo iz moda povjerenja, a ulazimo u mod onog predatorskog očekivanja iz početka teksta, onog ofucanog, programiranog . Odjednom se pale svi alarmi, zvoni i svijetli na sve strane, započinje uzbuđenost, nervoza, strah i ljutnja. Dakle, energija koja je lijepo strujila, omogućavala stvarnosti da se manifestira, odjednom je oduzeta i grabežljiva priroda žudnje je sada uzima pod svoju kontrolu i pokušava manipulirati njome.

Nekoliko puta sam čuo da se nekome nešto pokvarilo (nije se dogodilo očekivano), pa je čistio (hopsao) i onda je upalilo. Što se ovdje dogodilo? Možda je energija koja je iz nekog razloga bila u “prekidu”, povratila svoj prirodni namjeravani put i proces se nastavio, umjesto da smo je mi svojim strahom, panikom, grabežljivošću, oduzeli i poremetili harmoniju tog ustroja?
Mi možemo reći da je povjerenje onog dječaka sa zmajem nesvjesno i prirodno. Jednako takvo je i naše, kada pritisnemo prekidač. Međutim ako angažiramo još i pažnju kroz “Volim te i Hvala ti”, onda je to povjerenje svjesno i prirodno. Mi tada zadržavamo osobnu energiju i ne iscrpljujemo se kontrolom i žudnjom za rezultatom. To znači da proces i energetski angažman postaje ne-osoban, promatrački, a mi sudjelujemo samo sa preuzetom odgovornošću.

Preuzimanje odgovornosti znači ne-raspršivanje naše moći da imamo povjerenje u Sebe/Božanstvo/Duh, whatever. Trebamo dopustiti manifestaciju energije, a to možemo samo s neuplitanjem uz žudnju.

Očekivanje, vidjeli smo, može imati sasvim drugu dimenziju, onu neosobnu, nepristranu. To je povjerenje. Znači, poslao sam 25 molbi u različite firme za posao i dišem slobodno, premda je tamo na stoliću hrpa neplaćenih računa i tri prijetnje ovrhom. Opet, ako pokrenem golemi zamašnjak, očekujem da učini slijedeći krug, pa slijedeći, pa slijedeći, jer imam povjerenje fizikalne sile koje su “zadužene” za to. Pa zar ovo dvije nije isto? Tko ih razlikuje i stvara paniku?

Krajnji cilj je očuvanje energije. To je moguće samo ne-angažmanom u proces, baš kao što dječak nije u panici i brizi da li će vjetar puhati za 10 minuta. Biti promatrač je vještina koja se mora učiti kroz predanost! A potvrđuje se dokazima kroz malena čuda što nam se svima neumitno dešavaju.

Učinimo svoj dio, dakle “Volim te”, a ostalo nije u našim rukama. No, važno je da, kad već nije u našim rukama, ne oduzimamo energiju procesu, nego pustimo da se formira na način koji joj je prirođen. A kakav je to način? Koga briga!

– Neno Lubich