Kako zavoljeti sebe?

s“Oprostiti” sebi nema uputa, jednako kao što ih nije bilo ni kada smo se “naljutili” na sebe. Sigurno nismo nikoga pitali kako da se zamrzim, da se ne volim, odustanem od sebe? Pa opet, vrlo vješto smo to “izveli” .

Mi smo samo kopirali ono što je bilo oko nas. Sve smo savršeno kopirali! Danas kad smo Kopija kopijine kopije, želimo znati kako zavoljeti sebe, oprostiti na zapuštenosti i “nemaru” nad Dušom. Ali tko to pita? Jasno je da Kopija tobože želi znati tko je ona, ta replika otuđene svijesti, vječito nezadovoljno ružno pače što od pogleda se skriva, “Kako?” urliče. Zar zaista mislite da je ono što mislite o sebi istina? Na sebe smo nabacali vreće tuđih istina, vučemo tu željezariju poput vojnika iz srednjeg vijeka i teturamo teška koraka, jer eto, ne volimo sebe, zaboravili smo kako je to biti lagan .

Neka Sebe misli o sebi i onda je sve u redu! Početak Samoljublja kreće iz samodostatnosti. To je ono kada zaspemo uvečer i otplovimo u Sebe, lagani kao pero, ne preispitujemo ništa, samo se hitnemo s punim povjerenjem u san i istinski ga živimo. Toliko dobro smo uvaljani u Sebe, da ujutro nemamo pojma gdje smo bili ni što smo radili. To je zato što Kopija nema pojma o “originalu”, ne zna ga, niti ima ambicije ga upoznati. Stoga, nemojte da Kopija pita kako voljeti sebe! Neka Sebe pita!

Sjećate se Sebe?
To je ono što viče juhuuuu i urrraaaaa kad smo sretni. Ono nije unutra, nije ni izvana, a opet je sve to. Sebe je ondje gdje Kopija nije. To su koraci u Tišini, pogled na daleku obalu po rubovima mora, vjetar na licu, voda na koži. Sebe je sve ono što ne vidimo, ne prosuđujemo, a opet oblikuje naše biće, daje nam pažnju na naše postojanje, omogućuje nam užitak, svrhu. I baš kao u snu, dok Sobom putujemo ne marimo za oblik, izgled, detalje, ne pitamo kako voljeti sebe, kako oprostiti?

Nikada Sebe nije bilo ništa drugo nego Ljubav! To je naša Istina, Kopiji nedokučiva. Potražite u Tišini svoj “original”! Nema kako, nego Volim! To je jedino djelovanje, jedina akcija. Pitajući kako, udaljavate se od svoje nutrine, svog unutrašnjeg djeteta. “Kako ću” je put zaborava, straha i nepovjerenja. To je izraz sumnje: “ne, ti ne postojiš!” Kopija zna. Sebe znanje ne zanima, ono Jest.
Vjerujte, vi ste majstori voljenja!

Razgovarajte sa Sobom. Dopustite Sebi da čini ono što je oduvijek činilo: da Voli.

– Neno Lubich

 

Oglasi

One response

  1. Divno receno. Mi smo kopije tudjih misli, usadjene recenice prolaznika koje su u nasim usima zvucile lepo. Izvajan kalup naseg ega kojeg je drustvo i sredina oblikovala, a mi nismo ni bili svesni nase odgovornosti, mi smo sve dopustali. Nismo bili svesni koliko boli kada sebi kazes NE, CUTI, NE SADA…dizali ruke od sebe tesili se da smo dovoljno jaki da smo kao feniks.I onda neprovalis da te kroz zivot vodi zombi tvoje licnosti surovi intelekt,EGO . Nije ni cudo sto zaboravis kako je lepo biti JEDINSTVEN kakvog te je Bog stvorio. Tako mi je falila sloboda bez osuda, bez kaznjavanja same sebe i straha… 🙂
    HVALA, !

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s