U jednom trenutku, prije ili kasnije, dođe do jedne vrste ‘odustajanja’ od Programa. Jednostavno više nema borbe za prevlast, jer naprosto na sve je odgovor Hvala ili Volim te. Nema tog Programa koji može biti uvjerljiviji i istinitiji od te dvije kratke, ali moćne riječi.

Kad se taj trenutak točno desi, ne znam. Možda je to trenutak kad Ja iskorači iz sebe nastojeći doživjeti sebe u što izvornijem obliku. Možda je to trenutak u kojemu Programi kapituliraju, jer su se naprosto pogubili u Hvala i Volim te, pa im više ništa nema smisla. Tko bi to znao…

Kad Hvala i Volim te dominiraju i svemu su podloga i odgovor – nešto poput začina koji ide baš svugdje neovisno o kakvoći i vrsti jela, onda se i u kriznim situacijama javljaju kao jedina moguća opcija. Kad se čini da su stvari vrlo zbunjujuće, konfuzne ili stresne, Hvala i Volim te se javljaju prirodno kao reakcija na unutrašnji alarm. Najlakše je hopsati kad smo u vibraciji Zahvalnosti ili Ljubavi – onda to gotovo i nije hopsanje. Ali, zanimljivo je kako postoji automatizam koji se u ‘nesavršenim’ situacijama jednostavno sam aktivira sa željom da vrati ono neuravnoteženo natrag u ravnotežu.

Kad ništa ne pomaže, pa čak ni sama tišina – Hvala i Volim te su tu kao podsjetnik da – ako i nije nešto kako treba – da će biti. Sve prirodno teži tomu da se Ravnoteža vrati.