Ljubav protiv straha

ljubav

Ljubav je divota, a strah je trnje, pakao i kaos. Dakle, dajte mi masu ljubavi, a maknite strah od mene, ne želim ga, iritira me i tjera da patim.

Možemo li se mi uopće riješiti straha? Znači, dođemo i mahnemo rukom: “Aj ća strahu, iš!”?

Zamislimo da smo mi zatvoreni balon u kojem postoji stalna napetost straha. Izvan balona je Božanska sveprisutnost. Što je strah veći, to je čvršća opna balona koja sprječava protok Prisutnosti kroz naše Biće. Čini se kao da 7 milijardi (sa par izuzetaka) cementiranih kugli hoda uokolo, napetih do besvijesti, guraju naprijed svoje lopte, teškom mukom se probijaju kroz strašnu silu Sveprisutnosti . A istovremeno vičemo: Hoću ljubavi, dajte mi ljubav!

Strah je reakcija na program, virus koji štiti sve softvere instalirane u našoj svijesti. To ide toliko daleko da je praktički kompletan planet jedan golemi sloj magle i dima od kojeg ne vidimo baš dobro. Čini se kao da plivamo u moru straha, a istovremeno želimo ostati suhi. Neprestano se uvlačimo u paradoksalne petlje i sve nam je borba, sve nam je NE! Prva misao na bilo koji proces je NEgacija, loš ishod sa preprekama. Djetinjstvo, škola, posao, sve je uvijek prvo bilo ne, pa uz teške napore – možda! Ako npr. morate poći u općinu ili u policiju tražiti neki dokument, prvo što ćete tamo naići jest NE! Tek nakon sedmog puta je možda. “Ja bih uzgajao ekološku hra…” “Ne, ne možeš, treba ti ovo, ono…”
Unutrašnji dijalog cijelog čovječanstva tzv. modernog doba je jedno veliko NE!

Pokušavati izaći iz tog straha, riješiti ga se linearno, koracima jedan, dva, tri je nemoguća misija! Zašto? Uzmimo na primjer hopsanje. Čišćenje naših života potječe iz želje da se riješimo straha, da budemo slobodni i lijepo živimo. Ali strah je i od promjene, od nepoznatog! Dakle paradoksalno je da čistimo jer se bojimo promjene. Ako hopsamo da bismo se riješili nečega, time samo potvrđujemo strah od toga, ali i od promjene u nešto što ne poznajemo. Tu smo sada zaglavili u “ništasenedogađa”.

Mi linearno težimo i ljubavi također, jer nam je i ljubav programirana! Nju smo vezali za osjećaj, insistiramo na osjećanju ljubavi, inače je nema! Dok se strahu predajemo odmah bez da čekamo neki osjećaj, to nam je difoltno stanje!

Dakle, strah živimo, za ljubavlju tragamo.

Zaista je apsurdna naša privrženost otporu/strahu, iako vrlo dobro znamo da su oni protiv života. Zapravo, čini nam se da su život i sloboda gotovo pa neprijatelji!

Straha se ne možemo riješiti, jer nemamo čega! Ako u automobilu držimo neprestano nogu na kočnici, otpor i trenje će držati automobil na mjestu, neće se moći kretati. Možemo li se mi sada riješiti nekretanja automobila, ono: “Aj ća nekretanje, iš?”

Zašto se bojimo Sveprisutnosti? Što nas to stopira?
Pa ako smo hodajuče kuglice straha, onda smo odvojeni od svega! Od drugih ljudi, od prirode, od Zemlje. I od Boga, kaže crkva. Jer Bog je tamo, a mi smo ovdje.
Znači, problem je u osjećaju odvojenosti, usamljenosti, napuštenosti.
Trebamo, dakle ponovno sagledati sebe kao Cjelovitost, jer nas je strah razasuo kao puzle iz kutije po stolu. Pa smo um i tijelo. Ruke i noge smo, srce i pluća…trgovci, inžinjeri, pravnici i doktori…lego kockice koje Duša sa beskrajnim naporima pokušava složiti u jednu Cjelinu. Ona pokušava svo vrijeme uvesti neki red u taj kaos, nekim Ljubavnim ljepilom neprestano lijepi odmetnute komade naše Cjelovitosti, a um ponovno rasipa.

Sreća naša da je svaka kockica zapravo Bog, pa se eto držimo na okupu .

Da bismo bili čovjekom, trebamo prvo biti Bogom. Kuglice su u redu, ali njihovo kotrljanje je “Volim te”, radije nego ščučurena mrvica što vječno drhti dok hvata konce Sebstva po svemiru. Kuglica je ticalo Ljubavi, a ne njen otpor!
Straha se “rješavamo” ako ga zamijenimo sa Ljubavlju koja nas okružuje u drugim slojevima percepcije, u onim gdje smo Cjeloviti.

U “Volim te” se nema što razdvajati. To je rečenica sa apstraktnim značenjem i moramo dopustiti da tako i ostane. Onda je ona Bezuvjetna, Božanska. Voljeti moramo bez smisla i koncepta, opisa i slike. Ujediniti Sebe sa sobom u svjetleću loptu što svijet za Dušu istražuje, ništa više.

Ovaj citat to lijepo opisuje:

“Što to znači biti Bog?

Bog je ljudsko biće koje egzistira u punoj svjesnosti onoga što on jest. Takvo biće nema nikakvih prekida u svom energetskom zračenju i on postoji kao cjelovita manifestacija Izvora u ljudskom obliku.

“Ovo je lakrdija”, netko će reći, “kako ljudsko biće može biti Bog?”

Zapravo samo je riječ o osjećaju zasluženosti. U stvarnosti, nije riječ o tome jesam li ja vrijedan biti Bogom, kao da je to neka titula ili nešto što treba dosegnuti. Da li je ruža vrijedna biti ružom? Je li zvijezda zaslužuje biti zvijezdom? Skakavac, je li on smije biti skakavac ili to tek treba zaslužiti?

Razlog zbog kojeg bi netko pridružio pojam Bog osobi koja je potpuno prisutna je u tome što naše istinsko Sebstvo ima jednake kreativne sposobnosti baš kao i Bog! Zvuči li to kao bogohuljenje? Samo ako misliš da je Bog odvojen i da smo mi ljudi u nekoj vrsti nadmetanja s Njim u smislu tko zadnji kontrolira univerzum. Kazati da mi nismo Bog je vrhunski domet ega, kontrole i odvojenosti.

Telstar

– Neno Lubich

Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s