Nema uputa kako otpustiti. Jednako kao što ih nije bilo kada smo stiskali ono što sada želimo otpustiti. Zapravo je vrlo jednostavno: ako zagrabimo šakom pijesak, jedini način da otpustimo je da otvorimo šaku.
Život se otvara Ljubavlju prema sebi. Ipak, nešto kao da nas u tome sprečava, nešto u što ne možemo uprijeti prstom, a opet je stalno prisutno i stišće, stišće… Paradoksalno je da, iako u svakom od nas bukti plamen Ljubavi – vulkan je to, samo čeka da zaurla – ipak, tutnji samo onaj od straha.
Ljubav prema sebi je ustvari samo meta prema kojoj izbacujemo strelice “Volim te”, čisto da znamo gdje pucati, kako bismo malo potaknuli taj vulkančić, ništa više
Dakle, kako otpustiti?
Zamislite da smo u filmu “Groundhog day” (Beskrajni dan) i svaki dan nam se neprestano ponavlja! Da li su svi elementi života tada istiniti? Je li strah stvaran?
U filmu glavni lik se budi uvijek u istom danu. Isprva bulazni i pada u tešku depresiju, ali počinje uviđati blagodati tog iskustva. Što se dogodilo? Postao je promatrač. Preuzima odgovornost i započinje svoju transformaciju. Za sve sada ima vremena, jer promatra, nije tek sudionik lanaca događaja, nego ih prati.
Ali čekaj!!! …prekjučer sam se ustao, doručkovao, otišao na posao, vratio se, ručao, šetao, večerao…Danas sam ustao, doručkovao, otišao na posao, vratio se, šetao…sutra ću ustati… Hej, pa ja jesam u tom filmu!? Eto prilike da preuzmem odgovornost i budem promatračem! Pa kad je lik u filmu mogao postati odličan pijanista u jednom danu, onda i ja mogu otvoriti život i otpustiti pijesak iz njega.
Caka je da ništa nismo primijetili kada nas je lopatom krcalo programima, sjećanjima, podacima, čime god. Odjednom smo se zatekli u grdim problemima i sad je panika. Čini se da pomalo postajemo svjesni da smo zatrpani, natrpani….možda je to taj uzrok što nas stopira da se otvorimo životu? A sada to sve treba otpustiti? .
Postoji nešto što je došlo na ovaj svijet, neka esencija, suština iz koje je raslo sve ovo što danas jesmo, ovo tijelo, razum, sjećanja, programi, svi naši problemi kojih se sada želimo riješiti. Kako je ta esencija došla ovdje? Je li morala kontrolirati svaki korak, sve planirati, držati se striktno toga? Ne, naravno! Donijela je odluku, a ostalo je nastalo po inerciji više sile, većeg plana, kako hoćete. Jednako tako, sada moramo donijeti odluku da zaista želimo otpustiti. Odluka je vrlo moćna sila. Ona će pogurati našu kolebljivost, dati nam energiju da izdržimo, da idemo naprijed u svakom smislu. Ako nam je baš nužno nečemu govoriti “Hvala ti” – eto, možemo tomu: “Hvala mi na odluci da otpustim! Da očistim svoje programe i sjećanja. Da se otvorim životu.” A “Volim te” neka bude pečat tog ugovora sa samim sobom, neraskidivi zavjet što bdije nad ovim izazovom da se esenciji vratimo i s Nulicom družimo.
– Neno Lubich
Ho'oponopono Tehnika 
Odličan film i još bolji tekst, koji slikovito objašnjava svakodnevicu većine nas, ukazujući na nužnost promene kroz preuzimanje odgovornosti. Hvala Neno!