Izgleda da je nemoguće biti sasvim bez problema u životu grin emoticon. Iako bi se mi voljeli izležavati negdje na plaži, na nekom bijelom pijesku uz fini koktel, ipak i tamo ćemo nailaziti na probleme (ne stigne prtljaga, provalilo nam u sobu, pojeli lošu hranu pa nam je muka i slično). Treba imati na umu da su oni dodirna točka svih ljudi u našem okolišu, kao i okoliš sam, te konačno cijeli planet. Problemi ga dođu kao maleni kamenčić u cipeli i pomalo nas iritira, drži budnim i u volji da ih rješavamo.
Nuspojava problema su strahovi. Oni ga opet dođu kao, recimo, ispušni plinovi od automobila, pa nevidljivo zagađuju okoliš i polako ulaze u sve pore našeg tijela. Mislim da je važno ovo shvatiti, najvažnije ikad, zapravo! Dakle, problemi su neumitni i to je činjenica. Što smo prije u miru s tim, to će nam ih biti lakše prihvatiti! Stvoriti će se neka vrst pomirenja sa našom primarnom misijom ili zadatkom ovdje na Zemlji iako nemamo pojma o čemu se radi.

Prakse kao Ho’oponopono pomažu kod rješavanja problema. One ne sprječavaju njihovo pojavljivanje na nekom globalnom nivou, radije nama osobno filtriraju njihovu žestinu, jednako kao što filtriraju i one ispušne plinove. Pa tako, koliko god ja bio “pun” Ljubavi i u “savršenom” miru, pojaviti će se “sonda” koja mjeri moju privrženost strahu i brizi. “Sonda” doleti u obliku problema, odjednom iza ugla, iza računa elektre, iza telefonskog poziva, iza sjećanja. Zašto će se pojaviti? Zato jer sam je ja i naručio! Rekao sam: “Čuj, aj ti meni svako malo dolazi, bockaj me i štipaj, ne daj mi mira, dokle god te ne budem više vidio!”

Ako sam išta naučio otkad hopsam, onda je to važnost prestanka žaljenja, bune i jadikovanja. Kada se žalimo, stvaramo otpor. Ako prihvatimo, otpor nestaje i problemi se rješavaju. Samosažaljenje je najveći energetski proždrljivac! To je opaki niz poražavajućeg unutrašnjeg dijaloga što nam srozava snagu i energetsku vitalnost. Ako mi poštar nije donio na vrata “važnu” pošiljku, nego samo lijeno ubacio obavijest, i ja moram otići u poštanski ured to preuzeti, nervoza i bunt oko toga će me potpuno iscrpiti dok dođem do ureda. Siguran sam, sasvim sam siguran da će poštar i sutra samo ubaciti obavijest! Zašto? Zato jer sam odbijanjem te situacije rekao “sondi”: “Čuj, nisam naučio lekciju prihvaćanja, aj ti mene opet malo isprovociraj, sve dok ne naučim!” Potrebno je puno snage za jednostavno, bez ikakva otpora sjesti u auto i otići po taj paket. Nije to fizička snaga, nego energija volje! Moram se probijati kroz puste slojeve unutrašnjeg dijaloga što prepričava nepravdu, nezadovoljstvo i strah od gubitka nečega tobože važnog.

Zapravo cijeli naš život je mnoštvo dogovora, ugovora sa samim sobom! Tako je ova uvjetovana stvarnost ipak naš scenarij u kojem se učimo lekcije preuzimanja odgovornosti za Ljubav koja je u nama. Zamislite apsurda, tu su Ljubav – koja je Izvor, sve zna, kreator je svega i koja je u nama, te mi – koji nemamo pojma i koji trebamo preuzeti odgovornost za Nju!?
To je tajna onog “Volim te”: jedan konačno prihvaća i priznaje da voli drugog i kroz taj čin drugi preuzima prvog, dakle naše Dijete čisti za nas.

Eto to je smisao dualnosti: kroz dva – ja i Ja (mene i Sebe) – učim o Jednom. Za ovo mi je potrebno iskustvo, a njega stičem kroz probleme, prihvaćanje i razrjeđivanje samovažnosti.

E pa, hvala vam Problemi, hvala najljepša, Volim vas, jer bez vas nema ni Mene 🙂

– Neno Lubich