Dr.Hew Len kaže:
“Nemojte pružati otpor! Nešto se pojavi, a vi gurate! To se događa kada pokušavate razumjeti – vi tada gurate! Umjesto da kažete: “Pa to bih mogao otpustiti!”. I ako otpustite, nema ničeg u što biste gurali! I onda to odlazi. Kod čišćenja se radi o tome da tada ne pružate otpor, nego se isključite. I čim se počnete isključivati, sve se raspada. Tada ste u strujnom toku. Kad naiđe prepreka u toj struji i vi udarite u nju, što ćete učiniti? Da li ćete se angažirati ili čistiti kako biste to otpustili i opet putovali svojim tokom? To je odgovornost, baš, to, ta odluka u tom trenutku!”

Mi smo cijeloga života omalovažavali misteriju života i čudo postojanja, jednostavno zato što jako dobro poznajemo odbojnost prema njima. Naše odbijanje da živimo je duboka hipnoza, gotovo totalna zasljepljenost! Ali opet, nevjerojatno je kako smo sposobni bespogovorno prihvatiti sve na što u tom sljepilu udarimo! I to smatramo životom, i još vičemo da živimo punim plućima. 🙂

Ako radimo nešto što ne volimo, na šalteru Elektre smo, trpimo otrovne strelice nezadovoljnih korisnika ili imamo opakog šefa, jesmo li preuzeli odgovornost da je u tom trenutku to najbolje za nas? Ili svaki dan mrzovoljno i ljutito vrtimo unutrašnji dijalog netrpeljivosti, mržnje, nezadovoljstva i samovažnosti zbog te situacije? Zamislite, svakoga dana ujutro perete zube, a strah vam se iz želuca penje po tijelu, hvata vas grč nezadovoljstva dok putujete prema poslu, a svatko koga sretnete je kriv za vašu tugu? Pa to je strašno! Možete li zamisliti koliko negativne energije generira ovakav pristup svaki dan? Puta 365 dana? Zamislite koliko je to vremena dok konačno ne dođe do “ajme ti je meni”? Pa to je čudo energije!

Kad vam netko kaže da govorite “Volim te” takvom poslu, vašem tumoru, besparici, partneru nasilniku, onda je to strava za um! Kako tomu reći “Volim te”? Pa lijepo, jer smo mi ustvari itekako govorili volim te svemu tome dok smo to stvarali i ravnodušno prihvaćali u naš život. Jedina razlika između “volim te mužu dok si od ljubavnika postajao nasilnik”, “volim te cigaro što te pušim”, i ovoga sadašnjeg “Volim te” je u formi – jedan je nevidljiv, iz straha, neodgovoran i iz sjećanja, a drugi je iz odgovornosti i svjesnosti. To je jedina razlika! Zato se moramo pretvarati da volimo, jer ne znamo voljeti iz odgovornosti. Ali postoji prag, energetska granica koju možemo prijeći. Prelazimo je s predanošću i voljom da transformiramo život. Tada “Volim te” nije laž, nego stvarnost.

To je onaj udah prve vode koju moramo povući da bi kasnije sama protekla iz rezervoara u našu kanticu energetskih rezervi. Mi smo primarna pumpa, naš udah je prvi! Do tada smo puhali u crijevo i pravili mjehure tamo negdje. Sada smo preuzeli odgovornost, udahnuli svijest i crpimo energiju iz Izvora. To je preobražaj. To je Volim te!

– Neno Lubich