Za um, Ho’oponopono je pokušaj vraćanja klupka života unutrag, a to je suluda misija, kao da idemo izvaljati natrag onu dvometarsku kugletinu snijega na vrh brda, kada je još bila samo malena grudva. Pa ipak, mi to radimo! Zašto? Jer smo preuzeli odgovornost i voljni smo vratiti se u Nulu. Tada će se dogoditi da klupko jednostavno nestane ili da se kugletina snijega odjednom rastopi! Ho’oponopono je apstraktna praksa, pa je i rješavanje problema jednako tako apstraktno. To znači da moramo odustati od “zašto to, kako to” i djelovati kako znamo i umijemo, iako nemamo pojma što će se dogoditi. Ho je proces unutar kojeg se transformiramo iz otpora u prihvaćanje, ne nužno u razumijevanje. Mi ne možemo razumjeti zašto bi se netko penjao na 8000 metara visoku planinu, smrt je gotovo pa zagarantirana! A opet, ljudi to rade! Mislite li da rade zato što razumiju? Ili možda zato jer je to jače od njih, vuče ih nešto tamo? Oni se ne bave s tim što je to što ih vuče, nego se prepuštaju i djeluju. Tada su 100% svoji, nemaju nikakvih dilema što im je činiti.

Da bi iskreno mogli krenuti u prakticiranje Ho’oponopona potrebno se prisjetiti puta koji nas je doveo do susreta s njim. Kako smo došli ovdje? Odakle smo krenuli? O čemu smo razmišljali? Kada osvijestimo taj dio osobne povijesti, možda spoznamo da baš i nismo imali izbora, premda mi mislimo da jesmo. Nešto nas je vuklo tu, neka nejasna sila i ona nešto želi od nas. Jednom kad se prepustimo tom odnosu, nas i te sile, neće nas zanimati “zašto”. Zanimat će nas primjena i istraživanje osobne moći da otpustimo, da vidimo što ima u tome i dokle možemo ići.
Tek tada hopsanje postaje prava avanturistička misija.

• Neno Lubich