Zaradi svoju slobodu

planina

Ho’oponopono je način života, to je misija, zadatak, životni stil, zapravo, najmanje je neka tehnika :). Mi nećemo imati problema raditi u firmi 8-10 sati dnevno i svu svoju pažnji posvetiti na zadatke koje tamo imamo, jer se to očekuje od nas. Moramo tako, inače je ajme, vrebaju gomile prijetnji o tome kako će nam biti ako ne poštujemo taj program. A to ne nazivamo tehnikom. I tako mi uredno provedemo 40 godina radnog vijeka, bez ikakvih problema predamo svoj život u ruke strahu od egzistencije, od toga “što će netko reći”, “kako ću ja”, “a što ako…?”.

Ho’oponopono je jednaki tip zadatka: trebamo zaraditi svoju slobodu. A opet, otpori su enormni! Možda zato što je to posao bez poslodavca, bez mirovine, karijere ili publike? Mi njime ponovno izgrađujemo osobnost, vadimo Ljubav iz jame zaborava, posežemo za nekim zavjetima koje smo sebi dali, nekad negdje. Ho je jednako nemilosrdan, baš kao i posao u firmi! Traži istrajnost, vještinu, snagu i povjerenje. Naš zadatak je ostvariti ljubavni odnos s tom praksom, pronaći ljepotu, voljeti čišćenje. Hopsanje ne smije biti borba, ne možemo govoriti “Volim te” s prstom na okidaču!

Za um, Ho’oponopono je pokušaj vraćanja klupka života unutrag, a to je suluda misija, kao da idemo izvaljati natrag onu dvometarsku kugletinu snijega na vrh brda, kada je još bila samo malena grudva. Pa ipak, mi to radimo! Zašto? Jer smo preuzeli odgovornost i voljni smo vratiti se u Nulu. Tada će se dogoditi da klupko jednostavno nestane ili da se kugletina snijega odjednom rastopi! Ho’oponopono je apstraktna praksa, pa je i rješavanje problema jednako tako apstraktno. To znači da moramo odustati od “zašto to, kako to” i djelovati kako znamo i umijemo, iako nemamo pojma što će se dogoditi. Ho je proces unutar kojeg se transformiramo iz otpora u prihvaćanje, ne nužno u razumijevanje. Mi ne možemo razumjeti zašto bi se netko penjao na 8000 metara visoku planinu, smrt je gotovo pa zagarantirana! A opet, ljudi to rade! Mislite li da rade zato što razumiju? Ili možda zato jer je to jače od njih, vuče ih nešto tamo? Oni se ne bave s tim što je to što ih vuče, nego se prepuštaju i djeluju. Tada su 100% svoji, nemaju nikakvih dilema što im je činiti.

Da bi iskreno mogli krenuti u prakticiranje Ho’oponopona potrebno se prisjetiti puta koji nas je doveo do susreta s njim. Kako smo došli ovdje? Odakle smo krenuli? O čemu smo razmišljali? Kada osvijestimo taj dio osobne povijesti, možda spoznamo da baš i nismo imali izbora, premda mi mislimo da jesmo. Nešto nas je vuklo tu, neka nejasna sila i ona nešto želi od nas. Jednom kad se prepustimo tom odnosu, nas i te sile, neće nas zanimati “zašto”. Zanimat će nas primjena i istraživanje osobne moći da otpustimo, da vidimo što ima u tome i dokle možemo ići.
Tek tada hopsanje postaje prava avanturistička misija.

  • Neno Lubich
Oglasi

2 responses

  1. Hvala Neno, hvala!
    Svaki Vaš tekst unosi još malo i još malo ( i malo više) svetlosti i sve postaje mnogo jasnije, jer se svaki put osvetli neki drugi tamni skriveni ugao. Iskrenost proživljenog se oseti u svakoj Vašoj reči i odatle ta svetlost.
    Hvala, hvala, hvala Neno!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s