Zaljubi se u Ho’oponopono

ho

Ho’oponopono ima najbolji učinak kad ga se prakticira non-stop. Ali to nije nimalo lak zadatak! Otpori su ogromni jer to mora raditi intelekt, a znamo da on poput bumbara zuji po svim travkama na livadi, umjesto po onoj na kojoj bi trebao.

Pa kako to onda činiti? Kako hopsati cijelo vrijeme?

Izgleda da treba biti jako kreativan i ustrajan! Je li to istina? Pa da vidimo 🙂
Problem je što je taj koji mora biti ustrajan opet intelekt, pa je to onda igrokaz mene i njega, a oba smo u ogledalu, nekako smo ravna ploča stvarnog svijeta o kojemu nemamo pojma. Ne možemo ni verbalno narediti umu da hopsa, jer to nema učinka! Znači strategija treba biti putem emocionalnog ili energetskog poticaja. Pa ajmo vidjeti koje su opcije u tim sferama.
Zapravo su dva načina koji nam mogu pomoći da hopsamo što više. Jedan je preko straha. Strah je nevjerojatna moć fokusiranja pažnje na jedan subjekt ili objekt, štogod. To je inače i razlog zašto je mnogima lakše hopsati kad je nevolja – jednostavno taj “Volim te” se zakači za nelagodu, tremu i užas, te s njima putuje po njihovoj stvarnosti. Dakle, po tome, ako želimo stalno hopsati, dobro je da nam recimo dođe tumor, da izgubimo posao ili nas prevari partner/ica . Što? Nije vam ovo nešto? 🙂 Mana ovom sistemu je što se zajedno s “Volim te” prikrada i strah, pa je to onda saboter koji potkopava čišćenje očekivanjem i nevjericom.

Drugi način je da se zaljubimo u hopsanje. Kad smo zaljubljeni stalno mislimo na tu osobu. Misli nam lete prema njoj, štogod da radili. To ide toliko daleko da počinjemo griješiti, ne možemo se koncentrirati, sve drugo nam je nevažno i jedva čekamo susret s tom osobom. Znači, ako bi se zaljubili u hopsanje, onda bi mogli stalno misliti na “Volim te”, žuditi za susretom sa “Hvala ti”, i sve ostalo zanemariti. Je li to moguće? Kako se do vraga zaljubiti u “Volim te”? 🙂

Tu se sad stvara jedan paradoks. Hopsanje nam, između ostaloga, služi za rješavanje problema, odnosno on treba ukloniti onu opciju koja nam krade svu pažnju za sebe i oduzima je s hopsanja. Tako da strah otpada, jer on krade energiju hopsanju, iako mi zahvaljujemo kao ludi.

Da bismo mogli češće hopsati potrebno je imati nešto “u ime čega”, nekakvu svetost koja se nadvija nad svim tim. Kao što se npr. Sunce nadvija nad nama, dominira u našim životima, a opet jedva da ga primjećujemo. Ako bismo hopsali u ime Sunca, kao da nam je on pokrovitelj, podsjetnik, vodič, izvor života, onda možemo tu Ljubav prema njemu imati kao podsjetnik za stalno hopsanje.

Temeljno je pitanje koje moramo svakodnevno sebi postavljati: Zašto ja hopsam? Što želim s tim postići, koji su mi motivi, ciljevi? Želim li samo riješiti neki problem? Možda želim Slobodu?
Što su nam konkretniji odgovori na ova pitanja, to je motivacija slabija, premda se tako ne čini. Tumor može biti dobra motivacija, ali ako on ne ode, mi prestajemo hopsati i idemo tražiti nešto drugo, jer eto, Ho ne radi. S druge strane što su odgovori apstraktniji, to je jača motivacija! Željeti Slobodu je prilično velika ledina po kojoj možete trčkarati do besvijesti i zabavljati se vrlo opušteno. Hopsanje na divnom golemom travnjaku i nad slikom magnetske rezonance je beskrajna razlika! Jedno je Ljubav, a drugo je strah.
Moramo dakle, udaljiti malo uzroke zašto mi uopće hopsamo i uživati u tom prostranstvu. A to možemo učiniti samo ako imamo pokrovitelja, nešto poput Sunca, neko nadahnuće što premašuje sve ono što nas okružuje. Znači ovako nešto: Ja ne hopsam zato što sam dobio otkaz na poslu, pa da mi se nađe novi, nego zato jer imam pokrovitelja, a to je Povjerenje. Njega svugdje vidim, jer je kao Sunce. Grije me, osvjetljava mi svakodnevnicu, a kad je noć, onda to može biti bilo koja zvijezda na nebu, pa i noćni fenjer na pločniku! Sve vam uzme obličje Povjerenja, baš sve! Onda vi možete hopsati bez ikakva problema i panike, jer to činite na beskrajnoj livadi života, cijeli planet vam je teren!

Hopsanje non-stop je zapravo stvar prostranstva u kojem se to hopsanje događa. Ako smo uvjetovani malenim ciljevima, ne možemo hopsati dugo, jer intelektu brzo dosadi. No, ako nam je cijelo nebo, sav zrak, more, jezera, planine i sve zvijezde na nebu cilj, onda je nemoguće ne hopsati, jer to je onda Ljubav. To je onda istinsko “Volim te”, i zapravo, intelekt više ne hopsa – hopsa Srce.

Oglasi

2 responses

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s