Kome ćemo onda govoriti Volim te? Je li to stijeni, stablu, travci, sebi, zvijezdama na nebu ili osobi ispred nas, kome? Pa jednostavno je! Ako govorimo sebi, onda uistinu govorimo i svemu ostalom, jer sebe je sve to, i Božanstvo i zvijezde, sva realnost koju živimo jer se oni projiciraju iz nas. Ne možemo zaista pobjeći od te veličine! To je kao da udahnem duboko i pitam se što se dogodilo, jesam li ja uzeo zrak ili je zrak uzeo mene? Istina je i jedno i drugo, a ona je sasvim nevažna, jer je krajnji rezultat toga moje disanje i samim tim postojanje sada i ovdje. To je onda Ljubav: rezultanta svih tih sila u namjeri.
Dakle, Ljubav ćemo izjavljivati onome što je odgovorno za naše poimanje svijeta, onom dijelu nas koji nam omogućuje da budemo sad tu i čitamo ovo ili što god drugo da radimo. Usporedbe radi, drveni Pinokio ne može postati pravi dječak iz pozicije dječaka, jer je taj već duboko u njemu. Jedini način je da krene od Pinokia i obrati se dječaku u sebi s Volim te, da bi dječak odrastao, izronio iz uniformiranog drvenog kalupa. Tada će Pinokio prepoznati svoju istinsku prirodu i odbaciti armaturu s kojom je hodao po svijetu i tražio zrak da bi ga disao. Prestat će postojati kao program, a zaživjet će Božanstvo, Ljubav koja ne mari ni za čim, osim za voljenjem.
Ho'oponopono Tehnika 