Prakticirajući kratko vrijeme Ho’oponopono tehniku, nešto više od pola godine, postala sam svjesna nečeg, za mene važnog. I naučila sam nešto, pa eto, da podijelim s vama.

Postala sam svjesna da nisam bila dosta toga svjesna 

… da sam do sada bila kao drvena lutka čije je kretanje određivala nevidljiva ruka koja vuče konce. A nemam pojma čija je to bila ruka. I zašto sam ja tako drvena ?

… da su mi moje svakodnevne misli o svijetu, o ljudima, o životu o budućnosti bile uvijek iste i većinom negativne. I meni je sve to bilo normalno, jer tako to jest… zar ne? Drugo nisam vidjela. A nemam pojma odakle su dolazile te misli.

.. da nisam mogla imati nimalo povjerenja u život, jer, on mi je donio puno razloga za tugu.
A ne znam odakle mi stav da ne trebam imati povjerenja? Jer, život mi je donio i dosta razloga za sreću. Zašto to ne vidim? Valjda je ta negativa i pričanje o onome što nemamo postalo dio kolektivnog mantranja. Rijetko tko govori o onom lijepom dobrom što ima, uglavnom se žale. Možda treba doći netko i reći hvala.

…da se život može promijeniti lijepim riječima hvala ti, volim te.
Jer… one druge ionako nisu donijele promjenu, bar ne meni.

Čini mi se da mnogi ljudi, kao i ja, žive u nesvjesno stvorenom kavezu iz kojega vjerujemo da nema izlaza. Našim životom upravlja ono što je između rešetki tog kaveza. Ono što smo naučili, čuli, ono što mislimo. I to je za nas jedina stvarnost. Za drugu ne znamo. Pa i kako bi? U taj kavez uvijek ulazi samo onaj zrak koji prihvaćamo, onaj koji poznajemo.
Sa svakim hvala ti, volim te, u naš kavez ulazi više kisika. Budiš se! I čudiš se…
I onda, jednom, shvatiš da dišeš lakše, shvatiš da rešetke nisu od tako čvrstog materijala, polako shvaćaš da ih, jednu po jednu možeš srušiti , iako nije lako, navika je ugodna ali tvrdokorna stvar.

Zatim, spoznaš, da na istome mjestu postoji drugačija realnost. Ona s manje rešetki, ona s više kisika. I dišeš… udišeš sve više zahvalnost i ljubav, bez obzira na sve. Ako zbog ničeg drugog, zbog inata. Mijenjaš se, krećeš polako prema slobodi. Ugleda te susjed, gleda te kroz svoje rešetke i mora se začuditi. Jer , nešto je čudno kad postaješ slobodna. To onda svi vide. A najvažnije je da vidiš ti.

Jučer me put „slučajno“ odveo prema stepenicama kojima sam se penjala upisavši se u novu školu. Sjećam se, tada, s 11 godina, zastala sam ispred tih stepenica, pogledala mamu i htjela joj reći, znaš mama, ne želim ići u tu školu. Više mi se sviđa u onoj u koju sam prije išla. No, šutjela sam. Zaustavila sam jučer pogled na tom mjestu gdje sam stajala pred 35 godina. Poslala ljubav toj djevojčici i mami. Hvala ti, volim te… I to sam radila prolazeći putem kojim sam se nekad vraćala iz škole. Lijepa prilika za možda zadnji susret s uspomenom. Eto, još jedna rešetkica manje Uostalom, završila sam još dvije škole poslije te, znači, to je daleka prošlost.

Idemo dalje.. Hvala ti, volim te… Kad jednom kreneš na Put, nema povratka. Jer, ako imaš imalo soli u glavi, ne želiš natrag u kavez. Suprotstavi se umu, iz inata ako ne zbog nečeg drugog. Jer, sreća je da postoji izlaz. Zahvalna sam za tu priliku, da krenem prema Slobodi. Svaki korak prema njoj vrijedan je življenja, makar možda jako boli. Budimo uporni i hrabri, jer to i jesmo. Hvala ti, volim te.

-Lejla Hejja