Aloha !
Ovaj tjedan doletjela me po redu noćna smjena. Po noći ne spavam, nego radim i čistim. 01.11. u 21:15 bila sam u kupaoni i završavala još zadnje pripreme prije nego što krenem, kako bih u 22:00h bila na poslu. Ulovila sam samu sebe kako sam nekako usporena, ošamućena i kako se ne osjećam baš najbolje. Pomislila sam, joj, sva sam nikakva, vani pada kiša, što ako mi se nešto desi ? Čistim i osjetim potrebu da zamolim anđele za zaštitu na putu do posla. Zbog nelagodnog osjećaja.Vrlo sam optimističan vozač i ovakve molbe ne osjećam često potrebu poslati u nebo.

I eto me u automatskom programu, ulazim u auto, krećem, pogledavam na sat koliko mi još treba, hoću li stići na vrijeme i prema tome određujem brzinu. Nakon što prođem naseljeni dio, eto me na zaobilaznici. Sad mogu potegnuti po gasu, sve je ravno.Stići ću taman, uz brzinu otprilike 110/h.
Nema puno automobila na cesti, odlično. Prolazno vrijeme – taman. Vozim ja tako, vozim, nekako polu-uspavano..Odjednom ispred mene, taman kad sam ulazila u zavoj, iznenada trokut – nasred ceste. Šok! Kako sam mogla znati što me čeka u zavoju?

Brzina 110/h, pada kiša, iza mene u drugoj traci auto a ja, da bih zaobišla taj trokut, moram naglo skrenuti u desno, u traku tog vozača. Kako sam zaobišla trokut i izbjegla sudar sa vozačem koji je bio iza mene – ja, ljudi moji, ne znam. Od panike nisam ni pogledala u retrovizor.Vjerujte, nisam uopće imala kontrolu nad situacijom, nikakvu.I tek što sam zaobišla prvi trokut, već me dočekao drugi. Tu sam počela naglo kočiti i nekako stala. S obzirom na to da sam bila u zavoju, u svakom trenutku je na mene mogao naletjeti auto ,ne primijetiti me na vrijeme i .. Bar sam toliko bila prisebna da sam se bar sjetila upaliti sva četiri žmigavca.

Sjedim u autu,ne znam što ću, molim Boga da nitko ne naleti od iza, ispred mene 4 zaustavljena auta nasred ceste. Vidio tip da moj auto stoji tako i da ne mrdam i krene prema meni. Valjda mu je bilo čudno što sam stala.Otvorim prozor i kažem što mirnije mogu, kako bih sakrila svoje bespomoćno stanje: Možda bi bilo dobro da stavite trokut malo prije zavoja kako nas ne bi tako iznenadio. On kaže: dobro gospođo, hoću. Nisam pitala što se događa, jer, kao prvo, trebala sam se što prije maknuti iz situacije a kao drugo, svi su bili dobro, očito su nešto čekali. Nitko nije pitao za pomoć. Nije bilo objavljeno u novinama da je na tom mjestu bila nesreća, zašto su stajali nasred ceste, neću saznati.
Stigla sam na vrijeme na posao . Trebam li napomenuti da sam osjećala toliku zahvalnost, veću od neba i da sam nastavila sa hvala ti, 100 000 na sat.

Nisam ja stalno raspoložena ponavljati hvala ti, volim te. Posebno kad radim noć, teško mi je govoriti hvala ti. Ali, tvrdoglavo preskačem svoj neobjašnjivi otpor. Kažem ja svom umu : tu si me doveo gdje jesi, neka si, a sad ću ja tebe dovesti tamo gdje ti je mjesto a Bog će mi pomoći. Po starom više ne ide !Tako ja to shvaćam, kao pitanje života ili smrti. Ili će mene um ili ću ja njega ! Ili ću živjeti, ili životariti.

A sada imam dokaz da ono „najgore“ što ti se može dogoditi kad čistiš, je, da te neka sila, veća od tebe u situacijama kad ne možeš ništa, kad si bespomoćan, na rukama prenese tamo gdje je najbolje za tebe.

Ho’oponopono je duhovna praksa,pogotovo u početku, on je prilično nevidljiv. Ne vidiš ga. Ništa se ne događa. Bar ne ono što bi ti htio. On se ne razmeće svojom važnošću. On samo tiho radi za tebe iako ga ne vidiš. Sve što se traži, je samo hvala i volim te. On je skroman, ne traži puno, samo malo suradnje. Tvoj um, iz razloga što mu ništa nije jasno, želi neki dokaz. Može se desiti i da ga dugo nema. Onda dolaziš u situaciju, u početku pogotovo, da se pitaš, čemu sve ovo?

S obzirom da ne posustaješ, čistiš, ulažeš trud, činiš nešto, dokaz ne može izostati. Zakon akcije i reakcije. Dokaz za mene dolazi onda kad je stvarno važno..Kad mi stvarno treba. I iako ne znaš što točno činiš za sebe dok čistiš, to se kad-tad pokaže. Sada nemam više nikakve sumnje u to. Imam dokaz! Tek sada me ništa više neće zaustaviti. Sada moj um drage volje pleše hvala – tango. Nema više potrebe za borbom između uma i duše,dok um opet ne počne s majmunarijama. A do tada, čistim.

Hvala ti Ho’oponopono. Volim te. Hvala i vama hopsići što razumijete o čemu pričam.

-Lejla Hejja