Jednako kao što nam događaju teške situacije u životu i mi smo u njima duboko prisutni, isto tako možemo biti prisutni i u miru, Ljubavi, nekom neopisivom voljenju svega onoga što nam život čini, počevši od nas samih. Za to je potrebna jednaka količina energije, kao i za negativnost.

Preplavite se Ljubavlju, dobrotom i razdraganošću! Zaokupirajte se proljećem, suncem, mirisima buđenja u prirodi. To vam je isto kao i u sanjanju: dok spavate, nema teških situacija, vi sanjate posve neovisne stvari, letite, događaju se čuda, a vi ste potpuno prisutni u njima. To je 100%tna prisutnost, totalna zaokupiranost nad kojom vi nemate kontrolu. Nešto u vama se prepustilo, odustalo je od drame i plovi strujama izvan svih žaljenja, tuge i depresije.

U budnom stanju “mi” preuzimamo kontrolu. Odmah po buđenju nestaje maloprijašnja sloboda, a sve preuzima zabrinutost i strah. Kako je to moguće? Ne može to biti, pa prošlo je samo minuta, dvije! Dakle, nešto se dogodilo, neki drastični pomak svijesti i mi smo odustali od slobode, a prigrlili strah.

Rješenje je u posvećenosti slobodi. Ono – u svakoj minuti, u svakom udahu i izdahu, neka vam pažnja bude na nešto lijepo, neki tekst, film, glazbu. Pritom čistite. Preslušavajte autore koji će vam razbuditi srce, uzburkati vašu maštu, uputiti vas na voljenje. Potražite inspiraciju kod drugih ljudi, u prirodi, u šetnji, u samoći. Po cijeli dan to radite! Bitka je to, nemojmo se zavaravati. Depresija je toliko moćna, odnosno naše vjerovanje u nju, da samo mali njezin oblačić može prekriti cijelo sunce i plavo vedro nebo u hipu, za tren, i nikada da ne ode, samo stoji tamo, ta mrvica malena, pojede nam svu energiju!

Ho’oponopono je ispunjen voljenjem i zahvalnošću, njegova je funkcija da nas vraća u Nulto stanje sna, potpune predanosti i apsolutnog mira. To je vrlo moćan instrument svijesti, premda se tako ne čini. Mi imamo percepciju da je jedini način rješavanja golemih planina programa i sjećanja uzeti lopatu i početi s kopanjem na njihovim vrhovima. To je duboki program koji nas zadržava i blokira naše otpuštanje, jer kada kopate brdo, negdje ta zemlja odlazi, stvaraju se nove planine smeća. One samo rastu nevidljivo i prikriveno, i čekaju svoju priliku da nas opkole.

Ho’oponopono ne funkcionira na taj način. On potkopava s dna, ruši temelje te tvorevine i ona će ubrzo sama kolabirati. Sjećanje je apstraktno, jednako kao što je i čišćenje apstraktno. Nije moguće logički povezati njihovu uzročno-posljedičnu vezu, osim preko naracije uma tj. unutarnjeg dijaloga. A oni poznaju samo linearnu stvarnost i tu smo zaglavljeni. Otpustiti možemo samo kad nam je percepcija jednaka onoj u snu: prepuštena povjerenju i inspiraciji.

Mi moramo naglasiti pozadinske alate i na njima raditi. Znači, “Volim te i Hvala” su primarni alati, to je glavna sila, bageri, rovokopači, ralice. Ali mi moramo raditi na njihovoj podršci, na logistici, jer svi ti strojevi trebaju gorivo i energiju. Trebaju nadahnuće. Zato posvetite svoje vrijeme u traganju za inspirativnim ljudima, prozorima koji će preplaviti vaše tijelo guštom, srećom ili barem radoznalošću. Povratite svoju dječju radoznalost za životom i žudnju za igrom i bezbrižnošću.

Hopsajte, ali tragajte za energijom koja će vam osvježiti život. To je vrlo važno jer će vam unijeti promjenu, možda malo razbiti oblačić depresije i smanjiti ga s cijele zemaljske kugle kako ga vi vidite, na siluetu Slonića Tonića koji se smije, kako ga Ljubav vidi.

-Neno Ljubić