Kad ti se čini da stvari idu krivo ili se uopće ne miču s mjesta sjeti se da je sve baš onako kako treba biti u ovom trenutku. Sjeti se da Ti vidiš samo omot poklona i niti ne možeš naslutiti koji dar te čeka unutra, samo ako mu dozvoliš da se rastvori. Sjeti se reći Hvala svemu što ne vidiš.

Kad te razljute roditelji, partner, prijatelj, susjed, šef ili sam sebe, sjeti se da si ih sve Ti odabrao i da se upravo kroz njih ukazuje ono što trebaš čistiti. Sjeti se da onome tko je u tebi pobudio najveću reakciju kažeš najveće Hvala.

O čemu ćemo danas?
O Programima. Jer ako nam je zbilja jasno što Programi jesu napravit ćemo apsolutno sve da ISPRAVIMO POGREŠKU.

Što je i kad pošlo po zlu? To zbilja ne znam, ali recimo da sam svjesna što Programi jesu.

Hajdemo od početka iz Nule. U Nuli je sve savršeno. Nula je polje čiste svijesti. Nula je polje svih mogućnosti, Nula je jedina koja ima savršeno rješenje za sve. Jednom riječju – ako djelujemo iz Nule – djelujemo najsavršenije moguće – što god to značilo. Djelovanje iz Nule u HO zovemo Inspiracija, a to nije ništa drugo nego Čista svijest. Čista svijest je stanje – temeljno stanje onoga što Jest. To znači da prije negoli smo ‘postali’ bilo što drugo, prvo smo bili Čista svijest. Čista svijest smo ustvari i ostali cijelo vrijeme, samo što eto nismo toga baš svi uvijek svjesni.

Kako to objasniti? Pa recimo evo ovako – dok npr. pišem ovaj tekst ja uopće nisam svjesna svoje noge ispod stola niti kose na glavi. I noga i kosa su cijelo vrijeme tu i dio su mene. Nisam ih svjesna jer mi je fokus na drugom mjestu – recimo na rukama koje tipkaju tekst.
Dakle, jasno je da nismo svjesni nekih očiglednih dijelova sebstva iako oni zbilja postoje. E, pa tako nismo niti svjesni Nule, a ona je cijelo vrijeme tu.
Nismo je svjesni jer nam je pažnja negdje drugdje, uglavnom na Programima.
Kako nastaju Programi? Programi su ‘iskrivljena manifestacija Nule’. Šta to sad opet znači? To znači da sve što izađe iz Nule jest savršeno, ali može biti krivo tumačeno na razini naše svjesnosti. To je ono o čemu govori Len kad daje primjer prljavog stakla. Slika ili prizor koju gledamo kroz prljavo staklo izgleda prljavo. Nije problem u prizoru ili slici već u mediju kroz koji promatramo promatrano. Kad misao prirodno otplovi iz Nule prema površini Svjesnosti (to je stanje u kojemu mi doživljavamo svjesno stanje naše zbilje i na osnovu nje tumačimo sebe i svijet oko sebe ) ona na samu površinu naše svjesnosti dolazi izmijenjena i to je Program. Program je Greška. Ako je nešto Greška onda je to problem. A ako mi smatramo i živimo na način da grešku doživljavamo kao istinu – onda je to veliki problem.
Ne samo da imamo na taj način problema, već ti problemi će se samo množiti i množiti, te će biti sve teže i teže živjeti i normalno funkcionirati.

Vremena je u stvari vrlo malo. U trenutku kad postanete svjesni da je uz Programe sve lažno, jasno vam je da i za samo to osvješćivanje bilo potrebno puno vremena te da naprosto više ne smijete izgubiti niti trena na život temeljen na Greškama.
Kako će se Greške ispraviti? HO je jedan on načina kako ispraviti grešku. Nije jedini. Moguće je da vas baš HO dovede kroz Inspiraciju do nekih prosvijetljujućih saznanja. Po meni je najbitnije da, kao prvo, postanemo Promatrači sebe, jer upravo nas ta radnja lišava automatizma. Programi su vezani baš za nas same, utoliko je bitno da smo svjesni da sav posao ispravljanja pogreške isključivo kreće upravo od nas, a sve ostalo će biti samo prirodna posljedica tog svjesnog čina.

– Dani Ella

Kaže meni kći neki dan da bi voljela pomicati predmete mislima i pita me kako se to radi? Kao, ja ću sigurno znati 🙂
I sad, kažem ja njoj da sam ja imala istu želju kad sam bila mala, ali da mi nije uspjelo i pitam je zašto to uopće želi. ‘Pa da ne moram ići u kuhinju po sok dok gledam omiljenu seriju’. Aha, a da li znaš da ljudi koji imaju te sposobnosti troše jako puno energije i nakon što malo uspiju umom pomaknuti neki lagani predmet jako su umorni – tako da je puno jednostavnije otići po sok ili zamoliti roditelja da ti donese – komentiram ja. ‘Ali to bi bilo tako cool, voljela bih imati neke moći’, uporno će ona. Pa svi bi htjeli imati moći i uglavnom ih imamo puno samo što ih nismo definirali kao moći.
Ona, po prirodi uporna, na mene tvrdoglava ipak ne odustaje i vidim je kako žmiri i pokušava nešto pomaknuti u sobi. Nakon nekog vremena otvara oči i govori razočarano: eh ništa, nisam uspjela.

Prvo što vas nauče kada vam čitaju Bajke je da želite biti princeza ili onaj najbolji lik… Da, baš onaj koji pobjedi sve i živi sretno do kraja života.

Drugi su za osudu i njih vas uče mrziti. Ni slučajno da ih shvatite, a ni najmanje da ih zavolite…

A vi volite Bajke, uživate dok vam ih čitaju. One vam oboje djetinjstvo, razvijaju vam maštu i želite život iz bajke… Ali negdje na pola  života shvatite da su vas lagali, i da prinčevi  i princeze ne postoje, kao ni sretan kraj…

Ali znate što?!  Bajku savršenom čine svi likovi…

Zamislite kakva bi Bajka bila da u njoj postoji samo Pepeljuga, ili samo Snjeguljica ili samo Crvenkapica… To bi onda bila obična priča….

Oduvijek sam više voljela Bajke, one imaju sretan kraj…

A negdje na pragu tridesete sam ustvari shvatila;

Ja sam i Maćeha i Snjeguljica…

Ja sam i Grdana i Uspavana ljepotica….

Ja sam i Princeza i Zmaj…..

Ja sam Ljepotica i Zvijer….

Ja sam Pepeljuga i  njene sestre….

Ja sam i Lisica i Mali princ….

Ja  sam Crvenkapica i ja sam Vuk…

Ja ustvari vjerujem da su braća Grimm htjela da Vam kažu vi niste jedan lik…VI STE USTVARI BAJKA….

Volite sve što nosite u sebi, jer samo tako smo kompletni i savršeni .

 I ono dobro i ono što vam se čini da je loše.

 Jer pravi balans između crnog i bijelog čini Bajku savršenom i tek se onda možete nadati sretnom kraju..

Mi ustvari već  živimo svoju Bajku…

Ako ste danas Zmaj, to je u redu, jer bez  Zmaja ne bi bilo ni Princeze ni Bajke!

– Nevena Ristić

Nema uputa kako otpustiti. Jednako kao što ih nije bilo kada smo stiskali ono što sada želimo otpustiti. Zapravo je vrlo jednostavno: ako zagrabimo šakom pijesak, jedini način da otpustimo je da otvorimo šaku.
Život se otvara Ljubavlju prema sebi. Ipak, nešto kao da nas u tome sprečava, nešto u što ne možemo uprijeti prstom, a opet je stalno prisutno i stišće, stišće… Paradoksalno je da, iako u svakom od nas bukti plamen Ljubavi – vulkan je to, samo čeka da zaurla – ipak, tutnji samo onaj od straha.
Ljubav prema sebi je ustvari samo meta prema kojoj izbacujemo strelice “Volim te”, čisto da znamo gdje pucati, kako bismo malo potaknuli taj vulkančić, ništa više

Ove sam godine naučila, da što god htjeli i mislili da moramo imati, doći će samo ako nam je zaista potrebno u životu.

Naučila sam da ljudi nisu zli, samo nesretni i da treba gledati malo dublje od površine.

Naučila sam da u meni kao i svakome od nas ima puno više od onoga što se vidi i što vjerujemo i da su naši potencijali beskonačni, a naše srce nema granica.

Naučila sam da sve što si stvarao i sve za što si živio može nestati u jednom trenutku, a da svijet neće propasti. Naučila sam da si u jednom trenutku na vrhu planine, već u drugom možeš biti na samom dnu – ali sve dok se penješ i stremiš visinama nećeš nikada izgubiti.

Naučila sam da je lako voljeti – ako voliš sebe. Da je lako gubiti – ako znaš da nisi istinski ni posjedovao. Vidjela sam svijet jednim drugim očima i otputovala sam na mjesta koja prije nisam poznavala, negdje malo dublje u duši – otkrila sam jedno novo svjetlo iza svih strahova i jednu novu radost iza tamnih zastora.

Naučila sam da je voljeti sebe isto kao i voljeti svijet, jer u ovom smo svijetu svi na neki način povezani. Naučila sam da je život tek prolazna avantura na ovom planetu i da ga ne smijemo shvaćati preozbiljno, u suprotnom bi ga mogli potratiti. Još manje smijemo sebe shvaćati preozbiljno.

Naučila sam da sam hrabrija nego što sam mislila.

Naučila sam biti u miru sa sobom i drugima čak i onda kada je svuda oko mene kaos – i tad je sve baš onako kako treba biti.

Naučila sam da ni jedna situacija u životu nije kazna nego prilika da porasteš još malo i da drugi puta budeš pametniji.

Naučila sam biti zahvalna na svemu što me okružuje i živjeti tu zahvalnost u svakom danu i trenutku.

Sve što zavolite pretvara se u Boga….

Jer sve jeste Bog, jer Bog jeste ljubav… ali ima preko sebe prebačen plašt iluzije koji smo dobili sa onom jabukom sa drveta poznanja dobra i zla….

Skinite taj plašt ljubavlju, samo je toliko potrebno, da se transformiše sve što nam se čini da je zlo….

Volite i zahvalite se strahu, bolu, tuzi, ljutnji, sramoti, smotanost ,uvrijeđenosti i svemu onome što mislite da je ‘loše’…

Volite i znajte da je to jedino što vam treba… to je alhemija života….

Pretvorite ljubavlju sve u ljubav….

– Nevena Ristić

Draga Karmen,

uvijek sam se smatrala iznimno razumnom i intelektualnom osobom i sad sam shvatila da u biti ništa ne znam, a to znači i da je sve moguće. Sve ono što mi se dogodilo u životu vodilo me do onog trenutka tamo sa svim onim ljudima, sve lijepo i sve ružno dobilo je smisao. Moje unutrašnje dijete dobilo je lik, ime i alat, a ja sam dobila priliku da ispravim sve one godine u kojima sam ga zanemarivala. Nema riječi kojima mogu opisati ono što sad osjećam i onaj osjećaj kad sam shvatila da je moje tijelo samo djelić onoga što sam ja.

Čitav život bila sam drugačija, a sad znam i zašto, moja duša našla je svoj dom… hvala, hvala, hvala, ovo je moralo van iz mene, vidimo se dogodine.

– Ivana Vuletić

Često brkamo ulogu uma u HO i nismo na čistu da li nam u cijeloj priči smeta time što nas stalno dekoncentrira svojim upadicama i crvom sumnje.
Um je taj koji odabire koja duhovna tehnika nam odgovara, jednako tako smo se njegovim posredstvom odlučili za hopsanje. No, tu priča nije gotova ma koliko mislimo da nam on u daljnjim koracima smeta.
Njegova vrlo važna zadaća je upravo ta koju želimo izbjeći, ali je neophodna kako bismo otpuštali. Mi smo projektori, a život nam se ogleda na platnu po kojem se vrte programi što se nalaze u nama. Živimo situacije koje su naša sjećanja i podaci obojali, složili u filmić i zakotrljali u projektoru.
A um? E, on je taj urednik koji odabire. On je taj koji nam uporno dokazuje da imamo materijala za čišćenje upravo tako što nam stalno kopa po skladištu podataka, izvlači ovo i ono te brže-bolje trpa u projektor.