Kad nahrle problemi skloni smo zaključiti da hopsanje ne funkcionira ili možda nešto radimo pogrešno, u dilemi smo da li da se branimo ili napadnemo najjače što možemo(?)

Kad zaprijeti oluja programa prvo što napravimo je da prestanemo disati. Ukočimo se kao da nas je dotakla Snježna kraljica. U tom trenutku važno je razbiti iluziju programa. Kao kad nam je mama morala upaliti svjetlo da nas uvjeri da čudovišta stvarno nema u sobi. Sad smo odrasli pa to možemo sami Stani i upali svjetlo… i diši… i samo promatraj što se događa, bez osuđivanja i bez uključivanja.

‘Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

Jednog lijepog sunčanog dana u lunaparku: 
-Dobar dan!
-Dobar dan! Izvolite!
-Pa, evo ja bih voljela proći nekoliko sprava u vašem parku, što mi nudite?
-Imamo sve! Samo je pitanje što želite i koje su vaše mogućnosti. Evo za početak bi vam predložili jednu prekrasnu vožnju vlakićem po cijelom centru. Što kažete?
-Mislite na onaj tamo crveni vlakić u dnu parka? Pa u njemu se voze uglavnom djeca! ..Ja bih ipak nešto uzbudljivije, dinamičnije pa možda čak i malo opasnije.
-Aha, pa nema problema… želite li odmah kartu za kružni tobogan?
-Mislite na tzv. Tobogan smrti?
-Da. To je trenutno najopasnije sprava koju imamo.
-Eeee to bih ja, ali ima jedan problem.
-Koji? Recite?
-Pa bojim se…
-Ako se bojite onda niste još spremni, dajte onda bolje izaberite nešto između po težini. Nešto što nije ni prelagano ni preteško.
Upravo iz tog razloga mi imamo na raspolaganju čitav niz ostalih zanimacija u parku, pa ih možete birati prema svojim željama i mogućnostima.
-Da..ma znam, ali meni bi bilo baš super da se ipak mogu već sad provozati najmoćnijom spravom u parku..
-Ali pod tolikim strahom vožnja vam se uopće ne bi svidjela! To bi bila prava muka za vas.
-Ma da, vi ste potpuno u pravu, samo iz moje pozicije u ovom trenutku to izgleda tako privlačno i izazovno…

Ustvari, ne postoji trenutno niti jedna vanjska prepreka koja ne dozvoljava da nam se ispuni neka želja osim naših objektivnih mogućnosti. Ako nešto jako želimo a to iz nekog razloga nemamo to nije zato jer nam to netko ili nešto neda već jednostavno zato što trenutno ispunjenje te želje na neki način nije moguće zbog nas samih.
U igri su obično ili strah ili naša ne spremnost da primimo ono što želimo. Ustvari, jedno povlači drugo.
Kao u ovom primjeru – zamišljenom posjetu lunaparku, u svakodnevnom životu mi imamo nekakve natuknice što bismo htjeli i što nam ne odgovara nemajući u vidu da upravo ta vrsta odnosa spram života stvara frustraciju i nervozu, a ne konkretno neispunjenje neke neostvarene želje. To bi bilo kao da npr. silno želimo jesti avokado koji nam se trenutno gadi i nikako nam ne paše njegova konzumacija, pa ipak iz nekog razloga bismo silno htjeli da nam se baš avokado sviđa i da ga onda možemo jesti u neograničenim količinama.
Drugim riječima htjeli bi smo nešto što nam pa gotovo u cijelosti ne pripada i nije nam blisko. Pa kako to? To je uglavnom tako jer ono što nas veseli i u cijeloj toj priči oko ispunjenja neke želje nije njen konkretni sadržaj već dobar osjećaj koji prati ispunjenje neke želje. Znači u slučaju primjera s avokadom, dobar osjećaj ne proizlazi iz činjenice da smo mi u jednom trenutku jako voljeli avokada i uživali u njegovoj konzumaciji već u našoj potrebi da doživimo sam osjećaj Ispunjenja, Radosti i Sreće. Zato u HO znamo reći da mi ustvari ne znamo što je dobro za nas – što naravno ne znači da možda priželjkujemo nesreću u životu umjesto sreću, već da jednostavno vrlo često nismo u stanju pronaći put do te željene Sreće. Ponekad, ipak treba proći nekoliko prethodnih faza prije negoli dođemo do one finalne – kao u launaparku – ne možemo odmah na najmoćniju spravu..ne zato jer nam to netko ne da nego zato jer još nismo spremni za nju. No umjesto da ukopano stojimo na mjestu čekajući da nas netko drugi odgura i odluči umjesto nas samih, možemo krenuti korak po korak u samo iskustvo. Na taj način preuzimamo odgovornost, a i sami smo cijelo vrijeme svjesni onoga što nam se dešava u procesu prema naprijed. Jer ako nismo u stanju savladati ‘vožnju’ vlakićem kako ćemo se onda upustiti bez negativnih posljedica u vožnju npr. kompliciranijim toboganom ili ringišpilom. Zato kažemo: Kad je učenik spreman-učitelj je tu!

Sve što trenutno imamo tu je jer je to najbolje za nas u ovom trenutku, a opet slijedeći trenutak i onako ovisi samo o nama Samima.

– Dani Ella

Naravno da, ako postoji problem, želimo ga se riješiti jer nas bode i on dominira u našem fokusu, pogotovo ako je to nešto što nas jako muči, poput bolesti. Sjetimo se da su problemi (patnja) zapravo onaj “silom” dio u poslovici “ako nećemo milom, onda ćemo silom”. No, pretjerani fokus na problem nije namjera za zdravljem nego namjera za bolešću! Dakle, ako smo bolesni, onda nije pametno bolest svakodnevno potvrđivati fokusiranjem na nju, jer joj time dajemo energiju svojom pažnjom. Ho’oponopono (kao i druge prakse) ima svoj energetski prag na kojeg ćemo prije ili kasnije naići. Taj prag predstavlja neku vrstu zasićenja oko brige nad problemima. Što to znači?

Prag se prelazi kada inicijativu života preuzme povjerenje u veću sliku, a to je ono “kako je najbolje za mene”. Energetski prag je onaj u kojem počinje otpuštanje pretjeranog fokusa na problem, jer smo transcendentirali samosažaljenje i preuzeli odgovornost. To znači da smo pustili malu količinu Ljubavi u posudu svakodnevne svijesti i osjećamo njenu snagu. Otpuštanje je zapravo jedan oblik nezainteresiranosti, kako mi u Dalmaciji kažemo flegmatičnosti za donedavno energetsko razvlačenje uslijed ovoga ili onoga problema. To je ono kada ti je puna kapa svega, pa izađeš vani na sunce, a nije skuhan ručak, roba nije ispeglana, kuća nije očišćena, na majici ti je neka mrlja koja se vidi, a ni cipele nisu baš posve čiste . U domaćoj, kućnoj psihologiji se to zove “naprosto pukla” , ali ustvari, ona je postala slobodna. Prešla je prag.
Međutim, kako ga je prešla? Silom. Mi se time ne bavimo, bavimo se “milom”, a to je “Volim te, Hvala ti”. Jer smo u “sili” već odavna!

Nije lako ne fokusirati se na bol i patnju, ali svejedno, bilo je vrijeme kada nismo bili fokusirani na njih, živjeli smo bezbrižno. Ta bezbrižnost je u sjećanju, ona je u našoj auri, čeka da je aktiviramo. Zato se masovno pozivamo na djecu, stavljamo njihove slike kako se igraju i pišemo kako učimo od njih jer su oni slobodni. Prava je istina da u njima vidimo sebe, svoja sjećanja i znanje o tome kako je biti bezbrižan i čeznemo za tim. Naš posao je prestati gledati “tamo” i preuzeti odgovornost za naše djetinjstvo sada i ovdje.

No, to neće biti moguće dok ne “otkačimo” sve ono što je od osmjeha dovelo do patnje. Zato je apsurdno misliti da znamo što čistimo! Zamislite ogromnu grudvu snijega koja je nekad bila malena loptica (Dijete) i kotrljanjem nizbrdo došla je do goleme teške kugletine (problemi, sjećanja)! Ako mi nju sada gurnemo natrag uzbrdo, hoće li se ona odrolati opet u malenu kuglicu? Neće, jer problemi, bol i patnja više ne mogu natrag odakle smo ih pokupili. MI smo ih usvojili, dali im ime i prezime i potrebnu energiju, te su oni sada “Ja”. Moramo dakle, grudvu staviti na Sunce i Ljubav će učiniti sama svoj posao, otopiti je. Ali trebamo dopustiti da to učini.

Ako živimo samo u svijetu gdje je patnja, onda ćemo patnju i imati. Stoga bi bilo dobro malo apstrahirati taj fokus naše svakodnevne pažnje i povećati ga na par metara oko sebe, umjesto na mjesto boli. Apstrahirati patnju znači biti fokusiran na Sunce. “Znam da je ono tu i puštam da otopi lažno Ja”. Bol je tu, problem je tu, ali i radost je tu! Taj trenutak dopuštanja opciji da je tu i radost, možda i osmijeh, a nadam se i divota neka, je način na koji čistimo. “Hopsam radi radosti”, radije nego “hopsam jer imam rak”.

– Neno Lubich

S ovim pitanjem iz naslova naš um se voli poigravati na način da nam predlaže neke od ovih naizgled genijalnih ideja:

– “Trebali bi svi hopsati jer smo zajedno jači”
– “Moram uvjeriti druge ljude da hopsaju jer bi im to pomoglo”
– “Čišćenje bi išlo brže kad bi svaki ukućanin imao svoju čašu”

Možemo li evoluirati kroz patnju? Da li zaista, ako patimo, napredujemo u proširenoj svijesti, što se još naziva i duhovnošću? Veliki broj ljudi doživio je svoje buđenje kroz patnju.

Ali što se zapravo dogodilo? U patnji su preuzeli odgovornost za Ljubav, vratili se svojim temeljima i počeli djelovati iz Sebe. Znači ne možemo napredovati kroz patnju, jer ako se ne dogodi buđenje, patnja će trajati cijelu vječnost. Ona prestaje onog trenutka kada se sjetimo Ljubavi. Buđenje je kao micanje zavjesa što okružuju teatar života: odjednom drugi prizori se otkrivaju, možda je sunčano jutro, možda kišno podne, a opet možda divota neka vreba. Štogod bilo, mi sada možemo zakoračiti u taj drugi prizor, u svijet što ga je Sebe otkrilo.

Voljeti sebe znači biti svjestan da je u tebi Izvor.
Ljubavi nas ne treba podučavati, kao što nas ne treba učiti ni disanju, hodanju, gledanju.
Ljubav je vječna energija, oduvijek je tu. Ona je tako moćna i apsolutna da je se ne može sputati u nikakav konačni prostor.
Pa gdje je onda kada je svugdje?
Ljubav se može kretati samo iznutra prema vani. Zato jer svjesnost Ljubavi može biti samo u nama! Mi ne možemo biti svjesni Ljubavi nekoga drugoga, jer je to interpretacija. Svjesnost Ljubavi kreće iz nas i spaja se sa sviješću ukupne Ljubavi što prožima stvarnost. Zrak kojeg udišem osjećam samo u svom tijelu. Ja ne mogu osjećati tvoje disanje. Ali ono što oboje udišemo je zajednička svijest jedne energije koja je svugdje oko nas.
Ljubav ne traži energetsko ulaganje. Ako traži, onda znači da ja tebi počinjem govoriti kako ćeš disati, iako smo oboje uronjeni u isto iskustvo. A “govorim” ti, jer su mi rekli da je moja Ljubav jača od tvoje. Tako nastaje napetost i osjećaj nedostatnosti, “nisam vrijedan/a Ljubavi jer ne znam disati”. A to je ono što se događa cijelo vrijeme, a ponajviše od strane organiziranih religija, sistema školstva i društva općenito. Odatle strah i zbunjenost, kaos i metež jer nastaje kontra efekt i neprirodno stanje svijesti, traganje za bivanjem voljenim. To je tada energetsko ulaganje, odnosno gubitak, iscrpljenost i nemoć. Problem je dakle “moje” uplitanje u iskustvo tuđe Ljubavi. U iskustvo života iz Nje prema vani.

Ljubav je dakle svugdje, ali je možemo biti svjesni samo u nama. Kao što je Sunce svjesno sebe, svog isijavanja. No, svi objekti koje ono osvjetljava osjećaju tu Sunčevu svjesnost sebe. E, to je Ljubav!

– Neno Lubich

Otpuštanje je iscjeljivanje. Zapravo, cjelokupni naš boravak ovdje na zemlji je ništa drugo do iscjeljivanje! To je naša jedina svrha. Sve nevolje koje imamo sada i ovdje su simptomi koji ukazuju na potrebu za iscjeljivanjem. Mi ne možemo znati što se iscjeljuje, jer sve promatramo kroz prizmu programa i sjećanja. Jednako kao što u akupunkturi i akupresuri tretiraju stopalo da bi liječili bolesti glave, tako i iscjeljenje Duše teče putem energetskih meridijana zatočene ili slobodne svijesti.

Ne možemo otpustiti intelektom, jer prošlost nije tek samo priča ili uspomena, nego je i energija koju smo ostavili iza nas. Ako smo imali traumu u prošlosti, šok koji je nastao zapečatirao je energiju unutar našeg svjetlosnog tijela. Ona tada biva zaglavljena, zatočena, van našeg dosega u svakodnevnom životu. To je prošlost: iritirajući trn zaboden u sliku sjećanja koja visi negdje na periferiji svjesnosti. Zato se čini nemogućim riješiti se prošlosti, jer stalno tragamo za tim “komadićima” energije, bilo svjesno ili nesvjesno, želimo ih natrag. U stvarnosti želimo svoju cjelovitost (iscjeljenje), jer nemir u nama donosi osjećaj gubitka kojeg um tumači na razne načine. Zamislite um kako igra pikado, gađa iritantne slike iz prošlosti i prikuje ih tamo negdje da ne mrdaju . Problem koji je sada nastao je u tome što isti taj um ne može niti dosegnuti strelicu, niti je otpustiti. Zašto? Zato jer um ne zna sa energijom, ona je preapstraktna za njega! On u nastojanjima da otpusti, čini zapravo suprotno: drži te prizore još više prikovanim, jer ih obnavlja kroz unutrašnji dijalog.

Pa kako onda otpustiti?

Svi oblici energetskog iscjeljivanja su ustvari re-konfiguriranje informacija u našem energetskom polju. Kada dođemo do nekog bioterapeuta, on mahanjem rukama zapravo omogućuje informaciji iz Božanske svijesti, odnosno višeg Sebstva, da djeluje na “geometriju” našeg svjetlosnog tijela i vrati ga na početak, u stanje Nule. To je tada otpuštanje na način energije. Tada se kroz naše nesvjesno, (jer mi/um nemamo pojma da se ta rekonstrukcija događa, nego samo vidimo vitlanje rukama), provlači svjetlosna informacija koja potom informira naše stanice i daje im upute da se obnove. Iscjelitelj nam tada daje priliku da otpustimo stare informacije iz naših stanica, a dopustimo nove, Nulte. Mi ne pitamo iscjelitelja što on radi, ne tražimo objašnjenje, nego imamo povjerenje. Pa čak i ako ga pitamo, a on pojasni da djeluje na naše svjetlosno tijelo, biti ćemo zadovoljni s tim, iako nismo ništa razumjeli! Zašto? Zato jer smatramo da je on ekspert u svom polju i da zna što radi!

Ho’oponopono djeluje na sličan način: “Hvala i Volim te” su ritualne geste sa kojima predajemo sve što “imamo” Božanstvu. Odričemo se s ljubavlju naše “imovine” iz prošlosti i kažemo: “evo ti je, odustajem od nje, ne treba mi!” Međutim, problem je što mi po difoltu težimo hopsati trgovački, i kažemo: “hopsati ću samo ako imam dokaze da se iscjeljujem”. To se čini kao OK, jer “nije do nas, programirani smo tako, nismo eksperti, ne znamo ništa o tome”. No, koja je razlika između neznanja što bioterapeut radi i neznanja da “Volim te” čisti? Samo u vjerovanju da je on majstor, a mi nismo! Pa kako to da imamo povjerenje u njegov rad, iako nemamo dokaze? Imamo samo priče, ali ne i dokaze! Jednako tako, imamo sasvim iste priče i kod “Volim te, Hvala ti”, pa opet, ne vjerujemo im, pitamo kako otpustiti!

Dakle, ostao nam je samo jedan problem za riješiti kako bi prionuli otpuštanju bez ikakvih rezervi, s punim povjerenjem: trebamo se riješiti vjerovanja da smo nemoćni, da ne znamo, da ništa ne razumijemo. Strah koji nas sprječava u upuštanje u avanturu iscjeljenja je usmjeren samo na nas same, upravo je tu najveći! To je temeljni program na kojemu trebamo raditi. Namjera za iscjeljivanjem je ogromna, ona stalno nadire! To je kao da stojimo nad potokom bistre vode i govorimo da se ne znamo napiti iz njega! A žedni smo, nevjerojatno smo žedni .

Dakle, kako to da smo imali povjerenje u radnje koje su nas dovele do problema, bolesti, mrzovolje i patnje? Kako to da smo im dali cijeloga sebe, rekli: “evo uzmi moju sreću, moje zdravlje”? Razmislimo malo o neopiranju ovome, o iluziji prirodnosti kojoj smo se predali dok smo gacali po živom pijesku i vjerovali da smo na pravom putu!
Priča o povjerenju je ustvari vrlo prepredena, nema baš nekog smisla. Jer povjerenje dajemo svemu bez ikakvog problema, a ne dajemo svojoj moći da se iscijelimo. Citirati ću opet malo Paula Seliga:
“Vaša duša sa sobom je ponijela lijek za sve vaše bolesti.”

Ono što moramo učiniti jest energetsko iscjeljivanje, omogućiti ispravnim informacijama da preoblikuju naše svjetlosno tijelo. Jer odatle sve počinje.
Svaki put ima u sebi “pragove”, nekakve stanice, odmorišta ili evolucijske skale koje označavaju neki progres. Jedini način da dođemo do slijedeće stepenice jest rad i predanost – posvećenost. Ho’oponopono je jedan takav put. Hodanje njime zahtijeva povjerenje nas kao iscjelitelja, baš kao i svaki drugi put.
Iscjelitelj mora imati svijest o odgovornosti svojih postupaka kojim se želi iscijeliti. Otpuštamo dakle predanošću iscjelitelja i odgovornošću za svoj život. Odgovornost znači prihvatiti iscjeljenje. Ako pušimo, a unutrašnji dijalog nam govori: “neće meni rak pluća, to je tamo negdje drugo” – to je tipičan primjer neprihvaćanja i neodgovornosti, iako imamo sve informacije o posljedicama. Ako nas djevojka ili momak odalame par puta prije stupanja u brak, ne-djelovanje i vjerovanje umu koji kaže: “pa popraviti će se ona/on, biti će dobro kada budemo u braku”, jest poražavajuće za postupak iscjeljivanja kojeg smo došli učiniti ovdje na zemlji. A imali smo sve informacije.

Jednako tako sada imamo sve informacije o praksi Ho’oponopona (ili bilo kojeg drugog puta na kojeg smo privučeni, jer se želimo iscijeliti). I opet, hopsamo trgovački: “biti će ovo, ako bude ono”, to jest, kažemo da ne znamo kako otpustiti. A prava istina je da smo istinski majstori u tome!

Otpuštamo dakle, davanjem sve svoje “imovine” nečem sasvim apstraktnom. Ne pogledavamo ima li kusura, vraća li se nešto, koliki je poklon. Dajem, odmah se okrećem i odlazim.
Put iscjeljenja je staza u kojoj neprestano Izvoru predajemo svoju privrženost prošlosti i kročimo naprijed prema Nuli.

– Neno Lubich