Jednom kada počnemo oko sebe prepoznavati pravilnosti, shvaćati red u onome što smatramo kaosom, slučajnošću, sudbinom ili tko zna kako sve ne, svijet nam postaje drugačiji. Iako naša svijest ne može pojmiti sve, može započeti proces shvaćanja i tada se prepustiti i osjećati. Za to je potrebno pustiti um, odvojiti se od misli i samo biti.

Pravilnosti isprva tek slutimo, kada ih krenemo tražiti, još su uvijek nevidljive. Taj je put dug stoga gotovo svi odustaju. No oni uporni počnu vidjeti. Nešto slično filmu Matrix kada operater od jedinica i nula vidi događaje. To je samo jos jedna od istinitih stvari iz toga filma. Nakon nekog vremena i Neo počinje vidjeti pravilnosti i sve se to na kraju pretvara u beskrajno kasne i “logične” slike. Kad počnes vidjeti, počnes ih jos više tražiti i sve ih više i češće vidiš.

Meni se na ovom putu, a vjerujem i većini, dogodilo više frustracija. Prvi put kada sam znao da postoji nešto, a nisam mogao vidjeti, drugi put kada su mi se slike počele pojavljivati, ali toliko kratko da nisam mogao doživjeti poruku. U ovoj mi se fazi dogodilo puno velikih spoznaja nakon kojih nije ostala svijest o spoznaji nego samo osjećaj. Nakon toga su slike počele dolaziti često jako često, rekao bih prečesto da bih ih mogao procesuirati na bilo kojoj razini, iako mislim da me je svaka ta “slučajnost ” po malo mijenjala.

Sada je nastupila nova faza frustracije kako to sve iskoristiti? Kako ne propustiti val!?!? Gotovo istodobno se počela pojavljivati frustracija zbog toga što to ne znam protumačiti. Počeo sam od svega stvarati priče. Kada krenem stvarati priču sjetim se dr Lena i njegovog buuuuuullshit!!!! By the way, jos sam u ovoj fazi, iako faze nisu strogo podijeljene i često se preklapaju.

U međuvremenu, ne znam točno kada, s pojavom slika i prepoznavanja nekih od njih dogodila se spoznaja zahvalnosti. U jednom trenutku sam doživio dubinu događaja i ostalo mi je samo reci HVALA. Nakon toga, kako više misliti da je nesto dobro ili loše? Kako ne zahvaliti za sve, ali SVE što mi se događa? Ako nešto i ne shvaćam umom, to ne znači da je to loše. sve što mogu je reći hvala i pustiti da um priča svoje priče i dalje. Ne ga sputavati i opominjati, hej pričaš priče! To nije dobro! Treba i njemu za svaku priču reći hvala. Ima tu čarobnih priča koje nas mogu promijeniti isto tako temeljito kao i najdublja spoznaja.

HVALA 🙂

– Miro Skender

Ovih dana malo sam testirala HO. Test je otprilike izgledao ovako: intenzivno sam hopsala sa što manjim pauzma između dva Volim te. Volim te sam ponavljala tako gusto da između nije bilo mjesta ni za jednu misao.
Pri tomu nisam odustala od svakodnevnih aktivnosti i obaveza pa sjedila i hopsala, nego baš suprotno, samo sam ulazila iz jedne aktivnosti u drugu i tako cijeli dan.

Dakle, nisam mislila ništa drugo osim Volim te. Da bih održala koncentraciju ponavljanja, većinu sam vremena Volim te ponavljala na glas (tiho) pa mi je sama mehanika pomicanja usta bila jedna vrsta kontrole da hopsam cijelo vrijeme.
Bila sam u gradu i dok sam hodala nisam se zabila u stup niti sam ne kontrolirano bauljala ulicom. Za doručak, ručak, i večeru nisam ukućanima spremila nejestive obroke, nego baš suprotno jela koja nikad dosad nisam spravljala, a bila su baš fina. U dućanu igračaka nisam kupila igračku koju bih inače kupila nego neku sasvim drugu koja se pokazala kao pun pogodak kod moje kćeri. Sve što sam radila bez misli ispalo je baš dobro, usudila bih se reći savršeno.

Dakle, dokazala sam sama sebi da mi misli ne trebaju. Da su programi koje sam koristila potpuno nepotrebni. Sasvim fino mogu funkcionirati bez njih i cijelo vrijeme se osjećam baš dobro (nitko me ne plaši, upozorava, nema analiza i proračuna i razno raznih pravila).
Kako to? Kako to da mogu sasvim normalno funkcionirati bez misli (programa)? Bit će da je tomu tako jer mi misli (programi) u stvari ne trebaju. Usudila bih se reći da su višak koji blokira svu ljepotu ljudskog postojanja.

Znači imam dvije mogućnosti, kao na ovoj fotki 😀 Ja sam izabrala ovu drugu, bez kišobrana (“programa”), a Ljubav samo pljušti sa svih strana 😉 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kada bi samo na tren ugledala to što tražim, možda bi se i sjetila što to točno tražim :-). Ovako me bose noge nose putovima koji se sami
izabiru, a torba na mojim leđima puni se i prazni po nekoj svojoj logici, ja sa svim tim nemam ništa, baš kao što i priliči takvom putniku, bez početka i cilja.

Daljine su nekako uvijek bile tu. Izazivale su me svojom zagonetnošću i pojavljivale kada se najmanje nadam. Nisam znala jesu li mi saveznici ili me u stvari plaše. Javljale bi se i kao radost, ali i kao strah, bijes, tuga..
Moje vlastite daljine. Udaljenost od sebe same, od svoje istine i esencije mog vlastigog bića.

Otpuštam stara uvjerenja, čistim programe, a Božanstvo će to riješiti, u svoje vrijeme, i na svoj način 🙂  Hvala ti, volim te!

Dišem, volim i radujem se svakom novom osjećaju koji me vodi na prekrasnom putu spoznaje vlastite nutrine.
Otvorenog srca, uz pomoć i podršku prekrasnih ljudi, idem naprijed s ljubavlju u životu kojeg imam i za koji sam samo ja odgovorna.
Svrha tog puta je – konačan povratak kući! U sigurnost i toplinu doma, smještenog na najljepšem proplanku naše duše, duboko u Srcu…

“Najbolje i najljepše stvari ne mogu se vidjeti ili dodirnuti.
One se moraju osjetiti.”

Volim vas ♥ ♥ ♥

–  Gordana Balić

Jutros udišem more, a mora nigdje.
Kupam se u kiši, a sve je suho.
Hodam po travi iako je nema.
Pijem sok od limete, ali limete nema.
Puše jak vjetar, a sve je mirno.
Gledam u zvijezde, a ne vidim ni jednu.
Ponavljam Volim te, ali kome?

Gdje je i što je stvarnost? Pitanje je sad.
Mogu li udisati more kojega nema? Kako je moguće udisati nešto čega nema? Ako udišem nešto čega nema znači da nije istina da toga nema. Ili možda treba postaviti pitanje: gdje nema?
Ako osjetim Ljubav, a ne vidim je – znači da je u meni. Ako vidim Ljubav, a ne osjećam je kako znam da je to Ljubav – kako sam je prepoznala kao Ljubav?
Mogu li vjerovati Sebi?
Mogu li definirati Sebe? Mogu li jasno i sa sigurnošću odrediti granice svog vlastitog Sebstva?
Ne mogu, jer to jednostavno nije moguće.
Ali…:
Mogu udisati more iako ga nema jer je tu.
Mogu se kupati u kiši i kad je sve suho.
Hodati po travi i istovremeno hodati po šljunku.
Piti sok od limete bez limete.
Gledati u zvijezde bez ijedne na nebu.
I ponavljati Volim te Svemu i u Svemu,
jer SVE je tu iako ga Nema.
♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Stari Rimljani su za pisanje koristili voštane pločice i drvene štapiće. Štapići su s jedne strane bili zašiljeni, kako bi se njima moglo pisati, a s druge strane su bili plosnati – kako bi se mogle obrisati greške. Ti su se štapići zvali „Stilus“.

Kada bi pisač puno griješio, često je morao okretati svoj stilus i brisati. Ako je puno brisao i puno gladio po pločici, gradio je svoj prepoznatljiv stil. Riječ stil dolazi upravo od latinske riječi stillus, a ono što je nama manje poznato – stil je pojam koji se veže uz jako puno brisanja (i puno pogrešaka). 🙂

Ujedno, pojam „tabula rasa“ dolazi od ovog načina pisanja i brisanja. Tabula rasa je prazna voštana pločica.

Ovo me tako podsjeća na Ho oponopono. Stalnim čišćenjem i brisanjem uvjerenja i mi dolazimo do naše prepoznatljivosti, kako uklanjamo sve što nam zaklanja pogled na nas same, sve je više vidljiva naša autentičnost, ono što mi zbilja jesmo.

Što god nam se desi u životu, na nama je samo da okrenemo naš stilus i zbrku pretvorimo u praznu voštanu pločicu. Ako je više brišemo, više do izražaja dolazi naš stil, a pločica se ispunjava našom autentičnošću.
Hopsići, imate dobar stil!

– Petra Varšić

Svaki put kad život krene drugačijim smjerom, postavljam si
pitanja, tražim odgovore. S jedne strane grčevito držim staro,
s druge, dopuštam istražiti postoji li neki novi smisao života.
Dok sam uvjetovana postojećom realnošću, ne mogu biti u stanju
aktivirati svoj puni potencijal, koji djeluje tek onda kada uspijem
utišati um.

Udah, izdah, udah, izdah… Time započinje putovanje…

Osjećam poznati nemir. Praznina odzvanja. Udara misli.
Stojim pred Tobom otvorenih dlanova ispod cijelog svemira.
Hvala, volim te, hvala, volim te, hvala, volim te…
Odjednom se iz plavičaste izmaglice počinje nazirati prekrasna
široka cesta koja mnogo obećava. I Mir. Kroz mene se provlači
tajanstvena toplina.

Možda ne znaš kako sanjam hodati bosa na putu do Srca.

– Gordana Balić

Hopsam jer mi “treba” najbolje moguće i ništa manje od toga!
(Najbolje moguće se odnosi na kvalitetu, a ne na kvantitetu.)

Ako točno definiram što mi nedostaje u životu, automatski sam definirala deficit onoga što mi fali. Mogla bih tako nabrojati nekoliko stvari koje mi trenutno nedostaju i koje bi voljela imati. Mogla bih sada krenuti smišljati razno razne planove i sve moguće načine realizacije da bih podmirila “deficite” koji me trenutno muče. Moje dosadašnje iskustvo i znanje bi mi bili glavni putokazi. Sve bi ovisilo o meni: mom trudu, znanju i sposobnostima. Kad bih uspjela riješiti jedan od “problema” mogla bih ponosno krenuti na rješavanje drugoga, pa trećega i tako redom. Život bi mi se mogao sastojati od iskušavanja vlastitih mogućnosti kroz rješavanje razno raznih problema i prevladavanje kojekakvih životnih prepreka. Mogla bih napraviti plan, tako da mogu prati svoje uspjehe i neuspjehe. Mogla bih učiti od drugih, koji su na istom putu kao i ja. Mogla bih se čak i udružiti s istomišljenicima pa da zajedničkim snagama pokušamo razriješiti ono što nas sve zajedno muči. Kroz cijeli taj proces sigurno bih nešto naučila o sebi i drugima, a ponešto i o životu. U tom kontinuiranom procesu samo bi me SMRT mogla zaustaviti i ja bih možda malo prije negoli odem s ovog svijeta mogla podvući računicu i napraviti bilancu stanja. Točno bih znala što sam uspjela riješiti, a što ne. To što je ostalo neriješeno moglo bi se prenijeti dalje (recimo u drugi život) sve dok sve ne riješim…. ILI dok ne uvidim da je cijeli postupak BESMISLEN.

A što ako odustanem od svega – SAD odmah? Pa odbacim: sve planove, želje, analize, procjene i sl. Što ako sam odlučila da više ne želim plivati u životu nego plutati? U prvoj opciji moram odrediti smjer, potrebno mi je znanje plivača i snaga da bih plivala. U drugoj ne moram raditi ništa i nije mi potrebno ništa – kuda ide more idem i ja, zajedno s njim.

Kad hopsamo izabrali smo najbolje moguće u svakom pogledu. I ne samo to – izabrali smo lakoću postojanja… ustvari nismo izabrali ništa jer sve ono što smo “dobili” nije dodatak već sama srž onoga što mi uistinu jesmo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Evo malo poticaja za hopsanje ako slučajno nekome treba 😉 ♥
Kad ponavljamo jednu ili više izjava ho’oponopona, to su tzv. alati HO. Naše ponavljanje izjava proizvodi određene zvukove, a zvukovi su vibracije. Kad hopsamo, mi ustvari vibriramo vibracijom kojom vibrira izjava koju koristimo kao HO alat. To nije ništa novo… ali evo nešto što je zanimljivo i što se događa u tijelu kad slušamo ili ponavljamo “pozitivne” vibracije poput Hvala i Volim te:

Već 3 minute hopsanja pozitivno utjeće na naše elektromagnetsko polje, cirkulaciju i stabilnost u krvi.
Oko 7 minute povećava se snaga magnetskog polja, a oko 11minute balansira se živčani sustav i endokrini sustav.
Već u 22 minuti konstantnog hopsanja događaju se promjene u podsvjesnom umu.Oko 31 minute povećava se koncentracija i usklađuju se sve stanice i ritmovi u tijelu, a endokrini sustav postaje uravnotežen.

U 62 minuti potaknut je rad u frontalnom djelu mozga, hipofize i pinealne žljezde, javlja se komunikacija s aspektom božanstva unutar sebe – mijenjamo se.
Nakon 2 i pol sata hopsanja dolazi do promjena i u podsvjesnom umu, mijenja se psiha i pojačava inspiracija – stvari se počnu ispoljavati po univerzalnom umu a ne ograničenom egoističnom umu…

To su samo neke od dobrobiti hopsanja, objektivno ih ima puno više.
Malo gornji opis podsjeća na prijenos utakmice, ali to je u svakom slučaju igra koju se isplati odigrati i po nekoliko puta dnevno. Dovoljno sjetiti se dr. Lena i njegove izjave: “Kad bi ste samo mogli vidjeti koliko se toga očisti ne biste nikada prestali s čišćenjem…” pa da se spomenuta igra hopsanjem pretvori u beskonačnu igru. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ako na primjer krenem sada kuhati čaj mogu ga početi piti za od prilike 5 minuta. Ako kojim slučajem nemam doma čaja, onda prvo moram do dućana u nabavku i za to će mi trebati otprilike 20 minuta.
Znači, ako želim sada popiti čaj, u najboljem slučaju trebat će mi 5 minuta, a u najgorem 30 minuta (pod pretpostavkom da čaja ima u meni najbližoj trgovini). U svakom slučaju za popiti čaj treba vremena.

Za čaj je lako, a što ako želim sagraditi kuću? Za to će mi trebati puno više vremena nego za kuhanje čaja – teško uopće da mogu procijeniti koliko je to vremena jer gradnja kuće je ipak znatno složeniji proces nego kuhanje čaja.

Ipak, bez obzira za koju opciju sam se odlučila (čaj ili kuću) potrebno mi je vrijeme. Znači vrijeme postoji, ali gdje? Postoji u budućnosti (ono što dolazi) i u prošlosti (ono što je prošlo).
Recimo da me vrijeme ne zanima. To bi ujedno značilo da me ne zanimaju ni budućnost ni prošlost – zanima me vječnost.
U vječnosti nema vremena, ono jednostavno ne postoji. Postoji samo sadašnjost, a sadašnjost nije dio vremena nego dio bez vremena tj. vječnosti. Znači, ako želim biti dio vječnosti trebala bi boraviti u sadašnjosti.

Što boravi u sadašnjosti? Za što nije potrebno vrijeme?
Ako sam odlučila voljeti – sada, mogu li voljeti jučer? Ne mogu, jer jučer je prošlo.
A mogu li voljeti sutra? Ni to ne mogu, jer sutra još nije došlo.
Ako volim mogu voljeti jedino SADA!
Pa što se onda dešava SADA? – LJUBAV, naravno 🙂 – SADA i VJEČNO!
Volim te, Volim te, Volim te…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Čest je slučaj da čovjek počne moliti kad se nađe u krizi, uglavnom kad više ništa ne pomaže, onda molitva postaje posljednje utočište. Sve mogućnosti su potrošene i molitva Bogu postaje posljednja nada. U takvim trenucima čovjek smatra da je dao sve od sebe i da mu jedino još samo Bog može pomoći. Sam princip ovakve vrste molitve je vrlo neobičan. Boga se smatra odvojenom jedinkom koja ima svog posla i kojega ne uznemiravamo bez veze – kao da se radio o vrlo zaposlenom roditelju koji stalno rješava goruće probleme svoje djece i kojega ne bi trebali zivkati za svakakve sitnice. Uostalom, valjda neke stvari možemo i sami riješiti ili nam je Bog potreban baš u svakom trenutku? Ako ga ne gnjavimo, time mu dokazujemo svoju zrelost i samostalnost. I ne samo to, mi imamo razumijevanja za njegovu poziciju i potpuno nam je jasno da ga smijemo ometati jedino ako smo zbilja ugroženi. I onda kreće naša molitva, “telefonski poziv” u kojemu Boga molimo (možda po prvi put u životu) da nam pomogne, očekujući da će on to i učiniti jer smo bili tako disciplinirani, dobri i pustili smo ga da se bavi puno važnijim stvarima od nas samih. U ovoj opciji mi smo povezani s Bogom, ali nismo cijelo vrijeme u kontaktu – osim u posebnim situacijama. Ako nam Bog ne pomogne u takvim situacijama zaključujemo ili da ga nema ili da nije baš pošten ili da mi ništa ne vrijedimo…

Hopsanje kao konstantna molitva
Ponekad su najmoćnije molitve one najjednostavnije. Molitva nije način da dobijemo ono što želimo, ona je način da dobijemo ono što nam pripada. To je malo drugačija pozicija promatranja stvari. U ovoj opciji Bog nije zaposlen u kozmičkoj tvrtci od 0-24 pa ga nema, nego je sve prisutan u svakom trenutku i na svakom mjestu – nema gdje ga nema.
Kad molimo (hopsamo) mi ne mijenjamo svijet nego sebe. Mijenjajući svoju svjesnost uočavamo pravu prirodu stvari. Hopsanje nije cjelodnevno dodvoravanje Bogu već fino uštimavanje s onim dijelom sebe koji je cijelo vrijeme tu, prisutno u svoj svojoj punini, s ljubavlju, samo za nas i nikoga više. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella