Kao što voda ne može kroz gumu vezanu u čvor, tako ni milost ni mir Božji ne mogu kroz zgrčenu dušu.

– Anita Barišić

Samo ljubav može da postoji kao apsolut, ona je naše prirodno stanje. Svi ostali negativi, kao strah, mržnja, očaj, prezir, ljubomora postoje kao relativni, tj. mogu da postoje samo u odnosu na nešto, mora imati svoj početak i kraj.

Ljubav nema početaki kraj. Stoga, npr. mržnja se ispoljava prema nečemu, ona ne može da postoji ako nema ničeg. Ona ne može da postoji čisto bez razloga. Mržnji je potrebna povratna veza da bi ona sebe održavala. Jer mržnja nije mržnja ako nema koga da mrzi, ako nema nečega od čega bi se hranila. To je jedna te ista emocija, samo se nalazi na mnoštvo lokacija, tj. u svima nama.

I kad pogledaš da smo svi jedno, ili da postojiš samo ti kojeg proživljavaš kroz druge, doista, samo je jedna emocija jer si jedan ti, a ta emocija je samo rasprostranjena. Tako da, uistinu, kada čistimo sebe od te emocije, mi umanjujemo energije te emocije općenito, umanjujemo je u globalu, na neki slabašan način. Kada ta mržnja počne da ispoljava iz neke osobe prema nama, mi imamo izbor da djelujemo iz ljubavi ili iz straha (to može bit mržnja, patnja, očaj, jad ili bilo koja druga reakcija koja služi toj mržnji usmjerenoj prema nama).

Djeluj i budi ljubav, i mržnja nema na što da se nadoveže. Ona u takvim uslovima ne može da živi, i ona slabi. Kako slabi u tebi, tako i u drugome, jer radi se o relativnoj energiji sadržanoj u dvije točke. Ako nema jedne točke, i za drugu je nemoguće da još biva. Jer te dvije točke tvore nešto kao kanal, i tako kako nema nešto što označava konačište na jednoj strani, tada taj kanal pošto ne može da bude vječno prostiran (jer vječno prostiran bi značilo postojati u nezavisnosti od ičega), on nestaje, to mu je jedina opcija.

Jer ono što je vječno i ono što je sve što postoji, jest ljubav.

– Ivan Devald

Lipi moji, ovo sve što smo pisali, ovo o voljenju svih ljudi, može li se to ili ne može – to nam je sve U V J E T O V A N A ljubav! Premda u u nekoj apstraktnoj dubini svoga srca znam da su uvjetovana i bezuvjetna Ljubav jedno te isto ili barem dolaze iz istog Izvora, ipak dolaskom u ovaj svijet Ona postaje zaduženje života i čini se kao da je netko odjednom ugasio svjetlo ili nam je stavio povoj na oči, odjednom se nađemo u nepoznatoj tami, imamo neko sjećanje da bi tu moralo biti nešto, neka veličanstvenost, pa pipkamo rukama, udaramo u predmete slijepi i frustrirani. Od tada pa nadalje naša misija postaje traganje za tim sjećanjima, ali se ne snalazimo, pa tragamo u ograničenosti ovoga svijeta želeći doznati kako Ljubav izgleda, gdje se nalazi, koliko je teška i koliko košta.

Hvatamo se strašno ozbiljno tog zadatka, postajemo spremni na sve, žestoko se borimo oko bujica korumpiranih informacija do kojih dolazimo! Neprestano tražimo potvrde o njoj, dokaze, pristajemo na energetsku razmjenu, trgovanje kvalitetom i kvantitetom Ljubavi. U međuvremenu, na nepoznatom mjestu u dubini našeg bića, nalazi se žarište tog sjećanja, onog što smo donijeli sa sobom ovdje, pogonsko gorivo koje nas gura da izdržimo sve ovo, traume, bol i patnju stalnog traganja za tim istim Izvorom kojeg uvijek nosimo sa sobom!

Inspirirana izjavom prijatelja da voli cijeli svijet, krenula sam to isto napisati na forumu neki dan. I prije nego su mi prsti dirnuli tipkovnicu, spoznaja “to je laž”, odjeknula je cijelim mojim bićem. Ne volim sve ljude na svijetu.
Nisam konfliktna osoba i odnosi koje imam s ljudima su uglavnom harmonični i iscijeljujući, ali postoji i ta neka osoba koju ne volim.

Naklonost nekome smatram refleksijom nas samih, ljepota je zbilja u očima promatrača i često volimo ljude koji zrcale naše vlastite vrline. Kako svemir funkcionira po zakonu ravnoteže – kroz isti okvir možemo promatrati i ljude koje ne volimo. Oni očito zrcale naše mane i pogreške.

Kad bi na trenutak isključili sva naša osjetila vanjski svijet bi nestao…i ne bi nestao zato što su osjetila isključena nego zato što ga u stvari nema…Vanjski svijet postoji samo kao projekcija i zato je relativan – promjenjiv…Vani ustvari nema nikoga…sami smo :)… Kad promatramo svijet mi ustvari u svakom trenutku promatramo sebe… To što smo taj svijet rascjepkali i imenovali ne znači ništa…mi svakodnevno prolazimo kroz spektar vlastitih emocija koje su okačene na različite subjekte i situacije… pa nam se čini da je sve različito, a u stvari nije – bol možemo osjećati u različitim situacijama, ali bol je bol… i kad očistimo bol ona ne nestaje samo s jednog mjesta nego sa svih…

– Daniela Pal Bučan

Juče sam se, nakon samo dvanaest dana odmora vratila kući. Radosna i odmorna, spremna za rad… A moja kućica? Puna paučine i prašine kao da je nisam čistila mesecima. O prozorima da ne govorim… I tako, još od sinoć čistim svoju kuću. I mislim o tome kako je samo dvanaest dana bilo dovoljno da postane zapuštena. Tako je nekako i sa nama, zar ne? Čim se malo opustimo, prestanemo da čistimo sami sebe, Ego preuzme stvar u svoje ruke i za tren oka smo u njegovoj vlasti. Zato nam je bolje da ne prestajemo sa čišćenjem, bar je u mom slučaju tako 😉

 Prijatan dan vam želim, volim vas ♥ ♥ ♥

– Suzana Vemić Kulja

Ležim danas na plaži u debeloj hladovini i čistim 🙂

i sjetim se priče koju sam pročitala u knjizi Molitva žabe od A. de Mella. Radi se o tome da je jedan starac pri odlasku u polje zaboravio molitvenik i kada je došlo vrijeme molitve nije znao niti jednu molitvu na pamet. Obratio se Bogu rekavši mu kako je neuk i ne zna izreći tako lijepe molitve kao što su napisane u molitveniku, ali da će on polako nekoliko puta izreći cijelu abecedu pa neka si Bog sam složi molitvu koja će mu najviše odgovarati. Na to Bog reče svojim anđelima da mu je od svih molitvi koje je toga dana čuo ova najdraža, jer dolazi iz srca! Imam osjećaj da smo i mi poput ovog starca, izgovaramo riječi ne miješajući se previše u Božji posao nego puštamo njega da odluči što je najbolje za nas u datom tenutku…

Uživajte, želim vam svima lijep tjedan pun veselog hopsanja,

pusa i pozdrav s mora ♥

Martina Glibo

Od svih briga koje more čovjeka, najviše ga more povrede drugih. To je zato jer čovjek silno želi jedinstvo i prihvaćanje. Zato ga u biti ne muče povrede drugih nego njegova vlastita osobina povreditelja. Čovjek koji će danima, tjednima, a ponekad i mjesecima, godinama….

Vrtjeti po mislima i prepričavati kako ga je netko povrijedio i kako nikada ne može zaboraviti i kako on to ničim nije zaslužio je manjkavost duše i povreda sebe i dobra u sebi.
Reći “oprostio sam ali ne i zaboravio”‘ je laganje samog sebe o tome kako si oprostio, to je opet povreda i sebe i Boga.
Kad imaš takve osobine, zahtjevanje i očekivanje od drugih da ti oproste je bahatost, a to je opet povreda Ljubavi….

…Nekada živjeh tako….

…Sada kad razriješim, ne spominjem više. Zaboravljam… idem dalje…

Ne prepričavam, ne analiziram nikoga osim sebe i svoje izazvane osjećaje! Ono što moj um pokuša zadržati ne-očišćeno, na tome se svom dušom zahvalim i prepustim to Bogu.

Pokušavam reći kako ono što primjećujemo kod drugih i s čime se ne možemo nositi je uvijek samo odraz nas samih…
Stoga, molim i čistim svoja stanja, memoriju, osjećaje, a time će biti ‘očišćeno’ sve to i u onima u kojima prepoznajem ono što nije ljubav. …bilo da će me pratiti i biti očišćeni sa mnom, bilo da će simple ‘nestati’ iz mojeg života ….

Razmišljati neću jer nikada nije kako JA mislim da bi trebalo biti…. neka bude tek onako kako bude…. Mirna sam.
♥

– Anita Barišić