Maske straha

s“Kad životom upravlja lažno Ja (prikriveno programima), tuđe reakcije i ono što nam govore smatramo većom istinom od osobnih osjećaja i svega što možemo naučiti sami od sebe. Tuđe misli smatramo istinom, a u svoje osjećaje i reakcije sumnjamo. Na taj način gubimo vezu s autentičnim i važnim te postajemo laka meta straha. Koliko smo dugo u stanju živjeti stvarnost koju nam nameću drugi (tj. koju sami sebi namećemo radi programa) ? Možemo li uopće dobiti dovoljno veliko priznanje od drugih? Strah nas upozorava da se moramo prilagoditi drugima jer ćemo u protivnom biti izloženi na stupu srama i odbačeni. Naravno, istina je upravo suprotna. Što se više oslobađamo nametnute stvarnosti i izvanjskih zahtjeva i što se snažnije povezujemo sa sobom i živimo u skladu sa svojom autentičnom prirodom, to postajemo snažniji. A strah gubi dominaciju.

Duboko u sebi svi žudimo biti istinski svoji, upoznati svoju pravu prirodu i živjeti ispunjeno. Ali maske nije uvijek lako skinuti.
Ponekad se u tolikoj mjeri naviknemo na njih da ih počinjemo smatrati vlastitom kožom. Iako nas pritišću, grčevito se borimo da ih zadržimo na licu. Hvatamo se za maske i uloge na isti način kao što se utopljenik hvata za čamac za spašavanje (svjesno i nesvjesno). Ako netko masku pokuša razotkriti ili uvrijedi, strah koji se krije ispod nje će pobjesnjeti. Pa čak kad su jako bolesni, neki su ljudi i dalje najviše zabrinuti zbog dojma koji ostavljaju pred drugima. Žive zatočeni ispod svojih maski do samog kraja. Ali promjene s kojima se suočavamo u životu na kraju izbrišu sve obmane i maske i zaustavljaju igre koje igramo.”

„ Veliki učitelj Soen Nakagawa Roshi rekao je da obično kad želimo pronaći ljepotu u prostoriji, onda u nju donosimo brojne skupe stvari, slike, namještaj, sagove i druge ukrase. No želimo li pronaći ono što tražimo, najbolje bi bilo da sve iznesemo iz sobe. Kad je prazna njena izvorna ljepota izlazi na vidjelo. Kad sve iznesemo iz sobe, kažemo „ne“ svemu što se u njoj nalazi, a što zapravo ne želimo. Cijelu ćemo sobu isprazniti samo kako bismo joj vratili izvorni izgled.”

 – dr B.Shoshann, iz knige „Bez Straha“

Programi koje brišemo dok hopsamo kreirali su naše maske. Bilo da smo svjesni svojih maski ili da ih nismo svjesni i da ih smatramo našim istinskim Ja, postavlja se pitanje, znam li uopće tko sam uistinu ili mislim da znam stvarajući svoju vlastitu predođžbu o sebi na temelju pretpostavki na temelju projiciranih slika, na temelju tuđih viđenja. Te maske postepeno počnu upravljati našim Ja koje vapi za slobodom i izvornošću stalno tražeći izlaz.
Sjećam se kao dijete nisam voljela i svaki puta bi me dirnulo kad bih bliske, poznate ljude vidjela previše našminkane, ušminkane (Svjesna sam da je i to jedan moj program koji je se s vremenom malo izgubio)
Imala sam osjećaj da su mi onda daleki, da glume, da stavljaju neke“ bespotrebne maske“, a ja ih volim i doživljavam upravo onakvima kakvi jesu bez tih maski i dodataka. Sjećam se osjećaja straha i nelagode, žaljenja i pitanja u dječjoj glavi zar se u životu treba glumiti, prilagođavati biti netko tko nisi ?

Naša iskonska potreba je da jedni druge vidimo onakvima kakvi jesmo , a to je moguće kad dopustimo sebi da skinemo velove straha koji su kreirali maske i s istinskim Ja koračamo životom .

Volim vas

– Vanja Štrmelj

Tragovi Ljubavi

sKako gledamo na svoj život? Kao pozitivan, negativan? Promatramo li ga kao teškog, sumornog, lijepog ili ljubavnog?
Kako vježbati odabir ljubavnog pogleda na život? Kako uopće izgleda Ljubav?

Ako tragamo u svemu samo za onim što je lijepo, naučiti ćemo gledati Srcem. Ujutro kada se probudimo, odaberimo gledati samo Ljubav, divotu, ljepotu.

“Gle, divan TV! Krasna dugmad! Dok je ugašen, njegova tmina upija sve negativno iz mene. Dok radi, uživam u igri svjetla i sjene na zidovima.”
“Gledam u svoje ruke. Kakva ljepota! One su divna priča mojega života. Svaka brazda Volim te mi kazuje. Volim svoje ruke.”

Krenimo u dan odabirom Ljubavi. Krenimo također i u noć! Kažimo danu Volim te, Hvala ti! U svemu gledajmo Ljubav. Neka nam to bude izazov… pronaći Sebe u svemu, svoju Ljubav u svemu.
Izazov je to traganja Srcem. Pažnjom Srca promatrati svijet. Sobom ga upijati.
Gledajmo sve dok ne vidimo! U jednom trenutku svijet će se prelomiti i dopustiti ćemo sebi da vidimo Ljubav, kako Ona izgleda – kako Sebstvo izgleda.

Kada razgovaramo s ljudima, pokušajmo pronaći tragove Ljubavi što zraći iz njih. Pomno promatrajmo sugovornike, vrebajmo najsvjetlija mjesta na njima; dok ih slušamo, dok im pričamo, gdje su ta mjesta, vidimo li ih? “Volim te” će nam pomoći u zadatku, jer ono filtrira Ljubav od programa.

Kada kažemo Hvala ti, Volim te, onda dopuštamo Srcu da za nas donosi odluke, da osijeća Istinu! Dopuštamo mu da preuzme odgovornost, da za nas voli, za nas ljubi. Da za nas obožava.

Učimo se promatrati svijet iz Srca, iz Ljubavi.

Volim te.

– Neno Lubich 

 

 

Noćas sam sanjao Ljubav

sNoćas sam sanjao Ljubav, sanjao sam da volim…. svim svojim bićem, neizrecivo… I jutros kada sam se probudio, bio je neki drugi san! Ali, Ljubav je ostala, Ona je tu i dalje. Što dakle?

Ljubav je stalna, onda je jedina Istina. Sni se izmijenjuju, njima kročim životom svojim, ali…Ljubavlju sam opčinjen, optočen… Ona me čvrsto stšiće za ruku, tjera me da joj dopustim da me budnim drži…ohrabrenim…
Tjera me da kažem Volim te! Da govorim njenim jezikom, pažnjom njenom da živim.

Sanjao sam… još sanjam… živim san, ovaj, onaj, tamo, ovdje, ali Ljubavi se držim, tu sam siguran.
Volim te!

– NenoLubich

Dva viđenja

s“Ja ne dajem svoju moć voljenja drugoj osobi. Svoju sposobnost da volim čuvam unutar sebe. Moj izbor da volim je dogovor između mene i Univerzuma, a ne između mene i tebe! Tebe otpuštam. I volim te bez obzira na sve.
Moj izbor da te volim ne ovisi o tome da me ti voliš natrag; ovisi samo o tome što sam odabrao da volim!

Univerzum ima svoj nastavni plan za mene, kao što ga ima i za tebe, i ja sam uvijek prisutan u učionici. Dokle god sam svjestan ovoga, u trajnoj sam razmjeni sa Univerzumom.

Voljenje sebe omogućuje mi da slobodno izražavam ljubav. Ovo me postavlja u tok Univerzalne Energije, jer je ljubav univerzalni jezik za sve nas.”

– David Elliott

 “Ja dajem svoju moć voljenja drugoj osobi. Svoju sposobnost da volim ne držim unutar sebe.
Moj izbor da volim je dogovor između mene i Univerzuma, a to znači i između mene i tebe! Tebe ne otpuštam jer to niti nije moguće.
Moj izbor da te volim ne ovisi o ničemu određenom.

Univerzum ima svoj plan za sve. I kad nisam toga svjesna to tako jest. Voljenjem sebe ja volim Sve. Ovo je stanje u kojemu sam oduvijek i iz kojega je nemoguće izaći.”

– Dani Ella

Kad bih mogla…

sKad bih mogla…
Kad bih mogla birati da mi se ispuni samo jedna želja svaku večer bila bi to želja da sa svakim novim danom mogu sve oko sebe vidjeti kao da vidim prvi puta.

Ne radi se tu o želji o zasićenju postojećim već potreba da otpustim sve ono što me sprečava da vidim svijet oko sebe baš onakav kakav jest. To se odnosi apsolutno na sve: ljude, stvari, pojave…
Sjećanja, ta glupa sjećanja oko svega stvaraju vlastiti identitet, uokviruju sliku na svoj način dajući mu neko svoje vlastito značenje.
Uspomene nisu isto što i sjećanja. Uspomene ne nose teret sa sobom, a sjećanja da.

Kad bih mogla samo na 5 minuta vidjeti svijet oko sebe lišen svih mogućih etiketa, značenja… i ostalih programa bila bih barem na tih 5 minuta potpuno Slobodna.

– Dani Ella
  

Preplaviti se Ljubavlju

sJako je teško otpustiti strah! On je toliko duboko integriran u programiranu ideju našeg bića – baš kao neki zlokobni moćni demon što čuva sva četiri kuta svjesnosti . Jedini način “oslobođenja” je zasićenje s Ljubavlju!

Radije nego li se upuštati u razotkrivanje straha, njegova porijekla ili skidanja maski (terapije) – to je Sizifov posao. Međutim, preplaviti se s Ljubavlju je razgradnja straha, mijenjanje njegove vibracijske strukture u nešto posve drugo – polje svijesti gdje strah kao vibracija ne može postojati. To je povjerenje u Božanstvo, odnosno prema Sebi i time se bavi Ho’oponopono! Ono je natkrivanje Ljubavlju u suštinu i pojavnost našeg shvaćanja Sebe – što smo mi i kolika je naša moć kao Božanskog Bića. Da bismo mogli prepustiti i otpustiti potrebno je ući u stanje svijesti gdje je to moguće učiniti! Recimo, kao da idemo plivati u mulju/živom blatu, ili u bazenu sa vodom – tolika je razlika! Strah je mulj, Ljubav je voda, ili Svjetlo! Kada hopsamo, upadamo u ta stanja, to jest, počinjemo se prisjećati prirodnosti te vibracije iz koje smo i došli: Čiste Bezuvjetne Ljubavi. U tom domaćem okruženju strah neće imati šanse, povjerenje je 100%tno i možemo otpustiti problem.

“Volim te”, “Hvala ti” su načini koji vrše transformaciju straha u povjerenje, sa simple as that .

– Neno Lubich

Program ili Inspiracija?

sJutros u Zagrebu pada snijeg. Iako baš nisam neki ljubitelj snijega, pahulje su mi lijepe same po sebi pa ih gledam kroz prozor stana. Ispred zgrade u kojoj živim je jedna malo veća zelena površina prekrivena travom i stablima (tu i tamo po koje). Uz tu površinu nalazi se živica i tu se često muvaju mačke koje ustvari nemaju vlasnika – odnosno one same su sebi vlasnik.

Svakodnevno ih posjećuje jedna žena starije dobi. Vrlo je predana u svojoj brizi za njih. Uopće nije važno koje je godišnje doba, kakvi su vremenski uvjeti…ona je uvijek tu, sa hranom i vodom. Znalo se desiti da dežura na velikom parkiralištu ispred zgrade pazeći nebi li itko nehotice s autom slučajno zgazio mačku koja se podvukla ispod samog vozila.
Gledam je i jutros, tu je opet na svojoj poziciji – pune ruke su joj vrećica, vadi iz njih nešto i daje mačkama koje čim ju vide u času se okupe oko nje. Nije ovo jedino mjesto koje će ona obići, bogme trebat će joj dosta vremena da prođe sve punktove u kvartu sa ovim zanimljivim životinjama.

Radi li ona to sve radi sebe ili radi mačaka? Da li je u igri Program ili Inspiracija?
Postoje područja u svačijem životu gdje se dajemo maksimalno, bezuvjetno kao da nam o tome ovisi sam život. Jesu li ta područja vezana za našu životnu svrhu ili su to samo Programi za koje samo jako vezani?
Teška su to pitanja i teško je na njih odgovoriti… Da li baš takva područja (teme) govore najviše o nama samima i našem punom potencijalu?

U prirodi sve stvoreno je nastalo sa puno pažnje. Bog nije dodijelio drvetu ‘više’ negoli na primjer ribi u moru. Božja pažnja i ljubav nisu selektivni, jer niti ne mogu biti, ako se čini da jesu onda se ne radi o bogu.
Neobično je koliko ovakvih misli protutnji između dva Volim te. Iako ne znam odgovor na njih barem znam da sam ih ušuškala u najljepše moguće.   

– Dani Ella

Ego i logika

sIz vlastitog primjera odgovorno mogu tvrditi da je potreba za raščlanjivanjem, traženjem skrivenih značenja, spoznajom putem logike, izvlačenjem zaključaka koji su nam prihvatljivi,vrlo uporan program koji je, uvjerena sam, rezultat potrebe da dominiramo i imamo sve pod kontrolom, a da bismo osjetili sigurnost i zadovoljstvo!
Zaista vrlo opterećujuće, stresno i na kraju, podloga za umnažanje ionako već nagomilanih podataka.

Zašto se opterećujemo potrebom da sve razumjemo? Zašto si moramo sve logično objasniti da bismo prihvatili kao ispravno? Zato jer nama vlada strah, ego traži još dokaza da neće doći do neželjenih obrata, a koji se na kraju upravo i događaju.Time se još više plašimo, imamo potrebu još žešće kontrolirati i još više doživljavamo fijasko.

Ne možemo kontrolirat ništa i nikog, osim sebe!

Prepustimo se i vjerujmo! Dajmo otkaz umu!

Imajmo puno povjerenje u Božansku Ljubav čija smo zraka utjelovljena u ovom tijelu i to će nas osloboditi do neslućenih razmjera! Sjetimo se da ni u jednom trenutku nismo sami i napušteni, prepušteni propasti!

Potreba za analiziranjem nas najčešće udaljava od sreće, oduzima snagu duhovnom biću, a ojačava sumnju.
I osjećamo se iscijeđenima, slabima, bezvoljnima, a znamo što to onda znači, hranimo i umnažamo podatke , aktiviramo ih i njima oslikavamo svoj život- sadašnji trenutak.

“Hvala” i “Volim te” pružaju nam upravo to povjerenje, skidaju kamen s prsa! Tako jednostavno, a djelotvorno! No jedini uvjet je da im to dopustimo!!!

Dopustimo si sigurnost i Ljubav!

Još jedna potvrda izrečenog: Ja ne moram ništa i mogu sve!
Ja sam Ja!
Hvala, hvala, hvala!
Volim vas sve!

– Ksenija Križaj

TIŠINA

tišina‘Počnite slušati tišinu. Ubrzo ćete naučiti da značenja zapravo ne prenose zvukovi ili riječi već baš tišina. Tišina je vrlo dragocjena. Za razliku od zvukova, tišina je područje stvaralaštva. Zvuk je val, a tišina je more. Kad su vam potrebni mali valići, oni će nastati u moru vaše tišine. Kad vam je potrebna oluja, i nju ćete stvoriti, samo ako poznajete tišinu.’

Iskustvo tišine mijenja naše poimanje tišine. Tišina je smirujuća, ljekovita, inspirativna i oslobađajuća. Jednostavnost i lakoća njene su odlike.
Odsustvo zvukova zovemo Tišinom, kao što odsustvo bilo čega zovemo Prazninom. Ako spojimo Tišinu i Prazninu imamo Prostor ispunjen Tišinom i pozornost onoga tko je toga svjestan. Mogli bi smo reći da imamo Svijest u Tišini i Prostoru. Ako nema različitih Prostora onda je sve Jedan prostor – pa kao takav ukida pojam prostora. I Tišina je svugdje ista, njene karakteristike su jednoznačne na svim njenim ‘mjestima’ što ukida svaki oblik različitosti.
Nema Prostora, a nema ni Tišine… nema ničega što bi se dalo usporediti sa bilo čime. Ostaje Promatrač, svjestan Sebe i njegova Ljubav prema Sebi. Nema nikoga osim Njega pa Ljubav ne može biti upućena nikome drugome nego prema Sebi.

Svijest je sve prisutna i sve prožimajuća – i voli, bezuvjetno – drugačije ne zna. U Tišini.
Za nju je sve njeno – sve je Ona – od nje sve polazi i njoj se sve vraća.

– Dani Ella
  

Mogu li cijelo vrijeme biti u Inspiraciji ili samo ponekad?

inspiracijaDavno sam si postavila to pitanje, još na Likovnoj akademiji. Ako ste slikar i to je vaše zanimanje ili se bavite bilo kojim drugim kreativnim poslom to je pitanje koje si morate postaviti prije ili kasnije, jer ako vaša produktivnost i uspješnost ovisi o naletu nepredvidive Inspiracije onda postoji mali (veliki) problem. Onda moram svaki dan iščekivati hoće li se Inspiracija pojaviti ili ne, ako ne – ništa od posla. Jel tako?
Naravno da nije!!!

Inspiraciju ne prizivamo, ona je uvijek tu kao što smo i Mi sami uvijek prisutni.
Danas kad idem slikati ili pisati ja sam automatski u stanju Inspiracije, u to uopće ne sumnjam.
E sad samo još da definiram što Inspiracija uopće jest? Je li to stanje duhovnog transa predviđenog samo za odabrane i to ponekad? Je li to stanje koje se zaslužuje milošću božjom? Ili je to možda svako stanje koje u sebi sadrži kreativnost? Moguće, ali ne u punoj mjeri.
Bez obzira što radili: slikali, pisali, kuhali, štrikali, plesali, komponirali, dizajnirali… u Inspiraciji smo ako je to kreativni čin u kojemu mi sami nismo Kreatori nego smo u službi kreativnosti – Inspiracije.
To je moguće jedino ako se možemo ‘maknuti’ od sebe – od svega onoga što nas uvjetuje. Da bi se napravilo nešto kreativno ne treba promišljati, u stvari, vrlo je poželjno da se uopće ne misli.
Dobro je isključiti misli, dozvoliti si prazninu – što smo ‘prazniji’ to smo kreativniji, inspirativniji.

Kad hopsamo mi prekidamo uobičajeni tok misli koji se vrti u krug neprekidno i konstantno. Izlazimo iz polja Programa i ono što ostane nije ništa drugo nego li Inspiracija.
Inspiraciju krasi nepredvidivost, autentičnost, orginalnost… sve ono što Programi nemaju. Programi su u odnosu na Inspiraciju kao plastično cvijeće u odnosu na živo.
Programi su neprirodni, teški i komplicirani – Inspiracija je prirodna, jednostavna u svojoj biti, laka i protočna.
U Inspiraciji smo Doma, a u Programima nas nema.
Hvala, hvala, hvala….  

– Dani Ella