Je li je moguće da počnemo hopsati i da nam se ne desi baš nikakva promjena? Po meni to nije moguće, ali je moguće je da nam se počnu dešavati stvari koje ne očekujemo. Među tim ne očekivanostima može nam se desiti i da nam se ne dešava ništa novo. “Ništa novo” nije ništa, to je isto jedna od mogućnosti u mnoštvu.

Često na ulici sretnem jednu ženu koja je u tolikom teškom stanju (i fizičkom, i psihičkom, a onda mora i duhovnom) da kad god je vidim počnem hopsati ubrzano. Srednjih je godina i imala je nekih psihičkih problema, jedva se kreće, po cijele dane nešto raznosi, žica cigarete od prolaznika, kopa po kantama za smeće…
Iako se ne čini da je baš nešto zabrinuta za svoj život, meni nekako uvijek pada na pamet i pitam se: što bi bilo kad bi ona počela hopsati? Na ovoj gruboj razini vjerojatno ne bi bilo nekih velikih promjena odmah (ili se varam) ali na finijim razinama unutar nje bi se dešavao pravi pravcati spektakl. Zamislite te blagodati za svaku česticu unutar nje kad bi odjednom počele uživati u Hvala i Volim te. Ako bi ona hopsala dovoljno dugo i predano neka promjena bi se morala vidjeti, manifestirati i na ovoj gruboj materijalnoj razini. E kad bi….
Ona kako sad stvari stoje neće nikada početi hopsati, a to nije niti važno iz moje pozicije (za ono što mene žulja kod nje ne treba ona hopsati nego ja).
Možda ću jednog dana proći kraj nje i više je neću doživljavati na isti način – iako će ona sama biti možda u potpuno istom stanju kao i sada.

U tome je poanta, uglavnom… Kako se mijenja naša vlastita svijest mijenja se i naš doživljaj vanjskog svijeta. Tako je na primjer moguće da ja vidim ljubav tamo gdje je netko drugi ne vidi, i obrnuto naravno. Pa to se u stvari i dešava cijelo vrijeme – naš doživljaj svijeta formira ono što u tom svijetu vidimo. Svijet je takav kakav je, uglavnom šaren (polje svih mogućnosti), ali ako sam prepuna ljubavi onda uglavnom vidim ljubav svugdje i u svemu (isto je i sa svim ostalim emocijama).

Iako nisam išla baš za time primjetila sam da mi se baš to i događa – da tamo gdje sam nekad vidjela npr. nemir – da sada vidim mir, (ništa se nije promijenilo – osim što se nešto promijenilo unutar mene, a to znači da se promijenilo Sve).

Kad procjenjujemo je li se nešto promijenilo od kad hopsamo onda ustvari ne bi trebali krenuti u inventuru kao da smo u dućanu, nego bi mogli obratiti pažnju na naš unutrašnji svijet. Ako unutar sebe osjećamo mir onda bez obzira koliko “grmi i sijeva” vani i koliko jako “pljušti kiša” trebali bi biti svjesni da je sve u redu – naravno ako je mir u nama onda vanjske nepogode i ne doživljavamo kao nepogode nego kao svojevrsne senzacije koje su trenutno tu – prije negoli krenu dalje ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Nedavno sam pročitala tekst u kojem se čuđenje i euforija nakon nekog lijepog događaja smatra izrazom nepovjerenja u život, jer kako se možemo čuditi nečem lijepom što nas je zadesilo ako po difoltu to i zaslužujemo? Što je tu čudno i što tu može izazvati euforiju?
Prije nisam bila toliko euforična, više sam se orijentirala na loše stvari i na traženje rješenja, racionalizirala.

Obzirom da u posljednje vrijeme često skačem do plafona od euforije, imala sam potrebu preispitati sebe. Tijekom tog preispitivanja, sjetila sam se Lane i njenog društva prije 5 godina kada su otikrili neke šarene kukce i silno se smijali gazeći po njima. Razgovarala sam s Lanom i rekla joj da je svaki kukac živo biće, lijepo čudo koje je Bog postavio na Zemlju s razlogom. I koliko god je lako ubiti to sitno biće, nikome od nas nije moguće stvoriti ga ponovo. Mi ne možemo stvoriti nijednog kukca, nijednog mrava… svi su oni čudo života. Kojih godinu dana nakon tog razgovora, Lana je bila oduševljena svakom bubom na koju je naišla i svaku mi je nosila na ručici uz: “Mami, pogledaj kakvo prekrasno živo biće, gle krila, gle točkicu, gle kako se presijava…”. Još se uvijek čudi nad životinjicama koje dođu u dvorište.. neki dan sam morala pomaziti žabu krastaču.. nije mi baš bilo svejedno isprve.. i htjela sam reći da je stavi dolje, da može dobiti neku bolest od nje, ali Lanina euforija i čuđenje nad malom žabicom koja može tako jako odskočiti i koja je tako lijepe zelene boje, bili su zarazni..

Djeca se čude i proslave svaki sretan događaj, “radosno kao djeca”. 🙂 Čini mi se da je prestanak čuđenja nad životom odlika odraslih ljudi. Djeca će prepričati što se desilo i jako se veseliti, neće racionalizirati, neće pričati o uzrocima, neće tražiti slična zbivanja i tuđa iskustva, dok će naš um dati sve od sebe da euforiju nadomjesti racionalizacijom i pretvori je u riječi.

Kako ono što trebamo proživjeti možemo pretvoriti u riječ? Pa “riječ je tijelom postala”! Euforija nad još jednim čudom života dolazi prirodno, poput izdisaja.

Slobodno si dopustimo čuđenje i euforiju. Nije to nešto što trebamo naučiti, samo se trebamo sjetiti.. autor meni najdraže knjige Mali princ, rekao je da su svi odrasli ljudi jednom bili djeca. Slažem se s njim.

– Petra Varsić

Prekrasan proljetni dan. Nakon dugotrajnih upornih kiša napokon sunce. Sezona sparoga, jedva dočekan vikend da odem u berbu. Krećem, s jedne strane radost, a s druge sumnja…. Zmije, čeperi (krpelji), pauci i svakojake opasnosti. Dilema ići ili ipak ne., što će prevladati u mom umu, ne znam… hvala, volim, hvala volim…. Odlučujem ipak uživati u prirodi što me okružuje..Penjem se na jedno brdašce i kroz jedva prohodnu makiju upuštam se u branje (meditacija u pokretu). Korak, po korak ne misleći na zmije, pauke, probijam se kroz makiju, zdraču,… i uživam u berbi. A koliko malo je falilo da odustanem, a ovisilo je samo o meni o tome koji film će prevagnuti, film straha i sumnje ili film povjerenja i ljubavi …

Ne znam što se sve krije iza Ho oponopona, što se čisti, rješava, kako uopće funkcionira… Svjedočimo malim i velikim čudima i prekrasnoj energiji Hvala ti i Volim te, svjedočimo i sumnji, razočarenju “ništa se ne dešava”…. Krenuvši na ho oponopono put, ostavila sam svoj racionalni um malo po strani, svjedočanstva drugih nisu mi bila toliko važna… ja jedino mogu biti svjedok…. Svjedočim i danas prekrasnom osjećaju što mi HO donosi….

Nekako um uvijek traži dokaze, nešto opipljivo, konkretno, kako uistinu znati jesu li svakodnevna mala čuda ili pak velika čuda uistinu rezultat HO….. ponovno vaganje, preispitivanje, traženje dokaza…
Kad nešto riješimo ili se riješi, osjetimo ushićenje radost, zanos, povjerenje da ipak djeluje… kratkotrajno jer se već sljedećeg momenta neke druge brige probijaju na površinu i ponovno se nalazimo u borbenom obruču….….

Prepustimo se energiji Hvala i Volim te i dopustimo da prožme svaku našu stanicu…. da bude melem za naš strah, ljutnju, sumnju, nestrpljenje, da ih jednostavno pretoči u energiju ljubavi……… zar to već nije Čudo ♥

Hvala, volim ♥ ♥ ♥

– Vanja Štrmelj

Nije lako prepustiti se, kada sve govori da propadaš. Ako gledaš u vlastitu MR snimku i jasno se vidi veliki tumor, osjećaš kako ti se želudac diže od straha, kako kolabrira cijeli svijet što si ga ikada percipirao…

Prepuštanje je proces, rastavljanje cigle po ciglu, demontiranje utvrde kojoj smo služili cijeloga života. Otpuštanje je upravo to – rastavljanje samoga sebe komad po komad! Strah te sputava, iskonski strah od propasti koji ti je opisivan od kada si se rodio, a stalno te i upozoravaju na njega. Ali ima nade

Ako odustanemo od utvrde u samom startu, odreknemo se posjedovanja osobne prošlosti – moći ćemo dohvatiti suštinu našeg bića – Ljubav koja je naš jedini vlasnik i stvarnost. Tada možemo u svjesnosti Bivati, s lakoćom ispaljivati strijelu Amorovu u život, Voljeti ono što Jesmo.

– Neno Lubich

… Sve što je dosad nastalo novo iz bilo kojeg područja izlazilo je iz poznatih okvira. Ako vrtimo stalno jedno te isto – rezultat mora bit opet isti, odnosno sličan.
Neće se dogoditi ništa strašno, ako si s vremena na vrijeme dozvolimo da malo izađemo iz poznatih, sigurnih okvira.
To je ustvari ono što se prirodno dešava kad zaustavimo um hopsanjem. Na scenu nastupa inspiracija. Inspiracija u stvari nije nadogradnja na programe. Ona je u odnosu na programe, kao dan u odnosu na noć. Znači ili je dan ili je noć. Što više hopsamo, to je inspiracija prisutnija i na neki način razbija koncepciju programa. Pa vam se tako može desiti u jednom trenutku da vam sve odjednom postane upitno – svo ono znanje koje ste godinama stjecali i njegovali. To nije loše, po meni to je sjajno!

Treba otpustiti sve da bi se primilo sve. To se naravno ne može desiti intelektualnim otpuštanjem nego samom promjenom koja nam se dešava kao posljedica hopsanja. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Želite li vi govoriti Bogu što je ispravno za vas i onda bi vam on to trebao ispuniti? Bog nije vaš poslužitelj. Čak i ako nastavite planirati i zadavati ciljeve, učinite sebi uslugu i otpustite. Budite otvoreni drugim putevima, drugim vratima koja bi se putem mogla otvoriti….

(Mabel Katz, Najlakši način)

Ono što možemo učiniti je samo se prepustiti, sigurni u spoznaji da će se život pojaviti s najboljime mogućim rješenjem! Mi smo svoj dio posla obavili, čisteći s HVALA I VOLIM TE. Pustimo Božanstvu da obavi ostatak. Nemojmo se miješati u njegov zanat i smetati mu, nemojmo ga ometati svojom brigom. Kad kod vrhunskog stolara naručimo stol, ne stojimo nad njim zabrinuto svaki dan gledajući kako će ga on izraditi i ne dosađujemo mu svojim laičkim savjetima i sumnjama o poslu u koji se uopće ne razumijemo. Mi jednostavno imamo povjerenja u njegovu stručnost i ostavljamo ga da na miru završi svoj posao. Kao posljedicu tog povjerenja, dobivamo remek djelo! Ista je stvar i sa životom.

Anthony De Mello u svojoj knjizi “Svjesnost” u prilog ovome navodi jednu misao koja je toliko duboka i istinita da je je korisno uvijek imati na umu.
A ona kaže: “Kada strijelac gađa lukom bez razmišljanja o nekoj posebnoj nagradi, koristi sve svoje vještine; kada gađa kako bi osvojio mjedenu kopču, već je nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, oslijepi, vidi dvije mete, i izvan sebe je. Njegova vještina nije se promijenila, ali nagrada mu odvlači pažnju. Stalo mu je do nagrade! Više razmišlja o pobjedi, nego o gađanju potreba za pobjedom lišava ga snage.”

Kada imamo povjerenje, dolazimo u stanje u kojem je svaki ishod prihvatljiv!
Sve ono što imamo zapravo sve ono što uistinu i trebamo!

Dovoljno je samo biti….

– Gordana Balić

Prakticirajte hoponopono. Super je. Lako je. Čak moje dijete od 6 godina zna da treba reći volim te, hvala ti – to mu se najviše sviđa 🙂

Nije da je sad život postao savršen ali vidi se da je drukčiji. Na sve dnevne situacije lakše reagiram. Zahvaljujem, volim. Vjerujem da sve ima neki smisao. Znam da ono koje šaljem mi se i vraća, nekako. Zato biram dobre misli. Trudim se ne suditi, kritizirati i sve ostale negativnosti. Čak kad se i ulovim, odmah ispravim na volim te i hvala ti. Razvilo se neko razumijevanje i sve je nekako podnošljivije. Predala sam cijelu vreću svega čega nosim u sebi Stvaraocu… otpustila… i idem dalje 🙂  A materijalna strana, čak je i novi auto došao, a to nam se do nedavno činilo neizvedivo (i pogodite koje je boje? plavi!… a nismo ni imali izbor birati boju)..

Eto toliko od mene… Uživajte u igri zvanoj Život! ♥ ♥ ♥ ..alate imate 😉 ♥ ljubite Stvaraoca ♥ 🙂

– Klaudija Hrg

Ne postoji problem koji u svojim rukama ne nosi poklon za tebe. Ti tražiš probleme, jer su ti potrebni njihovi pokloni.
Ričard Bah

Ovu rečenicu pročitala sam par dana nakon seminara u Beogradu, na kojem sam sama došla do iste spoznaje, kroz rad u paru. Žena sa kojom sam radila ponavljala je ista pitanja- Šta je to što želiš više u svom životu? Šta treba da uradiš da bi to privukla u svoj život? Kakva iskustva tražiš? Odgovarajući na njih spoznala sam da tražim iskustva koja mi omogućavaju da doživim i prevaziđem neke meni važne i aktuelne teme. Verujem da svi mi to radimo, možda češće nesvesni da upravo tragamo za neprijatnim iskustvima kako bismo od njih mogli da stvorimo biser. Kad god mislimo da je nešto toliko teško za nas da to prosto ne možemo da prevaziđemo, na pomolu je veliki skok u spoznaji i razumevanju.

Mi kreiramo svoja iskustva, stvarajući sebi prilike za rast i razvoj, a to su situacije koje najčešće doživljavamo kao probleme. Čini mi se da je jako važno da stalno iznova osvešćujemo činjenicu da smo mi sami kreatori svih iskustava, bilo da to činimo svesno, bilo nesvesno i da nam ništa ne šalje neko drugi (Bog, Univerzum, Život kako god…), već da to radimo uvek i samo mi sami, kako bismo iskusili, doživeli i osetili najrazličitije stvari.

Mnoga različita iskustva namenjena su samospoznaji, odnosno pomažu nam da iskustveno dođemo do odgovora na pitanje ko sam ja. Mi svesno možemo znati i prihvatati da smo deo Boga, da smo njegovo voljeno dete i da je on i u nama, baš kao i u svemu oko nas. Ipak, čini mi se da mi to želimo da doživimo i iskusimo (barem neki od nas), da se nekako uverimo. Lepo zvuči, ali daj da se ja to proverim sama. Pošto smo svi različiti, različita su i iskustva koja nas vode ka toj spoznaji.
Kao krajnji ishod, u stanju smo da iskreno osetimo i prepoznamo Ljubav u svemu, čak i u najbolnijim trenucima i najstrašnijim ljudskim ponašanjima.
Tada više ne merimo ljudskom logikom, jer smo prešli na neki drugi nivo spoznaje.

– Suzana Vemić

Sami znate ili vam je netko rekao kako baš nije najzdravije pratiti vijesti i čitati dnevne novine. Nije to zbog kvalitete napisanih članaka (naravno da je kvaliteta važna) nego zbog same uloge koju mediji imaju. Mediji se bave našom pažnjom, njihov proizvod je prodaja informacija. Naglasak je na prodaju, što znači da će informacije biti prezentirane kupcu (čitaču) na takav način da zaokupira njegovu pažnju. Uglavnom na prvom mjestu neće biti težište na točnosti i objektivnosti informacije nego na senzacionalizmu…
Znam puno ljudi koji tvrde da čitanje dnevnih novina (tu naravno spadaju i portali na internetu) nema loš utjecaj na njih i da oni znaju čitati između redova, te da ne nasjedaju na sve ono negativno što se eventualno uz put može pokupiti.
To je od prilike isto tako kao da tvrdite da se nećete ozračiti bez obzira što sjedite u kontaminiranom području.

Jedno vrijeme (davno je to bilo) sam mislila da je informacija ipak informacija i da sama činjenica da se nešto dogodilo je dovoljno objektivna i važna da ja u nju budem upućena. U to vrijeme nisam gledala dnevnik, ali sam pratila kratke vijesti one od 5 minuta (ne znam što je gore) i sjećam se točno tog trenutka kad mi se desio bljesak u glavi u obliku spoznaje nakon čega više ništa od vijesti ne pratim već godinama, jedino ako sam prisiljena (znači da mi je na neki način nametnuto – putem poruke i sl.).
Bilo je ljeto i na vijestima su govorili o gužvama i stanju na cestama. Velike su gužve bile prema moru i desilo se nekoliko prometnih nesreća. Na svakim vijestima su precizno izvještavali o tim nesrećama što je bilo zbilja tužno i deprimirajuće. Naravno, nikome nije palo na pamet da nas informira koliko je ljudi uspješno stiglo na svoje destinacije taj dan, a radilo se o tisućama. Jasno vam je sve, ne moram dalje razglabati o tome, zar ne?

E, a ista stvar nam se dešava u svakodnevnom životu i sad je pitanje jesmo li toga svjesni. Recimo u čitavom danu može nam se desi nešto ružno na 5 minuta (susjeda nas krivo pogleda, padne nam čaša s sokom i razlije se po stolu, ne možemo naći nešto što nam hitno treba, kasnimo, posvađali smo se sa mamom…itd.). U stvari rijetko (ima i toga) je da smo u nekakvoj objektivnoj “zoni sumraka” cijeli dan. Pitanje je: ako nemamo trenutno (sad ovog trenutka) objektivnog razloga zašto bismo bili loše volje (ništa nas ne boli, nismo gladni, nitko nas ne tuče…), zašto smo (ali zbilja) nezadovoljni i depresivni? I koliko traje negativni događaj? Ako nam je prodavačica u pekari odbrusila, to je moglo trajati zajedno s našom reakcijom svega par minuta, zašto smo onda cijelo prije podne pod dojmom tog događaja? Zašto na primjer nismo pod dojmom prekrasnog neba koji ne traje nekoliko minuta nego cijeli dan?
Što biramo? I zašto nešto biramo? Gdje nam je pažnja? A biramo mi, nema nikoga drugoga…

Što god izabrali uvijek možete izabrati i nešto drugo… Čišćenje kuće je puno lakše kad je čistite u miru uz recimo laganu glazbu koja vam se sviđa, a ne kad pored sebe imate susjedu koja vas svako malo upozorava i podsjeća da to što radite je vrlo opasno i vjerojatno beskorisno jer kako stvari stoje izgleda da ništa nema smisla.
Potrebno je takvu susjedu pod hitno izbaciti van iz stana, zaključati vrata, pustiti si poticajnu glazbu i krenuti sa čišćenjem. Za čas će se sve blistati, a zadovoljstvo sigurno neće izostati…. hvala, hvala, hvala, volim te, volim te, volim te…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kao što trebamo preuzeti odgovornost za “loše” stvari i čistiti svoje odnose i vezanosti prema njima, jednako tako trebamo preuzeti odgovornost i za “razrješenja”, odnosno “dobre” stvari!

U ovom svijetu, sve je ego (ne volim baš ovu riječ, ovo je isto program). Dokle god postoje reference na bilo što – postojat će i onaj koji ih promatra i sebe postavlja u položaj naspram njih! Tu smo gdje jesmo i imamo što imamo.
Međutim, ono što možemo je poraditi na očuvanju vlastite energije, preuzimanju odgovornosti nad svojim odlukama i životom, te djelovati u skladu s tim.

U praksi Ho’oponopona kojima svakodnevno svjedočimo, često se to događa ovako: prije koji mjesec situacija bude vrlo teška, problema do grla, nevolje gdje god se okreneš, nade malo, možda i manje! Onda dolazi Ho’oponopono, pa iz prvotne nevjerice idemo prema prihvaćanju, te slijedi i transformacija u samopouzdanje da imamo moć, da možemo preokrenuti stvari na sasvim drugačiji kolosijek. Zatim konačno i manifestacija na jako pozitivan rezultat, što se odmah iskazuje kao radost i veselje, čini se kao velika konačna pobjeda – gotovo je s našim problemima!

Ego ne mora uvijek voljeti nevolje i dramu! Voli on i radost i ljepotu (sve na što se može referirati). Tako, kada iz nevolje nastane prijelaz na radost, onda nastaje i samovažnost koja želi to novo stanje sada stalno za sebe! Žudi za senzacionalističkim čudima, traži još, hoće neprestano biti u euforiji. Onda kada toga nema (a jasno je da ne može ni biti neprestano), nastaje razočarenje, tuga, nova depra, jer ono što je nastojalo zadržati stare programe, sada želi zadržati i nove, pa je jednako ajme .

Što mi se događa? Zašto mi se ovo događa? – ovo su jako nezahvalna pitanja. Na njih nam nitko ne može dati valjani odgovor, odnosno, ako nam ga netko i da – on je u perspektivi njegovog života (i sjećanja), a to nismo mi! Tko uopće pita ova pitanja? Nedavno sam spominjao, ako kažem “zašto mi se ovo događa”, da li to znači da događanje sudjeluje kod mene ili ja sudjelujem u događanju? Ako je sve u meni, onda je i događanje (tuga/radost/tuga), stoga nam se ne događa nego prolazimo kroz iskustvo traganja za Sobom.

Ali, ajmo ipak pokušati odgovoriti: tuga je došla jer je zamijenila euforiju. Euforija je “nestala” jer su izostala nova, još luđa čuda. Čuda su “nestala” jer ih očekujemo. Očekujemo jer smo upravo imali iskustvo da to tako ide, jer smo hopsali i razriješili, pa će opet tako, sada još jače, samo što nije.

Ali, što ćemo s ovim odgovorima? Ovo je potpuno bezvrijedno! A nije ni istinito! Tuga neće nestati. Štogod sada ovdje napisao, neće nestati.

Mir kojem osjećamo dok hopsamo nam daje djelovanje, čin odustajanja od dijela osobne povijesti i preuzimanje nove. “Nova” povijest je euforija. Treba, dakle i od nje odustati.

Život je izmjena rublja koje nosimo. Mijenjamo majice, hlače, kapute, cipele. Ovo su dijelovi odjeće (kalup ljudskosti kopirane življenjem) kojima se možemo diviti ili ih kuditi, jer su vidljive, možemo ih osjetiti, opipati. No, što je sa donjim rubljem, nevidljivim, onim za koja nam nitko nije rekao da postoje? Njih stalno zaobilazimo jer tzv. ego nema referencu o njima! Ne može ih ni imati, jer su vrlo duboki, apstraktni.

Ho’oponopono nas uči da život živimo sekundu po sekundu, sad po sad. Na štogod naiđemo na tom putu, ta praksa nas podučava da je to posljedica, simptom. Donje rublje. Mijenjamo i njega, jer sad imamo svjesnost da je tu.

Sve ovo što piše gore, zapravo se može zamijeniti sa jednom, meni dragom izjavom:

“Osnovna razlika između običnog čovjeka i ratnika je što ratnik uzima sve u životu kao izazov, dok je običnom čovjeku sve – ili prokletstvo ili blagoslov.”

Karlos Kastaneda

Pitanje je samo što smo odabrali, izazov ili vječiti duel dobra i zla što nas proganja u životu i rado ga nazivamo sudbinom.

– Neno Lubich