Ho’oponopono se širi jako brzo – njegova ljepota, jednostavnost i energija ljubavi dopiru do svih – do onih koji se već godinama bave nekom duhovnom praksom, kao i do onih koji kojima je ovo prvi susret s nečim što nadilazi granice naučene logike.

U Splitu se ekipa hooponopovaca srela prvi put jučer, nakon više mjeseci virtualnog druženja. I kao da se znamo cijeli život – pričalo se, smijalo, razmjenjivalo i  govorilo o najosobnijim iskustvima, s beskrajnim povjerenjem – opušteno i s osmijehom.

Uz mnogo zahvalnosti i istinske sreće, još jednom smo se uvjerili i potvrdili sebi da hooponopono djeluje, treba samo preuzeti odgovornost i – čistiti. I obraćati pažnju na sretne “slučajnosti” koje nam se događaju, iako  možda one “velike” stvari koje su nama najhitnije, još uvijek stoje kakve su i bile, ili se čak naizgled pogoršavaju. Sve će se riješiti ako smo ustrajni, i ako maknemo očekivanja – na  najljepše i najneočekivanije načine. Bog stvari rješava na svoj način i u svoje vrijeme. Na nama je samo da se prepustimo s povjerenjem.

Ukoliko vas ima još s područja Splita, javite nam se – i idući put pozivamo i vas na sastanak!

Hvala hvala hvala hvala!

Najveća bol je ustvari ta da svoj život nismo proživjeli SVJESNO. Evo na što mislim… Mi smo došli ovdje, na Zemlju, radi iskustva… Međutim, kako mi uglavnom ne živimo svijesno, mi to iskustvo ustvari ne možemo proživjeti, jer smo stalno negdje drugdje… ili u prošlosti ili u budućnosti. Zato stalno osjećamo nedostatak… i kad imamo… jer što vrijedi da imamo, ako nismo svjesni da imamo ;)… Puno vremena provodimo s nekim osobama, a ustvari boravimo vrlo malo… i o njima ne znamo gotovo ništa… Naravno, radi se opet o nama, o dijelovima nas koji ostaju ne otkriveni… I odatle ta bol i nezadovoljstvo i sve ono što nam se ne sviđa u životu… Znači, život nam daje uvijek SVE što nam je potrebno, zbog čega smo tu… a na nama je hoćemo li ga proživjeti svjesno i krenuti dalje… ili se stalno vraćati na početak, žaleći se da nešto sa stazom nije u redu…♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Nije ho’oponopono ništa novo. Tek ona zadnja puzzla koja da smisao cijeloj slici…

…Živimo u kulturi u kojoj je sramota govoriti o svojoj patnji. a nema života koji nije obilno prožet patnjom, pa sve do sazrijevanja i poimanja da je svrha patnje rast, a sama patnja iluzija….

Integrirane patnje pretvatraju se u kapital kojim slobodno gradimo i kreiramo budućnost, zatomljena bol kamata je koju plaćamo, vrijednost je stalno u porastu a kraja nema….

– Indijanska baka

Imamo golemi potencijal čak i kad nam se ne čini tako. Sposobni smo za sve, samo nam to još nitko nije rekao. Jednostavno kao aksiom prihvatimo činjenicu da naša duša može sve, a zatim sebi dopustimo da to i iskoristimo. Prestanimo tražiti istinu u tuđim izvorima, pogledajmo u sebe i tamo ćemo naći odgovore na sva pitanja. Pogledati u sebe nije apstraktna misao. Samo sebi postavimo pitanje i usudimo se na njega sami odgovoriti. Kad se priključimo na odgovarajući izvor možemo dolaziti do otkrića, do novih spoznaja, stvarati remek djela. Odbacimo priznate autoritete – oni su se obraćali tom istom izvoru. Sada smo mi na redu!

– Ivan Tomasić

Kao što voda ne može kroz gumu vezanu u čvor, tako ni milost ni mir Božji ne mogu kroz zgrčenu dušu.

– Anita Barišić

Samo ljubav može da postoji kao apsolut, ona je naše prirodno stanje. Svi ostali negativi, kao strah, mržnja, očaj, prezir, ljubomora postoje kao relativni, tj. mogu da postoje samo u odnosu na nešto, mora imati svoj početak i kraj.

Ljubav nema početaki kraj. Stoga, npr. mržnja se ispoljava prema nečemu, ona ne može da postoji ako nema ničeg. Ona ne može da postoji čisto bez razloga. Mržnji je potrebna povratna veza da bi ona sebe održavala. Jer mržnja nije mržnja ako nema koga da mrzi, ako nema nečega od čega bi se hranila. To je jedna te ista emocija, samo se nalazi na mnoštvo lokacija, tj. u svima nama.

I kad pogledaš da smo svi jedno, ili da postojiš samo ti kojeg proživljavaš kroz druge, doista, samo je jedna emocija jer si jedan ti, a ta emocija je samo rasprostranjena. Tako da, uistinu, kada čistimo sebe od te emocije, mi umanjujemo energije te emocije općenito, umanjujemo je u globalu, na neki slabašan način. Kada ta mržnja počne da ispoljava iz neke osobe prema nama, mi imamo izbor da djelujemo iz ljubavi ili iz straha (to može bit mržnja, patnja, očaj, jad ili bilo koja druga reakcija koja služi toj mržnji usmjerenoj prema nama).

Djeluj i budi ljubav, i mržnja nema na što da se nadoveže. Ona u takvim uslovima ne može da živi, i ona slabi. Kako slabi u tebi, tako i u drugome, jer radi se o relativnoj energiji sadržanoj u dvije točke. Ako nema jedne točke, i za drugu je nemoguće da još biva. Jer te dvije točke tvore nešto kao kanal, i tako kako nema nešto što označava konačište na jednoj strani, tada taj kanal pošto ne može da bude vječno prostiran (jer vječno prostiran bi značilo postojati u nezavisnosti od ičega), on nestaje, to mu je jedina opcija.

Jer ono što je vječno i ono što je sve što postoji, jest ljubav.

– Ivan Devald

Lipi moji, ovo sve što smo pisali, ovo o voljenju svih ljudi, može li se to ili ne može – to nam je sve U V J E T O V A N A ljubav! Premda u u nekoj apstraktnoj dubini svoga srca znam da su uvjetovana i bezuvjetna Ljubav jedno te isto ili barem dolaze iz istog Izvora, ipak dolaskom u ovaj svijet Ona postaje zaduženje života i čini se kao da je netko odjednom ugasio svjetlo ili nam je stavio povoj na oči, odjednom se nađemo u nepoznatoj tami, imamo neko sjećanje da bi tu moralo biti nešto, neka veličanstvenost, pa pipkamo rukama, udaramo u predmete slijepi i frustrirani. Od tada pa nadalje naša misija postaje traganje za tim sjećanjima, ali se ne snalazimo, pa tragamo u ograničenosti ovoga svijeta želeći doznati kako Ljubav izgleda, gdje se nalazi, koliko je teška i koliko košta.

Hvatamo se strašno ozbiljno tog zadatka, postajemo spremni na sve, žestoko se borimo oko bujica korumpiranih informacija do kojih dolazimo! Neprestano tražimo potvrde o njoj, dokaze, pristajemo na energetsku razmjenu, trgovanje kvalitetom i kvantitetom Ljubavi. U međuvremenu, na nepoznatom mjestu u dubini našeg bića, nalazi se žarište tog sjećanja, onog što smo donijeli sa sobom ovdje, pogonsko gorivo koje nas gura da izdržimo sve ovo, traume, bol i patnju stalnog traganja za tim istim Izvorom kojeg uvijek nosimo sa sobom!

Inspirirana izjavom prijatelja da voli cijeli svijet, krenula sam to isto napisati na forumu neki dan. I prije nego su mi prsti dirnuli tipkovnicu, spoznaja “to je laž”, odjeknula je cijelim mojim bićem. Ne volim sve ljude na svijetu.
Nisam konfliktna osoba i odnosi koje imam s ljudima su uglavnom harmonični i iscijeljujući, ali postoji i ta neka osoba koju ne volim.

Naklonost nekome smatram refleksijom nas samih, ljepota je zbilja u očima promatrača i često volimo ljude koji zrcale naše vlastite vrline. Kako svemir funkcionira po zakonu ravnoteže – kroz isti okvir možemo promatrati i ljude koje ne volimo. Oni očito zrcale naše mane i pogreške.

Kad bi na trenutak isključili sva naša osjetila vanjski svijet bi nestao…i ne bi nestao zato što su osjetila isključena nego zato što ga u stvari nema…Vanjski svijet postoji samo kao projekcija i zato je relativan – promjenjiv…Vani ustvari nema nikoga…sami smo :)… Kad promatramo svijet mi ustvari u svakom trenutku promatramo sebe… To što smo taj svijet rascjepkali i imenovali ne znači ništa…mi svakodnevno prolazimo kroz spektar vlastitih emocija koje su okačene na različite subjekte i situacije… pa nam se čini da je sve različito, a u stvari nije – bol možemo osjećati u različitim situacijama, ali bol je bol… i kad očistimo bol ona ne nestaje samo s jednog mjesta nego sa svih…

– Daniela Pal Bučan