Nisam mislila da ću ikad staviti status ovakvog sadržaja u ovu grupu. Jer – ja nisam hopsić. Ja sam u duši yogini i već godinama radim upravo to što radi HO, ali na malo drugačiji način. Zahvaljujem se na koječemu konstantno. Moji su dani prepuni zahvalnosti na sitnicama. A na velikim stvarima poput toga da imam oči kojima vidim, ruke koje me služe, noge kojima hodam, zdravu djecu… na tim velikim stvarima mojoj zahvalnosti nema kraja. Ljubav prema svemu i svačemu mi se također, nekako sama uzdiže. Osjećam to svim svojim bićem pa mislih, ja ne trebam tehnike. Ja HO živim na svoj način. Osim toga, baš kao i Joe Vitale u svojm „Nultim granicama“ nisam na čisto sa imenom tehnike. J A pogotvo se ne mogu pomiriti s tim da se nazivam „hopsićem“ i da ponavljanje te lijepe i ozbiljne mantre nazivam „hopsanjem“. J Kao da mi za takvu radnju treba neko uzvišeno ime. Uglavnom, ja nisam hopsić.
Ali!!!! Tehniku ne prestajem hvaliti, preporučivati. Doista ju smatram moćnom i korisnom u svakom pogledu. Um je brbljav i uporan. Skače sa misli na misao kao majmunče i naravno nikad nije u trenutku u kojem je jedino potrebno da bude – sadašnjem trenutku. Zabrinut je za budućnost koje još nema i upitno je i hoće li je biti, tužan je zbog prošlosti koje više nema, drži se za traume pa i minule ljepote, veseo je, ljut, ogorčen sad na ovo, sad na ono. Dosadan je!!! Uvijek vrtimo po glavi silne misli i ono što nas zapravo umara smo mi sami, naš vlastiti um, umovanje – razmišljanje. Ponavljanje mantre sve te silne misli sabire. To nije nikakva magija nego običan „težački“ rad na svojoj vlastitoj osobnosti. Ho sabire misli u dvije – jednu u hvala i jednu u volim te. Za čovjeka ne postoji uzvišeniji osjećaj od osjećaja zahvalnosti i osjećaja ljubavi. Zato ne prestajem hvaliti HO. Jer, to je doista najlakši način za kultivaciju svoga duševnog stanja.
U nekim situacijama znam – hopsati (ah ta neozbiljna riječ!!!) 😀 Npr. kada bih najradije vrištala na djecu „hvala ti, volim te“ mi naprosto okrene energiju. Oslabi negativan naboj pa ne vrisnem nego uz hvala i volim te i taj milion i prvi put objasnim lijepo ono što sam im željela vrisnuti. J Ima još situacija u kojima uz hvala ti, volim te osjetim doslovno mehanički okret u naboju nekog mog osjećaja, ali i dalje – ja nisam hopsić.
Danas ja i moja cijela obitelj od 5 članova sadimo vrt na terasi i nekako mi upadne zemlje u oko. Ali nekako uspijem žmirkajući to nešto potjerat nekamo iz oka i ubrzo me ne smeta više.
Dolazi večer, pola 10, perem zube, umivam se i opet osjetim ono čudo u oku. I osjećam ga sve snažnije. I više se ne pomjera. Stalno je na jednom mjestu i užasno me boli i kad zatvorim i kad otvorim oko. Djeca skaču, tutnje, vrište, a trebali su već leći. A ne mogu im obaviti večernju higijenu jer vadim pijesak iz oka kojeg ne mogu izvaditi. Muž dolazi jer vidi da su svi troje ko pušteni s lanca, a mene nit čut ni vidjet. J Pokušavamo izvaditi zajedno sa štapićem za uho. Muž tvrdi da je to kvarcni pijesak kojeg stavljaju u treset i da je to zapravo kao majušni komadić stakla kojeg mi netko mora pincetom izvaditi jer mi se baš zabio u oko. Ja, očajna, uplakana, već me i koža oko oka boli koliko ga trljam. Zdvajam nad svojom sudbinom jer željela sam samo leći, upaliti svoju noćnu lampu, čitati knjigu, virnuti objave u HO grupi. J
U pola 11 kapitulacija! Moram na hitnu jer me zatvoreno oko boli još gore. Ne mogu čekati jutro. Sjedam u auto, ljuta, ma bjesna i govorim naglas Bogu: „Bože, znam da Tebi iz tvoje visoko ptičije perspektive ovaj glupi odlazak u glupu bolnicu usred noći ima nekog smisla, ali meni iz moje žablje neeeeemaaaa. Ne da mi se ići u bolnicu. Neda mi se imati nešto u oku. Ne kužim zašto moram imati nešto u oku sad, a htjela sam ići spavati. Zar mi nisi mogao to nešto ostavit u oku onda kad je upalo pa da idem po danu na hitnu?! Ne kuuuužim!!! Trebam svoje oko za sutra jer moram posaditi ostatak biljki. Ne mogu sad bolovati, Božeeee, zaaaaaštoo???!!!“ Plačem, ali odlučim se pomiriti s ovom groznom i neželjenom situacijom. Ima li boljeg alata za mirenje sa neželjenim, ali neizbježnim situacijama od HO-a??? Protiskujem kroz zube hvala ti, volim te. I pomišljam kako ću morati izgovarati te riječi dugo dok uopće dođem do toga da ih izgovaram mirno, jer trenutno sam samo nadrndana. Izgovarat ću ih dok god ne osjetim da sam stvarno na čisto s tim da ja sad vozim prema hitnoj. Nisam izašla ni na glavnu cestu, nakon kojih 20-ak hvala ti volim te, moje oko prestaje boljeti. Ali tako jednostavno prestaje, kao rukom odnešeno. Pogledavam na sve strane ne bih li ga osjetila. Ali ne boli me ništa, ne žulja više. 😀 😀 😀 Skrećem u prvu ulicu i radim krug do doma. Suze mi ne prestaju ići, ali više ne od očaja, nego čiste zahvalnosti. Sklapam ruke na srcu, nekako dok vozim, beskrajno hvala Ti, hvala Ti, hvala Ti….
Riječi ne mogu dočarati jasnoću mog osjećaja. Neki osjećaji nisu osjećaji. Neki osjećaji su naprosto uvid, bljesak svijesti, trenutak u kojem nema ni trunke uma ni njegovog umovanja, samo čisto, apsolutno znanje, čista spoznaja, čisti uvid da je nešto onakvo kakvo jest.
Moj pijesak je stavljen u moje oko sa svim tim popratnim gore navedenim okolnostima da se pojača teatralnost, kako bi ishod bio snažnije doživljen, a sve to u službi jednog višeg cilja – da iskustveno doživim moć Ho’oponopo tehnike te da s mirom napokon kažem, od dana 17.4.2015 – JA SAM HOPSIĆ!!! 😀 😀 😀
Hvala ti, volim te….
– Ljiljana Meter
Ho'oponopono Tehnika 