Neki dan mi je u meditaciji naišla misao: što znači VOLJETI SEBE…
Priča se razvijala na predivan način. Trebala sam je zabilježiti odmah ali nisam.
Tijekom jutra se desilo nešto što je ljubav potisnulo u stranu. Nije ona otišla u stranu, ona je uvijek tu, mi se udaljimo od nje.
I bilo je gotovo, otišla priča.

Priča je samo priča, ali ljubav koju sada osjećam u sebi je više od tisuću priča. Ta priča se neda opisati. To je čista ljubav.

Pa, evo i moje priče:

Bilo je to davno, prije mnogo, mnogo godina (hvala ti, sve je to iza mene) na ovoj našoj divnoj planeti Zemlji 🙂 .

Od malih nogu se nisam prihvaćala. Učili su nas krivnji a ne ljubavi.
I tako sam ja za sve okrivljavala sebe, a ako osjećaaš krivnju, ne možeš osjećati ljubav.
Godine su prolazile neprimjetno, a ja sam osjećala, kako sam došla do zida.
Zid je bio ogroman, a ja nekako mala i uplašena.
Prestala sam se smijati.
Stajala sam ispod njega i htjela ga preskočiti ali nisam imala dovoljno snage da to učinim.

Zadovoljila sam norme iz svjetovnog života, tu sam imala sve, i ljudi bi rekli: pa zašto je nezadovoljna?
Zadovoljstvo ide iznutra, a ne mjeri se vanjskim postignućima. To sam osjećala duboko u sebi, ali tada još nisam mogla osvijestiti.

Konačno sam našla nešto što će mi pomoći da preskočim zid.
Prijatelji su rekli da ću poludjeti, da to nije normalno, itd itd.

Volim ići za onim što me privlači i što osjetim.
Nikad se nisam bojala izazova. Rekla sam, idem pa šta bude.
I bilo je.
Kad sam inicirana u TM, imala sam osjećaj kao da mi je pao kamen sa srca (prvi kamen 🙂 ).
Putujući kući, uočavala sam boje, koje do tada nikad nisam vidjela, u neopisivom sjaju.
Bila sam opčinjena onim što se dešavalo oko mene.

Volim disciplinu, bila mi je kompanjon u mnogim životima.
Sad mi je trebala disciplina da s njom pobjedim svoj um.
Nakon dva mjeseca, tu negdje, misli su mi polako iščezavale i nakon nekog vremena potpuno nestale. Oslobodila sam se polovice straha koji sam skupila u sebi.
U jednom trenutku pomislih da sam drvo. Kako mogu biti bez misli, ja koja sam imala milijardu misli u jednoj desetinki sekunde. Mir je zavladao u meni. Ajme divote.

Nakon nekoliko godina ( još uvijek davno prije vremena u kojem pišem), čula sam riječ GURU.
Kako slijedim znakove na putu shvatih što mi treba.
Trebala mi je ruka koja će me voditi. I vodila me.
Počela sam kopati svoj bunar. Nije bilo lako suočiti se sa svim patnjama, bolima, tugom, nerazumijevanjem, opraštanja i tko zna čega tu sve nije bilo.
Osjećala sam i fizičku bol dok sam sve to otpuštala.
Čistila sam se. Čistila sam sve što mi više nije bilo potrebno.

A moje srce i ljubav u njemu? Ni traga.

Kako sam očistila neke osnovne stvari iz sebe, došao je red i na srce.
Srce sam svih prošlih godina okivala u lance i sad je trebalo te sve lance skinuti.
Jednog dana sam sjela u meditaciju i nakon 2 sata meditiranja, odlučih osloboditi srce lanaca.
Bilo je……. teško. Najprije sam skidala lance koji su bili crni kao katran.
Daval sam ih svom unutarnjem vodiču i on bi ih spaljivao i bacao u zrak. Onako plamteći, padali su natrag kao cvijeće. Nakon crnih lanca, došli su na red zlatni lanci.
Bili crni ili zlatni, lanci su lanci. Kakvi god da su bili sve smo ih bacali u vatru.

Prolazile su godine rada na sebi. Moja se duša oblikovala, um se potpuno smirio. Bila sam više na nebu nego na zemlji. Meditacije su trajale po 3 sata, i to više puta na dan, prolazila sam kroz razne svjetove i svemire. Bilo je predivno, bilo je i bez ičega… čista nula kako kaže dr Len. To ne mogu opisati.

A tu (na Zemlji) odvijale su se stvari kojih ja nisam bila svjesna. Bila sam više u dubokim meditacijama nego u stvarnom svijetu.

I gle, život je odlučio da se malo poigra. Prihvatila sam igru i dogodila se.
Muž mi je doživio nesreću.
Moram priznati da me to prilično streslo. Poduzela sve što sam mogla.
Bila sam relativno mirna i sabrana, dok me nije pozvao, na telefon, njegov prijatelj i počeo cendrati, kako je to moguće itd itd.
Taj čas, kad sam završila razgovor, osjetila sam po prvi put, nakon mnogo vremena, strah u sebi.
Trajao je kratko ali dovoljno da ga osjetim svom silinom.
Nisam se predavala.
Upalila sam štapić i svijeću, sjela se u meditaciju i rekla iz dubine moga srca:

Bože, sve sam učinila što je bilo u mojoj moči, na fizičkom planu.
Sad sve predajem tebi, neka bude kako treba biti.

Poslije meditacije sam legla i tako ležala par sati ali nisam spavala. Bila sam u čistoj svijesti.
Idućeg dana kad sam se „probudila“ i hodala do bolnice imala sam osjećaj ogromne snage u sebi. Shakti, to je ono o čemu sam čitala, a tada sam ju i osjećala.
To je osjećaj snage s kojom možete pomicati, planine, planete, svjetove. Nešto nevjerojatno.
Nikad prije i nikad poslije, nisam osjetila takvu snagu.

Sve se dobro završilo.

Nakon nekog vremena sam pročitala u knjizi Lazareva zašto se to desilo. Bila sam više u šoku, nego kad se „igra „ desila.

I opet nova Božanska igra.
Odlučila sam se spustiti 🙂

Našao me posao, baš tako.
Nisam ga tražila, on je našao mene.
Povratak u struku, nakon 10 godina izbivanja.

E taj početak je bio zabavan.
Prelazak sa“ neba na zemlju“ nije bio nimalo lak.
Polako sam hvalata balans. Postajala je sve veća ravnoteža.
I gore i dole, u isto vrijeme.

Ja sam bivala sve svjesnija onoga što je bilo u meni, a što mi je donijela meditacija i kopanje mog bunara.

I tada se opet dogodila Božanska igra.

Stigao je mail od frenda o nekoj tehnici Ho oponopono. Prvi put sam ga obrisala. Drugi put sam dobila mail s istom tematikom. Ma što mi šalje te gluposti, ja radim tako teško na sebi godinama i sad je netko izmislio nešto tako lako. Ma bez veze.
Priznajem, šta mogu, tako sam razmišljala.
I onda u nekoj igri riječi, divna frendica s FB me prene sa knjigom NULTE GRANICE i s Ho oponoponom. A ja ko kokoš, blenula (u sebi naravno) i počela vrtjeti po mozgu. Što je to?
Pa to sam već vidjela, prije par godina….
Iskopam ja to, nađem i knjigu i hm… što je sad ovo.
Tako lako.
Počela sam ponavljati sve 4 rečenice, ali uvijek bi zaboravila jednu. Koja je to, koja je to rečenica, pitala sam se bezbroj puta?
Svaki put sam zaboravila: VOLIM TE.
Kad sam to shvatila počela sam osjećati veću ljubav u sebi nego svih godina prije.
Ponavljala sam: HVALA TI, VOLIM TE.
Nisam odmah shvatila kome ili čemu se to govori, ali se ubrzo dogodio neki klik i ja sam shvatila.

Prijvila sam se na seminar.
Toliko ljubavi i sreće nisam osjetila ni na jedom seminaru do tada, a na mnogima sam bila.

Došla sam kući sva zbunjena, ali sam stalno ponavljala, HVALA TI, VOLIM TE .
Srce se otvaralo i primalo sve veću količinu ljubavi.

Sad kad se pogledam u ogledalo, odmah mi se pojavi osmijeh na licu i kažem si HVALA TI, VOLIM TE, ma kako izgledala u tom trenutku 🙂
Oči mi nikada nisu prestale sjajiti, ma šta da se desilo.

Jedan dan sam igrala igru sa svojim unutarnjim djetetom.
Prvi put sam tu igru igrala, na malo drugačiji način, prije, otprilike 15 god.
Sada sam prišla djetetu koje je bilo malo veće od onog davnih godina.
Pogladila sam ga po kosi.
Pitala sam ga da li ga mogu zagrliti, a ono je raširilo ruke i zagrlilo mene.
Neopisiv doživljaj.
Sad gad god se sjetim svog unutarnjeg djeteta, ne trebam ga ništa pitati, ono samo raširi ruke
i zagrli me.

Shvatila sam da voljeti sebe znači, svoje srce i dušu ispuniti ljubavlju.
Voljeti sebe znači imati toliko ljubavi u sebi, da se ona preljeva, grli te, i grli svakog tko ti priđe. Voljeti sebe znači imati cijeli svemir u sebi. Voljeti sebe znači osjetiti u sebi svu ljubav koja se može pojmiti.
Voljeti sebe znači biti JEDNO.

Volim vas sve
Vaša Branka

– Branka Plevnik Krivokuća

Hopsaj umjesto da psuješ kao kočijaš,
ili hopsanje za šofere

Već sam opisao kako je protekao put kad sam točno za Božič putovao ka Splitu. Evo kako je proteklo putovanje u suprotnom smjeru.

„E večeras biram put po osjećaju!“, razgovaram sam sa sobom dok napuštam Split u rano predvečerje. Odlučujem putovati u miru, bez muzike i radija. Klizim u noć bez ikakvog neugodnog predosjećaja ili nelagode. Osjećam kako priroda oko mene tone u noćnu tišinu. Preda mnom je 4 sata vožnje, bez žurbe i stresa. „Što će se dogoditi ako ustrajno hopsam nekoliko sati?“, prostruji mi znatiželja tijelom. Ima li šta ljepše od istraživanja svijesti, svog vlastitog unutrašnjeg svijeta! Počinjem hopsati primjećujući kako se pažnja odvaja u dva smjera. Jedan dio mene  „mantra“ dok drugi dio mene upravlja automobilom. Svjestan sam razdvojenosti pažnje uma i pažnje tijela.  Također sam svjestan da nisam potpuno u sadašnjem trenutku. Hopsanje nije tišina, a ni potpuna pažnja, pogotovo kad se tijelo giba, ali možda put prema njima.

Hopsajući ustrajno dalje, ubrzo počinjem primjećivati trenutak pojave misli, ne kao sudionik u njoj, već kao promatrač. Osjećam da iza svake misli postoji razlog (program ili emocionalna trauma), te počinjem hopsati usmjeravajući pažnju na tematiku misli. Ubrzo bivam iznenađen brzinom kojom se misli počinju razplinjavati, nestajući bez traga. Čekam ja tako šta će se sad pojaviti iz grma, bez očekivanja, potpuno ravnodušan. I tako misao dođe, ja usmjerim pažnju hopsajući s toplinom u srcu, i misao ode. Trajala je ta igra  oko sat vremena kad sam postao svjestan da već neko vrijeme nije bilo „rađanja“ misli.

I tada se dogodilo nešto što je teško opisati. Nešto je puklo, otvorilo se. Sve je postalo jasnije i stvarnije. Pažnja uma i tijela su se spojile u jedno biće. Sada znam da sam tada ušao u sadašnji trenutak. Hopsanje je prestalo da bude monolog uma ili molitva emocija. Postalo je govor tijela. Gledao sam sebe kako jednom rukom vozim dok drugom polako pomičem sa lijeva nadesno i opet natrag na lijevo, kao da čistim vjetrobransko staklo ispred sebe. Zapravo nisam brisao već sam više masirao tu cjelinu svijeta koja se prostirala na rukohvat od mene. Ruke nisu bile ruke, već prije ticala koja su izlazila iz predjela srca. Pritom sam cijelim tijelom osjećao da dodirujem nešto čudesno. Bilo je to platno, veo sačinjen od energije, koji je  imao masu i gustoću.

Ono što sam do sada znao samo kao lijepu etiketu koja je zadovoljavala um (Ne postoji ono vani. Ja stvaram svoj svijet…) sad je postala tjelesno energetska činjenica. Sad sam sve to shvaćao na nivou tijela. Osjećao sam svijet oko sebe kao dio sebe. Pitanje „Voljeti ili ne voljeti sve?“ postalo je izlišno. Sada je voljenje svega postao imperativ, jedini put. Znao sam svakom stanicom svog bića da „moram“ voljeti sve što je dio mog svijeta svakodnevnice, moja iskustva, životne greške, apsolutno sve.  Moram sve to voljeti jer sam to ja. To je integralni dio mene. Ne čineći to zapravo povrijeđujem sebe. „Brisao“ sam tako satima mašući rukom i put je proletio u hipu. Inspiracija je otjerala umor i još dugu u noć, nakon što sam stigao,  nisam ni pomišljao na san. Znao sam bez trunka sumnje, težinom cijelog svog bića, da sam doživo nešto vrijedno sjećanja i nešto vrijedno dijeljenja sa drugima.

Pišući ovaj tekst, upravo mi se nametnula nova osobna definicija hopsanja:
to je ona umu prijeko potrebna disciplina s vrlo ugodnom nuspojavom: usklađivanje frekvencije srca s ostatkom bića i/ili svijeta.

Hvala vam i volim vas jer vas voljeti moram!

– Dado F.

Švercam se tako u autobusu u Splitu prije par dana, i čim sam ušao – kontrola! 😦
Kad ih vidim odmah izlazim, ali ovaj put su bili prebrzi pa bus nije ni uspio doći do stanice. I mislim se kako će sada opet gnjaviti za kartu, novce, dokumente, bla bla bla… a meni se žuri!
“A da ih se riješim hopsanjem?”, kažem sebi pa odmah pomislim, “to nije pošteno.” Znao sam da neće upaliti, ali nasmijem se samome sebi pa ipak odlučim pokušati …

Smijući se samom sebi i cijeloj situaciji kažem: “Hvala, volim te” tik pred dolazak kontrolora do mene. Bio sam naslonjen leđima na prozor, nalaktio se na horizontalne rukohvate, gledam kroz prozor kao da ih ne primjećujem, i pjevušim. Ali baš sam se bio raširio te zauzeo mjesta za 2 osobe! 🙂

Kontrolor pita kartu osobu s moje lijeve strane, potom s desne, onda pogleda kroz mene… i prođe kao da me nije ni vidio!

Na sljedećoj stanici sam ipak izišao smijući se cijelo vrijeme… 🙂

– Autor, iz razumljivih razloga, želi ostati anoniman 😉

Ova priča se odigrala prije nego mi je stigao Ho’oponopono.

U meni mnoštvo pitanja. Sve zahtjevni zadaci: posao, zdravlje, obitelj… Neću reći da je sve pošlo krivo… ili možda hoću: DA, sve je pošlo krivo! I bez Ho’oponopona „znam“ da mi se kroz te prepreke pruža toliko prilika za rast, a u meni i dalje vrve pitanja,  sumnje i dvojbe… Ne prepoznajem putokaze, odjednom više ne znam tko sam, pitam se koji su moji darovi svijetu stavljeni na čekanje dok tvrdoglavo idem „krivim“ putem… Neki kotačić mi izmiče. Ehhh, da mi je samo znati koji…

Ne čujete ovo po prvi put? Već ste to doživjeli? Pa naravno; svi smo! Klasična slika zaglavljenosti. Danas bih drugačije: Hvala, hvala, hvala… i to je to. Ni manje, ni više! Ali lako je biti General poslije bitke. Tada, tko bi se svega „sam“ sjetio… I tako, stiže mi dan, dan kao poklon, dan koji će sve promijeniti. Dan otpuštanja kontrole, ega, vladavine uma i kočnica straha. Pružanje šanse Životu da pokrene čudesne događaje. Ali, krenimo redom:

Korak 1: Jednoga petka odlučujem otići na gong svirku koja počinje u 17h. Kako do 17h radim, krećem pola sata ranije na posao (da mogu pola sata ranije i izaći ranije s posla). Ali, već na putu do posla dočekuje me gužva na obilaznici, i usporava me TOČNO za onih pola sata kojih sam mislila ugrabiti. Ljuta sam. Bjesnim.

Korak 2: Ništa zato: nova „odluka“ stiže kroz glas razuma i kaže: izađi 15 minuta prije s posla, i nadoknadit ćeš ih drugi puta. Ali… pola sata prije nego „odlučujem“ izaći iz firme, šef me zadrži. Odjednom sve postaje hitno, sve se mora završiti ODMAH. Da, petak je, i da, dolazi vikend, ali ipak, ne mogu izaći s posla na vrijeme. Sranje! Ljuta. Bijesna u sebi, bijesna na van. O izrazu lica da i ne govorim. Cijeli dan svi imaju nešto protiv mene! Šaljem šefu „suptilnu“ unutarnju poruku i čudim se što mi uopće nije lakše.

Korak 3: Izlazim s posla oko 18h. OK, još nije kasno za plan B: idem na Gong Puju koja počinje u 22h. Cjelonoćni boravak uz gongove…divota! Imam dovoljno vremena. Na to ne mogu „ne stići“. Dogovoreno je da najprije pokupim mlađu kćer na Vrbiku, potom sina na željezničkom kolodvoru, i idemo svi skupa na Puju. Ništa jednostavnije! Kad ono – kćer umjesto na Vrbik otišla doma u Zaprešić. Zaboravila naš dogovor. I sad joj se više ne da natrag za Zagreb. Oprala je kosu. I zbilja ne bi išla. Kao ne ljutim se, i kao, dajem joj za pravo da odluči za sebe. Već ima punih 15 godina… Ali šaljem joj „suptilnu“ poruku. Pokušavam je nagovoriti. Da promijeni mišljenje. Da napravi po mom.

Korak 4: Ništa, idem onda na kolodvor pokupiti sina. Gužva na cesti. Trube mi. Nema parkinga. Stiže vlak iz Stuttgarta. I iz Vinkovaca. Stižu vlakovi iz cijelog svijeta. Svi u isto vrijeme. Nemoguća situacija. Ali začudo, ne bjesnim. Ne znam zašto… više čak nisam ni ljuta…

Korak 5: Konačno, sin ulazi u auto. Krećemo za Gundulićevu. Upadamo u strašnu gužvu. Naravno, umiješa se i moj netalent za snalaženje na cesti. Kad hoću skrenuti lijevo, obavezan smijer je desno. I suprotno. Vozim u koloni, ispred i iza mene na stotine automobila. Poruka je jednoznačna: nema šanse! Sve mi naglo postaje smiješno. Ne ljutim se. Okrećem volan put Zaprešića. Idemo doma. Na licu mi osmijeh. Smirena. Zahvalna.

Korak 6: I dalje ne kužim što se događa. Mirna sam, ali još uvijek mi poanta izmiče. Da, kontrol friku je neke stvari doslovno potrebno nacrtati. Uz smijeh, pričam sinu kako mi se auto naglo počeo fantomski ponašati: podizači prozora ne rade tri dana, a onda četvrti dan prorade sami od sebe… radio ne svira par dana… a onda nakon dan-dva odjednom mi pusti glazbu koja mi se sviđa. Rečenica koju tada izgovaram: „Auto se ponaša onako kako hoće, a ne onako kako ja hoću“ odjednom mi otvara oči. Sve postaje jasno. Aleluja!

Korak 7 (umjesto zaključka): Poruka koju sam dobila glasi: kontrola je ta koja steže. Nju trebam otpustiti; sva očekivanja, svaku vezanost za rezultat, svaki pokušaj i potrebu da budem u pravu. Potrebu da „znam“ što je najbolje. Poruku sam dobila bar šest puta, a razumjela je tek šesti put – ako samo govorimo o DANAS! Ne želim pomišljati koliko puta mi je ta ista poruka poslana danima prije, tjednima, mjesecima (da ne idem dalje u povijest). Hvala, hvala!

Korak 8 (epilog): Par dana kasnije, na blogu divne Bojane B. pronalazim filmić o Ho’oponoponu. Priču o njezinom blogu mogla sam staviti i na početak – sasvim na početak početaka (prije koraka br.1), ali budući da ionako nije važno što je bilo prije a što poslije, neka bude ovako. Dakle, na njezinom blogu, kao poklon, nailazim na prvi dio razgovora sa dr Hu Lenom, pa drugi, treći… i odjednom sve sjeda na mjesto. Na sva pitanja stiže odgovor, u obliku kakav razumijem. A to je dovoljno za početak…

Korak 9 (početak): I tako je počelo. Što će dalje biti, ne znam. Očekivanja ostavljam negdje tamo. Kad se pojave, znam što ću. Učim od Ho’oponopona. Hvala 

Korak 10 (ili koji god…): Da se Ho’oponopono dogodio prije Gong Dana, u ovom tekstu bilo bi sigurno više Ljubavi, a manje ljutnje. Oh, ego osobe koja piše ovaj tekst jako bi to volio! Onaj dio koji prosuđuje, koji voli biti u pravu, koji se natječe, on bi baš volio da se Ho’oponopono dogodio prije. Da, i sad se javlja… negdje iz pozadine. I odjednom ga volim. Hvala ti, hvala ti!

Ali Ljubavi je svejedno što se dogodilo PRIJE, a što POSLIJE. Njoj je važno da se DOGODILO. Kako god, i štogod da je bilo prvo. Ili drugo. Hvala, hvala!

– Larisa Malin Mravunac

Zašto volim Ho`opononopono…
Prije tri dana nam se pokvario bojler. Otišla je elektronika… Nova košta 2500,00 kn, s poslom bi to bilo otprilike 3000,00.
Znači, bolje kupiti novi bojler za cca 6000,00.

Da bi se novi bojler pustio u pogon, trebamo atest, da bi dobili atest, trebali bi sanirati dimnjak jer su se nešto mijenjali propisi o dimnjacima od opeke. Sanacija bi koštala ca 6000,00. Znači sve skupa cca 12000,00 – 13000,00.
I evo ti situacije u kojoj počne… jbmti mtr di sad usred zime da ode bojler, imam ove izdatke, imam one izdatke, dimnjak je star svega par godina, odi radi novi, jer se netko tak sjetio, jbm im mtr svima po redu..

No, nisam divljala. Popila sam kavu, predahnula. Čistila sam. Ionak imamo kaminčić u spavaćoj, radi romantike i ugođaja… i bilo je romantično i lijepo kada smo zapalili vatru, a kako taj dimnjak prolazi i kroz sobu moje male bilo je toplo i njoj.

Pronašli smo elektroniku za 500,00 kn, nije bilo nešto komplicirano i muž je to sam zamijenio, bojlerčić šljaka ko vurica.

I da ne radim Ho`oponopono, moguće da bismo našli taj dio za bojler. Ali sigurna sam da bih si tri dana čupala kosu, divljala i živčanila. I lupala po čokoladi i možda po gin tonicu, jer bi mi trebalo nešto da me opusti.

Ovako sam jednostavno živjela bez nekog prevelikog opterećenja, čak sam popila kavicu s našom Anitom Migles i istinski uživala u njoj. Nijednom se nisam zabrinula oko bojlera, niti mi je to kvarilo raspoloženje.
Imala sam pozitivan stav, a mislim da je bez puno mudrovanja, pozitivan stav polovica rješenja problema.

I zato volim Ho`oponopono, lakše se nosim sa stresom, smirenje ne tražim izvan sebe, nego ga samo proživljavam u sebi, gdje je oduvijek i bilo.

– Petra Varšić

Pre otprilike 10 dana, pripremala sam se za važan sastanak, i čistila očekivanja vezana za ishod.

Bila sam na tom sastanku i bilo je… pa, ni dobro, ni loše, ali svakako mnogo lošije od onog što sam želela. Nisam si htela dopustiti samosažaljenje. Rekla sam sebi: “OK, pustit ću sad sve to, neka bude volja Božja!” I stvarno sam pustila i hopsala kao luda, non-stop. Čišćenje se sasvim sigurno odvijalo i noću jer sam se ujutru budila s VOLIM TE na usnama.

Znate šta se sinoć desilo? ČUDO!!! Još ne verujem!!! Desilo se nešto što je prevazišlo sva moja očekivanja, posložilo sve ono što sam mislila da je nemoguće. Moj intelekt nikad ovako dobro ne bi rešio stvari.

Bog zaista čini čuda kada mu to dopustimo :). Zato dopustite i HVALA VAM ♥

– Zorica Plavšić

Sad kad je proslo i ocistilo se pisem vam. U odnosu s mamom sam imala velik izazov. Tocnije, od kad znam za sebe, izazov mi je upravo taj odnos. Koliko god sam cistila uvijek sam bila fokusirana van sebe. Na nju. Uvijek me kritizirala, uvijek me prilagodjavala drugima…. ukratko, osjecaj je bio vise nego odvratan. Odrastas znajuci kako te mama nikad nije prihvatila kakva jesi. Dobila sam svoju djecu i napravila sve sto mogu kako bih bila drugacija nego ona.

Uh….
Na sastanak jedne grupe povela sam i nju, nadajuci se kako cemo nekim druzenjima prevazici te izazove i konacno biti u miru…. No taj susret je ispao poput egzorcizma. Tri ipo sata emotivnog uzasa… No o tome necu, jer proslo je. Ono sto bih istakla u tome jest kako sam ta tri ipo sata bila u savrsenom miru dok je ona doslovno gazila po meni… Hopsala sam kao blesava i na svako njeno napadanje koje je bilo zestoko (ne pretjerujem imam svjedoke tu u grupi) ja sam joj odgovarala s “hvala ti”, “volim te”…..
Imala mir sve do pred kraj…

Naime, pored svih teoretskih znanja kako cistimo uvijek sebe i nikad van sebe, postoje situacije kada nam um jos uspjeva podapeti nogu i okrenuti fokus…. Moja spoznaja (koja se desila pred kraj susreta) kako je taj odnos s mamom bio tek pokazatelj koliko sam ja sama sebe kritizirala… koliko  ja sama sebe nisam prihvacala…. Ona je samo ispunjala ‘dogovor’ imitirajuci mene samu…. 35.god.pokazujem kaziprstom u nju, a ne vidim ostala tri prsta uperena u sebe.

Ja sam bila ta. Zrtva same sebe. Svoje zestine. Tada sam se energetski slozila kao kula od karata…. Odnos nam se pogorsao. Mene je sve boljelo. Tragovi toga u meni su i dalje tinjali… Pocela sam padati u nizove ljutnje pa strahova pa ushicenja pa…
Nastavile smo komunicirati i cinilo se odjednom sve super… Ruckovi su mirni,nema napetosti… Svi su kod nje uocili promjenu…

Kada? Onda kada sam OPROSTILA sebi i njoj sva ponasanja i sve receno svjesno, a iz neosvjestenih programa….
Oprost je mocan alat koji nas oslobadja svih emotivnih okova kojima nas vlastiti um veze uz nesto…. Osvijesti, zahvali, oprosti i VOLI sve….
Uzivam je sada nazvati, popiti kavu…, a osjecam i kako ona uziva u tome… Trazimo obje sada samo stvari koje jedna kod druge mozemo pohvaliti…. ♥

Zato, ne odustanite nikada… ponekad treba 35.godina… mozda i vise, ali uvijek se isplati pocistiti “sada”…

Voli vas Anita Bare 🙂

Spoznaje – ne volim pisati o spoznajama, draže mi je pisati o konkretnim i opipljivim stvarima, znam da prolazimo slična iskustva i veseli me što neke moje pomake doživite kao motivaciju za daljnje čišćenje, jer ja upravo tako doživim vaše. Sjećate se parnice dobivene na nevjerojatan način, moje majke, teške kolerične osobe kojoj se je život promijenio, promjena u mojoj percepciji svijeta oko mene, promjene okoline…?

Od kada prakticiram tehniku spoznaje su prilično učestale i oplemenjuju moj život. U tom kontekstu ću se zahvaliti i tebi Miro Skender, jer si ih upravo ti dosta potaknuo, a koliko čujem od ostalih hopsića – nisam jedina koja ima takvo iskustvo s tobom. Je li slučajnost da te je baš Ho`oponopono doveo u moj život? Ujedno, doveo je i bioenergetičara koji prakticira Ho`oponopono i od kojeg sam čula onu “Božanska ljubav ispunjava moju dušu” koja je nagovjestila spoznaju o kojoj ću sada pisati.

Najljepša spoznaja je ona o praštanju. Smatram se donekle altruističnom osobom, međutim nisam sklona praštanju. Koncept oprosta kakav nam se nudi, meni je oduvijek neshvatljiv. Stotinama puta sam pročitala kako nas praštanje oslobađa, kako je stanje ne-praštanja stanje zarobljene energije, kako sami sebe držimo zarobljene.. i sve je to meni jasno (vidim na vlastitoj koži :)). Međutim, nisam praštala. Jednostavno nisam mogla donijeti odluku da opraštam jer to ne doživljavam kao puko pritiskanje gumbića na kojem piše “praštam”. I smatram da sam dužna sama sebi ostati distancirana od ljudi koji su me povrijedili. Praštanje, kako sam ga ja shvaćala, za mene je značilo dopustiti povredu mene same još jednom. Opraštanje mi se je činilo kompleksno i teško shvatljivo. Ponekad čak i podcjenjivajuće po osobu koja prašta.

Opisati ću uvid iskustva procesa opraštanja kroz koje sam prošla prakticirajući tehniku i radeći povezivanje s Unutarnjim djetetom.
Već znate da je baza Ho`oponopona postavljanje pitanja “Tko sam ja” i “Tko je odgovoran”, a ja sam dodala i “Što je to u meni da je privuklo ovu situaciju?”. Kada sam si postavila ova pitanja, shvatila sam da sam JA odgovorna za svaku situaciju koja je ušla u moj život, pa tako i za svaku nepravdu.
Drugi ljudi su naša refleksija i naša želja da ih promijenimo je smiješna. Ta, tko može promjeniti svoj odraz u ogledalu?? Odraz u ogledalu ne možemo umiti, ne možemo uljepšati, ne možemo ga čak ni poružniti – ako ga želimo promijeniti, prvu promjenu trebamo napraviti na sebi.
Ono što je uslijedilo, bilo je spontano otpuštanje zamjerki koje imam prema drugima i osjećaj mirenja sa samom sobom, prihvaćanje sebe.
Osjećaj otpuštanja i prihvaćanja se je stopio u oproštaj – predivan bezvremeni osjećaj koji je toliko ugodan i iscjeljujuć jer nam vraća natrag našu energija koju je bila zaglavljena u konfliktnom odnosu s drugima.

Uvjerenje koje nas je držalo u stanju odvojenosti od nas samih se briše milošću s Neba a ono što ostaje nakon što su ta uvjerenja otpuštena je stanje Praznine, naše prave prirode koja je vječna kao i njen Stvoritelj. U tom trenutku shvatila sam da “Božanska ljubav ispunjava moju dušu”. I Tvoju dušu… ♥

– Petra Varšić