Hopsići dragi,

htjela sam napisati objavu u kojoj bih popisala benefiti koje mi je Ho`oponopono donio u život, međutim, nemam toliko vremena, pa ću zasada navesti samo manji dio:

1. Astma – do prije prakticiranja tehnike uzimala sam minimalno 4-5 doza terapije dnevno i svakih mjesec do dva bih završila na hitnoj zbog težeg napadaja. Sada uzimam jednu dozu terapije i to neredovito, ne svaki dan, više onako reda radi. U ovih 7 mjeseci nisam bila na hitnoj.

2. Prehrana – kao nekad zagriženi ljubitelj fast fooda skinula sam xy kilograma (ma neću pisati koliko sam skinula, jer bih trebala napisati koliko sam imala, a to baš ne bih hihi 🙂 ), promijenila sam prehranu skoro pa u potpunosti.
Volim hranu, tipične sam ženskaste građe i uvijem me “ima”. Svake bih godine krenula na neku dijetu, skinula 4 kg, pa natukla 6 natrag i tako sve do ove godine. Početkom godine sam se čak prijavila na weight loss challenge jer sam mislila da će me novac koji sam uplatila za sudjelovanje motivirati na mršavljenje. Nije me motivirao. 🙂
Kako sam počela prakticirati Ho`oponopono, krenula sam s dijetom. Ja se ne pridržavam dijete duže od tjedan dana jer sam emotivni žderač. Međutim, kako mi je tehnika unosila mir i sklad u život, sumanuta potreba za hranom je kopnila. Jednostavno, smirivanje i ugoda koju sam osjećala kada bih smazala nešto slatko je bila tu i bez da ja slistim čokoladu… kilice su se počele topiti i topiti, a moje tijelo i ja smo počeli komunicirati. Slušala sam njegove želje i u potpunosti odbacila alkohol i visokokaloričnu prehranu. Čak sam uvela i post.. Ekadaši.
Ono što mi je bilo smiješno ovdje napisati je činjenica da sam u potpunosti prihvatila svoje tijelo. Činilo mi se je da bi takva izjava djelovala tašto… pa evo, reći ću sada… kada vidim svoj odraz u ogledalu, zbilja mi se sviđa ono što vidim.

3. Posao – došla sam do triježnjenja i shvatila da posao na koji sam trošila gro energije jednostavno nije posao za mene i odustala sam od njega. Ubrzo je uletio posao kod one drage žene o kojoj sam pisala, a nakon njega sam prihvatila posao u drugom poduzeću. Vlasnik tog poduzeća, kao i ova žena prije, su izuzetno pošteni ljudi… trebam li reči da mi je rad za poštenog poslodavca prioritet pri odabiru posla? 🙂

4. Napadaji bijesa. Što reći o njima? Jednostavno ne bijesnim. Pokušavam proanalizirati novonastalo smireno stanje i ne polazi mi za rukom. Mehanizam mog bijesa se je jednostavno pokvario. U trenucima u kojima bih pobijesnila, sada se jednostavno desi neki “udah” i ja ostanem smirena. Udahne nešto u meni… a ja reagiram smirenije.

5. Preci. Jedna od mučnijih stvari koje su me mučile je smrt mojih predaka. Posebno moje bake koja mi je bila poput majke. Predbacivala sam si masu stvari, stalno se pitala kako joj je “tamo” i borila se s mučnim sadržajima i teškim noćnim morama vezanima na tu temu. Moja baka koju sam do tada sanjala u mračnim košmarima se je pojavila kao boginja u mom snu. Prelijepa, svjetlucava i sretna… a mir koji mi je taj san donio traje i dan danas. I trajat će…

6. Čuvar iz snova. Od djetinjstva mi se u snovima javlja mlađi muškarac koji mi pomaže. Kako sam kroz život gubila vjeru u Boga javljao se je sve rjeđe i rjeđe. Dok sam se okrenula nekim mračnijim sadržajima, u potpunosti se je prestao javljati i mislila sam da sam izgubila vezu s tim finim dijelom sebe. E, pa tehnikica mi je vratila “čuvara” u snove.

7. Novac. Jednostavno… bez da prakticiram bilo kakvu tehniku manifestacije, novac se stvori sam od sebe upravo tada kada mi treba i u upravo onom iznosu koji mi treba. Tako je jednom prijateljica dobila na lotu i dala mi točan iznos koji sam dan prije poželjela, jednom su mi na poslu digli proviziju, jednom je muž zaboravio da je skupio xy bodova na kartici, povišica, božićnica…

Ima još… puno, puno… ♥

– Petra Varšić

Nosnica za plivanje ili mali prilog ka rakrinkavanju strukture uma

„Ala sranja, izgubio sam nosnicu!“, povikah vidjevši da više nije zakačena za hotelsku narukvicu. Upravo sam bio došao do ležaljke na plaži nakon tuširanja. Navikao sam koristiti nosnicu tokom plivanja i do sada sam ih već nekoliko izgubio. Ovaj put je situacija izgledala višestruko beznadežna:
– boja pijeska na plaži upravo je identična boji nosnice
– put od tuša do ležaljke je dug oko 100 metara i praktično je nemoguće rekonstruirati točan trag zbog mnoštva ležaljki i suncobrana.
Kako ću ju sad naći?

Jedan glas u meni nervozno govori da moram sistematski pretražiti cijeli put od tuša do ležaljke, dok mi drugi glas govori kako je to nemoguće i da trebam samo hopsati i trčati. Premda ovaj drugi nije zvučao baš smisleno, tijelo se odlučilo za njega iz meni nepoznatog razloga, vjerovatno što volim i trčati i hopsati. Nakon nekih osamdesetak metara trčanja bez misli i briga, pažnju mi privuče komentar jednog lika koji je prolazio lijevo od mene grleći curu: „Šta mi se ovo zaljepilo za šlapu?!“. Sekundu kasnije, onako krajičkom oka, primjetih kako se nešto maleno kotrlja po pijesku, nakon što je borac ostrugao šlapu od pod. Ukopam se u mjestu, onako bez premišljanja, i prepoznah svoju pregaženu nosnicu, živu i zdravu. Dok sam sljedećeg trenutka koračao prema tušu da ju operem, nisam još ni slutio razmjere slučajnosti i sreće koju sam upravo doživio. Shvatio sam to tek kad sam ovo ispisao, premda se pametnjaković-kontrolor-um žestoko protivio ispisivanju ovakvih ispraznosti.

Spoznao sam da je jedan od najmoćnijih trikova uma da me prisili da zaboravim moćne i čarobne trenutke, dok one stvarno besmislene sitnice napuhuje do nivoa životne traume. Hvala mu za taj izazov!

– Dado F.

Da se pridružim “hops’ čudu” znate da asistiram jednoj bakici bolesnoj od Alzheimera. Opaka bolest, zaboravljaš elementarne stvari, npr kako se jede, pije, peru zubi, zaboraviš muža (e to bi i poneka zdrava), zaboraviš djecu itd. O promjenama raspoloženja da ne govorim. Dolazilo je do sraza između nas dvije često. Pomišljala sam napustiti sve jer je iščekivanje – kakva će biti slijedeći tren – naporno i iscrpljujuće.

NO, našla sam Ho’oponopono, ili je on našao mene? Od seminara stanje se promijenilo, kako? Pa na bolje, naravno. Više ne mislim o nalaženju novog posla. Moja je staričica, mogu reći, u svom gubljenju čak i simpatična.

Hvala hopsanju, hvala vam što ste ovdje s vašim pričama, savjetima, s vašom pozitivnom energijom!

Želim svima (ko slavi i ne slavi) puno veselja, sreće i čestitam Božić!

– Eva Matejčić

Gledam ga dok spava, slušam kako diše…dok se smije, dok mu oči zasuze…

Nije ovo bio samo još jedan Božić… uz svaki čaj koji kuhamo s hvala i volim te, a biramo između više vrsta kao da se radi o vinu koje paše uz koje jelo… uz hvala, hvala, hvala na svaku negativnost koja se pojavi, uz hvala, hvala i ledeno plavo na božićnoj pšenici (čak nam je i mačka pokazala kako da to radimo 🙂 ), a kad bilo tko imalo padne, uvijek netko od nas podsjeti – hopsaj!!!

I kad gledam unazad, ljubav je i mene izliječila…

Vidim samo ljubav, onda, sad, posvuda… volim vas :*

– Nataša Šimić

Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožednio. Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život. Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza.

Sav sretan poče trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi ”Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji, jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza.. Moram biti razuman…”  I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak. Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih ubere kadli se opet prisjeti ”Ne, nisu to datulje. To je fatamorgana. Ne smojem se dati prevariti…” Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov ga trijezni evropski razum upozori ”To je samo fatamorgana, nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine..”

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaju mrtvog Evropljanina. Jedan od njih reče: ”Gle neobična čovjeka… Tu pored izvora i datulja, u hladu maslina umro je od gladi i od žeđi.” A drugi mu objasni: ”Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi. Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.”

Dragi svi,
kad svi pričaju o svojim iskustvima poslije seminara, evo i mog ….

Srce mi se ispunilo ljubavlju i svaki dan se puni i puni još više i više.
Prekrasan osjećaj kad si stalno u tom stanju, od jučer se pojačalo, (toliko o smaku svijeta). Ne mogu vjerovati da me sve to toliko opičilo da sam danas i kolače radila u obliku srca 🙂 Sve vas volim i to osjećam svim srcem, divna grupa i divni ste svi vi od reda.

Hvala vam, volim vas ♥ ♥ ♥ ♥♥ ♥ ♥

– Branka Plevnik Krivokuća

Jedna simpatična pričica kojoj sam se danas obradovala.

Posle sinoćnjeg predavanja o Ho’oponoponu u Vršcu, mama je svojoj ćerkici od osam, devet godina ispričala o ho’oponoponu. Devojčici se to dopalo i počela je da hopsa. Dok su šetale gradom, poželela je da jede kokice, ali su već svi kiosci na kojima se prodaju bili zatvoreni. Dok su mama i ćerka prošle još jedan krug kroz grad, jedan prodavac kokica je došao do svog kioska, i devojčica je dobila ogromnu kesu kokica po ceni najmanje. Naravno, rekla mu je: Hvala ti, volim te.

Čula sam još dosta pozitivnih reakcija danas. Hvala, hvala, hvala , na divnoj prilici ♥ ♥ ♥

– Suzana Vemić

Eto, baš želim nadovezati se na moju objavu od jučer….. mislim, nisam ja kriva što hopsam pa čuda stižu….. a danas sve jedno za drugim…. no krešendo je bio sad, poslije posla…..

Dakle, idem platiti ratu za kredit u banku i još si gruntam, to mi je valjda zadnja…. na bankomatu uredno dignem novac i odšećem na trg… veselim se usput lampicama, upijam atmosferu, baš je sve lijepo i veselo oko mene…. odasvud se čuje prigodna glazba pa uz ono – HVALA – ubacim i zvončići… zvončići…. lalalalala…. i tako se dočepam i banke… uđem unutra, samo troje ljudi ispred mene, super, nije gužva…. eto mog broja…. dobar dan, ja sam došla platiti ratu kredita…. predajem karticu, službenica je sa smješkom na usnama uzme i ubaci u kompjutor…. nije prošlo par sekundi, vraća mi karticu dok ja već držim gotovinu u ruci….. što je sad?…. kaže smješak preko puta – gospođo, vi ste kredit otplatili, hvala lijepa, izvolite karticu…… mila majko…!

….HVALA, hvala, hvala, kakav divan dan….. hopsam ja i spremam novac natrag na sigurno i toplo – u svoj novčanik…. pa sad nemojte hopsati!!!!! Ma hopsat ću dok dišem, hehehehehehehehehhehhh ……..

VOLI VAS VAŠA SANJA! ♥

– Sanja Burić

Nakon više od dvadeset godina bavljenja duhovnim tehnikama, do mene je došao, tiho i nježno, ho’oponopono. Nije mi se sudario ni sa čim, a našla sam ga u svemu. Ljepota, smislenost, jednostavnost, učinkovitost… samo su neke od riječi kojima ga mogu opisati. Ali zadržat ću se sada samo na ovoj zadnjoj – učinkovitost.

Svaka tehnka je donijela pomak u moj život – ako to nije bio pomak na svakodnevnom planu, ono je sigurno bio u spoznajnom. Svaka tehnika mi je bila vjetar u leđa, sa svakom sam se osjećala sigurnije, bogatije. Ali većina tehnika ipak nije donijela neke promjene za koje bih mogla reći wow 🙂

Ho’oponopono jest, i to u krakom roku.

Zdravlje se poboljšalo, nekih svakogodišnjih boljčica ove godine nema. Posao – nemam pojma odakle i kako, poslovi dolaze, i to oni koji se plaćaju. U ovoj krizi, plaća mi se, za razliku od prije, kad je pola odlazilo u vjetar. Osobni odnosi – lagani, sami od sebe… bez mog truda, inicijativa, “diplomacije”…

Bila sam i na seminaru, vrlo znatiželjna kako će “to” izgledati.

Za mene, ovo je najupečatljiviji seminar na kojem sam bila, a prošla sam zaista mnoge. Ići ću i na sljedeći, uloženi novac mi se doslovno vratio u utorak nakon seminara. Pao s neba. A po nikakvoj, nikakvoj logici nije trebao.
Vidim da i drugi koji su bili na seminaru imaju upečatljiva iskustva…

Nije problem intelektualizirati, racionalizirati, generalizirati.. ali čemu? Gubitak predragocjenog vremena.

Ono što sam naučila davno prije, kad sam se susrela prvi put s nečim što bi se moglo nazvati duhovnim, jest da duhovna osoba ne osuđuje i ne prosuđuje, da duhovnost znači mir, a sve ostalo su priče (a naratora ima stvarno vještih…. što u konačnici samo znači da ako je netko vješt s riječima, može vas (raz)uvjeriti u svašta)…

Da skratim – hvala i volim te su prelijepe, da ne kažem svete riječi, mantre, kako hoćete. I svaki trenutak kada je u našim mislima nešto drugo, neki od onih stalnih monologa ili dijaloga, u kojima se opravdavamo, ili maštamo, ili se svađamo, dokazujemo, nadmudrujemo… izgubljen je trenutak, i ne može se vratiti…

I zato – hvala hvala hvala hvala hvala… nastavljam sa čišćenjem, jer želim svojoj djeci, unucima… manje programa, manje patnje, manje nepotrebnih problema. Hvala hvala hvala hvala je stvarno najmanje što mogu učiniti za sebe, a time i za njih.

Hvala i vama

Imam orhideju. Dobila je na poklon prije četiri godine. Nikad nije procvala. Nit je micala. Samo je stala u pitaru. Životarila.

Pa san je prisadila. Pa ništa. Pa joj prominila misto. Pa ništa. Pa pričala s njom. Pa ništa.

E onda sam počela koristit alat koji smo dobli na seminaru. Eno je, pušta novu mladicu. Očekujem prve cvitove kad im za to dođe vrime.

MA VOOOOOOOOOOLIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIMMMMMMMMMM!!! ♥ ♥ ♥

– Žana Sunara