Dragi moji Hopsići evo jedne pričice: morala sam na mirovinsko, gužva (kao na svim šalterima) čekam – hvalahvala. Službenica s očalima na vrh nosa, mrzovoljna i otresita. Rješavala je stranku za strankom zadivljujućom brzinom.

Čekam-hvalahvala… još troje ispred mene….. hvalahvalahvalahvala……. Ja na šalter, prostrijeli me pogledom ubojitim….. zvrrrrrr telefon, ostah živa! Zakoluta očima… hvalahvalahvala…. pokrije slušalicu rukom, ja je preduhitrim… I”mam vremena, samo vi…..” hvalahvala…. Zagrmi u slušalicu: “Ja da sam neljubazna….vi čekate dugo…daaa? A ja do sada obavila 150 stranki…”i sve u tom tonu…. hvalahvalahvala…. Tresne slušalicu, duboko uzdahne i sa slabašnim se smiješkom okrene meni i mom problemu……hvalahvala….. Pomogla mi je ispisati nekakav formular usput se jadajući na ljude koji misle da samo oni imaju probleme…… hvalahvalahvala…. Završile smo s mojim spisom…. hvalahvala…. već joj i pogled mekši, ljubazniji….. hvalahvala……”To je sve i provedite lijepo praznike!”, zaželi mi na kraju…… hvalahvalahvala…..

Nemam ništa za reći, osim hvalahvalahvala ♥

– Eva Matejčić

Dvoumila sam se … da… ne… da… ne… ipak da! Jedan od mojih profesora… možete hopsati i hopsati, ali nema smeška na njegovom licu. Raspitala sam se malo o njemu obzirom da je novi…”informacije” su za “ubiti se” pre nego izaći na njegov ispit…

Prošlo predavanje pogledam… i šta zapazim! Psoriazu na obe njegove ruke, crvene dlanove i svaka 2 minuta češkanja koje iritira (pokušavao je to maksimalno da sakrije). Hopsala sam… evo mesečak dana ali sam se i trudila, kada god pomislim na taj “strašni” ispit, da svog profesora vidim sa  savršeno normalnim dlanovima.

Danas je došao nasmešen! I šta još! Svima je dao ocenu više! Moj kolega mu je rekao, profesore za vas su rekli da vam je nadimak “mrak”, a profesor mu je odgovorio, kolega rešio sam da promenim nadimak! :).

P.S. generacije pre naše još uvek kod njega polažu ispitne zaostatke, jedan od njih izlazi već peti put!! Ja ipak smem da primetim… na levoj ruci mu je nekakva rukavica, desna ruka izgleda puno bolje… vodim ga i dalje kroz hvala i vidim ga kao savršenog!

– Nataša Sekulović

Kako imamo relativno malu kuću, a kći je izrazito društveno dijete, od svoje četvrte godine slavi rođendane vani, u igraonicama.
Ove godine nam igraonica koja se njoj sviđa nije ulazila u financijsku konstrukciju i kombinirali smo kako ćemo po cijeloj kući postaviti konzole za igranje, društvene igre, čak smo namjeravali iznijeti krevet iz spavaće sobe da dobe više mjesta.. Ali kako god postavili – nismo našli načina da u svakom trenu svako od šesnaestero djece bude animirano. A kada smo pomislili na mjesta za sjedenje i roditelje koji će doći, izgubili smo se u kombinacijama.

U nedjelju je slavila rođendan baš u toj igraonici u kojoj je htjela.
I kada su se oni zabavljali, muž i ja smo pili kavu.

I pitam ga da li se sjeća kako smo za svaki kćerin rođendan do sada bili jako nervozni. Kaže da se sjeća.

I pitam ga da li zna da na ovom rođendanu ima najviše djece do sada. Klimne potvrdno.

Ljubav pokreće svijet… Čud(n)o je to koliko smo dugo skloni bježati od sebe… od onoga što smo još kao dijete zavoljeli, još i prije škole… pa bježali, odobrali drugi put, profesiju… Zašto… jer su rekli da se od ”ljubavi” ne živi… i vrti te život, u krug, lupa te po glavi, razdire… Tvrdoglavo ne posustajem, opirem se i gubim se… pa se malo nađem… pa idemo ispočetka… dok ne shvatiš…

Da, riječi jesu bile moje oružje, moje igračke… jedino što sam imala… da, bila sam dobra glumica u svom životu (naravno nisam zavarala sve 🙂 Da… željela sam se zaljubiti ne znajući kako, niti u koga, i puštajući pjesmu Provincijalka na repeat, pjevajući je sa smiješkom na licu… i tipkajući naletjela na njega… i odlučila mijenjati sebe, ne zato što je on to htio već zato što sam počela prihvaćati svoje greške, izašla iz pozicije žrtve…

Vraćajući se večeras kući, odlučila sam šetati, mirna, zahvalna na prelijepom ženskom izlasku i druženju uz puno kave i još više vode 🙂 i svašta nešto, naravno uz Ho… Nakon dvadesetak minuta shvatila sam da sam upravo prošla svjetlijim i malo manje svjetlijim ulicama, pokraj ljudi, bez straha… Nije to bio hod ”nitko mi ništa ne može”, ali je bio miran, bez straha, još sam razgledavala te ulice usput. I sjetim se pjesme, ali ovog puta drugog stiha… da to što mi se miš pokvario ne znači to što sam ja zamislila i da sam ponekad stvarno, stvarno tvrdoglava…

I popustim ja, kad čuda opet jedna za drugim krenu, i suze poteku od ljepote, da je i riječi na trenutke nestalo :*

– Nataša Simić

– Evo da vam malo dočaram zadnje dane… gume na autu ćelave, razlika struje 2000kn, popravak laptopa 500kn, neplaćeni računi za prošli mjesec… i ja se ne sekiram, samo hopsam… para nikud na vidiku….

Muž mi je prije sezone nešto radio i po našem računu trebao je kući donijeti nekih 50 eura zaostataka, i dode muž kući sa 700 € …

Otkud, kako, zašto, nije bitno HVALA HVALA…

– M.K.I., Split

– Totalus dekintus kokuzus frontalus – je moje stanje postojanja redovno (ali sad znam čistiti pa čistim), ali opet uvijek imam nekako sve ono što mi je srcu drago i potrebno…

I meni se desilo čudo – dobila sam 200 kn od žene kojoj sam pomogla okačiti zavjese prije dva mjeseca – čekala je prigodu, Sv Nikolu – jer je meni bilo smiješno i nisam htjela uzet novac…  I taman kad sam razmišljala o kupovini Mabeline knjige…

Hvala. hvala, hvala, hvala. Volim Ho’oponopono, hvala svima koji su ga na svijet donijeli i šire ga po svijetu!

– Maja Štulić

Evo moje iskustvo: nova sam i ne hopsam dugo; dva mjeseca. Pošto sam inače u životu revna osoba, tako sam revno i hopsala, bez ikakvih očekivanja. Hopsala sam da se očiste oni programi za koje Bog misli da se moraju najhitnije očistiti.

Nakon prvog mjeseca moj muž je došao: Gle, Nena, prst mi je prošao sam od sebe!

Bila sam nemalo iznenađena, jer taj prst je obolio od nepoznate kožne bolesti. Tri godine liječili su mu prst kortikosteroidima bez rezultata.

Liječnici su rekli da ne znaju kako mu pomoći…

– Nena Ćosić

Smiješan način kako Bog rješava stvari (kad mi već nećemo).

Kako imam probleme s očima, uvijek imam naočale… ljeti, zimi, na otvorenome i zatvorenome… Imam iste naočale 13 godina (slovima: trinaest). Svaki put kad bih pomislila na nove, um bi rekao – što će mi, pa i stare su skroz u redu… Sad su mi ostale u busu kojim sam došla u Zagreb. Nisam niti nazvala prijevoznika jesu li nađene, rekla sam sebi da je očito vrijeme za nove….

Ali tu priči nije kraj. U subotu sam s curama išla u City one da one nešto kupe, i Sanja je vidjela prekrasne gležnjače i rekla: Karmen, ove su za tebe! I stvarno, love at first sight…. ali moj um reče: Ma ne trebaju mi, stvarno imam fine (ne znam koliko im je godina (trinaest nije, dont worry 😉 ))… I u nedjelju, kad sam ih obuvala za seminar, jedna je skroz puknuta sa strane!!! Uzmem drugu – puknuta i druga!!!!

Znate li kolika je statistička vjerojatnoća da vam u istom danu puknu obje cipele?????? 😀

– Karmen Jerković

Meni ova naša grupa izgleda kao nekakav rajski vrt 🙂

Ovdje su sadržane najbolje kvalitete ljudskosti, Božanstvo u punom sjaju!
Prvo imamo objave – doživljavam ih kao deblo drveta, čvrsta struktura koja svojom ljepotom opisuje odnos duše i svijeta, sadrži sve što nam treba u tom trenutku. To može biti zgusnuta nevolja, ali i raspršena bezbrižnost! Onda imamo komentare – iz debla rastu grane koje djeluju kao razblaživanje homogenosti debla, čine se kao krošnja što odvlači ljepotu, ali i tegobu objave u sve pravce, kao što kist razvlači boje preko platna, tako one započinju svoj ples u raskoši zaljubljenosti u Sebe 🙂 Ako je deblo vapaj duše – krošnja je upija k Sebi, započinje joj pjevati pjesme Ljubavi, zahvalnosti i prihvaćanja. Deblo tada zastane u svojoj prividnoj odlutalosti i počinje se prisjećati svoje veličine, savršenosti!

Iz ovoga svega nastane Božanska kreacija, prekrasno stablo što govori čitatelju: evo Ti, uzmi, to si Ti, prihvati! 🙂

Imamo neki sitni problemčić s autom. Auto je još uvijek pod garancijom i ovlašteni serviser bi to trebao riješiti rutinski, pod normalno.
Međutim… serviseri nisu baš skloni raditi nešto za đabalesko i voljni su komplicirati do daske. Moj dragi je autoritativna osoba i kada je u pravu, ne bira zidove kroz koje će probiti svojom lijepom glavicom.
On zna da ima pravo na to, a oni mu to pravo uskraćuju i nastoje iskamčiti nešto love.

Mislim da je već ovo dosta dobar opis situacije… uglavnom, idemo mi jučer u auto-kuću, on sav našpranjen jer zna da je u pravu, serviseri puni sebe… 🙂