Nakon upoznavanja s premisama Hooponopona prije šest mjeseci, počeo sam grozničavo tražiti i sakupljati definicije ljubavi. Kako definirati taj fenomen? Koja je ljubav prava, čista, vječna? Počeo sam od samoga dna, od one Jergovićeve, muške, balkanske:
„Naša se ljubav svodi na to da svoju ženu ne damo drugome.“
U to vrijeme nisam imao vlastito shvaćanje što ljubav je ili što bi ljubav trebala biti. U početku mi je bilo čak i neugodno na materinjem jeziku hopsati „volim te“, jer nisam imao razlog za to, pa sam to činio na engleskom, zajedno s ostale tri „mantre“. Voljeti se može samo ono što nas čini sretnim, što nam pričinjava osjećaj ugode. Kako voljeti nešto što nema nikakve veze sa mnom? Pošto je od svih ugoda ona seksualna na samom vrhu vrijednosne ljestvice u našoj materijalističko-egocentrično jcivilizaciji, tako je najprimjerenija definicija ljubavi današnjice seksualna strast. Čak se i za sam seksualni akt primjenjuje učtivi sinonim „voditi ljubav“. Za stare Grke je seksualna ljubav bila samo jedna od više njih. Između ostalih, oni su vrlo jasno razlikovali „eros“(seksualna – fizička ljubav) od „agape“ (duhovne ljubavi). U mom opsesivnom traženju definicije ljubavi koja će zadovoljiti sve stanice moga tijela nailazio sam na definicije koje se čak međusobno suprostavljaju (Lao Ce, Shakespeare).
“Kad čovjek ima ljubavi, nema straha.” – “Tko silno ljubi, silan strah ga mori, a strah kad raste, jače ljubav gori.”
Definicije Ericha Fromma su vrlo trezvene i pragmatične:
“Ljubav, tj. ostajanje u ljubavi, a ne zaljubljenost, je svjestan i odlučan čin volje, umijeće, koje moramo savladati kao svako drugo umijeće, kao umijeće drvodjeljstva ili umijeće muzike. Ona zahtjeva brigu, napor, znanje, odgovornost i poštovanje.”
Neke su mistične (Plutarh):
“Duša zaljubljenog čovjeka živi u tuđem tijelu”,
neke humoristične i fatalne (Nietsche),
“Ljubav je stanje u kojemu čovjek vidi stvari uglavnom onakvima kakve one nisu.”
“Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati.”,
dok se neke međusobno uravnotežuju kroz suprotnosti (Shakespeare):
“Gdje siješ ljubav, izraste veselje. Tuga je znak velike ljubavi.”
Jučer je jedna vibracija zavibrirala cijelim mojim tijelom i takoreći ga ujedinila u ugodnom osjećaju shvaćanja. Uspio sam tu vibraciju na zadovoljavajući način pretočiti u riječi i zato je rado dijelim s vama.

„Ljubav (za mene sada), ona bezuvjetna, istinska, duhovna, itd., nije i ne može biti emocija. Ona nije želja, strast, motiv, traženje nečega izvan nas. Ona je stanje svijesti u kojem sebe i svijet oko sebe prihvaćamo u potpunosti, bez iznimke ili borbe. Tako je ljubav zapravo ispravan -optimalan – besprijekoran način života, ne u moralnom, već u energetskom smislu.“

Ovim naravno ne tvrdim da sam ja u tom stanju svijesti, već da sam sretan što imam novi izazov u životu, nešto preciznije određen.

Hvala i volim vas!

– Dado F.

Šećem ja tako jučer po Dotršćini i uživam u miru koji osjećam, lagana sam i ispunjena, iako se s vanjske strane nije apsolutno ništa promijenilo. I shvatim zašto je Hoponopono toliko divan. Sva naša sjećanja, vjerovanja, osjećaji i programi (moja sestra to zove SVOP) ušla su u nas podsvjesno, i jedini način da izađu iz nas je upravo istim putem – podsvjesno.

Mnoge druge tehnike traže od nas da svjesno mijenjamo ono što mislimo, da razmišljamo i opraštamo sve ono što trebamo. A kako da mi to znamo kad nismo bili svjesni trenutka kada se bilo što uvuklo u nas. I zato i je toliko naporno i iscrpljujuće, te mnogi odustaju od želje da nešto u sebi promijene.

Hvala vam svima koji mi pokazujete svojim primjerom koliko je Hoponopono jednostavan i čudesan iako se ne poznajemo.

Volim vas

– Kristina Zvonar Brkić

Negdje sam jednom pročitala da čovjek pomisli oko 65000 misli tijekom dana. Malo sam se iznenadila, jer se sa svojim mislima nisam bavila na taj način – kvantitativni; mislila sam (tada) da je bitno što misliš, a ne koliko misliš. Onda sam naišla na podatak da misli koje mislimo tijekom dana su uglavnom iste one misli koje smo mislili jučer i koje ćemo misliti sutra (sa malim izmjenama). Htjeli su reći da se većina naših misli uglavnom ponavlja, i tako iz dana u dan, s vrlo malim promjenama. I tako do kraja života.

Malo zastrašujuće, zar ne?
To je otprilike tako ako mislimo da smo mi um. Nismo um, um je alat koji koristimo.
Ako nam je neka priča poznata i ako znamo svaki njen detalj, uglavnom smo blisko povezani s njom. Toliko blisko da smo se s njome poistovjetili i proglasili je svojom. Tako u većini izgledaju naši životi – to je uglavnom jedna te ista priča sastavljena od 65000 misli. Ili nije?

Naravno da nije, odnosno ne bi trebalo biti. Tko kaže da cjeli život trebamo gledati jedan te isti film (ponovo i ponovo)?
Kad uz tih 65000 misli krenete sa hopsanjem, vi svako malo prekidate ustaljeni film. To zna biti malo nezgodno – taman se uživite u poznati film, kad evo reklame: Hvala ti ili Volim te. Um ne voli prekide, kao što ne voli reklame usred filma (baš kad je najzanimljivije), pa se buni i nervira. S druge strane, u prirodi uma je da se prilagođava, pa ako prekidate njegov film svako malo sa Hvala ili Volim te, on će se u jednom trenutku toliko naviknuti na to da mu hopsanje više neće biti prepreka, nego sastavni dio filma. To je već puno, ako znamo što znači hopsati (čistiti).

S druge strane postoji još jedna bonus kvaliteta na to a tiče se snage onoga što mislimo.Tako kad ponavljamo Hvala ili Volim te, mi se zahvaljujemo (volimo) svemiru na svemu što nam šalje. Pošto je to proces koji počinje od nas (odnosno mi smo uzrok) onda i posljedice moraju biti rezultati uzroka – svemir nam stvarno šalje ono na čemu smo zbilja zahvalni i ono što zbilja volimo. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Davno sam čitala knjige Wilhelma Reicha (ima 20 godina sigurno) i baš se dobro i ne sjećam detalja, ali zapamtila sam njegove analize psihologije masa. U jednoj od svojih knjiga navodi primjere masovnih euforija kod skupine ljudi na određenim mjestima (utakmice, skupovi, koncerti i sl.). Tako je na jednom mjestu spomenuo ovaj primjer: dok je stajao na jednoj autobusnoj postaji u društvu agresivnih huligana, i sam u jednom trenutku počeo osjećati agresiju u sebi (njihova agresija ga je na neki način ponijela).

Nisam baš nešto hodala po utakmicama, ali imala sam par puta priliku osjetiti tu masovnu euforiju na svojoj koži. Taj osjećaj ushićenja je zbilja stvaran i nije ga teško definirati – toliko je konkretan. Isto vrijedi i za pozitivne i za negativne osjećaje. Nije to ništa novo i u tome i jest problem (ako uopće o tome možemo govoriti na taj način), jer premalo na to računamo. Da bi nešto prevladalo potrebna je tzv. kritična masa; a ako to vrijedi za masovne pojave onda bi trebalo vrijediti i u pojedinačnim slučajevima (individualno), zar ne?

Slikajući odlažem slike jednu pored druge (gledam kako jedna paše uz drugu) i gotovo niti ne primjećujem da je slika koju trenutno slikam na neki način povezana s ove dvije koje sam prethodno naslikala – ne stilski nego u izboru boja (a boje su emocije). Tako na primjer nikada ne bih stavila na ovu zadnju sliku narančastu boju da mi u vidokrug nije ušla zelena s prethodne slike dok sam slikala. Tu pojavu sam prvi put uočila na akademiji u klasi, kad sam shvatila da je itekako bitno tko slika i kako slika s moje i lijeve i desne strane.

Kako se pomalo ježim od te vrste uvjetovanosti, sad se uglavnom pobrinem da je sve oko mene bijelo dok slikam.
Iz svoje okoline upijamo sve i svašta, a mislimo da su naši doživljaji autentični i da su samo naši vlastiti. E nije tako, itekako je bitno gdje se nalazimo i s kim se nalazimo. Istina, ne moramo mi biti medij koji preuzima tuđu energiju, hopsajući mi prenosimo dominantnu emociju (nema ječe emocije od ‘volim te’ i ‘hvala’).

Kako se sve dešava u nama (to je početna pozicija sa koje krećemo), možemo sve to promatrati s individualne razine. Dakle, unutar nas se prelamaju razno razne emocije i da bi neka emocija postala dominantna potrebna je kritična masa te emocije. Za hopsiće je to jako dobra vijest jer mi hopsajući forsiramo konstantno jednu te istu emociju: ljubav (volim te) ili zahvalnost (hvala ti)… (ili pomiješane te dvije emocije).

Da bi nešto prevladalo, treba određena količina i kvaliteta i zato su glavni alati u HO Volim te i Hvala (izjave vibracijski posebno jake), a količina ponavljanja ključna. Možda to i nije tako, ali sigurno nije ni daleko od istine. ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Da bi se napravio jogurt potrebno je mlijeko i jedna mala količina gotovog jogurta. Mlijeko se mora skuhati (kravlje, sojino…), mora proključati i onda “odležati” do temperature oko 40 stupnjeva (to je otprilike temperatura koju može podnijeti vaš prst umočen u mlijeko). Nakon što smo zaključili da je temperatura ok u mlijeko ulijemo malu količinu gotovog jogurta i to je to. Ostavimo poklopljeno na toplome (ne u frižideru) i evo litre jogurta za od prilike 7-8 sati. Takav jogurt sigurno može stajati u frižideru nekih tjedan dana i onda nakon što smo ga potrošili gotovo cijelog -ostavimo si jednu malu količinu za novi jogurt. Pa zar to nije genijalno!!!

Meni je. Od male količine jogurta odjednom imam veliku količinu jogurta. Mnogo je takvih svakodnevnih čarolija koje su same po sebi čarobne… Recimo, samo s jednom upaljenom svijećom mogu upaliti bezbroj novih svijeća. Fascinirana sam sa ovakvim pojavama jer mi ukazuju na stvarnost zbilje u koju smo uronjeni.

Kad ponavljam Volim te, ja ne znam koliko taj moj jedan Volim te očisti, ali znam da nekoliko kapi (pa i jedna kap) plave vode (ako je vjerovati dr. Lenu) može očistiti strahovito puno. Jedna kap se odjednom pretvori u milijun kapi (i više). Kad se mala količina jogurta pretvori u veliku onda to vidim i nije mi neobično, kad jedna kap plave vode se pretvori u ne znam koliko kapi opet plave vode onda je um malo skeptičan (nekad se pita kako je to moguće)…

“Kad bi ste samo mogli vidjeti koliko se toga očisti… ne biste nikad prestajali čistiti”, riječi su dr. Lena upućene svim hopsićima.

Moj jogurt je gotov, okus mu je isti kao i ona mala količina koju sam dodala u toplo mlijeko. Sigurna sam da je tako i sa svakim izgovorenim Volim te. Taj Volim te nije pikado koji se zabode samo u jedno mjesto i kirurški iščupa problem baš s tog mjesta (iako je i to moguće). Volim te je kao ta mala količina jogurta koju ulijemo u sebe i ona se čudom proširi po svemu. Novim -Volim te – ta se količina još poveća i tako moj – Volim te- pretvara sve, baš sve u Volim te … ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Dalek sam put prešla da bi došla od „Samo Ja“ do „Sve sam to Ja“…

Trnovit put na kojem me oštro trnje ranjavalo i žuljalo, a rane od tog trnja jako boljele i krvarile, ali sada svaki taj trn (i manje i veće) ljubim, volim i zahvaljujem im, jer da nije bilo njih, ne bi bilo ni mene, ovakve kakva sam sad…

Na tom putu bilo je dosta (m)učitelja koji su me gazili, gušili i stiskali, a u stvari su me samo „podsjećali“ da se sjetim tko sam i što sam, da se sjetim koliko sam moćna i snažna i da sam sve to sama izabrala.

Sada znam da sam ih sve ja izabrala, baš kao što u teretani izabireš pojedine utege i sprave na kojima ćeš vježbati da postaneš snažniji. Tako sam i njih različite (neki su bili laganiji, a neki vrlo teški i naporni utezi) izabrala da bih ojačala svoje duhovne mišiće…

A oni su me cijelo vrijeme samo učili (uporno podsjećali) što je to bezuvjetna ljubav: „Sjeti se što je to i kako je to bezuvjetno ljubiti, kako je to kad ništa ne tražiš od mene i ništa ne očekuješ a ipak me voliš, kako je to kad te gazim i vrijeđam i nisam ti po volji, a i dalje me voliš, jer ja sam ti, a ti si ja , i ja ti samo pokazujem što je u tebi”…

I trebalo mi je duugo, jako dugo da to čujem, da vidim istinu, da ispod svih tih slojeva i maski koje su bile na površini vidim toplo ljudsko srce i dušu koja nije različita od moje, koja je i u meni, ista… jedno…

Da vidim koliko smo ispod površine potpuno isti, s jednakom čežnjom za ljubavlju i pažnjom koju smo tako očajnički željeli dobiti jedni od drugih, a nismo znali kako, nego kroz sukobe, uzimanje i bol…

– Ivana Bakota

 Robey Paxton (autor knjige “Nema vremena za karmu”) kaže da neke duše odabiru iskustvo na Zemlji bez naročitog uplitanja uma (intelekta), što je god direktnije moguće i inkarniraju se u tijela sa “deformitetima” poput autizma, Downovim sindromom ili sličnim “bolestima” koji ograničavaju kognitivne sposobnosti na način koji se uobičajeno smatra normalnim. Tako oni doživljavaju svijet kako bi i trebali u skladu sa svojim namjerama, a mi “zdravi”, ih svom silom nastojimo natjerati da ga doživljavaju kako mi to mislimo, cijelo vrijeme insistirajući da je to jedino ispravno.

Često znamo kazati kako je “ljudski um nedokučiv”. Sva sreća da malo toga ovisi o dokučivosti ljudskog uma, inače bismo nahebali. Problem uma je u tome što je to ipak (većim dijelom) samo reprodukcija programa, podataka koje znanost automatikom asocira na mozak u kojemu se sve događa i odgovoran je za sve. Pa čak i kada istražuje iz drugog ugla, većinom je opet naglasak na mozak, kao u slučaju TED videa sa moždanim udarom (nisam čitao knjigu). U njemu se govori o iskustvu kada je mozak u poremećaju logičke percepcije. Pa se onda daju atributi lijevom i desnom mozgu, ovaj je za ovo, a onaj je za ono, jer je desni u blokadi (tamo je bio udar), pa ono što doživljavamo mora biti proces što se događa u lijevom ili obratno (autorica ipak ne odustaje od kategoriziranja, ma koliko god iskustvo bilo “čudesno”). Bazične funkcije mozga zasigurno djeluju nekom logikom, kao što procesor u kompjuteru procesuira podatke, odnosno programe koje mi napišemo nekim temeljnim načinom, no ljudski um je IMO jako malo područje, kao treptaj u procesu razumijevanja stvari u univerzumu. Možda je bolje objašnjenje da ima grdih problema djelovati izvan zadanih okvira uzročno-posljedičnih veza, lineranog koncepta stvarnosti. Toga se kao društvo trebamo odreći i tragati za drugim medijima kojima ćemo putovati do spoznaja o prirodi svijeta, pa i do tzv. “slučajnosti”. Svjesnost je taj medij – nešto posve prirodno, samo po sebi dano, što nam se neprestano obraća. Jedino što trebamo jest pronaći način komunikacije s njom, odnosno prihvatiti da smo mi ta Svjesnost, (praktički kompletan univerzum) koja djeluje na principu jasnovidnosti – tzv. nijemog znanja .

Kod vlastitih istraživanja o svjesnosti, posebno u praksama sanjanja, ponešto i OBE, te u stanjima unutrašnje Tišine, jasno je da stvari funkcioniraju drugačije po pitanju sjećanja i percepcije, kao i što je njihovo porijeklo drugačije. Neki autori koji su istraživali “onostrano” putem OBE-a su imali uvide da podaci, sjećanja, unutrašnji dijalog se downloadaju izvan nas, “odozgor” što bi se po domaću reklo, dakle, izvan fizičkog tijela. Dakle, riječ je o slojevitoj egzistenciji naše Duše koja je povezana Svjesnošću i ima međusobnu interakciju u tim slojevima. Tako se razmjenjuju i podaci između njih, no tumačenje je nešto posve drugo (um). Ho’oponopono je upravo odličan alat koji nam omogućuje direktnu vezu sa najvišim slojevima Sebstva/Duše (nijemo znanje) i djelovanja u skladu s tim u životu.

Ufff opet, predugo, kratim, kratim, gotovoooo     🙂 🙂 🙂

– Neno Lubich