Može li…?

Posted by Admin in Vaš blog

vMože li glup čovjek postati pametan?
Može li ružan čovjek postati lijep?
Može li siromašan čovjek postati bogat?
Može li iz grubosti izbijati nježnost?
Ne može. Jer jedno isključuje drugo. Ako grub čovjek želi postati nježan onda se u njegovom nastojanju da postane nježan cijelo vrijeme očituje grubost.
Ako glup čovjek želi postati pametan, onda se njegova glupost očituje u svakom koraku tog nastojanja. Kad glup čovjek pokušava biti pametan onda ispada još gluplji. Jer je u osnovi glup.
Ne može se ništa “postati”.
Ali ako se glup čovjek pozabavi sa svojom glupošću, onda prestaje biti glup.
Svako nastojanje da se rješenje nađe izvan nas slijepa je ulica. Takvi smo kakvi jesmo… uglavnom šareni i vlastite boje možemo mijenjati jedino ako preuzmemo odgovornost za njih, a onda je dovoljno Hvala i Volim te da se cijela slika unutar nas promjeni. Glupost se pretvara u pamet, ružnoća u ljepotu, siromaštvo u bogatstvo, grubost u nježnost… ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Ostvarivanje sna

Posted by Admin in lskustva

vJesam brbljavica…
Ne mogu to ne napisati. Sjećate se kako smo na seminaru izvlačili na površinu posao koji volimo? Nešto što nam je lagano išlo od djetinjstva, nešto što i danas radimo iz ljubavi?

Meni je to pisanje. Oduvijek škrabam, što za druge, što za sebe. Na radnim mjestima do sada bih donekle uspjela ispoljiti tu svoju ljubav, to mi je uvijek predstavljalo onaj segment posla koji nisam mogla mjeriti novcem jer sam djelovala iz čiste ljubavi.
Nešto sitno sam profi pisala, uglavnom je pisanje moj hobi. Nikada mu nisam pridavala neku važnost, nije mi padalo na pamet da bi mi se posao mogao sastojati od pisanja… osvijestila sam to na seminaru.

Nedavno sam imala neke dileme oko posla i zamolila sam Tamaru da to pogleda s astrološke strane. Uz zbilja puno korisnih informacija koje sam dobila od ove naše super astrologinje, podosta se je spominjalo baš pisanje (nisam pitala ništa za pisanje, nije mi bilo ni na kraj pameti..). Pročitavši njen mail prošli ponedjeljak, krenula sam surfati i tražiti neku opciju za pisanje.. nisam našla ništa. U utorak sam još malo bezuspješno surfnula.. i rekla samoj sebi da nema veze, pisanje je i dalje moja ljubav. Ne trebam pisati za novac da bih uživala u tome, jednako me ispunjava pisanje na forumu, fejsu ili pisanje sastavaka za male rođake. Ako jednog dana dobijem priliku da pisanje pretvorim u posao – nitko sretniji od mene, ali i do tada će pisanje biti moja radost i moja strast.

Srijeda.. dobivam pm od Mirke. Link na stranicu na kojoj se traži osoba koja bi pisala..
Interesantno je da Mirka nije znala da sam ja dva dana tražila upravo nešto takvo i da je to što sam ja tražila preko nje – pronašlo mene.
U dahu sam napisala CV i molbu i poslala. Kako ta molba nije baš standardna, poslovna djelovala mi je malo bedasto, ali opće prilika da nekome mogu poslati molbu za posao koji bi se sastojao od moje strasti i moje ljubavi mi je pokazatelj da sam maknula jednu blokadu, očistila dio uvjerenja. I raščistim ja to sama sa sobom.. nemam apsolutno nikakvih očekivanja jer nemam samopouzdanja. Shvatila sam poruku – neću odustati od svoje strasti, čak i ako mi nitko ne odgovori na moju bedastu molbu. 🙂
U četvrtak sam primila poziv za razgovor za posao!!!
Znate kako izgledaju mala djeca kada prvi put vide cirkus ili ZOO? Imaju širom otvorene oči, ne dišu, nego onako isprekidano idu IH, IH, IH, IH i tresu se u tom ritmu? E.. tako sam ja izgledala kada sam otprilike sedamdeset peti put čitala poziv za razgovor za posao. 🙂

Nisam novinar, nemam novinarskog iskustva i šansa da ću dobiti posao je gotovo nikakva, nemam samopouzdanja i imam brdo blokada na tom području.
No, interesantno je da su u situaciju oko pisanja kao posla, od svih ljudi koje poznajem, upleteni baš ljudi koji slijede i žive svoju strast i svoju ljubav – Mirka, Tamara i Miro.
Kao podsjetnik koji me opali po glavi svaki put kada ne stojim iza sebe i iza onoga što me dovodi najbliže meni samoj – pisanja. Znate kako ih osjećam.. jako narcisoidno.. 🙂 kao prelijepe segmente mene same, segmente koji su se osvijestili i usudili biti ono što oduvijek jesu.
Mali impuls nadahnuća koji je našao put da se probije kroz brda uvjerenja… meni pokazatelj da su čuda moguća i da nikada ne smijem odustati od onoga što mi je strast – jer je to moja esencija.
Odustajanjem od naših strasti, odustajemo od nas samih.

Hvala Ho`oponoponu!
Ljubiškam vas sve redom! ♥

– Petra Varsić

Blaženstvo

Posted by Admin in Vaš blog

vJutros ležim u krevetu, gledam kroz prozor. Na balkonu su sletjela dva goluba. Izgledaju gotovo isto, a ipak nisu…
Znate onu priču o dvije ptice… jedna je cijelo vrijeme nepomična, a druga skače s jedne grane na drugu – non-stop je aktivna…
Kad mirno ležim onda sam kao ta mirna ptica. Ništa mi ne može promaknuti, pa ni ova aktivna ptica. Ovako u stanju mirovanja lagano je biti u tom stanju bivanja, jer mi je svijest u tijelu… svjesna sam udisaja, izdisaja… otkucaja srca… svjesna sam vlastite životnosti. Lijep je to osjećaj, tako istinit…

Gledam i dalje ptice na balkonu, jednu pa drugu. Doživljavam obadvije u sebi.

Um – aktivna ptica: “A da mi daš malo tog tvog blaženstva? Ti ga imaš tako puno. Ako mi ga daš, ja ću od njega napraviti svašta za tebe, ti samo reci što želiš… mogu ti je pretvoriti u najljepšu sliku, u najfiniji ručak, u najljepšu ljubavnu priču. Samo mi daj mrvicu te divote koje osjećaš…”

“Ne mogu ti više dati ništa… jer ako ti dam i mrvicu uzet ćeš mi sve, jer to je tvoja hrana, a onda se ja izgubim u tebi i zaboravim da već imam sve i da mi ta tvoja obojana mrvica mog vlastitog blaženstva ustvari ne znači ništa. Ja bez tebe mogu, a ti bez mene ne i nije lijepo da me mamiš s nečim što nije tvoje nego moje, oduvijek.”

Um šuti, a šutim i ja.
Um će: “Znači tako, nećeš se predomisliti?”
“Ovaj put… neću.”
♥ ♥ ♥

Hooponopono izlječenje

Posted by Admin in lskustva

vPrijateljičina sestra je operisala tumor na mozgu i na kontroli za dvije godine ponovo je dijagnostifikovan na istom mjestu….
Nastaje haos, vrše se pripreme za odlazak u Zagreb na operaciju….
Prijateljica i ja čistimo non-stop….
I sledeći snimak – tumora nigdje nema….
Slijedi pozitivan šok ali je tako….
Kako znati sa sigurnošću šta se desilo?…..
Da li je samo ljekareva greška?
….Ne znam ali mislim da znam… Čuudooo….hvala, hvala, hvala

 

– Tanja Todorović

Najbolji cilj je nemati cilj

Posted by Admin in Uncategorized

vKratka pitanja

Zar nije nemanje ciljeva također cilj?
Može biti cilj, ili možete naučiti da to radite usput, tako što ćete istraživati nove metode. Ja uvijek učim nove stvari (kao na primjer nemanje ciljeva) bez da sam se unaprijed pripremao da ću ih učiti.
Pa kako onda zarađujete?
Strastveno! Još jednom ponavljam, nemati ciljeve ne znači da ste prestali raditi. Čak što više, ja radim mnoge stvari, svo vrijeme, ali ih radim jer ih volim raditi.

Savjeti za život bez ciljeva

Neću vam dati priručnik za življenje bez ciljeva – to bi bilo apsurdno. Ne mogu vas naučiti što da radite – morate pronaći vlastiti put.
Ali mogu s vama podijeliti neke stvari koje sam naučio, u nadi da će i vama biti od pomoći:

Krenite malim koracima. Ne morate drastično transformirati svoj život u želji da živite bez ciljeva. Za početak samo živite par sati bez predhodno zacrtanih ciljeva ili koraka akcije. Za vrijeme tih par sati, pratite svoju strast. Čak i da odvojite samo samo sat vremena, vidjet ćete razliku.

Rastite. Dok postajete bolji u ovome dopustite sebi da to vrijeme bez ciljeva traje duže periode. Pola dana, cijeli dan, ili par dana. Na kraju će vam biti sasvim ugodno da od nekih ciljeva odustanete, i samo radite ono što volite.
Ne samo posao. Odustajanje od ciljeva funkcionira u svakoj domeni vašeg života. Na primjer zdravlje i fitnes: nekada sam imao specifične fitnes ciljeve, počevši od gubljenja kilograma, pa do trčanja maratona. Više ne činim tako: sada to radim samo zato što to volim, i nemam nikakvu ideju gdje me to može odvesti. To funkcionira brilijantno, jer uvijek uživam u tome.

Pustite planove. Planovi se zapravo ne razlikuju od ciljeva. Oni vas postavljaju na već utvrđenu stazu. Međutim, veoma je teško odviknuti se od života s planovima, pogotovo ako ste posvećeni planer kao ja. Dakle, dopustite sebi da planirate, kada vam se to radi, ali polako otpustite ovu naviku.

Ne brinite za greške. Ako počnete da postavljate ciljeve, to je ok. Ne postoje greške na ovom putu – to je samo novo iskustvo učenja. Ako živite bez ciljeva i na kraju završite s neuspjehom, zapitajte se je li to zaista neuspjeh. Vi jedino doživljavate neuspjeh ako ne stignete tamo gdje ste htjeli biti – ali ako nemate destinaciju na umu, onda nema ni neuspjeha.

Sve je to dobro. Bez obzira koji put pronašli, bez obzira gdje završili, to je prelijepo. Ne postoji loš put, loša destinacija. Postoji samo različit put, a različitost je divna. Ne sudite, već iskusite.

I konačno

Uvijek zapamtite: put je sve. Destinacija nije poenta.

‘Dobar putnik nema fiksne planove, i ne nastoji negdje stići.’ – Lao Tsu

– Leo Babauta

Staza srca

Posted by Admin in Mediji, Ostalo

vSve što upravo proživljavaš samo je jedna od milijun mogućih staza kojima putuješ. Zbog toga moraš uvijek imati na umu da je staza samo staza; ako ti osjećaj kaže da po njoj ne treba putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti discipliniranim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce naloži. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena bilo kakvog straha ili ambicije.

Upozoravam te. Provjeri svaku stazu pažljivo i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.
Ovakvo  pitanje samo star čovjek postavlja. Ima li ova staza srce?
Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se ne nalazim nigdje. Ima li ova staza srce? Ako ima – staza je dobra, ako nema  – staza je bez vrijednosti. Obje staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce, druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te čini jačim, a druga slabijim.

Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Ima li ova staza srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.
Problem je u tome što nitko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu samo rijetki ljudi se zaustave da bi razmislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada ugodna. Moraš se mnogo potruditi da bi uopće njome krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.

Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.
Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno puno da čovjek umre, a tražiti smrt je traženje ničega.

Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.
I tako  putujem i gledam, gledam bez daha.

– Carlos Castaneda

Životni zakon

Posted by Admin in Vaš blog

vEvo želim s vama podijeliti jedno poglavlje iz „Knjige životnih zakona“ .
Ne znam jesam li sam ga ikad pročitala, ako i jesam nije na takav način doprlo do mene kao danas… Sve piše, tako da ću danas izostaviti ono „malo moga“. Poduže je ♥

“Čovjek je ono u što vjeruje” – Anton Čehov

“Jednom sam čuo priču o ženi koja je sanjala da je lovi nekakvo veliko, ružno, užasno čudovište. Kamo god bi krenula, čudovište bi joj uvijek bilo za petama, blebećući, stvarajući stravičnu buku i dahćući joj za vrat (naš um). U pokušaju bijega, žena je utrčala u kanjon koji na suprotnoj strani nije imao izlaza. Tako se našla u zamci. Leđima naslonjena na visoku liticu, promatrala je čudovište kako joj se sve više primiče.
Kad se našlo na samo nekoliko centimetara od nje, povikala je: „ Kakve ćeš mi užase raditi ?“

Čudovište ju je pogledalo i reklo:“To ovisi o tebi. Ovo je tvoj san!“

U tom trenutku mogla je odlučiti hoće li je čudovište proždrijeti, hoće li se čudovište pretvoriti u prelijepog kraljevića ili čak jednostavno nestati. San je bio njezin, kao i moć odlučivanja o tome kako će završiti.

U određenoj mjeri, mnogi od nas stvaraju čudovišta prema vlastitoj slici o sebi. Na one aspekte svoje ličnosti koji su drugačiji i jedinstveni, s vremenom počinjemo gledati kao na nešto pogrešno i veći dio života svim silama nastojimo od okolnog svijeta skriti te „negativne“ odlike.
Pokušavamo pobjeći od svoje stvarne prirode jer imamo osjećaj da u prirodi tog našeg pravog bića nešto nije u redu.
Naš je život u velikoj mjeri poput našeg sna.
Raspolažemo mogućnošću nadziranja vlastitih misli (hopsanjem) i na svoj život možemo gledati kako god želimo. Ako su naše misli od određenih aspekata našeg bića stvorile čudovište, tada naše misli mogu preuzeti nadzor nad čudovištem i pretvoriti ga u nešto što će moći stvoriti pozitivnu sliku o nama.
Čovjek drugima često izgleda onako kako izgleda sebi.
Držite li da je dio vaše ličnosti pogrešan, da je promašen ili da uopće nije ono što bi trebao biti i ako zbog takvih stavova ne volite neki dio sebe, tada ćete se tako predstavljati i svijetu, a svijet će reagirati u skladu s time.
Svi mi priželjkujemo prijateljstva, skladne odnose, životnu udobnost i dovoljno raskoši (duhovne i materijalne) da bismo se mogli osjećati voljenima i sretnima.
Ono što želimo u sebi možemo imati i oko sebe ako smo pripravni vjerovati u sebe (prihvatiti se, voljeti se), u život, te želje slijediti odgovarajućim djelovanjem (iz inspiracije). Nije dovoljno samo željeti da nas ljudi vole; na nama je da budemo ljubazni, susretljivi i pažljivi prema drugima. (a da to možemo prema drugima, prvo trebam osvijestiti takav stav prema sebi).

Istina o životnome potencijalu svakog pojedinca toliko je nevjerojatno bogata da ju je Isus nazvao

Unutarnjim Kraljevstvom Božjim.

Taj je veliki učitelj rekao i da, iako nam je Stvoritelj dobrom voljom podario to unutarnje kraljevstvo dobrote, moramo naučiti doći do tog beskrajnog potencijala i podijeliti ga sa svojim svijetom. Put oslobađanja od svih uvjeta koji ograničavaju u svijetu mentalnog, emocionalnog i fizičkog izražavanja otkriva se kad prihvatimo, proživimo i izrazimo potencijale svog unutarnjeg bića.
Raspolažemo mogućnošću odbacivanja svakog osjećaja opterećenosti i svih strahovanja, te se možemo početi radovati i zahvaljivati za sve ono dobro u našem svijetu – samo ako vjerujemo da je to moguće.

Svako stablo, svaki cvijet, svaka vlat trave veličanstveno se i čudesno razlikuje od ostalih.

I vi ste fantastično jedinstveni!

Umjesto da negativno razmišljate o tome kako ste eventualno drugačiji od ostalih, prihvatite izazov, radost i čudesnost tih razlika. Možete stvoriti (prihvatiti) onakvo JA s kakvim ćete sretno živjeti čitav život.”… (prihvaćanje i ljubav prema sebi) – kraj… ♥

Čitajući i pročitavši masu ovakvih ili sličnih tekstova, pokušavajući u njima naći NEŠTO, sve bi ostalo na čitanju i pitanju kako doseći to o čemu čitam, kud krenuti, kako….

Srećom naišla sam na HO OPONOPONO ,… koliko ću uspjeti ne znam i ne opterećujem se time, samo putujem ♥

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Ljubav i Ho’oponopono

Posted by Admin in Ostalo

lj

Ljubav i ho’oponopono

Najvažniji alati u ho’oponoponu su izgovaranje ,,hvala ti, volim te,,. Ima li to neke veze sa ljubavlju? Učitelji tehnike naglašavaju da nije neophodno da osećamo ljubav niti zahvalnost u trenucima kada ih izgovaramo i da oni svejedno brišu programe. Ipak, ako ste koristite ho’oponopono onda ste sigurno primetili razliku u unutrašnjem doživljaju koju osećate kada ove rečenice izgovarate svesno, osećajući povezanost sa Božanskim, ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću.  Što više ponavljamo hvala ti, volim te, češće ćemo osećati povezanost sa ogromnim poljem Božanske ljubavi.

U svojoj najduboljoj suštini mi smo čista ljubav, jer od takve smo ljubavi stvoreni. Vezujući osećanje ljubavi samo za partnerski odnos ili odnose sa drugim bliskim ljudima, mi ograničavamo beskonačno, ono što se ograničiti ne može. Jer, ljubav je snaga, energija od koje je sazdano sve što postoji. Ona je mnogo jača i veća od svega što smo u svom ograničenom ljudskom postojanju o njoj napisali, ispevali i izgovorili. Ljubav je u svemu što možemo da osetimo, pomirišemo, vidimo, čujemo…

I što je najvažnije- ljubav je u nama. Uvek je tu, čak i u trenucima najdubljeg nezadovoljstva, očaja, mržnje, tuge… Tu je jer smo sazdani od nje. Zato se mi nikada ne možemo odvojiti od ljubavi, čak i kada bismo to hteli, nemoguće je. Kada je ne prepoznajemo, jer je obukla neku neočekivano ružnu odeću, ona je ipak tu. Kada joj ne verujemo, jer ne čujemo ili ne razaznajemo njen glas u gomili drugih glasova u sebi, ona je i tada tu. Koliko god bila zarpana i zagušena podacima i programima, uvek je u nama. Strpljivo čekajući da se setimo ko smo.

Suzana Vemić

Čuda u nama

Posted by Admin in Vaš blog

aSvi smo na neki način došli do Ho oponopona tragajući za promjenom, za nečim što će nas na neki način “osloboditi”, vratiti k sebi, riješiti probleme, situacije, za nečim što će nam vratiti mir, samopouzdanje, zdravlje, ljubav, vjeru…. Hopsajući i čitajući objave može se steći dojam kako se nekima događaju “čuda”, a neki razočarano iščekuju prve promjene. Prva stvar koju sam uvidjela kad sam počela s Hooponoponom je da moram otpustiti očekivanja i prepustiti se. Jedino na takav način mogu biti slobodna, jedino na taj način mogu otpustiti grč straha. Očekujemo od sebe i od drugih da budemo ovakvi ili onakvi, očekujemo od života da nam donese ovo ili ono… U svom tom očekivanju zaboravljamo sebe, zaboravljamo živjeti i biti ovdje i sada. Puno je toga o ovome ispisano, napisano, svi znamo sve, ali uvijek zapadnemo u taj kovitlac očekivanja.

Evo jedan odlomak iz pogađate knjige “Bez Straha”

Neki ljudi cijeli život prožive ljuteći se na Boga, sudbinu ili na same sebe. Nisu u stanju preboljeti gubitak voljene osobe ili neko razočarenje koje su doživjeli. Svi mi žarko želimo da se stvari odvijaju na način koji očekujemo. Kad se to ne dogodi, u nama se javlja ljutnja, kao i zamjeranje i nismo u stanju oprostiti.
Ali tko je dovoljno mudar da bi znao kako bi se stvari “uistinu trebale dogoditi”? Svaki događaj ima mogućnost odvijanja na mnogo načina, i isti tako ima i mnogo posljedica. Iz bolne situacije puno se dobra može izroditi.
Priča hesidskog učenja opisuje kako nikad nismo u stanju posve spoznati lanac događaja u životu te zašto je dobro osjećati zahvalnost za sve što nas snađe.

Evo pričica:

Rabin je otputovao u neobičnu zemlju. Sa sobom je uzeo magarca, pijetla i svjetiljku. Budući da nije naišao na gostoprimstvo u seoskim svratištima, odlučio je spavati u šumi.
Upalio je svjetiljku kako bi čitao svoje svete knjige prije spavanja, ali snažan vjetar ja zapuhao, srušio svjetiljku i slomio je. Rabin je odlučio poći spavati rekavši: “Sve što bog čini, čini s dobrim razlogom”
Tijekom noći, neke su mu se šumske životinje približile i odnijele pijetla, a kradljivci su mu uzeli magarca. Rabin se probudio, ugledao gubitak, ali svejedno smireno rekao: “Sve što Bog čini, čini s dobrim razlogom”. Zatim se vratio u selo u kojem su mu odbili smještaj, te je tamo otkrio da ga je neprijateljska vojska tijekom noći napala i pobila mještane. Također je otkrio da su ti vojnici prošli kroz isti dio šume gdje je spavao. Da mu se svjetiljka nije slomila, otkrili bi ga. Da mu životinje nisu otjerale pijetla, on bi zakukurikao i na taj ga način odao: Da mu magarca nisu ukrali, on bi zarikao. na koncu je rabin ponovno zaključio: “Sve što Bog čini, čini s dobrim razlogom”

Kad u svakoj situaciji vidite dobro, nemate što opraštati. Kad ostavimo situaciju da se spontano odvija, to je prekrasan pristup koji vam omogućava da u svemu otkrijete nešto dobro, bez obzira na to da li vam se iskustvo sviđa ili ne. Nemojte pokušavati popravljati ili mijenjati stvari. Promatrajte situaciju kao da gledate film i dopustite da vrijeme otkrije ono dobro što se u njoj skriva. Takva opuštenost je oblik praštanja. Ne postoji ništa što praštanjem nećemo izliječiti.

Kad istinski oprostimo SEBI, poklanjamo sebi najveći DAR.
Vraćamo se u ravnotežu i odbacujemo prezir koji u nama ključa i truje svaki naš dio.
Neki ljudi strahuju da će, ako oproste, biti prisiljeni biti s tom osobom ili situacijom do kraja. Ali to nije istina. Nakon što oprostimo, ne moramo ostati u zatrovanoj vezi, nego naprotiv, imamo veću sposobnost poduzimanja odgovarajućih koraka. Situaciju možemo napustiti mirna srca, poželjeti joj sve najbolje i krenuti dalje (jej jednostavno? Nije) Kad smo ljuti, kad osjećamo prezir i želju za osvetom, teško možemo krenuti dalje (otpor nas samo drži zarobljene u situaciji). Ljutnja nas snažno povezuje s osobom ili situacijom na koju smo ljuti. Oprostom se oslobađamo takve veze (i možemo izgraditi vezu na novim energetskim osnovama).

Opraštanje je još jedno lice LJUBAVI. Ta se sposobnost gradi vježbom (jednostavnije Hopsanjem) koju trebamo neprestano primjenjivati. Kad odlučite opraštati, pokrenut ćete proces i ukloniti bol u kojoj ste živjeli. Povrh svega, baš kao i u svim djelima vođeni ljubavlju, omogućava vam da procvjetate.”

Hopsanje, praštanje, prihvaćanje sebe, prepuštanje, ljubav, povjerenje – zar to nisu čuda? Čuda se kriju u nama samima, ali mi ih uvijek tražimo negdje tamo ♥

Volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Bezuvjetna ljubav koja nema kraj

Posted by Admin in lskustva

aČesto spominjemo bezuvjetnu ljubav. Mislim da će ovo biti poduža objava, nastojati ću je skratiti.. eto, upozoreni ste. 🙂
Ne pričam ovo često, ali osjećam da to s vama mogu podijeliti.
Imala sam u životu osobu koja me je bezuvjetno voljela. Podržavala me je u svakoj mojoj odluci, ugrijala kada mi je bilo hladno, utješila kada bih plakala i nasmijala kada bih bila tužna. Nije mi to bila majka, s njom je davno sve krenulo naopako.. pa je ovu ulogu preuzela moja baka Magdalena. U odnosu sa mnom i sa sestrom ona je živjela čistu bezuvjetnu ljubav.. ne samo živjela. Imala je sposobnost da prenese svoj mir na svaku osobu koju je srela, neki poseban osjećaj sklada i zadovoljstva.
Često se sjetim kako je voljela proljeće, s dolaskom prvog toplog dana bi mi rekla: “Zapamti, ništa nije vječno, ni veliko dobro, ni veliko zlo, ni velika zima, vidiš ovoj je došao kraj.” Kada još nisam znala što je Valentinovo, pričala mi je priče o vjenčanju ptičica na taj dan, o slavlju u čast dolaska lijepog vremena. Obožavala sam tu priču, danas istu pričam mojoj maloj Lani Magdaleni i svakog Valentinova posakrijem slatkiše po sjenovitim mjestima na dvorištu, a ona ih traži – jer su joj to ostavile ptičice koje se vjenčaju i slave.. Pričala nam je o smrti, kao o prijelazu koji je neizbježan, meni je obećala da će mi se javiti prije nego ode, a sestra joj je rekla da se ne treba javljati, jer će se ona preplašiti nečeg takvog. Opće nisam sumnjala da će se Megi za to pobrinuti na njoj svojstven način.
Kada je završila u bolnici nisam mogla doći k sebi, visjela sam na odjelu po cijele dane, izgledala je kao da spava, pa ipak mi je mazila ruku i slušajući moja brbljanja povremeno se je nasmiješila ili pustila koju suzu. Sestre na tom odjelu su bile izrazito hladne, što i nije čudno, svakodnevno su bile s ljudima koji su umirali, nekakva emotivnost bi bila preveliki luksuz.
Jedan dan mi je prišla jedna sestra i rekla kako je baki namještala krevet, a ona ju je primila za ruku i počela je milovati… rekla je da sjela pored nje, da joj se nešto takvo još nikada nije desilo i da joj je bilo jako lijepo s njom i da ne zna koliko je vremena provela sjedeći pored nje. To bi bilo čudno svakome tko je nije poznavao, a ja sam znala da je to toj ženi trebao mir. Megi je umirala, ali je i toj ženi dala dio svog mira..

Dan uoči Valentinova sam išla k njoj u bolnicu, kupila sam joj putem crvenu ružu, bio je tako lijep dan i žurila sam da joj to velim. Kako sam došla na hodnik s kojeg se je ulazilo u njenu sobu, zabljesnula me je svjetlost s prozora koji je bio okrenut prema jugu – zima je bila toliko tamna i siva da je sunčeva svjetlost s tog prozora zasljepljivala oči naviknute na sivilo… Rekla sam joj ljube, ružu ti šalju ptičice koje se spremaju za svadbu sutra i vani je sunačn dan, pravi proljetni, a sutrašnji će biti još ljepši i topliji, prošla je i ova zima… i ona i ja smo znale koja rečenica slijedi… ništa ne traje vječno. Plakale smo zajedno.

Lana je bila beba, muža danima nisam vidjela, s posla sam jurila u bolnicu i odlučila sam taj dan kada ih pospremim na spavanje ispeći kolač i na Valentinovo se više baviti s mužem. Zaspali su, a ja sam se digla i spremala kolač. Misli su mi bile s mojom Megi, bol me je razdirala. I odjednom me je preplavio nevjerojatan mir. Na moje uskomešano stanje je došao naglo kao šamar i morala sam sjesti… znala sam da je to ona i da je osjećaj mira i zadovoljstva koji me obavija njen zagrljaj. Posljednji zagrljaj. Završila sam kolač i otišla spavati, kada je ujutro zvonio telefon moje suze su već presahle, ja sam je te noći oplakala.
Umrla je u prvim satima tog Valentinova.
Otišla sam k sestri, bojala sam se kako će to podnijeti, pa ipak, moja sestra je bila začuđujuće mirna. Rekla je da je sanjala nešto lijepo. “Mi smo došle u bolnicu po baku, da je vodimo doma. Ona se je digla, a ja sam gledala kako više nije pogrbljena, opet je bila viša od nas. I izašle smo iz sobe, ti i ja smo krenule prema stepeništu, a ona je krenula u onaj prozor, znaš onaj prozor na hodniku kroz koji sunce blješti da ne možeš gledati u njega? Ali nismo išle za njom, nismo joj ništa govorile, mi smo znale da ona ide doma.”
Megi je našla načina da se javi sestri i da je utješi… i njen posljednji izdisaj je bila ljubav.

Nikada mi neće prestati faliti, i dan danas se sjećam zadovoljstva mi je prestavljalo pijenje kave s njom, grijanje promrzlih prstiju pored peći, njeno pjevanje i njene apsolutna podrška u svakoj situaciji – jednostavno, svako njeno djelovanje je bilo iz ljubavi. I kada me preplavi tuga znam da je taj osjećaj tako suvišan i nepotreban.. zahvalna sam jer sam bila povlaštena uopće poznavati takvo biće i iskusiti njenu bezuvjetnu ljubav prema sebi.

– Petra Varsić