Neke fraze i mudrosti smo jednostavno preuzeli od mudrijih od nas, i pitanje je ustvari koliko to stvarno razumijemo i živimo… Kad nešto osvijestim u životu onda je to to, nema zabune, nema dilema, trilema i sličnog. Zato stalno pišem da je vlastito iskustvo najvažnije. Možda ovo u nastavku malo pomogne. Nekada je i malo jako puno.

U svom putopisu po Grčkoj Henry Miller opisuje nešto jako zgodno…
Jednom prilikom dok je sjedio u restoranu, obratio mu se tip koji mu je htio iskamčiti neki novac, pa ga je pokušao šarmirati na razno-razne načine, koristio je sofisticirane oblike obmane, sve kako bi od Millera izvukao pare. Kad je vidio da to neće ići, postao je još naporniji; nudio mu je sve i svašta za sve manje i manje novaca. Na kraju mu je Miller na izlasku iz restorana odbrusio da mu ne da ništa, na što ga je ovaj napokon ostavio na miru.
Nedugo nakon toga na putu do hotela, Millera zaustavlja čovjek koji od njega direktno traži milostinju i Miller zavlači ruku u džep i vadi puno više novaca nego što bi ih bilo tko očekivao i daje ih prosjaku… Dalje Miller piše:

“”Tražite,” reče Gospodin i Spasitelj nas Isus Krist”, i dat će vam se”. Tražite, pazite dobro! Nemojte zahtijevati, niti moliti, niti izmamljivati, ni obmanjivati. Vrlo je jednostavno, pomislih u sebi. Gotovo isuviše jednostavno. Pa ipak, ima li bolji način od toga?”…

Ima li išta gore nego kad osjetite da vas netko hoće prevariti, pa razno raznim trikovima pravi budalu od vas… Ja sam to nekoliko puta doživjela, kada sam pustila u stan ljude koji su došli besplatno prezentirati mi neki proizvod, za koji oni misle da će mi uljepšati ili olakšati život. I onda krene prvo soft pristup; ispituje se teren da se vidi kako ću reagirati, pa ako ne reagiram očekivano, kreće se sa hard opcijom; ako ni na to ne reagiram, stvari se zahuktavaju, okružuje me se na sve moguće načine: plašenjem, ucjenjivanjem, razno-raznim upozorenjima… i tako to traje dok se ne iscrpe sve opcije ili ih ja ne izbacim van iz stana. Ako nešto želim kupiti, obično to i kupim i poštujem da mi se prezentira proizvod na način kako biste ga prezentirali da ga prodajete sami sebi. Ako je za neke stvari utvrđena cijena, onda je besmisleno pokušati iskamčiti manju cijenu, čak iako ste uspjeli niste time ustvari ništa dobili.

Kad sam krenula na TM tečaj, na uvodnom predavanju je bilo postavljeno pitanje: zašto tečaj košta? Učitelj TM-a odgovorio je da se na početku tečaj zbilja nije naplaćivao i da ljudi to jednostavno nisu znali cijeniti. Uopće nisu ozbiljno doživljavali ni tečaj ni tehniku.

To me je podsjetilo na nešto vrlo zanimljivo što se meni desilo. Bila sam jednom kod jedne vrlo posebne osobe koja nije naplaćivala svoje usluge, a onaj tko je htio, mogao je ostaviti koliko želi, ako uopće želi. Meni u tom trenutku nije trebalo ništa, ali bilo je itekako stvari koje su mi bile važne, i nakon što mi je ta vrlo posebna osoba rekla da mi ne treba ništa, ja sam odlučila ostaviti zlatnik koji sam dobila kao poklon kad sam bila mala i koji je imao popriličnu vrijednost.
Znate zašto?
Ne zato jer sam u tom trenutku bila milostiva, niti zato jer sam imala hrpetine zlatnika (taj je bio jedini) nego zato što sam znala da će mi se vratiti onoliko koliko sam spremna dati/primiti. Da bih primila, tim činom sam pokazala koliko mi je to zbilja važno.

Dakle, glavno pitanje je koliko nam je nešto zbilja važno? Ako nam je nešto toliko važno da mislimo da bez toga ne možemo, a ne šteti nikome, nema šanse da to ne dobijemo. To je zbilja tako.

Ako zbilja želimo na tečaj, onda će se okolnosti i novac od nekud stvoriti i cijena tečaja neće igrati nikakvu ulogu.
U životu najviše cijenimo stvari za koje smo se potrudili dobiti ih (na pošten način), ne oštećujući nikoga… To smatramo svojim najvećim uspjesima.
Dakle, novi moment je i pitanje: koliko zbilja nešto želimo? Želja je također energija. Od slabašne energije nema nikakva učinka.

Istina je, ustvari, da nas naš vlastiti um vesla, i da mi mislimo da je problem tamo gdje zapravo nije. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Biti kao drugi, odnosno pripadati cjelini je na jedan način evolucijska prilagodba jer se nepripadanjem plemenu ili čoporu značajno smanjuje šansa za preživljavanje. Naša je civilizacija to dovela do apsurda a naš razvijeni um je negdje skrenuo s pravog puta. Najjači alat za to držanje u okovima programa je zapravo naša pretpostavka da svi razmišljaju kao mi. Moram to učiniti jer će u suprotnom oni koji “nešto znače” u plemenu misliti o meni kao i ja o onima koji su izvan plemena 🙂

U osnovi, pravilo pripadanja se ne kosi s pravilom autentičnosti što je ljudski um nekako previdio. Tako da se pripadanje uglavnom uvjetuje slijepim i bespogovornim praćenjem pravila. No, samo osobe koje su zadržale crtu autentičnosti čine razliku. Sva su velika djela došla od ljudi koji su se na neki način usudili pokazati svoju prirodu koja se razlikuje od prosjeka čopora.

Pitanje je što bi bilo da se Tesla, Picasso, braća Wright ili Zagorka, da ne zaboravim Mornah, Dr. Lena i Mabel nisu usudili biti autentični. Svijet nikad ne bi bio ono što je. No još je važnije pitanje koliko svijet gubi time što mi ostali nemamo hrabrosti biti autentični.

Na neki način našim hopsanjem se izdvajamo od onoga većeg “skupa” i pokazujemo jedan svoj autentični dio. Nadam se da ćemo se uspjeti suzdržati i ne napraviti čopor sa pravilima od toga nego poticati i podržavati autentičnost svakoga tko je dovoljno hrabar pokazati ju. Vrijeme je za pronalaženje ostalih dijelova, ostalih svojih vrlina i osobina koje nema nitko drugi na svijetu nego samo mi.

Dalai Lama je rekao, nemoj biti ni dobar ni loš. Budi autentičan…

– Miro Skender

Sjećate li se svojih snova? Ako da, onda ćete se sjećati i svog odnosa prema stvarnosti u snu. Naime, kada iz perspektive svakodnevne pozornosti promatramo snove, čini se da tamo nemamo svjesnosti o sebi kao ni znanje o svijetu što nas okružuje, jer eto, kako je moguće da letimo i da bezuvjetno prihvaćamo taj let? U snu isto tako vrlo dobro znamo sve izlaze za opasnost kada nas proganjaju “zla bića, demoni”, savršeno dobro znamo gdje se nalazimo, iako je taj svijet totalno kaotičan i apsurdan iz ove perspektive. Zašto je tomu tako?

Razlog tome je što u snu imamo totalnu svjesnost sadašnjeg trenutka! Ako se sjećate snova, sjetiti ćete se da tamo ne postoji prošlost ili budućnost, nema djelovanja iz polja uvjetovanosti koje nam određuje slijedeći korak. U snu egzistiramo isključivo sada i ovdje i to savršeno dobro razumijemo iz razloga što opažanje ne prolazi kroz filter uma nego filter svijesti, recimo, kao neki opažajni top što puca svjesnost samo u jednu točku i sve što vidimo se nalazi u njoj. Apstrakcija sanjajuče pozornosti se razvija i uplivom sjećanja iz svakodnevne pozornosti, njegovih elemenata, ali to i dalje ne narušava sadašnji trenutak, niti nam nameće upitnost sadržaja kojeg proživljavamo. U snu, percepcija ide kroz opažanje energije iza “objekata” na način energije onoga koji opaža, nas. Volim reči da smo u snovima doma, tamo smo letači, čarobnjaci, anđeli, ali i demoni. Znanje koje tamo imamo je strahovito veće od onog što ga imamo ovdje, odatle nedostatak briga, problema, bolesti (osim kod upliva sjećanja “odavde”, a i to je jaaaako rijetko). Jedini izuzetak je strah koji je strašno duboko utkan u sve dijelove naše svijesti i ako ovo malo promotrite uvidjeti čete kako je strah zastrašujuće kompleksna tvorevina, negativni duplikat naše ukupnosti. Strah je protuteža postojanja i uvijek insistira na dominaciji u toj vazi života! 
Ako ste lucidni u snu, sadašnji trenutak je još puno izražajniji! 

S druge strane, naša svakodnevna pozornosti je zapravo ništa drugo doli san o svjesnosti, jer nemamo ovaj fokus pažnje, nego radije višeslojnu strukturu podataka kojima se bavi um i obrađuje u logičnu čvrstu sliku. Jedini izuzetak iz ovoga jest područje između prošlosti i budućnosti – sadašnji trenutak. Sadašnjost je čin percepcije. Prošlost i budućnost su funkcije sjećanja i time dio sna o svjesnosti. Primjer možemo pronaći u audio vrpci: vrpca je san o svjesnosti, a zvuk bi bio sadašnji trenutak kojeg “kupimo” kako se vrpca reproducira. Mi ne možemo znati što je slijedeće na vrpci dok ne dođe do tog položaja, a ono što smo preslušali je već smotano oko sebe same u nekom drugom sloju nesvjesnog.

Kada usporedimo ova dva svijeta, san i tzv. javu, vrlo jasna će nam biti umiješanost jednog u drugi, isprepletenost kao u grafikonu DNA molekula. Međutim, razlika je u percepciji i jasnoći sadašnjeg trenutka: san je sada, a java je vrpca u reprodukciji. Ako radimo na buđenju iz sna o svjesnosti, onda možemo zaustaviti slojevitost našeg opažanja i izvesti njegovo uštimavanje u sadašnjost.

Ho’oponopono nam može u tome pomoći! Nekoliko puta sam spomenuo kako volim vidjeti hopsanje kao zaustavljanje vrpce ili barem usporavanje. Kada kažemo “Volim te” i “Hvala ti”, pa i “Oprosti mi” ili “Žao mi je”, mi dajemo priliku prihvaćanju – vrlo važnoj platformi koja nosi svjesnost. Na primjer:

U snu prihvaćamo sve potpuno bezuvjetno! Prihvaćamo letećeg slona, da ne trebamo zrak da bi disali, da možemo živjeti pod vodom, da mi ne trebaju naočale da bih vidio savršeno. Prihvaćamo bespogovorno, jer znamo istinu!
Ali to znanje nije racionalno, ono je u sveukupnosti, zato je toliko pouzdano i pridodaje apsolutnu sigurnost. S druge strane, u svakodnevnom svijetu, prihvaćanje je vrlo složen i dubok proces i da bismo ga usvojili potrebno je zaustaviti se na trenutak, a u tome nam pomaže hopsanje!

Kao što u snu nepogrešivo znamo izlaz iz stupice straha buđenjem, tako i ovdje, jednaki je tip izlaza: buđenjem! 

♥ ♥ ♥

 – Neno Lubich

‎”Da nam je barem netko ranije rekao da ne “moramo” toliko raditi na sebi, truditi se, nastojati… da je dovoljno samo se voljeti”

Larisa

Pročitavši ovaj komentar provrtjela sam film… koliko sam samo puta od osoba kojima je stalo čula: “Kad ćeš početi misliti (voljeti) na sebe” (onu pravu sebe). Ljudi kojima je stalo, koji su nam bliski pokušavaju nas “oblikovati”, “uštimavati” prema nekim njihovim programima, na njihov način želeći nam najbolje… Želeći im udovoljiti kako bi oni bili “sretni”, gubimo sebe, bivamo frustrirani, okrivljujemo se, itd…

Paradoks, oni žele da mi budemo sretni, mi da oni budu sretni, a u stvari dešava se suprotno…. Self love ili voljeti sebe – jedino na taj način možemo učiniti sebe i druge sretnima… U tome je sadržano sve iako je ponekad to teško vidjeti.

Hvala i volim vas ♥

– Vanja Štrmelj

Ovih dana ulovim se u nekakvom uspoređivanju… kako je bilo „prije“, a kako je „sad“.

Misli, opet misli, brbljanje uma… upecam se u tren! Ima nešto i u tome što sam po horoskopu blizanac, kažu .

Svaka misao-brbljavica ima za reći nešto svoje. I ne preostaje mi nego da svaku pojedinačno primijetim, potapšam i ispratim, pa malo pometem, i zaključim:

Da, bilo je Ho’oponopono trenutaka i prije Ho’oponopona. Kad se stvari samo dogode. Kad mi osmijeh zrači tako da ga svi primjećuju. Kad radim ono što mi je „posao“ i uživam u tome – a oko mene svi sretni i veseli. Bilo je Ho’oponopono inspiracije, čudesne pokretačice, kad riječi dolaze same, kad olovka nije dovoljno brza da primi sve darove riječi, kad je čak i tipkovnica prespora! Kad nisam umorna, bez obzira koliko je sati (na satu) i koliko sam već sati na nogama. Kad dan ne prolazi prebrzo – kad ima upravo dovoljno vremena da učinim što želim. Kad se ne pitam ispunjavam li svoju svrhu, koji je „pravi“ put… kad krivog puta nema! Kad znam da ne “moram” stalno raditi na sebi, truditi se, nastojati… da je dovoljno samo se voljeti… Hvala hvala hvala.

A bilo je i onih drugih trenutaka. Kad vrijeme protječe prebrzo. Ništa se ne stigne, nema se vremena! Kad odgađam, kad ne pišem, jer, kako ću pisati o nečemu što ni sama ne razumijem? Kako bih smjela išta reći, a sama još učim? Stres, žurba, gužva… ona famozna rečenica: „Ne mogu sad, čujemo se drugi tjedan“… Pa onda kritiziranje, analiziranje i prosuđivanje. “Znam” što je problem, “znam” kako ga riješiti… a zašto se onda ništa ne rješava? Hvala i ovakvim trenucima (njima još više puta hvala)!

Da, i prije Ho’oponopona bio je Ho’oponopono. A i danas dođu trenuci koji baš i nisu Ho’oponopono. I bit će ih.

U čemu je onda razlika?

U zahvalnosti i Ljubavi. U radosnom čuđenju. Sada.

– Larisa Malin Mravunac

Jutros inspiracija kaže: piši im o krivnji. Ja si mislim: ma neću, hopsići već znaju sve o tome… Ali ne da se inspiracija 😀 … pa evo, ja s tim nemam ništa 😉

Dr. Len kaže, a bogme i Mabel, da su oni ovdje samo da bi čistili. Ako su oni ovdje samo da bi čistili, onda smo valjda i mi iz istog razloga tu.
Čisti obično onaj tko je napravio nered. Čini se da smo mi napravili poprilični nered. Čak i više nego što smo si to spremni priznati. Pa kad i kako smo uspjeli napraviti toliki nered? Baš se i ne sjećamo, bit će da smo bili poprilično nesvjesni što radimo…
Što god bilo, sad je kasno, što smo napravili, napravili smo i sad smo tu da sve sredimo. Uz to još i osjećamo i grižnju savjest za sve što nam se dešava, pa si mislimo: za ništa drugo niti nisam nego da po cijele dane čistim. Napokon smo primjereno kažnjeni i to za cijeli život. Je li tako? Ili….

Što je ustvari čišćenje?
Što ako čišćenje nije aktivnost kojom se mi iskupljujemo za sve ono za što smo preuzeli odgovornost (znači za sve)?
Što ako je hopsanje milost koja nam je dana kao nagrada za sve ono kroz što smo prošli?

U prvom slučaju mi smo Žrtve i mali, u drugoj mi smo Pobjednici i veliki.
Što birate ? ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan