Ljubav ne trebamo tražiti, ona je svugdje oko nas i unutar nas. Ona je zrak što ga dišemo. Ne tražimo zrak, zar ne? Samo pokrenemo splet mišića i namjeru i udahnemo. Nemamo problem s tim, nisu nas trebali učiti disati. Samo dišemo.
Ljubav je pogled što prodire u sveobuhvatnost. Nisu nas učili kako da gledamo? Samo pokrećemo zjenice i tragamo za predmetima pažnje. Prihvaćamo gledanje bez otpora, ne kontempliramo o tome zašto gledamo, kako gledamo. Samo gledamo.
Ljubav je voda što nas ispunjava i okružuje. Ona je svugdje, sve radimo s vodom, neprestano se služimo njome, nosimo je u sebi. Ne tražimo vodu u nama? Samo je nosimo.
Ljubav je hrana što nas drži na okupu. Ona je procijep između sna i jave, kanal kroz koji dodirujemo Beskonačnost. Ne raspravljamo kako jesti hranu? Samo jedemo.
Što je još Ljubav? Sunce, toplina, hladnoća, tama, sve je Ljubav, ništa od toga ne tražimo, samo živimo to iskustvo.

Ako priznamo da je sve Ljubav, onda je možemo živjeti svjesno. Možemo je disati, jesti, piti i gledati. Možemo je misliti, govoriti, kretati se njome. Želite li voziti automobil marke Ljubav, nositi odjeću linije Ljubav, imati i firmu koja se bavi s Ljubavi, plaćati račune s Ljubavi i putovati njome po univerzumu?
Od Ljubavi ne možemo pobjeći, ma koliko pokušavali. Ona nosi svemir na rukama i njegov je vladar. Sve što mi doživljavamo kao njenu suprotnost, patnju, mržnju, bijes, rat, bolest – izrazi su Ljubavi!
Teško za povjerovati?
Univerzum ne može biti ništa osim Čiste Bezuvjetne Ljubavi, to mu je priroda, namjera, instinkt, Sve u Svemu. Ljubav je instrument kojim je svijet stvoren, svaka čestica Primarne Ljubavi što ga je stvarala je tu, u nama, oduvijek. Ona je kao glina koju možete oblikovati po želji, od nje stvarati svjetove.

Pitanje je samo što ćete stvoriti. Kako se izražavate prema sebi, iz sebe, prema svijetu?

Kada kažem hvala, tonem u zaborav, otpuštam konopce što me drže u sljepoći.
Kada kažem volim te, budim se u svjesnost Stvoritelja.
Kažem: “Ljubavi, evo, preuzmi sve moje moje misli što mi daju iskustva koja imam. Uzmi sjećanja što me oblikovaše u probleme, u bitke, što mi stvoriše oduzetost, omamljenost.
Evo ti Ljubavi Srce moje – predajem ti se u potpunosti. Prihvaćam bezličnost Tvoje strasti, Tvoje moći i Snage. Nestajem u Tebi, rađam se u Meni.”

Hvala ti
Volim te

– Neno Lubich

U prikrajku svjetla što se nazire kroz očne vjeđe, promatram kako nestajem iz svijeta strepnje i straha, uranjam u njedra povjerenja i sigurnosti. Kao da silazim niz ogromnu liticu do gnijezda na snažnom drvetu što raste tu u beskonačnosti, i u strmini svijesti pruža utočište onome što mislim da jesam, spremajući me za Istinu. Tu ću sada provesti neko vrijeme u tišini. Činim to bez napora, s gotovo nečujnim disanjem se spuštam dole, još samo malo! Ne obazirem se na beskraj što se dole rasprostire, plavičastu izmaglicu što se rastvara u nepoznato. Konačno, smještam se u toplinu totalne opuštenosti. Sada više nisam promatrač – nemam što promatrati! Sada sam sudionik u procesu samo-povjerenja, znanja kako sam svugdje istovremeno, zajedno sa sadašnjim trenutkom djelujem u Svemu. Da, znam da je sve savršeno, siguran sam u to, nedvojbeno! Grlim ovo iskustvo, sviđa mi se, ne dam ga! Ali, čim pomislih da ga zadržim, odmah doleti i strah da ću ga izgubiti! Poput plimnog vala počinje nagrizati Mir. Trebam odmah prestati. Otpustiti. Ništa nije moje, ništa ne trebam uzimati, jer oduvijek to imam. Reći da je moje je odvojenost, gotovo odmah se odvija prizor u kojemu pružam ruke da uzmem. Odustajem od mojega. Opet sam u užitku, u Miru. Sjetim se da zapamtim ovaj osjećaj, ovu savršenu sigurnost, toplinu i ponesem sa sobom barem mirise tog blaženstva. Opet odvojenost.

Što je to sumnja? Što je to strah? Dok je Mir ekstremna jednostavnost, sumnja je kompleksna tvorevina, kombinacija osjećaja, misli i sjećanja. Gore sam opisao kako izgleda prosječna meditacija u kojima uživam svakodnevno. Premda je pisano metaforički, ipak jasna je usporedba sa spuštanjem svjesnosti na područje Srca. Srce je zaista utočište, ono je Božanstvo što se reflektira iz nas prema nama. Jer, nema Božanstva izvan nas, nema Ljubavi koje mi nismo dio.

Strah ili sumnja je sve ono izvan Srca. Ovo je paradoks, praktički nemoguće, jer ako nema Božanstva izvan nas, da li je strah Božanstvo? Kako može biti i jedno i drugo u nama, u Božanstvu?

Ne može. Jedini način na koji se to može dogoditi je ako imamo dvojnika, duplikat našeg Ja, kreaturu što raste izvan naše svjesnosti, kao tumor što raste nesmetano dok ne bude prekasno kada ga konačno otkrijemo. Tumor – to je sumnja, strah! Kada izađem iz meditacije, sumnja počne preuzimati polje moje pažnje, vrlo brzo unutrašnji dijalog zahvati svojim zamašnjakom njegovo poimanje svijeta, nastavi ga stvarati, potencirati, napumpavati. Sumnja, taj dvojnik, djeluje u stomaku, tamo treperi vibracija razaranja sigurnosti u Sebe. Iako mi se čini da vodim dijalog sa samim sobom, to nije istina. Vodim ga sa dvojnikom, zakržljalom tvorevinom sazdanom od otpadnih emocija što se hrane sa tamom sjećanja, duhovima prošlosti, avetima nestvarnih svjetova. Taj dvojnik što nam šapuće i objašnjava svijet, je predatorske prirode! On je energetski trag sveg našeg sjećanja, iskustva, interakcije sa svijetom, filtrirani otpad kojeg Srce izbacuje u procesu osvještenja.
Međutim, nekim neshvatljivim načinom, ja sam se nekada davno identificirao s njim, sa dvojnikom, hranio ga kao moje luče, pazio i mazio. Kao što dijete hrani i pazi lutku, tako sam se i ja zaljubio u moga plišanoga medu, fantoma kojem sam predao svoj život u dijalogu s njim. Medo je uskoro počeo upravljati mnome, donositi odluke za mene, djelovati agresijom prema svijetu kroz mene. Nisam više bio u stanju prepoznati vapaje Srca što me zaziva u Nutrini.

Medo je sve radio za mene, sve!

Jednom, kada je medo bio zauzet svojim bitkama, čuo sam neki titraj, neki jako poznati val što me dotiče. Čuo sam Srce. Tada sam odlučio odrasti, odbaciti medu. Jedini način da ga otpustim je ako ga prestanem hraniti energijom, emocijama, ako mu se prestanem davati.

Strah je negacija Božanstva u nama, silueta, odraz prošlosti, sjena što se vuče za nama poput zombija što grize naše noge. Saplićemo se, teturamo u nesigurnosti i sumnji upravo iz ovog razloga, ove sjene. Što je sunce više na nebu to je sjena kraća. U sumraku ona je najduža. Ovo nas uči da u suncu leži sigurnost i znanje da je sve savršeno.

Odlučio sam da ću naučiti kako misliti Suncem/Srcem.

Misliti Srcem je najjednostavnija stvar na svijetu! Misliti Srcem je Ljubav. Svakodnevno razgovaram sa Ljubavlju. Ljubav mi govori: “živi na litici, utoni u utočište, u Mene. Kada imaš sumnju, prepusti se Meni. Govorim ti kako da ostaneš ovdje zauvijek, kako da živiš Ljubav. Povjerenje u sebe ti je utkano u sve pore postojanja i to istinski znaš. Sve što Jesi sam Ja! Sada možeš skočiti u taj Bezdan, u Jedan!”

Kako ovo primijeniti u praksi? Jednostavno, jer je to zaista najjednostavnija stvar na svijetu! Što je to uopće praksa? Zar postoji praksa i teorija življenja?

Započinjem prvi udah s Ljubavlju – kažem: Volim Te. Razgovaram s Ljubavlju po cijele dane, non-stop!
Kažem: Ljubavi, imam posao, imam novac, imam Ljubav.
Kažem tumoru, gripi, prehladi: Ljubavi, volim te beskrajno, volim svaki tvoj trag u meni, svaki treptaj sumnje što mi kuca iz vani. Volim sumnju, strah, uzimam ih u svoje Srce, beskrajnu vibraciju obožavanja.
Hvala ti Ljubavi što sam Ja, hvala ti što sam Ti, hvala ti za svaki udah, izdah, pogled.

Razgovaram s Ljubavi neprestano.

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Davno sam čitala jednu knjigu (ne mogu sjetiti točno naziva knjige i autora) u kojoj autor u jednom poglavlju opisuje jedan vrlo zgodan slučaj iz svog vlastitog života.

Naime, na jednom testiranju za posao, dali su mu da analizira nešto što je on sam napisao (kako je taj tekst bio obavezan u sklopu tog testiranja, a nije bio potpisan autor, nitko nije uzeo u obzir mogućnosti da će ga u jednom trenutku rješavati i sam autor teksta 😀 ). Pitanje je bilo: Što je autor htio reći?

Ima li lakšeg pitanja za onoga tko je sam napisao taj tekst? Rekli bi smo da nema. Tako je autor napisao točno ono što je mislio i pogađate, njegov odgovor nije pozitivno ocijenjen. Drugim riječima, napisali su mu obrazloženje da odgovor nije točan!

Naravno on se bunio (i ja bih) pisao je pismo ljudima koji su odgovorni za sastavljanje testa s obrazloženjem da je on autor tog teksta i da kad ga je pisao nije mislio na ovo što oni nude kao točan odgovor. Mislite da su mu uvažili? I dan danas test je isti, a i točan odgovor je isti… odnosno točan odgovor je ustvari netočan.
Ljudska glupost, što drugo.

Čovjek se na sve može naviknuti i vrlo brzo sva stanja prihvaća kao prirodna i normalna. Danas je čovjeku sve živo nametnuto jer kolektivnom egu je lakše vladati i kontrolirati kroz strah. Ego su programi. Smiješni programi. U tim programima vam čak nije niti dozvoljeno da imate vlastiti program, ako ga i imate naći će se već neki program koji će vam pojasniti što vaš program ustvari znači, jer vi ste glupi i nesposobni da to razumijete. Tu ne pomaže borba, tu ne pomaže ništa osim izlaska iz tog zatvorenog kruga na način da se prozre sistem koji ne služi ničemu drugome osim da sam sebe jede… Hvala, hvala…..

♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Vječno pitanje: što čistimo kad hopsamo?

Ako imamo neki grozan problem i hopsamo punom parom čistimo li mi taj problem ili naše čišćenje “odlazi” na još nešto groznije, čega mi niti nismo svjesni iz svoje skučene perspektive?!Evo što kaže moja inspiracija na tu temu.

Ustvari je vrlo jednostavno. Problem je u našoj krivoj percepciji, a ta je da Bog odabire (našim pristankom) čistiti ono što je najvažnije za cjelinu, a ne samo za nas osobno (znam… nema nikoga osim nas samih, ali malo ćemo to sad opet staviti sa strane).
Mi to sebi pokušavamo zamisliti na način da Bog umjesto da nama pomogne oko npr. financijskih problema, naše čišćenje usmjerava na npr. onečišćeno jezero na jugu Francuske (izmišljam). Jel tako? E pa nije 😀 !!!

Bog ne funkcionira po principu dječjih bajki – zubić vila, uskrsni zec i ostala škvadra.
Pa kad mi kažemo: Bože, tri, četiri SAD!.. I onda Bog počinje nešto čistiti sa svoje liste prioriteta jer sam ja rekla VOLIM TE.

Kad hopsamo djelujemo na sve ISTOVREMENO, bez isključivanja… NA SVE !!!

Kao što sunce ne bira koga će obasjati tako i Bog čisti istovremeno sve, samo što ne može sve odjednom jer bi se raspali, pa skida sloj po sloj… sa svega. Što je sloj deblji, to je problem tvrdokorniji više vremena treba da bi se vidjeli nekakvi konkretni rezultati.

Znači svi smo zaslužili zdravlje! Ali, ako je jedna osoba trenutno zdrava, a druga poprilično bolesna i obadvije hopsaju, jasno je da ova koja je zdrava će biti još zdravija i da će taj pomak biti očigledniji, nego kod osobe koja je jako bolesna – jer njoj treba puno više vremena i čišćenja da bi se zdravlje manifestiralo.

Dakle, nema više nikakvih problema po tom pitanju što čistimo… kad hopsamo mi čistimo sve na svim razinama istovremeno!!! ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Sve je počelo s VOLIM TE !!!

Držim, danas, u ruci, malu sjemenku suncokreta. U toj maloj mrvici utkana je mogućnost nastanka cijele biljke suncokret sa tisuće novih ovakvih malih sjemenki. Sve to iz samo jednog zrna.

Znate li da je i ovaj svemir u kojem boravimo nastao na sličan način, ako je vjerovati znanosti. Prije negoli se desio “veliki prasak”, prije 20 milijardi godina (otprilike) sadržaj budućeg svemira svodio se na jednu zgusnutu točku (doslovno, sjetite se da stvarne materije ima ustvari vrlo,vrlo malo). “Velikim praskom” svemir se “rodio” i od tog trenutka on se širi, raste, buja… valjda u beskonačnost.
Kao što sjemenka suncokreta sadrži sve ono što će narasti iz nje, tako i svemir u svojoj srži sadrži sve ono što se nalazilo u toj početnoj točki.

U ruci držim sjemenku, cijeli jedan mali budući svemir. Ako joj sad kažem VOLIM TE, ona će taj VOLIM TE ponijeti sa sobom, i on će zauvijek ostati u njoj. I ne samo to, ako iz ove male sjemenke izraste biljka suncokret u središtu njenog cvijeta tisuće malih sjemenki će imati u sebi taj isti VOLIM TE.

Ako mene pitate, tako je počelo i sa svemirom. Bog je hopsao s VOLIM TE i ta mala sjemenka svemira, prije nego što se raspršila u beskonačnost, u svoju strukturu je utkala taj božji VOLIM TE. Ta mala točkica se raspršila, u bezbroj još manjih točkica, i tako je od jednog VOLIM TE nastalo bezbroj VOLIM TE.

Dovoljan je samo jedan VOLIM TE da bi nastao cijeli jedan svemir, dovoljan je samo jedan VOLIM TE da iz njega nastane bezbroj VOLIM TE. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan