Šećem jutros gradom hopsajući (mislim na našu tehniku, a ne na veselo poskakivanje). Prijatelj, više Jagorov nego moj napisao je jednu genijalnu, ali zbilja genijalnu knjigu koja će u jednom trenutku biti objavljena, a zove se Filozofija za dvanestogodišnjake. Knjiga je namijenjena za sve uzraste, a ne samo za dvanestogodišnjake.

I jutros si nešto razmišljam kako je on to odlično napisao i pitam se kako bi se mogla opisati hooponopono tehnika za tu dob. On je svoj djeci približio filozofiju na način da ju je “unio” u svakodnevni život. Iz svega se nešto može naučiti. Tako sam i ja o hooponoponu učila kroz najrazličitije životne situacije. Kako to izgleda znate i sami, čitali ste moje tekstove.
Ali stvarno, kako bi nekome tko ima recimo deset godina objasnila kako stvarno funkcionira hooponopono. Tom problemu se može pristupiti na razne načine, ja ću danas izabrati “šaljivi”….
Znači hopsanje bi bilo kao jedna vrsta čišćenja, vrlo neobična, ali djelotvorna. Kao da ste odlučili očistiti svoj stan i umjesto sredstva za čišćenje koristite hvala ili volim te.

Odlučili ste čistiti dok sve ne počistite. Krećete od onoga što vas najviše smeta, recimo mrlje od hrane na stolu. Ogromna mrlja, kvari opći dojam cijele prostorije. Prilazite stolu i krećete sa čišćenjem. Trljate, ribate i ništa… mrlja je i dalje tamo. Nije vam jasno, zastanete da bi se na sekundu odmorili okrećete glavu prema prozoru i vidite blistavo oprano prozorsko staklo. Što je sad ovo? Zanemarujete viđeno i bacate se dalje na posao… udri po mrlji na stolu. Opet ništa, sjedate na stolicu da se odmorite i uočavate prekrasno složene knjige na polici. Hm… nešto tu ne štima. Napuštate stol i mrlju i krenete tresti prašinu s fotelje. Koliko god tresli, lupali… ništa, prašina je i dalje tu, ali nema je više na podu. Kako to? Jasno je da se nešto čisti, ali ne onako kako ste očekivali. Pokušavate uočiti princip, ali ne ide. U jednom trenutku vam susjeda zvoni na vrata sva uzbuđena, saopćava vam da je napokon našla onaj dokument koji joj se zagubio u stanu, a hitno joj treba.

Ništa vam nije jasno, kako to da se ne čisti ono što bi ste vi voljeli očistiti? Istina, drago vam je da se nešto čisti, ali što sad? Kako da si iz te pozicije uopće organizirate život? Kako možemo bilo što planirati? A želje? Ispada da su želje uzaludne (htjeli smo očistiti prvo baš stol, a ne prozore). E, hooponopono nije obično sredstvo za čišćenje, ono je posebno, moglo bi se reći “mudro”. Nešto poput ulja crnog kumina. Mara Doljak kaže da je ulje kumina toliko odlično da u svakom organizmu liječi baš ono što je tom organizmu potrebno.

I što sad? Možemo li pristati na to da postoji netko tko bolje vidi pregled situacije od nas? Možemo li povjerovati da taj netko nas voli bar onoliko koliko mi mislimo da volimo sebe, a po mogućnosti i više. Možemo li pristati da se stvari u našem životu dešavaju malo po drugačijem rasporedu, a ne onako kako smo navikli i kako bi smo željeli.

Možemo li mi na sve to pristati ili ne? Ako je odgovor “da” onda se nemamo što buniti, sjeli smo u vozilo i vozimo se, ali ne znamo kuda. Ako je odgovor “ne” opet se vozimo, ali u ovom slučaju mi upravljamo vozilom i “mislimo” da znamo kuda “sebe” vozimo 😀 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Ako smo shvatili našu svrhu, Božanski plan za nas, onda je sve lagano,
lijepo, svrsishodno, smisleno. Svrha je kao kompas koji nas vodi kroz
život. Naravno, svrha ljudskog života ne mora biti jako značajna, ne
mora promijeniti svijet. Zar nije sjajna svrha života da budete najbolji
roditelj svom djetetu i izvedete ga na pravi put? Zar nije dobra svrha
imati svoj vrt i uživati u prirodi?

Les Brown je rekao da svatko ima dva
najvažnija dana u životu: prvi je dan kada smo rođeni, a drugi je kada
smo otkrili zašto smo rođeni. Kako da utvrdimo svoju svrhu u ovom
životu? Intenzivno razmišljam o tome ovih dana, analiziram svoje po-
stupke i odluke koje sam donosila, svoje ranije i sadašnje želje, ponaša-
nje mojih roditelja dok sam bila mala, utjecaj sredine.

Vjerujem da je sve što mi se do sada u životu dogodilo imalo svrhu da
me približi mom konačnom cilju. Možda su neke odluke vodile tom cilju
zaobilaznim putem, ali na kraju se sve životne prekretnice slijevaju u jed-
nu točku. Ako niste sretni i nemate jasnu viziju o tome što radite, i zbog
čega radite, onda je to znak da takve aktivnosti nisu dio vašeg života.
Kada živite za vašu svrhu, ne postoji druga mogućnost nego da budete
sretni. Osjećate sreću u sadašnjosti i imate pozitivna očekivanja za buduć-
nost. To je onaj osjećaj kada je sve u redu, sve ide svojim tokom, a vi
ste zadovoljni.
I ništa ne biste mijenjali. Kada ste u ravnoteži sa svojim višim ciljem, pre-
preke i problemi na putu nestaju sami od sebe, primjećujete čudne
koincidencije, sretne ishode i dobitke koji vam pomažu da dostignete svoj
cilj. Koja je vaša svrha? Ako je niste svjesni, duboko razmislite o tome.
Odvojite vrijeme da mislite na to i da shvatite. Šta biste najviše željeli raditi
u životu? Čime biste se bavili kada biste imali dovoljno novca da ne morate
razmišljati o njemu?

Ups..ima i treći najvažniji dan u životu. Onaj kad u
vaš život uđe Ho’oponopono :))

VOLIM VAS ♥

– Gordana Balić

Jedina svrha ega je da služi višem Sebstvu

Pa, koji je vrag onda krenulo po zlu? Je li to uopće važno? Ako hopsamo, preuzmemo odgovornost za svoj život – “uvrćemo” dualnost k Sebi, da tako kažem, shvatiti ćemo da više Sebstvo i ego čine dvije strane jedne kovanice i zaista – oni mogu biti samo kovanica u cjelini. Da bismo postali Jedan, potrebno je postaviti se iza predatorskog uma, odnosno, prikloniti se prihvaćanju da gramzivo uzimanje i nesebično davanje ne mogu postojati zajedno u svom dijelu kovanice. Kaos i zbunjenost nastaju upravo kada se predatorski um uživi u davanje, što ima za posljedicu još većeg raslojavanja i enciklopediju o psihoterapiji u 27 tomova :).

Nikada nećemo do kraja moći shvatiti što je krenulo po zlu, ako je uopće išta i krenulo! Sada postoji ogromna količina razloga za ovo ili ono, to su planine sjećanja i programa! No, ne trebamo se penjati na te planine. Trebamo samo tu malenu zraku svjetla šanse da prihvatimo cjelovitost novčića – Jedinstva u Sebi.

Hew Len kaže: “Moja jedina svrha je čistiti, ništa drugo!” Ho’oponopono nam može osvijestiti taj tračak svjetla, pružiti jedinstvenu priliku sada da krenemo u Slobodu. Ovo je zaista jedinstvena prilika, ovaj trenutak šanse što nam se otkriva!

Zamislite samo, ovdje u našoj grupi leži ogroman potencijal energetske podrške u ideji služenja Sebi – to je poput prstena kroz koji kruži Ljubav poput elektriciteta i tvori oazu zaljubljenosti u novu vibraciju osviještenosti Sebstva. Zato volimo dolaziti ovdje, jer nam je tu utočište u koje zalazimo po dozu razumijevanja i mira. Ma koliko virtualno bilo, na vibracijskoj razini učinak je jednak, baš kao i u živo. Ako smo voljni služiti Sebi, učiniti ćemo to u svim oblicima komunikacije, bezuvjetno.

Uzmimo ovu spontanost što se ovdje dogodila i živimo ju. Kada ugasimo kompjuter i izađemo u svijet, ponesimo vibraciju odavde sa sobom, taj prsten zaljubljenosti što nas okružuje. Na taj način, virtualnost je zbiljnost, pa što bi drugo moglo i biti?

♥ ♥ ♥

– Neno Lubich

Zamislite…
…da ste uronjeni u ovaj svijet na samo tri minute (nešto poput vrećice čaja u šalici vode). Znači prošlosti nemate, a nemate ni budućnosti u ovom svijetu. Imate tri minute sadašnjosti. O ovom svijetu ne znate ništa, tu ste gost. Uostalom, ne mora to ni biti ovaj svijet, može biti i neki drugi.
Dakle iskrcani ste, na tri minute i kad vrijeme prođe vi više nećete biti ovdje. Recimo da ste iskrcani na nekoj livadi. Prvi kontakt vas i mjesta u kojem se nalazite bi bio putem osjetila, doživjeli biste razno razne osjetilne senzacije. Osjetilom vida bi doživjeli različite boje i oblike, dodirom različite teksture i druge osjetilne senzacije… u svakom slučaju nešto biste OSJEĆALI unutar sebe. Što god osjećali, znali biste da se to dešava u vama, a ne vani, jer nije vam niti jasno što je to vani.
Mogli biste zaključiti da kad ste uronjeni u taj prostor da se nešto dešava s vašim osjećajima, odnosno s nečim unutar vas.

Tri minute su prošle i vi više niste tamo gdje ste bili prije jednu sekundu. Sad ste negdje drugdje i osjećate se drugačije.
Ako vas sad opet netko vrati na tri minute na isto mjesto, opet ćete se osjećati kao prvi puta… kao da vas taj osjećaj tamo čeka. Jasno vam je da to nije tako, da je s prostorom sve uredu, ako i nije, vi s tim nema ništa, vi ste samo gost na tri minute. “Silazite” treći put na tri minute, već unaprijed znate što vas čeka, ali ovaj put nosite sa sobom alat… ho’oponopono. Čim ste stigli tu vam se javlja već poznati osjećaj i vi počinjete ga čistiti hopsajući i on u jednom trenutku nestaje.

Jasno vam je da taj osjećaj niste mogli očistiti ako ga nemate u sebi, to znači da vi ustvari ne znate što točno “nosite” sa sobom, ali nakon čišćenja osjećate promjene unutar sebe. Sada i prostor u koji ste uronjeni izgleda vam drugačije.

Dr Len : “Ja sam tu samo da bi čistio”…
Da biste očistili sobu, morate biti u njoj. Zato smo tu. Jer samo dok smo tu mi čistimo ono što je vezano uz prostor koji čistimo. Onog trenutka kad više nemamo što za čistiti, napuštamo očišćeni prostor(prostor unutar nas) i možemo dalje. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Neke fraze i mudrosti smo jednostavno preuzeli od mudrijih od nas, i pitanje je ustvari koliko to stvarno razumijemo i živimo… Kad nešto osvijestim u životu onda je to to, nema zabune, nema dilema, trilema i sličnog. Zato stalno pišem da je vlastito iskustvo najvažnije. Možda ovo u nastavku malo pomogne. Nekada je i malo jako puno.

U svom putopisu po Grčkoj Henry Miller opisuje nešto jako zgodno…
Jednom prilikom dok je sjedio u restoranu, obratio mu se tip koji mu je htio iskamčiti neki novac, pa ga je pokušao šarmirati na razno-razne načine, koristio je sofisticirane oblike obmane, sve kako bi od Millera izvukao pare. Kad je vidio da to neće ići, postao je još naporniji; nudio mu je sve i svašta za sve manje i manje novaca. Na kraju mu je Miller na izlasku iz restorana odbrusio da mu ne da ništa, na što ga je ovaj napokon ostavio na miru.
Nedugo nakon toga na putu do hotela, Millera zaustavlja čovjek koji od njega direktno traži milostinju i Miller zavlači ruku u džep i vadi puno više novaca nego što bi ih bilo tko očekivao i daje ih prosjaku… Dalje Miller piše:

“”Tražite,” reče Gospodin i Spasitelj nas Isus Krist”, i dat će vam se”. Tražite, pazite dobro! Nemojte zahtijevati, niti moliti, niti izmamljivati, ni obmanjivati. Vrlo je jednostavno, pomislih u sebi. Gotovo isuviše jednostavno. Pa ipak, ima li bolji način od toga?”…

Ima li išta gore nego kad osjetite da vas netko hoće prevariti, pa razno raznim trikovima pravi budalu od vas… Ja sam to nekoliko puta doživjela, kada sam pustila u stan ljude koji su došli besplatno prezentirati mi neki proizvod, za koji oni misle da će mi uljepšati ili olakšati život. I onda krene prvo soft pristup; ispituje se teren da se vidi kako ću reagirati, pa ako ne reagiram očekivano, kreće se sa hard opcijom; ako ni na to ne reagiram, stvari se zahuktavaju, okružuje me se na sve moguće načine: plašenjem, ucjenjivanjem, razno-raznim upozorenjima… i tako to traje dok se ne iscrpe sve opcije ili ih ja ne izbacim van iz stana. Ako nešto želim kupiti, obično to i kupim i poštujem da mi se prezentira proizvod na način kako biste ga prezentirali da ga prodajete sami sebi. Ako je za neke stvari utvrđena cijena, onda je besmisleno pokušati iskamčiti manju cijenu, čak iako ste uspjeli niste time ustvari ništa dobili.

Kad sam krenula na TM tečaj, na uvodnom predavanju je bilo postavljeno pitanje: zašto tečaj košta? Učitelj TM-a odgovorio je da se na početku tečaj zbilja nije naplaćivao i da ljudi to jednostavno nisu znali cijeniti. Uopće nisu ozbiljno doživljavali ni tečaj ni tehniku.

To me je podsjetilo na nešto vrlo zanimljivo što se meni desilo. Bila sam jednom kod jedne vrlo posebne osobe koja nije naplaćivala svoje usluge, a onaj tko je htio, mogao je ostaviti koliko želi, ako uopće želi. Meni u tom trenutku nije trebalo ništa, ali bilo je itekako stvari koje su mi bile važne, i nakon što mi je ta vrlo posebna osoba rekla da mi ne treba ništa, ja sam odlučila ostaviti zlatnik koji sam dobila kao poklon kad sam bila mala i koji je imao popriličnu vrijednost.
Znate zašto?
Ne zato jer sam u tom trenutku bila milostiva, niti zato jer sam imala hrpetine zlatnika (taj je bio jedini) nego zato što sam znala da će mi se vratiti onoliko koliko sam spremna dati/primiti. Da bih primila, tim činom sam pokazala koliko mi je to zbilja važno.

Dakle, glavno pitanje je koliko nam je nešto zbilja važno? Ako nam je nešto toliko važno da mislimo da bez toga ne možemo, a ne šteti nikome, nema šanse da to ne dobijemo. To je zbilja tako.

Ako zbilja želimo na tečaj, onda će se okolnosti i novac od nekud stvoriti i cijena tečaja neće igrati nikakvu ulogu.
U životu najviše cijenimo stvari za koje smo se potrudili dobiti ih (na pošten način), ne oštećujući nikoga… To smatramo svojim najvećim uspjesima.
Dakle, novi moment je i pitanje: koliko zbilja nešto želimo? Želja je također energija. Od slabašne energije nema nikakva učinka.

Istina je, ustvari, da nas naš vlastiti um vesla, i da mi mislimo da je problem tamo gdje zapravo nije. ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Biti kao drugi, odnosno pripadati cjelini je na jedan način evolucijska prilagodba jer se nepripadanjem plemenu ili čoporu značajno smanjuje šansa za preživljavanje. Naša je civilizacija to dovela do apsurda a naš razvijeni um je negdje skrenuo s pravog puta. Najjači alat za to držanje u okovima programa je zapravo naša pretpostavka da svi razmišljaju kao mi. Moram to učiniti jer će u suprotnom oni koji “nešto znače” u plemenu misliti o meni kao i ja o onima koji su izvan plemena 🙂

U osnovi, pravilo pripadanja se ne kosi s pravilom autentičnosti što je ljudski um nekako previdio. Tako da se pripadanje uglavnom uvjetuje slijepim i bespogovornim praćenjem pravila. No, samo osobe koje su zadržale crtu autentičnosti čine razliku. Sva su velika djela došla od ljudi koji su se na neki način usudili pokazati svoju prirodu koja se razlikuje od prosjeka čopora.

Pitanje je što bi bilo da se Tesla, Picasso, braća Wright ili Zagorka, da ne zaboravim Mornah, Dr. Lena i Mabel nisu usudili biti autentični. Svijet nikad ne bi bio ono što je. No još je važnije pitanje koliko svijet gubi time što mi ostali nemamo hrabrosti biti autentični.

Na neki način našim hopsanjem se izdvajamo od onoga većeg “skupa” i pokazujemo jedan svoj autentični dio. Nadam se da ćemo se uspjeti suzdržati i ne napraviti čopor sa pravilima od toga nego poticati i podržavati autentičnost svakoga tko je dovoljno hrabar pokazati ju. Vrijeme je za pronalaženje ostalih dijelova, ostalih svojih vrlina i osobina koje nema nitko drugi na svijetu nego samo mi.

Dalai Lama je rekao, nemoj biti ni dobar ni loš. Budi autentičan…

– Miro Skender