Business as usual

Posted by Admin in Vaš blog

Kada uđemo u svijet Ho’oponopona, to nije samo ušetavanje u avanturu, kratku razbibrigu kojom ćemo rješavati neke privremene probleme i malo guštati u ugodnoj zabavici. To je zaseban svijet, neobičan, prepun ljepote i ugode, ali istovremeno zastrašujući, ponekad čak izaziva i sablazan! Ako otvaramo svoje Srce, idemo petljati po bravi što otvara ta vrata, dobro razmislimo što kada ih otvorimo! Možemo tamo pronaći svašta, to nam je kao nekakvo skladište u koje smo uguravali cijeli svoj život, kao polje veličanstvene Čistote na koje su s “neba” našeg života padale energetske bombe, traume, plač i tuga, gomila smeća naše neodgovornosti, nepažnje i neljubaznosti. Da… neće nam se svidjeti što ćemo tamo pronaći…

Ako mislimo spasiti što se spasiti da, predstoji nam novi put čišćenja tog prostora u Srcu, upravo ono u što smo netom ušli – Ho’oponopono!

Moramo prvenstveno shvatiti da ne možemo više insistirati na business as usual, sve kao i obično. To više nije moguće. Business as usual i ljubav ne mogu stanovati u istom prostoru, jer ako prodiremo u apstraktnu svijest kao što je Ljubav, onda više ništa nije usual, ništa nije predvidljivo, obično, svakodnevno. Ona “život je izazov” sada dobiva pravi smisao i treba je preuzeti kao amblem svakodnevnice koji nas odražava.

Ako otvorena Srca stojimo pred Univerzumom, možemo Ga primiti u Sebe, jer ako se u potpunosti predamo Ljubavi, onda se predajemo i transformaciji, spoznaji da smo Univerzum, jednako velik i neodoljiv, Beskonačan. Da bismo to učinili, valja nam konačno i definitivno otpustiti i zadnji konopac vjerovanja kojeg još uvijek držimo u grču straha i prijetnji što li će biti! Trebamo postati ideja da ništa nije istina, ništa od toga nije stvarnost, samo sloj emocionalnih otpadaka što prekriva savršeno polje našeg Srca.

Trebamo se popeti na veliku planinu, uzdići se iznad života samog, onog što smo vjerovali da je život, započeti promatrati svijet s nje, cijeli taj prostor sagledati iz ove, nove perspektive te se prepustiti toj viziji, postati jedno s njom, postati ta planina. Tako ćemo steći znanje i svijest da smo puno više nego što smo ikada slutili da postoji, vječnost i sveukupnost.

U Ljubavi nema mjesta za business as usual, odustanimo od toga! Ako se uspijemo dovoljno otvoriti, predati, prepustiti, ukloniti ćemo strah od novoga, od promjene, od transformacije, od očišćenog polja svijesti u Srcu. Vjerujmo Ljubavi, onome što istinski jesmo, dozvolimo da nas vodi, da postanemo planina, svemir, Beskonačnost!

Volim te, Hvala Ti

– Neno Lubich

Životna trka

Posted by Admin in Ostalo

Svakog se jutra u Africi probudi jedna gazela.

Ona zna da danas mora trčati brže od bilo kojeg lava inače će je lav uloviti i pojesti.

Svakog se jutra u Africi probudi i jedan lav.

On zna da danas mora trčati brže od bilo koje gazele inače neće imati za hranu.

 

I na kraju, kad se sve zbroji i oduzme, nije ni važno jesi li si lav ili gazela.

 

…kad svane zora izađi i trči!

 

Fascinirani slutnjom

Posted by Admin in Ostalo

Jednog ranog jutra, još prije svitanja, ribar je krenuo na rijeku. Hodajući obalom, osjeti nešto pod nogama, sagne se i ugleda vrećicu punu kamenčića. Podigne je i odloži svoju mrežu čekajući zoru da bi počeo svoj radni dan.
Lijeno izvadi jedan kamenčić iz vrećice i baci ga u rijeku.

Učini to još nekoliko puta i tako, jedan po jedan, baci u rijeku sve kamenčiće. Sunce je polako izlazilo i bivalo je sve svjetlije. U ribarovoj ruci bio je posljednji kamenčić i on se spremao i njega baciti u rijeku. No, pogledavši kamenčić u svjetlosti dana koji se budio, spazi da je to dragi kamen. Srce mu je skoro stalo kad ga je ugledao. Tek tada je spoznao što je učinio. Bio je u prilici svoj život proživjeti bogato, no u mraku i svom neznanju u rijeku je bacio sve što mu je bilo dano. Sve, osim tog jednog kamenčića koji mu je slučajno ostao. Da je kojim slučajem zora svanula nešto kasnije, ostao bi i bez tog posljednjeg kamenčića…

Na samom početku svi smo, bez razlike, fascinirani slutnjom da postoji i nešto drugo, nešto izvan ove “doline suza” i da je to drugo puno najsjajnijih obećanja. “Gutamo” sve što nam na tu temu dođe pod ruku, uživamo u novim otkrićima, darovima koje dobivamo, osjećajima koje nam to donosi. Mnogi su krenuli tim putem. I zastali. I vratili natrag. I odustali. Do daljnjega. Dok ne dođe njihovo vrijeme. Prije ili kasnije ta će se prva stepenica ponovno naći pred njima. Put do svjetla vodi kroz tamu i jedino u najdubljoj tami možemo uistinu pronaći i prepoznati svjetlo….

HVALA TI

– Gordana Balić

Otvorenost prema životu

Posted by Admin in Vaš blog
Postoji jedno pravilo kod joge, koje na sanskritu glasi “Ishwara pranidhanad va” ili u prijevodu, PREDANOST UZVISENOM.
Staro je to pravilo, barem par tisuca godina. Postoji ono gotovo svugdje u razlicitim civilizacijama i kulturama. Svugde su ga tumacili na razlicite ili slicne nacine. Neki su to davno protumacili kao predanost nekim bogovima-kipovima, neki nekako drugacije, pa su se svadjali tko je u pravu, nekad su vodili cak i ratove… A pravilo je jednostavno… i kratko: PREDANOST ZIVOTU ili OTVORENOST ZA ZIVOT, OTVORENOST KA ZIVOTU. Jer tek tada ga mozete istinski i dozivjeti, tek tada cete moci ostvariti i uzivati u onim dobrim potencijalima koji su vam u natalnom horoskopu i u vasim genima, a lakse cete prebroditi one lose. Jer, otvoreni ste, protocni ste, otvoreni ste za ucenje, otvoreni ste nekada pa pogrijesite i drugi pogrijese, pa tako brze naucite. To je jako bolno u pocetku, kao kad prvi put ucite voziti bicikl na 2 kotaca. Padate i to boli, ali ustajete i nastavljate dalje, i tako naucite.

Pazite jer i kada naucite, to nije kraj. To ne znaci da trebate postati pasivni i hedonisti, jer igra jos nije gotova, igra jos traje, zivot traje jos. Covjek uci dok je ziv. Naucili ste pravilo, boljelo je, ali sad je to proslost, uzitak je veliki jer sada znate, pa ne padate. Sad znate voziti bicikl! No eto, dolazi vam u susret slijedeci nivo igre. Naucili ste voziti bicikl, lijepo.. sada idete na Tour de France! To je slijedeci izazov… sad trebate uciti nova pravila novog nivoa igre, vaze i stara koja ste naucili, mozda neka ne (pa niste vise djeca), ali sada ima puno novog. Nemojte bjezati, mozete se otimati koliko god zelite, no opet cete nakon nekoliko mjeseci ili godina (zavisi kako tko) shvatiti kako igru trebate nastaviti. Ili ako ste “toliko tvrdoglavi” pa odlucite da spavate ili da tugujete do kraja igre, do kraja zivota.

Sto se ovog nivoa tice, gledali ste sigurno bar jednom Tour de France na TV. Tamo su vozaci male tezine, laki bicikli, lake kacige, bez dodatne opreme. Tako ce postici najbolju brzinu, jer nema nepotrebnog tereta. Ono sto im treba dobiju usput od svojih, od svoje ekipe. Pa, vjerovatno je tako i u zivotu, ako je covjek otvoren ka zivotu, zivot mu u svakom trenutku da ono sto mu treba, a takodje oslobodi onoga sto mu ne treba. Jer, svemir je uvijek u harmoniji. Ako covjek nije otvoren, onda ne moze primiti ono sto treba, a ne moze se ni rjesiti onoga sto ne treba. Ljudi se nekad drze za svoj teret, za svoje lazne potrebe, postali su im tako drage pa ih vuku, ubjedili su sebe da tako mora biti. A ne mora. To nije po pravilima Tour de France-a… dobro, nije ni protiv pravila… nosite ga vi i dalje, ali sami ste krivi sto tako sporo idete kroz zivot, a jos biste se mogli i razboliti.

Ima jos mnogo stvari koje se mogu reci na ovu temu…no ovaj put toliko…
Igrajuci OTVORENO i FER igru zivota, ucite i uciti cete i sami…

Jos nesto, kada sretnete nekoga tko ne zna pravila…objasnite mu ih, pa cak i ako igra protiv vas. Jer igra je igra, a cilj svake igre je da bude zabavna.
Tko zna, mozda bas on/ona zna nesto sto vi ne znate, pa i vi nesto naucite, a mozda cak i postanete suigraci.

♥ Hvala Vam ♥ Volim Vas ♥

 

– Saso Dimitrievski

Poput cirkuskog slona

Posted by Admin in Ostalo

“Kada sam bio dijete, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila novčićem, neuobičajena kombinacija veličine i snage…Ali nakon nastupa i neposredno prije dolaska na pozornicu, slon je uvijek bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu. Osim toga , kolac je bio malen komadić drva jedva nekoliko centimetara u zemlji. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životnja koja je u stanju iščupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi lanca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži ? Zašto ne pobjegne ?
Netko mi je od odraslih objasnio da je to zato jer je slon bio istreniran. Postavio sam pitanje : ‘Ako je istreniran, zašto su ga vezali? ‘Ne  sjećam se da sam dobio smislen odgovor.

Prije nekoliko godina sam otkrio, da je netko na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor :
Cirkuski slon ne bježi zato što je za sličan kolac vezan još od kada je bio malen.
Siguran sam da se malen slonić, trudio i mučio da se oslobodi, i unatoč svojim naporima nije u tome uspio, jer je kolac tada bio prečvrst za njega.
Zamislio sam ga kako je svakog dana pokušavao, i potom bi iscrpljen zaspao, sve dok jednog, za njegov život užasnog dana, nije prihvatio nemoć i prepustio se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu, ne bježi jer misli da ne može.
Najgore je što nikada više nije ozbiljno preispitao to sjećanje…
Nikada, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu…
Tako ti je to,… Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu. Živimo misleći da ‘ne možemo’ učiniti gomilu stvari jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli.Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći.
Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.
Kad povremeno osjetimo verige i čujemo zveckanje lanaca, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo:
Ne mogu i nikad neću ni moći.
Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem… Svim srcem!”

Cijeli svijet u meni

Posted by Admin in lskustva

Ajde da ja napišem nešto lijepo… 🙂

Neki dan mi je bio baš onaj od dana kad ste sretni “bez razloga”. Navečer dođem ja u svoju omiljenu birtiju i tamo sjede gazda, jedan poznanik i prekrasan zlatni retriver. Budući da inače obožavam životinje odmah sam se sagnula do njega i podragala ga (cijelo vrijeme čistim u sebi). Dok sam ga tako dragala, pesek me gledao u oči.
Budući da znam da vlasnici pasa baš ne vole da im se pesek dira, jer nisu sigurni kako bi pesek mogao reagirati, pustim ga i sjednem nasuprot njih.
Nisam mogla skinuti pogled s njega, a ni on s mene (pesek, ne gazda 😀 ) i ja i dalje u sebi vrtim: volim te, volim te, hvala ti. I u jednom trenu dok smo se tako gledali ne trepćući, kao da sam čula glasić u glavi: Pa ti si tu!! Ti znaš!!

Nasmijala sam se u sebi i rekla: Da, tu sam. S tobom.
A pesek je unatoč naredbi gazde da se ne miče ipak došao k meni, sjeo pred mene tako da ga mogu podragati i dalje ne skidajući pogled s mene.

Poseban osjećaj kad osjetiš sebe u nekome i nekog u sebi… Osjećala sam cijeli svijet u sebi, srce toliko veliko i puno ljubavi. ♥ ♥ ♥ ♥

– Anita Migles

Svjedočanstva

Posted by Admin in lskustva

Evo nekoliko iskustava “iz prve ruke”… Mala, a toliko znače!

1. priča:

Jutros sam išla u nabavku kamena za moje radove. I mislim se, ok… kratka sam s novcima… ili ne, neeeee… nisi kratka ni s čim – uči me HO! I tako ja hopsam…
Padnu mi na pamet samo dva dućana. Uđem u prvi i žena me provede okolo i navede cijene… da ti mozak stane! A ja hopsam… I onda ona mene pita: Za što vam je to? Rekla sam joj- za slike.

Tada me odvela i pokazala neke kamene pločice podne koje su baš tih dimenzija (30×30 x 1cm debljine) i kaže – cijena ovih vam je 50 kn/kom. A ako bismo vam ispilali od ove malo kvalitetnije i deblje ploče bilo bi vam 90 kn/kom.
I uzmem ja tu kvalitetniju za 90 kn. Krenem dalje kući. I na putu do kuće mi sine… ma bit će mi malo ta jedna za početak… trebam dvije, i trebam lovu za drugu pločicu… ah… al nema veze, sada ću ići u onaj drugi dućan pa ću usporediti cijene…S ceste uđem autom u dvor, na dvoru nađem vlasnika radione. Otvorim vrata, i s vrata upitam: Crni kamen… bla bla bla…. Kad on će meni: Evo vam broj – javite se kroz dan i dođite pokupit to.
???? Ama neee, samo pitam cijenu, da znam!!
Ma to vam neću naplatiti… samo vi dođite! – veselo će on meni… a ja još veselije njemu, a i Bogu: Hvala ,hvala,hvala, hvala….

Još jednom razbijena iluzija da mi za nešto dobiti, treba dati nešto materijalno…
Sve što treba dati jest ljubav i zahvalnost… ♥

2. priča:
Moja prija je prekardašila račun za mobitel, pa kako bi izbjegla neugodnu raspravu sa svojima doma, žena je uplatila avansno razliku kako bi joj račun bio umanjen za taj iznos i kako bi došao normalan kao i uvijek. No uplatila je zadnji dan mjeseca! I kad je zvala operatera, taj joj kaže: Ne, žao mi je… uplata vam nije prošla, i vidim račun vam je formiran i bit će poslan ovakav, jer se sada to ne može mijenjati…

Žena je svisnula… ali i hopsala stalno, pripremajući se i čisteći sebe kako bi u datoj raspravi uspjela zadržati mir… 
Kad li čuda!! Ne da je samo očistila sebe i postigla mir, nego je račun ipak stigao normalan! 😀 😀

Genijalno…
3. priča:
Surađivala sam s jednom aktivisticom iz Zadra na organizaciji jedne tribine vezane uz pitanja referenduma i neposredne demokracije. Ta žena i ja se nismo upoznale nikada niti čak postale “prijateljice” na faceu, iako radimo pri istoj grupi i u istim projektima… 

Nakon tribine, ja ženi pošaljem zahtjev. Ona ga prihvati i pregleda mi slike i pošalje mi u inbox komentar da joj se jako sviđaju. Malo smo pričale, i ja sam rekla kako sam amater itd itd… 

I ona me pita: A jeste li ikada imali svoju izložbu u Zadru? 
Ja njoj: Nisam nikada imala izložbu! hahahah
E, to ćemo morati ispraviti! – kaže ona.

OK! Trebat će mi jedno mjesec dana stalnog rada da napripravim još slika… mislila sam se…
Uglavnom: žena kojoj umjetnost ni organiziranje izložbi nije posao, nego to radi tu i tamo prijateljima, pronašla je prostor… malu galeriju koja se – pazi ovo: otvara tek za jedno mjesec dana ?! 😀

I, eto… hopsam hopsam i sve se slaže na zadovoljstvo svih… ♥♥
Anita Barišić
Nastavak 1. priče, 13.10.2012.g.:
Što se jutros dogodilo! Išla sam po tu besplatnu pločicu kamena prekjučer… pa jučer… pa nikako da je čovjek ispila…. I jutros krenem ali! Mislim se… ok … ovo traži jos nešto od mene?! Što bi to moglo biti… Pa krenem logikom da ako čovjek radi nadgrobne ploče – mooooožda da mu ponesem koji svoj rad… i ponesem jutros RuŽu koju sam radila…. I pogodite što? ODUŠEVLJEN JE I ŽELI SURADNJU! On je naime ostao bez osobe koja mu radi slike na spomenicima, a stalno zaprima narudžbe za te stvari!!! heart heart heart 

DOBIH POSAOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOOO <3<3<3<3<3<3

Životna paleta

Posted by Admin in Vaš blog

Dok pijem jutarnji čaj…

Znate onu priču o čovjeku čiji je ruksak bio pretrpan problemima… pa se s njim na leđima uputio kod Boga. Malo će se žaliti… kako mu je ruksak težak… kako sadržaj baš nije po njegovom ukusu…
Kad je stigao, vidio je da nije sam… da ima još ljudi sa istim problemom kao što je njegov. Kad se Bog pojavio zamolio je sve prisutne da odlože svoje ruksake na drugi kraj prostorije. Nakon što su to učinili na hrpi se našlo brdo različitih ruksaka, s raznoraznim sadržajima.
Zatim je Bog rekao: neka sad svatko uzme ruksak koji želi!… U tišini svatko se uputio po svoj ruksak…

Prije nekoliko godina pročitala sam članak o ženi koja je bila teško bolesna… muž ju je ostavio i njihovo petero djece, od kojih je jedno teško bolesno, a jedno dijete sa posebnim potrebama. Novaca nigdje…
Bez obzira na sve na kraju intervjua su je pitali – što ima za reći… Rekla je: Znate, bez obzira na sve, ovo je moj život i ja ga volim.

Životna paleta (izbor boja) nekih ljudi je vrlo tamna… O samom izboru palete ne ovisi kvaliteta slike. I kad imamo na raspolaganju sve moguće boje ovog svijeta mi možemo naslikati lošu sliku, a netko sa tri boje u stanju je naslikati remek djelo. Ajmo vidjeti s čim raspolažemo… ajmo s tim što imamo pokušati naslikati najbolju moguću sliku… Rezultat nije toliko važan koliko je važno iskustvo, jer već u slijedećoj sekundi možemo uzeti novo platno i krenuti iz početka ♥ ♥ ♥

– Daniela Pal Bučan

Vrijeme Ljubavi

Posted by Admin in lskustva

Ovo je vrijeme Ljubavi KONAČNO.

U dubini svoga bića sam procvjetala.
Na sve strane, sada, dešava se ljubav koju sam uvijek živjela…. ali ne osjećam se više sama i slaba.
Snaga ljubavi je nježna, a snazžna, kao snaga vode koja potjera krhki listić kroz beton. Predivan je osjećaj slobodno voljeti… voljeti sve… voljeti ljude, voljeti biljke, životinje, zidove, namještaj, sve osjećaje i situacije.

Dobro i loše, konačno, imaju istu kapu na kojoj piše LJUBAV.
Rođenje i život su, napokon, dobili smisao i svrhu.
Dijelim s vama svoje oduševljenje i sreću jer najzad živim iz dijela sebe, koji je bio zapostavljen i zbunjen – sa sviješću da je jedini vrijedan…..
VOOOOOLIIIIIMMM VAAAAAASS PUUUUNOOOO……VOLIM SVEEEEE
Tanja Todorović