Živjeli su na svijetu obični muž i žena. Zvali su ženu Jelena, a muža Ivan. Vrativši se muž s posla u fotelju ispred televizora je sjeo i novine čitao. Žena njegova Jelena večeru je gotovila. Davala je mužu večeru i brundala da po kući on ništa pametno ne radi, novaca malo zarađuje… Ivana je živciralo gunđanje ženino.
Ali joj grubošću nije odgovarao, samo je mislio u sebi: “Aljkavuša prljava, a još mi i prijeti. Kad sam se oženio potpuno je drugačija bila – lijepa i nježna”. Jednom kada je gunđava žena zahtijevala da Ivan smeće iznese, on se preko volje odvojio od televizora i krenuo u dvorište. Vraćajući se zaustavi se kod vrata kuće i misleno se obrati Bogu:
– Bože moj, Bože moj! Neskladan mi je život postao. Zar ću cijeli život svoj izgubiti s takvom ženom brundavom i ružnom? Pa, to nije život već mučenje najobičnije.
Iznenada, začu Ivan tihi glas Božji:
– Nevolji tvojoj, sine Moj, da pomognem mogao bih: prekrasnu boginju tebi za ženu dati, ali ako susjedi promjene iznenadne u sudbini tvojoj ugledaju u nedoumicu će veliku doći. Učinit ćemo ovako: tvoju ženu Ja ću postupno mijenjati unoseći u nju duh boginje i poboljšavajući njezin izgled. Samo zapamti ako želiš živjeti s boginjom, život i tvoj dostojan boginje postati mora.
– Hvala Ti Bože. Život svoj bilo koji muškarac zarad boginje može izmijeniti. Reci mi samo – promjene kada ćeš započeti s mojom ženom da tvoriš?
– Odmah, upravo sada. I sa svakom minutom nju ću na bolje mijenjati.
Uđe u svoj dom Ivan, sjede u naslonjač, uze novine i televizor ponovo uključi. Samo ne čita mu se, ne gleda film. Ne može izdržati da ne poviri – da li se barem malkice mijenja njegova žena? Ustade, otvori vrata kuhinje, ramenom se nasloni na okvir vrata i poče pažljivo zagledati u svoju ženu. Leđima je bila okrenuta i posuđe je prala. Jelena odjednom osjeti pogled i okrenu se prema vratima. Pogledi im se susretoše. Ivan je gledao ženu i razmišljao: “Ne, promjene se nikakve na mojoj ženi ne događaju”. Jelena, ugledavši neobično pažljjiv pogled muža ništa ne shvaćajući odjednom frizuru popravi, laganim rumenilom buknuše obrazi kada upita:
– Što me, Ivane, tako promatraš pažljivo? Muž nije smislio što bi rekao doveden u nepriliku te iznenada izgovori:
– Tebi suđe, možda da pomognem prati? Pomislio sam iz nekog razloga, da…
– Suđe? Meni da pomogneš? – tiho upita zapanjena žena, skidajući isprljanu pregaču – pa, već sam sve oprala. “Nevjerojatno, kako se naočigled mijenja ona” – Ivan pomisli – proljepšala se odjednom”.
I poče posuđe da briše. Drugog dana nakon posla s nestrpljenjem je kući žurio Ivan. Oh, jedva je čekao da pogleda kako postepeno u boginju preobražavaju njegovu gunđavu ženu. “A što ako je već boginje mnogo u njoj? A ja, kao i prije, ništa se nisam promijenio. Za svaki slučaj kupit ću nekoliko cvjetova da se ne osramotim pred boginjom”. Otvoriše se kućna vrata i izgubi se začuđeni Ivan. Pred njim je Jelena stajala u haljini za izlazak, onoj koju joj je kupio prije godinu dana. Frizura uredna i traka u kosi. Zbunjen, nespretno pruži cvijeće ne skidajući pogled s Jelene. Ona uze cvijeće i uzdahnu spustivši pogled, zarumeni se.
“Oh, kako su prelijepe u boginje trepavice! Kako je krotka njena narav! Kako je neobična njena unutarnja ljepota i vanjski izgled!” Uzdahnu sad Ivan ugledavši sto svečano postavljen s divnim priborom iz servisa, dvije čaše kristalne i dvije svijeće su gorjele na stolu. A hrana je mirisima božanskim privlačila. Kada je za sto sjeo preko puta njega je žena Jelena također sjela ali odjednom skoči govoreći: Oprosti mi, televizor sam za tebe uključiti zaboravila, a evo i novine sam ti kupila.
– Ne treba mi televizor, a ni novine mi se ne čitaju, stalno je jedno te isto u njima – Ivan odgovori iskreno – bolje mi ispričaj kako bi dan subotnji, sutrašnji željela provesti? Zapanjena Jelena uzvrati pitanjem:
– A ti?
– Ma, dvije karte sam nam za kazalište za svaki slučaj kupio. A preko dana bi možda, ako se slažeš, mogli prošetati? Ako nam se u kazalište bude išlo moramo do trgovine otići i haljinu tebi dostojnu kupiti. Umalo ne izlanu Ivan zavjetne riječi: “haljinu, dostojnu boginje”, zbuni se, baci pogled na nju i ponovo uzdahnu. Pred njim je za stolom sjedila boginja. Lice njeno je sjajilo srećom, a oči blistale. Osmijeh je skriveni, pomalo upitan bio.
– O Bože, kako je prekrasna boginja! A ako se proljepšava sa svakim danom ona, da li ću uzmoći da dostojan budem boginje? Pomisli Ivan i iznenada kao munja prostrijeli ga misao: “Moram uspeti! Uspeti, dok je boginja pokraj mene. Treba je pitati i zamoliti da dijete moje rodi. Dijete će biti moje i najdivnije boginje”.
– O čemu si se zamislio Ivane ili uznemirenost vidim na tvom licu? – Jelena upita muža.
A on je sjedio uzrujano, ne znajući kako da kaže o potajnom. Šala li je moliti dijete od boginje?! Takav dar mu Bog nije obećao. Nije znao, kako bi rekao, ustade, stolnjak čupkajući, te izusti crveneći:
– Ne znam… Mogu li… Reći… Htio sam… Davno… Da, želim dijete s tobom, prekrasna boginjo.
Ona, Jelena, Ivanu-mužu priđe. Iz očiju ispunjenih ljubavlju suza sreće niz obraz rumeni kliznu. Na rame je Ivanu ruku položila i dahom vrelim ga oprljila.
“Ah, noć je bila! Oh, ovo jutro! Ovaj dan! O, kako je prekrasan život s boginjom!” – mislio je Ivan, drugog unuka za šetnju oblačeći.
– Tomislav Tomasić
Opisuje se često šok kao pokretač Buđenja, pokušaji naše prilagodbe novom nepoznatom stanju kaosa kada skužimo da smo izgubili kontrolu, odnosno, da je nismo nikada ni imali, pa onda lijevo ili desno – nastavak Buđenja kroz odgovor na Pitanje ili depresija!
Ho'oponopono Tehnika 