Shvatiš da zaslužuješ da budeš tretiran/a sa ljubavlju, pažnjom i poštovanjem. I dopustiš dodir samo ljubavniku/ci koja/i će uveličati slavu ljubavi. I naučiš da je tvoje telo stvarno tvoj hram. Da je ono tvoj najbliži kontakt sa Univerzumom. I počneš da ga paziš i tretiraš sa poštovanjem. Počneš da se zdravo hraniš, da vežbaš i uzimaš više tečnosti. Naučiš da umor umanjuje duh i stvara sumnje i strah, pa dopustiš sebi više odmora i šetnje i vremena u prirodi. I kao što telu treba hrana, tako duši treba radosti i smeha. Jer radost je naša prava priroda.

– Tanja Jacović

(http://joga.rs/joga-meditacija/skola-budjenja-jogija-fabijana/248-uvod-u-skolu-budjenja)

Jedna lijepa priča s Britanskog otoka…naravno ljubavna 🙂
Lijepa Jeanette prošetala se puteljkom niz livadu, a biješe sunčano nedjeljno prijepodne, i sve je izlegalo jednostavno, pitomo, svakidašnje. Puteljkom prema njoj išao je mladić. Oni se susretoše, pogledaše i zaljubiše jedno u drugo: opet nešto sasvim jednostavno, malo manje svakodnevno, ali u granicama ljudskih čudesa. Na rastanku, mladić otkriva djevojci da je svijet daleko veći i mračniji no što je to izgledalo na početku puteljka. Njega drži zarobljena kraljica vila, on joj služi i ne može se oteti vlasti koju ona ima nad njim. Spasila bi ga samo ljubav dovoljno hrabra da podnese sva priviđanja i sve zlopogode koje će izazvati njegov lik.
Podrobnije, djevojka treba u ponoć stati na to i to raskršće, opisati oko sebe zaštitni krug, i pričekati dok ne čuje topot kraljičine divlje družbe. Kraljica će projezditi tim putem. Djevojka tada neka pozove ime svog mladića, neka ga zakune svojom ljubavlju, i on će se oteti iz družine i uletjeti u djevojičin krug. Djevojka tad neka ga čvrsto zagrli i drži priljubljena uza se. Kraljica će nastojati da ga povrati među svoje, ali kako kraljica ne smije prijeći čarobni obruč, ona će izvana izazvati najstrašnije tlapnje za one koji stoje u krugu. Djevojci će se učiniti da drži u rukama dlakavo čudovište, užareno željezo, strašilo-sve su to čini i opčine kojima će kraljica nastojati da je prestraši, pa da ga ona odgurne od sebe. Istraje li, spasit će ga. Ne istraje li, njoj neće biti ništa, ali on će to platiti velikim mukama.

“Stigao sam na adresu i zatrubio. Nakon nekoliko minuta čekanja, ponovno sam zatrubio. Kako mi je to bila zadnja vožnja u smjeni, pomislio sam kako bih mogao otići, ali sam parkirao auto, izašao iz njega, došao do vrata i pozvonio. “Samo trenutak!”, čuo sam krhak, starački glas. Čuo sam kako se nešto vuče po podu.

Nakon poduže pauze vrata su se konačno otvorila. Preda mnom je stajala malena žena od oko devedeset godina. Nosila je haljinu s printom i kapu s tilom, baš kao da je izašla iz nekog filma iz “40. godina. Pored nje se nalazila najlonska vrećica. Stan je izgledao kao da već godinama niko u njemu nije živio. Sav je namještaj bio prekriven plahtama.

Nije bilo satova na zidu, nikakvih šalica ili drugih stvari na stolićima. U kutu je bila kartonska kutija u kojoj su se nalazile fotografije i stakleni predmeti. “Možete li ponijeti moju vrećicu do auta?”, upitala me. Odnio sam vrećicu u auto i vratio se da joj pomognem da i ona dođe do auta. Uhvatila me za ruku i polako smo hodali do auta.

Stalno mi se zahvaljivala na ljubaznosti. “Nema na čemu”, odgovorio sam, “Samo se prema svojim putnicima ponašam onako kako bih želio da se ljudi ponašaju prema mojoj majci”. “Ti si tako dobar mladić”, kazala mi je.

Kad smo došli u auto, rekla mi je adresu i pitala bi li je mogao provozati kroz grad. “Nije to baš najkraći put”, kazao sam joj. “Meni se nikud ne žuri, idem u starački dom”, kazala je.

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj se zacaklile. “Nemam više nikoga od obitelji”, blago je nastavila. “Doktor je kazao da mi ne ostaje dugo vremena”. Polako sam se nagnuo i isključio taksimetar.

“Kojim se putem želite voziti?”, pitao sam ju. Sljedeća smo dva sata proveli vozeći se kroz grad. Pokazala mi je zgradu u kojoj je nekada radila. Vozili smo se kroz susjedstvo gdje su ona i njen muž živjeli, kad su se tek vjenčali. Prošli smo i pokraj skladišta namještaja, koji je nekad bio plesna dvorana u koju je, kao djevojka, išla na ples.

Katkad bi me zamolila da stanem ispred neke zgrade ili ugla i sjedila bi gledajući u mračnu daljinu, bez riječi. Nakon što je prva zraka sunca obasjala horizont, najednom mi je kazala kako je umorna i da krenemo. U tišini smo se vozili do adrese, koju mi je dala. Bila je to niska zgrada, s prilazom ispred trijema.

Dvoje je starijih ljudi izašlo van čim smo stigli. Bili su to njeni skrbnici, koji su pazili na svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Iz prtljažnika sam izvadio njenu vrećicu i odnio je do vrata. “Koliko vam dugujem?”, upitala me, hvatajući se za torbicu. “Ništa”, kazao sam. “Ali od nečega morate živjeti”, odgovorila mi je. “Ima i drugih putnika”, kazao sam joj.

Gotovo bez imalo razmišljanja sagnuo sam se i zagrlio ju. Čvrsto se primila za mene. “Usrećili ste staricu na trenutak. Hvala vam”, kazala mi je. Stisnuo sam joj ruku i otišao. Iza mene su se zatvorila vrata. Zvučalo je kao da se zatvara život.

U toj smjeni nisam pokupio niti jednoga drugog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. Ostatak dana jedva sam mogao pričati. Što da je po staricu došao ljuti vozač ili neki koji je nestrpljiv da čim prije završi smjenu? Šta da sam odbio tu vožnju ili otišao nakon što sam zatrubio prvi puta? S druge strane, mislim da nikad u životu nisam napravio važniju stvar.”

Kad bismo znali to što ne znamo, mi bismo voljeli to što nam se događa.
– Sufijska mudrost

Da li misliš da na tvom putu nepotrebno stoji jedan,kamen, koji te smeta ili ti predstavlja prepreku u bilo kojem obliku? On može izgledati strašno velik ili jako malen, ali, vjeruj, tamo gdje leži – tamo i mora biti. On nije tamo da bi te ometao na tvom životnom putu, ili te obeshrabrio, oduzeo ti snagu.

Naravno, lako je sad meni pametovati ovdje, ali eto ne da mi vrag mira, pa idem pokušati:-) Mislim da je problem u pretjeranom fokusu nad tom osobom, našem upornom insistiranju na njenoj prisutnosti u našem životu. Naravno, pri tome ne mislim na fizičku prisutnost, jer na to nije uvijek moguće utjecati, nego na prisutnost emocionalne pažnje prema njoj što nas stalno okupira. Ako zadržavamo tu pažnju, onda hranimo emociju koja je ostala “stuck”, zapela u našim odnosima zauvijek kao neki nevidljivi pipak što nas iscrpljuje, isisava život iz nas! To vam je kao da ja i ta osoba govorimo jedno drugom svaki dan dobar dan, a u nama kuva uzavrela voda; dva emocionalna čudovišta što su narasla golema razmjenjuju energetsku vatru iznad naših glava:-) U takvom okruženju, netrepljivost se bilda u nedogled, raste sve veća i veća, više ne vidimo ništa nego nju kroz filter te osobe. Nije to do nas, ne možemo si pomoći, to je jače od nas, film što se vrti, kod što se odvija. No, možemo preuzeti odgovornost (opet ta dosadna odgovornost:-))

Mislim da trebamo učiniti (drastičan) odmak iz te situacije, prebaciti fokus pažnje na nešto drugo, u kontri! Ako je voda vruća ići ćemo je hladiti drugom, hladnom vodom, nikako dolijevati vruću! Po mom iskustvu, trebamo se okrenuti suprotnosti, a to je Ljubav! Znam da je ovo apstraktno, što dovraga znači okrenuti se Ljubavi?:-) Dakle od sada pa nadalje, 100% naše pažnje, namjere, volje, svaki pokret, udah, izdah se može učiniti u ime i za Ljubav. Treba shvatiti da je to projekt, nikako hir, ili mali zadačić, nego planina od posla, jer mi trebamo poništiti kompletnu osobnu povijest, sve ono što nas je gradilo, oblikovalo i stvaralo takve energetske stringove sa tim osobama (sjećanje, program kako kaže Karmen). To je u nas ugrađeno po difoltu, sve u životu što poznajemo, dobro jutro, dobar dan, laku noć! E sad, nama je zadatak razoriti tu golemu utvrdu od kamena, odvratno debelih zidova! Pitanje je sad da li ćemo rušiti kamen po kamen ili ćemo naručiti onaj stroj sa kuglom što mlati, to zavisi od situacije do situacije (potrebna je strategija), ali model projekta ne smije izostati.

Ne znam kako bih to objasnio drugačije, ali da bih učinio ovaj obrat, morao sam zaustaviti sve procese koje sam do tada radio i bio, te započeti sa svim mogućim instrumentima koji su mi tada dolazili (i gle čuda, stalno dolaze kada ih tražite:-). Budio sam se u 4 sata ujutro, radio prakse vezivanja s Ljubavlju, premda nisam razumio što je to, o čemu se tu radi! Započeo sam sa fizičkim vježbama joge na način da bi pri svakom istezanju tijela zamišljao taj mišić kako se prožima Ljubavlju, kako ga volim, kako je sve što imam! Meditacije u kojima sam molio Izvor da mi pokaže Ljubav, mjesecima, godinama, primao, prihvaćao, učio, osluškivao! Prakse disanja gdje sam doslovno odbacio prateća pojašnjenja o prani i drugim blagom koja se tu dešavaju, i umjesto toga uključivao udisaje Ljubavi, mada nisam mogao ni zamisliti što to opće o znači:-)

Želim reći da se tu stvarno radi o planini i nije lako! Moja iskustva govore da zaista treba postati Ratnikom jer je riječ o potpunoj transformaciji u nešto posve drugo, jer do tada nismo poznavali drugih emocija osim programiranih. Predanost je akcija, konkretan rad, fizičko-psihološka gromada koju treba pokrenuti snažnom voljom i željom za promjenom. Jedini način za istinski Oprostiti jest totalno zasićenje s Ljubavlju, ono bez treptaja, stanje svijesti u kojem vlada potpuna nezainteresiranost za bilo kakvu drugu emociju osim Predanosti Sebstvu, PUL-u. Ako je agresija utvrda, onda je Ljubav sve ostalo što prožima prostor među stijenama njenih zidova i može ju razoriti s lakoćom, ako to zaista želimo! Sjećanje na pakao što su nam te osobe učinile postaju tek ostaci te tvorevine razasuti po tlu, mrtve, prazne ljuske po kojim gazimo bez problema! Nećemo uspjeti bez ovoga, bojim se.

– Neno Lubić