Kako nastaju zločesti ljudi?

ač– Mama, kako nastaju zločesti ljudi?
– Pa ne znam, mislim da je to splet nesretnih okolnosti.
– Kako to misliš?
– Pa mislim da, kad npr. vrlo nesretni ljudi odgajaju dijete, da se nesvjesno možda lijepo ne ponašaju prema djetetu, pa se nešto od tog ružnog ponašanja prelazi na dijete…
– A zašto su oni nesretni?
– Oni su nesretni jer su njihovi roditelji bili nesretni…
– Pa čekaj, onda tu u stvari nitko nije kriv!
– Pa i nije – sve to zajedno je u stvari splet nesretnih okolnosti.
– Mama, a znaš li ti da dijete ponekad može krivo protumačiti ono što mu roditelj govori?
– Znam. Nesporazumi su uvijek mogući, zato je dobro razjasniti ono što se može razjasniti, a i mislim da dijete osjeti kad roditelj ima dobru namjeru.
– Da.

Ne znam jesam li o tome već pisala (ima li išta o čemu već nisam pisala?) pa se ispričavam ako ponovim neku priču – bit će svakako u novom kontekstu.
Dakle u knjizi (ne znam više kojoj) autor opisuje jedan zanimljiv slučaj iz svog života. Nakon što je intenzivno proveo jedno vrijeme u ilegali meditirajući neku zen meditaciju, napokon je prošetao gradom i naletio na skupinu huligana. Iz nekog razloga su se odmah okomili na njega – fizički. Kako baš i nije imao neke šanse protiv čitave grupe u jednom trenutku se prepustio sadašnjosti. Ono što mu je bilo interesantno jest da je Mir koji je imao prije nemilog susreta i dalje bio prisutan, iako situacija u kojoj se nalazio nije niti malo bila idilična.
Uglavnom, tukli su ga, šutirali i sl. A onda su se odjednom međusobno posvađali oko toga tko će ga mlatiti pa su se na kraju međusobno potukli, a autor je neprimjetno odšetao.

Zanimljiv je to primjer. Jer, programi pored Inspiracije nemaju nikakve šanse. Možemo biti u jednom ili u drugom stanju. Programi imaju svoju logiku, ali su ustvari vrlo nelogični… osjećate da vam ništa nije jasno (tko, zašto i kako?).
S Inspiracijom je pak drugačije – nema pitanja, jer su suvišna. Sve je jasno i kad ništa nije jasno.
Kad hopsamo mi na neki način izlazimo iz gužve poput autora iz spomenutog slučaja. Možda nas zahvati po koja šamarčina ili udarac u nogu, ali u svakom slučaju bolje prođemo nego što bismo prošli da ne hopsamo (ili koristimo neku drugu tehniku).

U stvari, teško je odgovarati na pitanja osmogodišnjeg djeteta ako znate da odgovori mogu dolaziti iz programa. A djeca kuže kad nešto ne ‘štima’ i zato radi njih, radi nas samih, radi naših roditelja i njihovih roditelja: Hvala, Hvala, Hvala, Volim te, Volim te, Volim te…

– Dani Ella

Čudo, čudence…

ačČudo, čudence.. 1+. Više im ne znam broj. Svako proslavim i okupam bujicama smijeha i suza. I dalje uporno čistim, svaki dan 24-7.

Ovaj put sam bila bez očekivanja (ali stvarno), već sam se odlučila za jednu ne baš privlačnu opciju koja je bila izvediva. Na „problem“ sam zaboravila.
I onda, u tijeku riješavanja problema koji sam imala, riješio se i taj problem. Na iznenađujuć, fin i elegantan način. Vidjela sam rješenje i gledala ga bez riječi, pomisao „ja bih to htjela svim srcem“ se nije formirala u mom umu, samo sam bila zapanjena pred ljepotom za koju sam bila sigurna da je ne mogu imati. Ko Pepeljuga, samo što ja nisam plakala, nego sam odustala od bala. 

Ma sad ću staviti i tijaru, da ga j.., staviti ću je. 

Problem je postojao. Postojala je moja namjera da ga riješim. Nisam radila dramu, nisam razmišljala o tome. Misli su uvjerenja, a mi smo ih skloni taložiti, hraniti ih novima, davati im našu energiju, biti u otporu. Otpor je blokirana energija, stagnacija. Kada otpustimo, više nismo u otporu i tek tada dopuštamo energiji da se mijenja i da unosi promjene u naš život.
Volim te i hvala ti zapošljavaju um, prekidaju tok misli koji radi gore naveden kuršlus, a ujedno čiste uvjerenja i čine nas protočnijima. Ja to vidim kao tunel koji našu dušu, našu pravu prirodu, Sebstvo povezuje s Božanskom energijom. Tunel nikada ne nestaje, put kroz njega uvijek postoji, naša je odluka hoćemo li zatrpavati tunel smećem toliko da postane mračan ili ćemo puštati svjetlost, redovito čisteći tunel. Svakodnevno preuzimamo novo smeće, ponekad mislimo da to smeće pripada nama, ponekad ga smatramo našom pravom prirodom.

Zato je potrebno stalno čistiti, za ono što smo preuzeli, za ono što preuzimamo i za ono što ćemo preuzeti. Kada očistimo malen, sićušan dio našeg tunela, svjetlost koja se probije osvjetli nas do kosti i sjeti naše prave prirode.
Ho oponopono hvala ti! 

– Petra Varšić

McDonald’s pristup životu

iDr. Hew Len je istaknuo da Ho’oponopono nije lak. On zahtijeva posvećenost. „To nije Mc’Donald’s pristup životu,“ rekao je.
„To nije prozor na prodavaonici brze hrane gdje odmah dobijete to što ste naručili. Bog nije osoba koja prima narudžbe. Morate se stalno fokusirati na čišćenje, čišćenje, čišćenje.“
– Nulte granice

Prije i poslije

ačPrije jedno mjesec i pol stigla sam na more i zatekla u stanu odlomljenu grančicu ove biljke sa fotografije. Napisala sam tekst o zahvalnosti, jer sam bila sretna što biljčica ne samo da nije uvenula nego je pustila korijenje i procvala nakon što sam je iz mračnog hodnika prebacila na prozor da gleda u more i upija sunčevu svjetlost.
Nedugo nakon toga sam je i presadila. Cijelo ljeto me je uveseljavala svojim prisustvom. Svako malo bi se pojavio neki novi cvijet – tako da ih je u ovom relativno kratkom vremenu bilo jedno desetak. Biljku sam nazvala Hooponopono i Hooponopono ovih dana će sa mnom natrag u Zagreb.

Vidljivo je da je biljka u ova skoro dva mjeseca znatno napredovala. Osim što sam joj se divila i zalijevala je, ništa drugo nisam radila (hopsanje i meditiranje se podrazumjeva).
Ustvari ova biljčica je dobar primjer što se ustvari dešava dok hopsamo, dok radimo na sebi…
– Nije potreban nikakav poseban napor… lakoća je poželjna.
– Nisu potrebna nikakva očekivanja… napredak je već uračunat u samu prirodu našeg postojanja.
– Rezultati su tu i kad nam se čini da ih nema – jer ništa nije statično, dinamičnost je prisutna u svakoj sekundi, ako tu prirodnu dinamičnost prati hopsanje (čišćenje) nešto se sigurno očisti iz sekunde u sekundu.
– Nema zabune – sve što doživljavam nalazi se u meni – nema straha da ću čistiti za nekoga drugoga.

Kad dišem nisam baš svjesna svakog udisaja i izdisaja. Kad hopsam nisam fokusirana na to da cijeli dan ponavljam Volim te – hopsanje mi je normalno kao i disanje. Hopsanje je postalo primarna potreba kao i meditacija prije dosta godina.
HO je odličan saputnik – brižan i pun ljubavi. Uvijek je sa mnom – divna podrška na putovanju koje to nije.   

– Dani Ella

Tražiti od Boga?

ač

Kao prvo, mi ne znamo ništa. Mi znamo “nula”. Samo Bog zna. Samo vam Bog može dati ono što je dobro za vas. Pa, što je dobro za nekog? Ja ne znam. Bog zna. Dakle, kako da mi komuniciramo s Bogom? Prije svega trebate znati da Bog zna. Prije nego zatražite – Bog zna.
Dakle, najvažnija je stvar ne tražiti ništa od Boga.
Najvažniji dio je reći Bogu: Što god se događa u meni da ja doživljavam problem, molim te oprosti mi.

– Dr Len, iz video interviewa https://hooponoponotehnika.com/2013/08/13/dr-len-i-mabel-interview-2-dio/

Procjenjivanja

ačOvih dana imamo društvo na moru pa smo uglavnom u akciji. Prije neku večer mojoj osmogodišnjoj kćeri i njenoj prijateljici u večernjoj šetnji se jako svidjelo lunjati po različitim uličicama oko glavnog trga. Pa smo se penjali svugdje stepenicama – malo prema gore, pa prema dolje…
U jednom trenutku kćer je rekla: “Uopće me ne bole noge, kako to? Izgleda da sam potrošila sav mogući umor u nogama! “

Obično držimo da su samo dobre stvari potrošive, a one malo lijepe i ugodne uglavnom nepotrošive – njih uvijek ima previše i samo se gomilaju.
Ne bi bilo neobično da je G. rekla: Izgleda da imam još puno snage. Ili – snaga u nogama mi se još uvijek nije potrošila, ali reći da se umor potrošio – to je vrlo neobično i ne baš uobičajeno.
Zgodno je to, jer ovakvo viđenje “baca” sasvim drugačiju sliku na stvarnost.

U HO je bitno da znamo da mi ustvari ne znamo što je najbolje za nas. Tako mi hopsamo i svjedočimo onome što nam se događa. U tom svjedočenju ipak procjenjujemo – dijelimo na dobro i loše. Pa nam baš i nije uvijek jasno zašto nam je čišćenje donjelo baš ovakve rezultate. Izgleda da je količina ugode glavna mjera kojom se individualno procjenjuje je li nešto dobro ili nije.
Hopsanjem se ne čiste samo oni programi koji su nam “bliski” – oni koje možemo premjeriti sa svih strana, već i oni od kojih ovisi naše cjelokupno promatranje stvarnosti.

Ako bez obzira na ono što mi se dešava u životu osjećam mir, onda mi više nije bitno da li je taj mir rezultat nečeg konkretnog ili ne. Čak mi je draže ako nije, jer onda postoji glavni uzročnik tog Mira i o njemu ovisim. A ako je Mir osnovno stanje onoga što Ja jesam – jasno je onda sve oko mene je samo manifestacija tog istog Mira.

– Dani Ella