Ovih dana malo sam testirala HO. Test je otprilike izgledao ovako: intenzivno sam hopsala sa što manjim pauzma između dva Volim te. Volim te sam ponavljala tako gusto da između nije bilo mjesta ni za jednu misao.
Pri tomu nisam odustala od svakodnevnih aktivnosti i obaveza pa sjedila i hopsala, nego baš suprotno, samo sam ulazila iz jedne aktivnosti u drugu i tako cijeli dan.

Dakle, nisam mislila ništa drugo osim Volim te. Da bih održala koncentraciju ponavljanja, većinu sam vremena Volim te ponavljala na glas (tiho) pa mi je sama mehanika pomicanja usta bila jedna vrsta kontrole da hopsam cijelo vrijeme.
Bila sam u gradu i dok sam hodala nisam se zabila u stup niti sam ne kontrolirano bauljala ulicom. Za doručak, ručak, i večeru nisam ukućanima spremila nejestive obroke, nego baš suprotno jela koja nikad dosad nisam spravljala, a bila su baš fina. U dućanu igračaka nisam kupila igračku koju bih inače kupila nego neku sasvim drugu koja se pokazala kao pun pogodak kod moje kćeri. Sve što sam radila bez misli ispalo je baš dobro, usudila bih se reći savršeno.

Dakle, dokazala sam sama sebi da mi misli ne trebaju. Da su programi koje sam koristila potpuno nepotrebni. Sasvim fino mogu funkcionirati bez njih i cijelo vrijeme se osjećam baš dobro (nitko me ne plaši, upozorava, nema analiza i proračuna i razno raznih pravila).
Kako to? Kako to da mogu sasvim normalno funkcionirati bez misli (programa)? Bit će da je tomu tako jer mi misli (programi) u stvari ne trebaju. Usudila bih se reći da su višak koji blokira svu ljepotu ljudskog postojanja.

Znači imam dvije mogućnosti, kao na ovoj fotki 😀 Ja sam izabrala ovu drugu, bez kišobrana (“programa”), a Ljubav samo pljušti sa svih strana 😉 ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Kada bi samo na tren ugledala to što tražim, možda bi se i sjetila što to točno tražim :-). Ovako me bose noge nose putovima koji se sami
izabiru, a torba na mojim leđima puni se i prazni po nekoj svojoj logici, ja sa svim tim nemam ništa, baš kao što i priliči takvom putniku, bez početka i cilja.

Daljine su nekako uvijek bile tu. Izazivale su me svojom zagonetnošću i pojavljivale kada se najmanje nadam. Nisam znala jesu li mi saveznici ili me u stvari plaše. Javljale bi se i kao radost, ali i kao strah, bijes, tuga..
Moje vlastite daljine. Udaljenost od sebe same, od svoje istine i esencije mog vlastigog bića.

Otpuštam stara uvjerenja, čistim programe, a Božanstvo će to riješiti, u svoje vrijeme, i na svoj način 🙂  Hvala ti, volim te!

Dišem, volim i radujem se svakom novom osjećaju koji me vodi na prekrasnom putu spoznaje vlastite nutrine.
Otvorenog srca, uz pomoć i podršku prekrasnih ljudi, idem naprijed s ljubavlju u životu kojeg imam i za koji sam samo ja odgovorna.
Svrha tog puta je – konačan povratak kući! U sigurnost i toplinu doma, smještenog na najljepšem proplanku naše duše, duboko u Srcu…

“Najbolje i najljepše stvari ne mogu se vidjeti ili dodirnuti.
One se moraju osjetiti.”

Volim vas ♥ ♥ ♥

–  Gordana Balić

Jutros udišem more, a mora nigdje.
Kupam se u kiši, a sve je suho.
Hodam po travi iako je nema.
Pijem sok od limete, ali limete nema.
Puše jak vjetar, a sve je mirno.
Gledam u zvijezde, a ne vidim ni jednu.
Ponavljam Volim te, ali kome?

Gdje je i što je stvarnost? Pitanje je sad.
Mogu li udisati more kojega nema? Kako je moguće udisati nešto čega nema? Ako udišem nešto čega nema znači da nije istina da toga nema. Ili možda treba postaviti pitanje: gdje nema?
Ako osjetim Ljubav, a ne vidim je – znači da je u meni. Ako vidim Ljubav, a ne osjećam je kako znam da je to Ljubav – kako sam je prepoznala kao Ljubav?
Mogu li vjerovati Sebi?
Mogu li definirati Sebe? Mogu li jasno i sa sigurnošću odrediti granice svog vlastitog Sebstva?
Ne mogu, jer to jednostavno nije moguće.
Ali…:
Mogu udisati more iako ga nema jer je tu.
Mogu se kupati u kiši i kad je sve suho.
Hodati po travi i istovremeno hodati po šljunku.
Piti sok od limete bez limete.
Gledati u zvijezde bez ijedne na nebu.
I ponavljati Volim te Svemu i u Svemu,
jer SVE je tu iako ga Nema.
♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Stari Rimljani su za pisanje koristili voštane pločice i drvene štapiće. Štapići su s jedne strane bili zašiljeni, kako bi se njima moglo pisati, a s druge strane su bili plosnati – kako bi se mogle obrisati greške. Ti su se štapići zvali „Stilus“.

Kada bi pisač puno griješio, često je morao okretati svoj stilus i brisati. Ako je puno brisao i puno gladio po pločici, gradio je svoj prepoznatljiv stil. Riječ stil dolazi upravo od latinske riječi stillus, a ono što je nama manje poznato – stil je pojam koji se veže uz jako puno brisanja (i puno pogrešaka). 🙂

Ujedno, pojam „tabula rasa“ dolazi od ovog načina pisanja i brisanja. Tabula rasa je prazna voštana pločica.

Ovo me tako podsjeća na Ho oponopono. Stalnim čišćenjem i brisanjem uvjerenja i mi dolazimo do naše prepoznatljivosti, kako uklanjamo sve što nam zaklanja pogled na nas same, sve je više vidljiva naša autentičnost, ono što mi zbilja jesmo.

Što god nam se desi u životu, na nama je samo da okrenemo naš stilus i zbrku pretvorimo u praznu voštanu pločicu. Ako je više brišemo, više do izražaja dolazi naš stil, a pločica se ispunjava našom autentičnošću.
Hopsići, imate dobar stil!

– Petra Varšić

Svaki put kad život krene drugačijim smjerom, postavljam si
pitanja, tražim odgovore. S jedne strane grčevito držim staro,
s druge, dopuštam istražiti postoji li neki novi smisao života.
Dok sam uvjetovana postojećom realnošću, ne mogu biti u stanju
aktivirati svoj puni potencijal, koji djeluje tek onda kada uspijem
utišati um.

Udah, izdah, udah, izdah… Time započinje putovanje…

Osjećam poznati nemir. Praznina odzvanja. Udara misli.
Stojim pred Tobom otvorenih dlanova ispod cijelog svemira.
Hvala, volim te, hvala, volim te, hvala, volim te…
Odjednom se iz plavičaste izmaglice počinje nazirati prekrasna
široka cesta koja mnogo obećava. I Mir. Kroz mene se provlači
tajanstvena toplina.

Možda ne znaš kako sanjam hodati bosa na putu do Srca.

– Gordana Balić