Kako otpustiti?

sOtpuštanje je iscjeljivanje. Zapravo, cjelokupni naš boravak ovdje na zemlji je ništa drugo do iscjeljivanje! To je naša jedina svrha. Sve nevolje koje imamo sada i ovdje su simptomi koji ukazuju na potrebu za iscjeljivanjem. Mi ne možemo znati što se iscjeljuje, jer sve promatramo kroz prizmu programa i sjećanja. Jednako kao što u akupunkturi i akupresuri tretiraju stopalo da bi liječili bolesti glave, tako i iscjeljenje Duše teče putem energetskih meridijana zatočene ili slobodne svijesti.

Ne možemo otpustiti intelektom, jer prošlost nije tek samo priča ili uspomena, nego je i energija koju smo ostavili iza nas. Ako smo imali traumu u prošlosti, šok koji je nastao zapečatirao je energiju unutar našeg svjetlosnog tijela. Ona tada biva zaglavljena, zatočena, van našeg dosega u svakodnevnom životu. To je prošlost: iritirajući trn zaboden u sliku sjećanja koja visi negdje na periferiji svjesnosti. Zato se čini nemogućim riješiti se prošlosti, jer stalno tragamo za tim “komadićima” energije, bilo svjesno ili nesvjesno, želimo ih natrag. U stvarnosti želimo svoju cjelovitost (iscjeljenje), jer nemir u nama donosi osjećaj gubitka kojeg um tumači na razne načine. Zamislite um kako igra pikado, gađa iritantne slike iz prošlosti i prikuje ih tamo negdje da ne mrdaju . Problem koji je sada nastao je u tome što isti taj um ne može niti dosegnuti strelicu, niti je otpustiti. Zašto? Zato jer um ne zna sa energijom, ona je preapstraktna za njega! On u nastojanjima da otpusti, čini zapravo suprotno: drži te prizore još više prikovanim, jer ih obnavlja kroz unutrašnji dijalog.

Pa kako onda otpustiti?

Svi oblici energetskog iscjeljivanja su ustvari re-konfiguriranje informacija u našem energetskom polju. Kada dođemo do nekog bioterapeuta, on mahanjem rukama zapravo omogućuje informaciji iz Božanske svijesti, odnosno višeg Sebstva, da djeluje na “geometriju” našeg svjetlosnog tijela i vrati ga na početak, u stanje Nule. To je tada otpuštanje na način energije. Tada se kroz naše nesvjesno, (jer mi/um nemamo pojma da se ta rekonstrukcija događa, nego samo vidimo vitlanje rukama), provlači svjetlosna informacija koja potom informira naše stanice i daje im upute da se obnove. Iscjelitelj nam tada daje priliku da otpustimo stare informacije iz naših stanica, a dopustimo nove, Nulte. Mi ne pitamo iscjelitelja što on radi, ne tražimo objašnjenje, nego imamo povjerenje. Pa čak i ako ga pitamo, a on pojasni da djeluje na naše svjetlosno tijelo, biti ćemo zadovoljni s tim, iako nismo ništa razumjeli! Zašto? Zato jer smatramo da je on ekspert u svom polju i da zna što radi!

Ho’oponopono djeluje na sličan način: “Hvala i Volim te” su ritualne geste sa kojima predajemo sve što “imamo” Božanstvu. Odričemo se s ljubavlju naše “imovine” iz prošlosti i kažemo: “evo ti je, odustajem od nje, ne treba mi!” Međutim, problem je što mi po difoltu težimo hopsati trgovački, i kažemo: “hopsati ću samo ako imam dokaze da se iscjeljujem”. To se čini kao OK, jer “nije do nas, programirani smo tako, nismo eksperti, ne znamo ništa o tome”. No, koja je razlika između neznanja što bioterapeut radi i neznanja da “Volim te” čisti? Samo u vjerovanju da je on majstor, a mi nismo! Pa kako to da imamo povjerenje u njegov rad, iako nemamo dokaze? Imamo samo priče, ali ne i dokaze! Jednako tako, imamo sasvim iste priče i kod “Volim te, Hvala ti”, pa opet, ne vjerujemo im, pitamo kako otpustiti!

Dakle, ostao nam je samo jedan problem za riješiti kako bi prionuli otpuštanju bez ikakvih rezervi, s punim povjerenjem: trebamo se riješiti vjerovanja da smo nemoćni, da ne znamo, da ništa ne razumijemo. Strah koji nas sprječava u upuštanje u avanturu iscjeljenja je usmjeren samo na nas same, upravo je tu najveći! To je temeljni program na kojemu trebamo raditi. Namjera za iscjeljivanjem je ogromna, ona stalno nadire! To je kao da stojimo nad potokom bistre vode i govorimo da se ne znamo napiti iz njega! A žedni smo, nevjerojatno smo žedni .

Dakle, kako to da smo imali povjerenje u radnje koje su nas dovele do problema, bolesti, mrzovolje i patnje? Kako to da smo im dali cijeloga sebe, rekli: “evo uzmi moju sreću, moje zdravlje”? Razmislimo malo o neopiranju ovome, o iluziji prirodnosti kojoj smo se predali dok smo gacali po živom pijesku i vjerovali da smo na pravom putu!
Priča o povjerenju je ustvari vrlo prepredena, nema baš nekog smisla. Jer povjerenje dajemo svemu bez ikakvog problema, a ne dajemo svojoj moći da se iscijelimo. Citirati ću opet malo Paula Seliga:
“Vaša duša sa sobom je ponijela lijek za sve vaše bolesti.”

Ono što moramo učiniti jest energetsko iscjeljivanje, omogućiti ispravnim informacijama da preoblikuju naše svjetlosno tijelo. Jer odatle sve počinje.
Svaki put ima u sebi “pragove”, nekakve stanice, odmorišta ili evolucijske skale koje označavaju neki progres. Jedini način da dođemo do slijedeće stepenice jest rad i predanost – posvećenost. Ho’oponopono je jedan takav put. Hodanje njime zahtijeva povjerenje nas kao iscjelitelja, baš kao i svaki drugi put.
Iscjelitelj mora imati svijest o odgovornosti svojih postupaka kojim se želi iscijeliti. Otpuštamo dakle predanošću iscjelitelja i odgovornošću za svoj život. Odgovornost znači prihvatiti iscjeljenje. Ako pušimo, a unutrašnji dijalog nam govori: “neće meni rak pluća, to je tamo negdje drugo” – to je tipičan primjer neprihvaćanja i neodgovornosti, iako imamo sve informacije o posljedicama. Ako nas djevojka ili momak odalame par puta prije stupanja u brak, ne-djelovanje i vjerovanje umu koji kaže: “pa popraviti će se ona/on, biti će dobro kada budemo u braku”, jest poražavajuće za postupak iscjeljivanja kojeg smo došli učiniti ovdje na zemlji. A imali smo sve informacije.

Jednako tako sada imamo sve informacije o praksi Ho’oponopona (ili bilo kojeg drugog puta na kojeg smo privučeni, jer se želimo iscijeliti). I opet, hopsamo trgovački: “biti će ovo, ako bude ono”, to jest, kažemo da ne znamo kako otpustiti. A prava istina je da smo istinski majstori u tome!

Otpuštamo dakle, davanjem sve svoje “imovine” nečem sasvim apstraktnom. Ne pogledavamo ima li kusura, vraća li se nešto, koliki je poklon. Dajem, odmah se okrećem i odlazim.
Put iscjeljenja je staza u kojoj neprestano Izvoru predajemo svoju privrženost prošlosti i kročimo naprijed prema Nuli.

- Neno Lubich

Detaljnije o oglasima

Prijelomni trenutak

s

U jednom trenutku, prije ili kasnije, dođe do jedne vrste ‘odustajanja’ od Programa. Jednostavno više nema borbe za prevlast, jer naprosto na sve je odgovor Hvala ili Volim te. Nema tog Programa koji može biti uvjerljiviji i istinitiji od te dvije kratke, ali moćne riječi.

Kad se taj trenutak točno desi, ne znam. Možda je to trenutak kad Ja iskorači iz sebe nastojeći doživjeti sebe u što izvornijem obliku. Možda je to trenutak u kojemu Programi kapituliraju, jer su se naprosto pogubili u Hvala i Volim te, pa im više ništa nema smisla. Tko bi to znao…

Kad Hvala i Volim te dominiraju i svemu su podloga i odgovor – nešto poput začina koji ide baš svugdje neovisno o kakvoći i vrsti jela, onda se i u kriznim situacijama javljaju kao jedina moguća opcija. Kad se čini da su stvari vrlo zbunjujuće, konfuzne ili stresne, Hvala i Volim te se javljaju prirodno kao reakcija na unutrašnji alarm. Najlakše je hopsati kad smo u vibraciji Zahvalnosti ili Ljubavi – onda to gotovo i nije hopsanje. Ali, zanimljivo je kako postoji automatizam koji se u ‘nesavršenim’ situacijama jednostavno sam aktivira sa željom da vrati ono neuravnoteženo natrag u ravnotežu.

Kad ništa ne pomaže, pa čak ni sama tišina – Hvala i Volim te su tu kao podsjetnik da – ako i nije nešto kako treba – da će biti. Sve prirodno teži tomu da se Ravnoteža vrati.

Ho’oponopono predavanja u Skopju i Podgorici

l31.10. u Podgorici, a 07.11. u Skopju, Kristina Bulešić će održati predavanja o Ho’oponopono tehnici.

Predavanje u Podgorici će se održati u Ramada hotelu, od 19.00 do 21.00, a u Skopju s početkom u 18.00 sati (mjesto održavanja će prijavljeni dobiti na vrijeme).

Potrebne su rezervacije mjesta, za Podgoricu na 069 454 313, a za Skopje na 070-393-850.

Dobro došli!

Beograd – HO’oponopono predavanje 03.11.2014.

hoU Beogradu će se održati još jedno predavanje o Ho’oponoponu, 03.11. 2014. s početkom u 18.00 sati. Predviđeno trajanje predavanja je dva sata, a nakon toga se družimo :)
Predavač je Karmen Jerković.

Predavanje će se održati u prostoru VALVITE 88, ulica Maršala Birjuzova 28a.

Kako će predavanje biti za ograničen broj ljudi, obavezna je rezervacija kod Nine Janković Stevanović na 064 11 02 544.
Kotizacija je 5€.

Što ako…?

sŠto ako..?

Što ako Bog ne postoji i ako ne postoji nitko tko kontrolira ovaj svemir? Bi li to značilo da sam se uzalud cijelo vrijeme trudila da pazim kako se ponašam i kako živim?
Što ako HO ne djeluje? Što ako se ništa se ne briše dok ponavljam Hvala i Volim te? Znači li to da sam naivno uzalud potrošila svoje vrijeme i trud na ništa?!

Recimo da je to zbilja tako.
U tom slučaju ja ne bih apsolutno ništa mijenjala u svom životu.
I dalje bih živjela kao da Bog postoji jer moje ponašanje ne ovisi o božjoj postojanosti ili ne postojanosti već o mom odnosu prema sebi samoj.
I da je HO laž i dalje bih hopsala ne zbog toga što bih naivno mislila da možda ipak nešto brišem već zato što uz Ljubav i Zahvalnost ovaj život jedino ima smisla.

Ne treba mi nikakava vanjska potvrda što je dobro za mene – sve to već imam u sebi i to oduvijek.

- Dani Ella

Moja HO-avantura

s

Odrasla sam u katoličkoj obitelji koja je svaku nedjelju išla redovito na misu, većinom zato jer ‘se moralo’. Ispovijed… Da, ‘moralo se’, ali da mi je nešto pretjerano značilo, pa i nije. Više mi je značio razgovor s prijateljicom da olakšam dušu. Nikad mi nije posve jasno bilo zašto moram svećeniku govoriti grijehe kad nas taj isti svećenik uči da Bog sve vidi i čuje. Pa zašto onda taj čovjek mora znati sve što sam ja zgriješila, svu moju ‘sramotu’?

Kad sam malo odrasla (i postala ‘buntovna tinejdžerica’) jednostavno sam prekinula tu ‘tradiciju’ odlaska na misu i ispovijed ‘jer se mora’. Ne mora se! Mora se učiti za ispit! Mora se spavati u nedjelju ujutro nakon subotnjeg izlaska! Mora se odmoriti prije povratka na faks! Eto, moji su argumenti s vremenom postali sve ‘jači’. A moj razgovor s Bogom? Sve izravniji!

Dok sam studirala, pomoć ‘od gore’ nešto je bez čega bih teško danas imala diplomu u rukama. Iako Ga nisam vidjela, pa čak ni osjetila (u pravom smislu te riječi), nekako sam se uvijek nadala i vjerovala da je tu, da me čuje i da mi pomaže. Naravno, pomagala sam i sama sebi, tako što sam učila za ispit, pa sam Mu na ispitu olakšala ‘posao’ da položim ispit. Da, u tome je tajna mog uspjeha – radili smo zajedno!

Ima jedna mala, kratka molitva koju me mama naučila još davnih dana, a ona ide “Anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili…”. E i njih sam molila za pomoć pred ispitom! The more, the marrior, kako se kaže! Pomoći nikad dosta! Rezultat: Ni jedan pad na ispitu (izuzev 2 moja odustajanja), odnosno svaki ispit položen iz prve. Čak i oni koje je ‘nemoguće proći’!

Kako već u životu biva, svaki je dan nova avantura, novi izazov i mnoštvo novih suočavanja. Krenula sam raditi, sretna i zadovoljna da radim posao koji sam obožavala. Deset godina u novinarstvu – o tome sam sanjala. Ali, došla su druga vremena, druge moje potrebe i to smo poglavlje zaključili odlaskom. Tu je negdje nastupilo vrijeme traženja sebe. Ako ćemo baš specificirati, bila je to 2013. godina. Provela sam ju doslovno u pretraživanju sebe, svojih želja, mogućnosti, interesa, talenata, a onda i suočavanja sa strahovima, ljutnjom, davno zakopanim sjećanjima….

I tako, kad mi je zapravo najviše i trebala, došla mi je na lekturu knjiga u kojoj se spominjala neka jako čudna riječ: ho’oponopono. O Bože, pomislih, pa što je to? Vjerujte mi, brojala sam slogove da ne bi slučajno koje promaklo. I pobudila mi je interes pa sam jednostavno morala saznati nešto više o njoj.

Nekoliko mjeseci kasnije, hop-hop i evo mene na seminaru u Zagrebu. Wau… oduševila sam se! I tu kreće moja HO-avantura. Moje prvo iskustvo s HO opisat ću drugom prilikom. Poduža je to priča!

Od rujna kad sam krenula na HO-avanturu do danas, godinu dana kasnije, jako se puno toga promijenilo. Moram samo napomenuti da HO nije bila jedina tehnika koju sam koristila, ali ne vjerujem da se On ljutio zbog toga na mene.

Negdje početkom ove godine saznala sam da na ovom našem divnom svijetu postoji još divnija žena po imenu Francesca Brown. ODMAH sam skinula njezinu knjigu i pročitala u dahu! Tu započinje i moja ‘otvorena’ i redovita komunikacija s anđelima. Malo-pomalo i našli smo se na istoj frekvenciji. Što li ta mala bića sve znaju… Jer upravo mi je to – odgovor, komunikacija – nedostajalo u HO. Spojila sam tako anđele i HO i dobila nešto nevjerojatno! Vrata su se sve brže i brže počela otvarati, pravi ljudi ulaziti u moj život, oni ‘krivi’ izlaziti, puno se tu otpuštalo, opraštalo i sve se manje sudilo, zaključivalo i ‘petljalo’ u tuđe živote. To me jednostavno više nije zanimalo.

Sažet ću posljednjih pola godine u nekoliko kratkih natuknica Prije i Poslije.

Prije:

- bez posla

- bez novaca
– u emocionalnom raspadu
– 15 kg više (ne pretjerujem!)

Poslije (tj. Danas):
– ponosna vlasnica svoje tvrtke koja radi punom parom (da, da i računi su naplaćeni!!!)
– ponosna buduća mama (još 3,5 mjeseca pa nam stiže mali anđeo)
– mirna, sretna i uvijek s (iskrenim) osmijehom na licu
– 15 kg manje (ok, sad polako opet dobivam te kile, ali iz drugog, blaženog razloga, i te kile jaaako volim!)

Što se promijenilo?

Ljubav i zahvalnost postali su sastavni dijelovi svakog mog trenutka svakog dana! Volim, ali doista voli sve što radim, jedem, pijem, ljude s kojima provodim vrijeme, jastuk na kojem spavam, odjeću koju nosim,… (Ono što ne volim, što mi smeta, jednostavno sam ‘izbacila’ iz života.)

Zahvalna sam na svemu i svima, ali doslovno! Od kapi kiše do kapi vode u slavini, od zrna brašna do kuha, od jedne lipe do tisuće kuna, od jednog udaha do izdaha…

I što se događa? Samo se multiplicira… samo se množi! A kad negdje zastanem, pitam svoje vodiče što je to, pomognite mi vidjeti, čak i ako ne želim (odnosno bojim se vidjeti), ipak želim vidjeti jer znam da je to samo još jedna prepreka na putu i da iza nje je nešto predivno! I tako idemo iz dana u dan, sa zahvalnošću u krevet i iz kreveta, s pitanjem utonem u san, s odgovorom na to pitanje se budim i s osmjehom na licu započinjem dan!

Što želim reći? Ho’oponopono za mene nije tehnika, to je način života! Ne mogu reći da stalno ponavljam hvala i volim te u sebi, već živim ljubav i zahvalnost. Zašto? Nekako mi to ponavljanje nije išlo, nekako mi to ‘ne moraš osjetiti ljubav i zahvalnost’ nije bilo dovoljno. Tako divne osjećaje pa da ih ne osjećam? Ne! Ja ih želim osjećati, živjeti… I tako, mogu reći da sam stvorila neku svoju verziju HO. Naravno, i voda je tu (zlu ne trebalo), ali glavna nit vodilja HO – ljubav i zahvalnost – postala je moj način života i upravo je to ono što je promijenilo moj život!

indir (1)

- Marijeta Matijaš

Možemo li trgovati s Bogom?

s

-Dobar dan!

-Dobar dan.
-Evo, ja sam došla i molila bih da se obriše Program br.430
-Dobro, samo malo da vidim…to je znači Program 430. – Glupost.
Ok, samo da još provjerim koliko je on…evo ga: 2356000000 Hvala ili Volim te. Imate li toliko?
-Imam 2355000000. Što sad – fali mi još 1000000?
-Ništa, kad odradite još taj jedan 1000000, dođite pa ćemo izbrisati Program!
-Aha… šteta… danas mi je rođendan i baš bi bilo lijepo da se na rođendan riješim baš tog glupog Programa.
-Kad skupite, to što vam fali, dođite… ja sam ovdje cijelo vrijeme…
-A jel’ može neki popust?
-Ne, ne… nema popusta – slijedeći put malo više hopsajte.
-Dobro, a jel’ može onda da izbrišemo neki drugi Program u odgovarajućoj brojčanoj kategoriji?
-Može.
-Što imate na raspolaganju?
-Lijenost, bezobrazluk, oholost, brzopletost, halapljivost i sl.
-Ipak ništa, meni je sad užasno važno da se prvo riješim Gluposti.
-Onda više sreće drugi put…

Tako se ne razgovara s Bogom nego s Programom. S Bogom ne trgujemo.
Ne brišu se programi po količini izgovorenih Hvala ili Volim te već po našoj mogućnosti otpuštanja.
Koliko je moguće otpustiti? Onoliko koliko možemo, to je uvijek individualno – ni manje ni više.
Važna je namjera – želja da otpustimo sve ono što nam ne pripada, što nam smeta, zbog čega nam je život težak i turoban, a ne onakav kakav bi trebao biti – lak, kreativan i zabavan.
Važno je spoznati da nam je potrebna promjena i da imamo jaku potrebu zakoračiti u tu promjenu. To znači biti spreman otpustiti staro i prihvatiti novo. Kad smo donijeli tu važnu odluku za sebe, onda je sve ostalo posljedica te odluke, a Hvala i Volim te su samo svjedoci da je promjena već nastupila.

- Dani  Ella

Putovanje koje volim

sProslavila sam nedavno svoj prvi rodjendan u HO načinu života.

Vjerujte mi, čak sam i na običan komad kolača stavila svjećicu…. smiješna sam, zar ne? I neka sam, meni je to bio extra posebno lijep dan…

Hvala, hvala, hvala… Zbilja jednostavno, a istovremeno teško…. Uhhhh, koliko je samo situacija bilo, gdje sam pomislila: ma do kada? I onda brže bolje hvala, hvala, hvala… na najjače… u petu, u šestu brzinu… Ljepota je u tome, što mi je HO donio MIR. MIR koji nikada do sada nisam imala. I dalje se događaju manje lijepe stvari, i dalje se borim s vjetrenjačama, međutim toliko lakše, toliko jednostavnije, jednom rječju mirno, kao promatrač. I danas imam situacije gdje mi mozak odluta i igra se sa mnom, želi me nadmudriti. Međutim, danas imam „tabletu“ protiv njega, a ta se „tableta“ zove Hvala, hvala, hvala, hvala. Za nove hopsice: “tableta“ se koristi stalno i nema nuspojave! Slobodno koristite, pomaže kod svih „bolova“ – hvala, hvala, hvala….

Ne mogu Vam sa sigurnošću reći da sam obrisala neke programe, međutim niti ne zamaram glavu time. Važno je da doživljavam situacije u nevjerojatnom miru. Važno je da sam odradila ne bas lijepu prošlost, pogotovo djetinjstvo, na začuđujuće bezbolan način. Ako Vam sad otkrijem koliko godina sam se borila s djetinjstvom nećete mi vjerovati. Međutim reći cu Vam. 30 godina sam imala duhove prošlosti koji su mi visjeli iznad glave, koji mi nisu dozvoljavali da krenem naprijed, kao da sam imala utege koji su vagali svaki po 100 kila…. Kako je lijep osjecaj, kad ti netko kao rukom skine sav taj teret! Hvala, hvala, hvala…. ma kad bih mogla ponavljala bih i 25 sati kad bi postojali…
Vječito sam bila zabrinuta, nervozna, vječito sam se željela svidjeti ljudima, ali ne na način da mi netko udjeljuje komplimente, već da vrijedim kao osoba…. Sve su to programi koji su u nama. Programi koji se poigravaju s nama, kao da smo marionete.

E, nećete više, nisam marioneta! Danas mogu reći, zbilja mi je (najiskrenije) „skoro“ pa svejedno tko sto misli o meni, jesam li dovoljno dobra ili ne. Takva sam, kakva sam. Da, imam očekivanja, i trudim se zbog sebe… ocistiti sva ta očekivanja…

Znam da mi predstoji dug put ka svom tom čišćenju, međutim, volim putovati.
Dragi moji svi, novi, stari…. predivno iskustvo je sa svima vama poći na ovo predivno putovanje!!!

Hvala, hvala, hvala…..

- Jasna Takač

ZAjednička veza

s

Oni dolaze iz svih profesija, veže ih zajednička veza, a to je da radeći na sebi pomognu i drugim ljudima. Oni donose mir i sklad i nijednu osobu ne možemo izdvojiti jer svaki je pojedinac dio šire kolektivne svijesti. Dragi SVI, HVALA VAM što hopsanjem činite da ovaj svijet postane puno bolje mjesto.

Volim vas!

- Gordana Balić