Strabizam

djecji_vid_2

Veliki pozdrav svima!!!
Za HO sam “slučajno” saznala iz jednog članka o Mabel i odlučila se na prakticiranje.

14.1.2015 starijem sinu dijagnosticiran je strabizam oka i naručili nas na kontrolu za 2,5 mjeseca da vide trebaju li mu kakve dodatne vježbe. Slijedeći termin je bio 20.4.2015. Moram reći da sam u to vrijeme hopsala ali kad bih se sjetila jer su mi misli stalno odlazile svugdje samo ne na čišćenje. Došao i taj 20.4.,kontrola, liječnica u čudu, moje dijete vidi JEDNAKO sa i bez naočala.

Hvala,hvala,hvala… Sad kad sam se uvjerila da HO uistinu djeluje,dobila sam neku nevjerovatnu snagu da hopsam još više i žešće.

Sve vas puno voli Višnja Galović

Cijeli jedan život proživimo u svojoj glavi.

maštt

Taj život je vrlo bogat. U njemu imamo mogućnost proživjeti baš sve što nam padne na pamet. Nema nikakvih ograničenja. Možemo putovati na ‘nemoguća’ mjesta, družiti se s ljudima s kojima se nikada nismo sreli, možemo biti u ljubavnom odnosu s npr. filmskom zvijezdom, možemo mijenjati svoj stil života, možemo tugovati, umirati…
MAŠTA – svemoguća, ne obuhvaća samo romantično razmišljanje o željenom. Kad se bojimo, mi također maštamo – zamišljamo kako bi nam bilo da nam se dogodi nešto što ne želimo. Na taj način je stvoren cijeli jedan umjetni svijet koji ustvari ne postoji. Odnosno postoji, ali samo u našoj glavi. Taj svijet je toliko sofisticiran da djeluje vrlo uvjerljivo i stvarno. Mi u njega vjerujemo.

Što kad se taj svijet sruši?
Taj svijet se može srušiti jedino na način da se prozre, odnosno da u jednom trenutku otkrijemo da taj unutarnji svijet ustvari nije stvaran.
O tome govori Anita Moorjani, a to je ustvari i dubinski smisao ho.
Prije par dana, dogodilo mi se nešto što objektivno spada u prvih deset ‘noćnih mora’ koje nam se mogu desiti u životu. Naravno, neću vam opisivati što se dogodilo, reći ću samo da je sve završilo kao da se nije niti dogodilo. Meni je cijela situacija bila joj jedan pokazatelj, ustvari bolje rečeno učitelj što život ustvari jest.
Neka teška životna iskušenja jednostavno nije moguće uvijek izbjeći i kad se nađemo u njima, ako uspijemo ostati prisebni (uz pomoć ho, meditacije i sl.) uviđamo da ta ‘negativna’ iskušenja uopće nisu onakva kakva je predviđala mašta. Najgore kod ‘jezivih strahova’ jesu upravo oni sami- odnosno njihova interpretacija stvarnosti, a ne stvarnost sama. Kad smo konkretno suočeni s nečim ‘negativnim’ taj stres nije iste kvalitete kao svakodnevni stres u našoj mašti.Ova prva vrsta stresa koliko god je teška nije patološka za razliku od ove druge vrste, umjetno stvorene.

Izbjegavanje ‘negativnih stresova’ u glavi također je stres. To je ono o čemu govori Anita Moorjani kad kaže da postoje ljudi koji se trude cijelo vrijeme biti pozitivni. To je ustvari samo drugačiji oblik stresa unutar sistema koji bez obzira čim se bavi i na koji način nije prirodan i zdrav. I najsavršenija umjetna jabuka nema nikakve veze s pravom jabukom.
Moguće je da nam cijeli život prođe u unutrašnjoj drami ili nalaženja načina da savladamo tu dramu u svojoj glavi. Moguće je da se nadamo upravo kroz taj sistem mašte (programa) oblikovati vlastiti život po načelima vlastitih želja. Ova vrsta života je vrlo naporna. To je stalna borba, strah da nećemo uspjeti spriječiti neželjeno.
Nedavno mi je netko spomenuo kako su zadnja istraživanja pokazala da su kancerogene stanice normalne, zdrave stanice koje odbijaju umrijeti – jednostavno ne žele ustupiti mjesto novim stanicama.Tako je i s našim uvjerenjima, programima – to je ono što naš život čini nezdravim. Uvjerenja se jednostavno ne daju, odbijaju otići i na taj način stvaraju jednu vrlo bolesnu životnu situaciju u našem životu.

Tko je glavni?
Da li znate da je um rasprostranjen svugdje? Ima ga i u npr. nozi. Kad nas boli noga dio uma koji se nalazi u nozi nije u ravnoteži. Taj dio uma se na neki način separirao kao i spomenute stanice. Separacija znači odvajanje od cjeline. Kad se odvajamo od Cjeline nastaju problemi jer ne dobivamo hranu s Izvora.
Anita Moorjani: ‘Ako ne volim sebe sprečavam Svemir da se izrazi kroz mene.’
Prepuštanje Svemiru (Bogu, Nuli) s povjerenjem je iscjeljujuće. Prepuštanje nije moguće, ako smo separirani, ako teramo nekakav ‘svoj’ životni film u glavi ne zato što nemamo pravo na njega već zato jer to nema nikakve veze s Istinom niti s onim što mi uistinu Jesmo.

U nedavnoj stresnoj situaciji jednostavno nisam dozvolila tom unutarnjem filmu da se izrazi. Nisu me zanimale prognoze, strahovi, a bogme ni nadanja. Potpuno sam se ispraznila, onako do Nule. U tom stanju sam bila samo svjesna onoga što jest iz trenutka u trenutak.
Sve ostalo sam jednostavno prekrila s Hvala i Volim te.

– Dani Ella

Glavni i odgovorini režiser

ss

Ne bih puno zamarala detaljima, ali imam malenu stvar da podelim…
Od kako sam u HO, vrlo cesto mi se ponavljaju odredjeni programi… toliko cesto da bi svakome bilo jasno da je ” monitor” u pitanju i da sam ja glavni i odgovorni ” reziser” … Da , svima je ovo verovatno poznato, samo ja volim da udarim vise puta glavom pre nego sto progledam.

Ono sto je neverovatno je koliko sam zapravo bila uporna u tome da te iste programe prozivim s istom kolicinom, uglavnom neprijatnih emocija… Cak istim intenzitetom… S HO sam pocela da shvatam, i doslovno da zevam kad god se isti program pojavi – “Ah, evo ga opet … cisti, cisti , cisti”… Konacno, postala sam posmatrac, ne vise akter u problemu. Prestala sam da reagujem, samo cistim… Fascinantne stvari se desavaju…

Program jos nije ociscen, i hvala mu na tome, svaki put se zadivim koliko ucim kroz njega, i hvala mu za svaku tu priliku.
A ono zbog cega sve ovo pisem je to sto je veceras nesto bilo drugacije…
Dok sam cistila shvatila sam da mi je fokus uvek na emociji koju osetim, kao da sopstveni zeludac drzim u saci.
Kad sam uspela da postignem nulu, Inspiracija mi je dala pomoc … Cula sam u glavi “Kazi ‘volim te’ i imenuj osecanje.”
Evo i primera: Volim te ljutnjo, volim te besu, volim te glavoboljo, volim te ljubomoro, volim te bolu…

Neverovatno kako se u sekundi taj osecaj promeni u nesto lepo… i na kraju kad sam shvatila da sam blagoslovena, cula sam “A sad to objavi.”
Sigurna sam da ce se naci neko kome treba…

– Ivana Vidaković

Sve blagodati Ho’ oponopona

ks

Usao je tiho, gotovo nenemetljivo u moj zivot – kroz ono sto jedna majka moze najvise voljeti, a to je dijete. I to dijete koje je u moj zivot uslo onda kad je imalo 4 godine. Moja kcer je bila prekretnica prije 29 godina jer me osvojila svojim nevinim djecjim osmijehom i obogatila moj zivot ljubavlju – njenom, njenog oca i poslije njenim bratom, mojim sinom. Prije dvije i pol godine ona je donjela Ho’oponopono koji me osvojio na isti nacin kao i ona.

Danas kad se okrenem unazad mogu reci da sam posve nova JA. I nije bilo lako, bilo je ne tesko… bilo je i jos uvijek je razigrano, kao djecja igra i to igra skrivaca. Ponekad sam se toliko dobro skrivala da ni sama sebe nisam mogla naci. Ponekad su svi bili skriveni i besciljno sam lutala trazeci ih…. No nikad nisam odustala u trazenju – citaj – ciscenju, hvala hvala hvala. Igra se nastavljala kroz “nosenje jaja u zlici” trcecim korakom, sto bas i nije laka igra isto kao i sto nije lako preuzeti odgovornost, ali upornoscu nauci se i sve postane lakoca. Kazu”masta moze svasta” pa sam se igrala mastanja o tome sto kako i kada, imala sam ocekivanja i tu igru sam nastavila mastajuci o tome kako razgovaram s Bogom i pustam mu u ruke i brige i probleme ali i darove i veselje. Jedna od najljepsih igara odigranih u zivotu, koju igram i igrat cu do odlaska k Njemu. Nemam vise ocekivanja hvala…hvala…hvala….

Danas kad pogledam sebe, sretna sam, imam sve jer imam SEBE, a to sigurno ne bih imala da nije bilo Ho’oponopona.
No kako zivimo u materijalnom svijetu nabrojat cu vam i te materijalne blagodati Ho’opopnopona. Poklonjen laptop i poklonjen auto, novac uvijek u pravo vrijeme, posao koji trenutno ne obavljam vec 5 mjeseci, a placu dobivam… mislim da je dovoljno, a naravno da toga ima jos.
O duhovnim blagodatima bih mogla do sutra. Prije svega mir, duboki mir, stalozenost i strpljenje, andjeli, jednorozi, vile i patuljci…i naravno u moj zivot je usla i cokolada…neprocjenjivo…
Eto, dragi moji Hopsici…bila je to PRICA ZA DANAS.

– Ksenija Šimić

Što čuješ kad slušaš Sebe?

slušaj sebe

Što čuješ kad slušaš Sebe?

… nešto što ti nedostaje? …osjećaj da ne vrijediš? …žalost, očaj, nemoć?

Možeš to zvati depresijom, možeš reći da je to tijelo boli, uloga žrtve ili možeš to smatrati zanemarenim unutarnjim djetetom. Nazovi to kako želiš, samo mu se posveti, budi tu i slušaj. Jer ono je tu da ti nešto govori, traži iscjeljenje i zaziva utjehu, zato bez obzira kojim imenom to nazvao – zagrli i izljubi.

Što čuješ kad slušaš Sebe?

… misao koja te nervira? …nečiji savjet? …drsku izjavu od kolege, muža, bivšeg muža?

Nemoj bježati, dosta je bilo bježanja. Jer uvijek kad si bježao to isto te kad-tad dočekalo, jel da? Sad za promjenu stani i promatraj što se događa u tebi kad to slušaš. Možda ćeš spoznati nešto, možda ćeš shvatiti da bez toga možeš, možda će te odvesti do nečeg drugog. A možda se jednostavno neće dogoditi ništa – samo ćeš prestati bježati.

Što čuješ kad slušaš Sebe?

…ideju pametniju od svih tuđih? …poriv da promijeniš svijet? …tra-la-la da ne moraš uopće mijenjati svijet?

Ovdje možda ima prebacivanja odgovornosti, našlo bi se i malo uma tu negdje, a možda ima i ega u tragovima. E pa baš u tim trenucima osvjesti to što izvire na površinu i odaberi da li ćeš se zaplesti u tu mrežu na površini ili zaroniti u dubine gdje ima nečeg puno dubljeg – Tebe.

Što čuješ kad slušaš Sebe?

…pitanja? …sumnje? …strah?

Ne trebaš se bojati straha niti sumnjati u svoje sumnje niti propitivati svoja pitanja. Pusti ih neka budu, takvi kakvi jesu. Promatraj što se to odvija, kakvim bojama su obojani i kakav miris daju tvojoj svakodnevici. Možda se razotkriju kao najbolji poklon, možda niotkud dobiješ odgovore, a možda ti Sebe pokaže da ionako već znaš odgovor – bez ikakve sumnje.

Što čuješ kad slušaš Sebe?

…dah, tišinu? …hvala, volim te? …cijeli svemir?

Sve dok čitamo Sebe više nego ikakvu knjigu i slušamo Sebe više od ikakvog predavanja dajemo dozvolu vodstvu da prostre svijet pred nama kao put od zlatnih pločica. Postajemo svjesni da nismo ni subjekt ni objekt Ljubavi nego sama njena srž, beskonačna i savršena. Ako promatramo Sebe kao dio te beskonačnosti dozvoljavamo da se pitanja pretvaraju u slatku znatiželju, a traženje odgovora u veselu zaigranost. Iz te pozicije otpuštamo plešući i vjerujemo svakom svom koraku.

Što čuješ kad slušaš Sebe?

Što god da čuješ u redu je. Možeš to nazivati, osjećati, objasniti bilo kojim terminom i na bilo koji način, ali na kraju krajeva možeš čuti samo nešto od ovo dvoje: Ljubav i sve ono što vodi do te Ljubavi.

Dakle, što čuješ?

– Nikolina Tomašković

Zaštićeni smo

g

Ako je ikada iko od vas i na trenutak posumnjao u to da smo nezasticeni i bespomocni, da o nama niko ne brine, da nase postojanje nema svrhu i cilj – odgovorno tvrdim da je u velikoj zabludi. Svako od nas je ovde sa odredjenim zadatkom koji treba da ispuni, sa ciljem koji treba da dosegne i ostvari. Najcesce ne znamo koji su to zadaci i ciljevi – ali mi to ni ne moramo znati, kao sto ne znamo i ne moramo znati koliko nam je vremena dato za njihovo ostvarenje. Sve to zna Onaj koji brine o tome da ispunimo svrhu svog postojanja ovde i sada.

Sve ovo pisem zbog toga sto sam se po, ni sama ne znam koji put, uverila u brskrajnu Ljubav Univerzuna i u cudesnu moc ove divne tehnike.
Naime, u petak nakon posla imala sam nekoliko neodloznih obaveza koje sam morala da obavim u veoma kratkom roku od nekih sat vremena. Nesmotteno, u zurbi, ispala sam iz automobila na sred ceste. Pad je mogao da bude koban. Pala sam na ledja i od siline udarca osetila sam bol u grudima kao da mi se srce otkinulo (hvala, hvala, hvala). Bol je bio toliko jak da sam jedva mogla da disem. Verujem dasam imala pomoc Bozanstva koje mi je dalo snage da ustanem – hvala, hvala, hvala. Zahvalila sam se bolu, rekla sam mu da ga volim. Prepustila sam se s poverenjem Onome koji brine o meni, koji mi je ovom nezgodom skrenuo paznju da malo usporim i uverio me da imam snage nakon svakog pada ma koliko bolan bio da ustanrm i nastavim dalje.
Ljudi moji hopsala sam ceo vikend 100 na sat i danas sam bez i jedne modtice i ogrebotine, opusteno, bez bola otisla na posao – hvala, hvala.
Beskrajno sam zahvalna Onome ko me je cuvao i uverio u to da moj zadatak ovde jos nije isounjen, moj cilj jos nije dostignut. Zahvalna sam sto postoji ova jednostavna, divna i mocna tehnika koja mi je pomogla da brzo povratim mir i ovu nezgodu podnesem potpuno bez posledica. Verujem da je toga dana i moj Andjeo cuvar radio prekovremeno i imao pune ruke posla. Njemu sam takodje beskrajno zahvalna.

Ne znam koji je moj zadatak i koji je cilj pred mene postavljen. Ne znam ni koliko mi je vremena dato da ih ostvarim. Ja to ni ne trebam znati. Preuzimam 100% odgovornosti za sve sto mi se desava. Zivim sadasnjost – jedino vreme koje postoji i volim. Nastojim da zracim ljubav, da ljubavlju na Ljubav odgovaram ovde i sada.

– Gordana Močević

Bogatstvo Ho’oponopona

bogatstvo

Dragi prijatelji, kako riječima dočarati bogatstvo hopsanja, kako ga ja doživljavam…? Hvala, hvala, hvala.

Taj mir, kojeg sam tako dugo ‘tražila’ je tu.
Na poslu, s teško bolesnim ljudima, medu djecom, gdje volontiram, i ono najvažnije, kod kuće, s dva meni najdivnija bića, sinovima. Tada kada sam skoro pokleknula, pod nelijepim situacijama, imala sam samo jednu želju. A ta je bila, u obliku molitve, samo da dobijem tu mrvicu snage za dalje.

Ni sama nisam bila svjesna da će se dogoditi lavina sreće, hvala, hvala, hvala, zvana HO i to na kao pero lagan način.
Bio je to meni najveći poklon, i hvala Mu. Moj vječni optimizam, osmijeh, toplina i dobrota dobili su novu dimenziju. Kroz sreću i ljubav ljudi koje volim mojoj sreći nema kraja.

Bogatstvo života je tu… u oblacima, na cvijetu, kraj poljskog puta, na licima djece ,u toplom zagrljaju, skriveno u slikovnici ili u šetnji sumom, svugdje…. Zato volim, zahvaljujem svim srcem. Hvala, hvala, hvala

– Kristina Novak

Odrastanje

pinokio

Često je pitanje komu govorimo Volim te, Hvala ti? Da li to govorimo sebi, univerzumu, Bogu, osobi ispred nas, kome? Zapravo, pravo pitanje je tko govori, radije nego komu govorimo. Ako kažemo da govorimo sebi, onda uistinu govorimo i svemu ostalom, jer je sebe sve to, i Božanstvo i univerzum, sva stvarnost koju živimo jer se ona projicira iz nas. Ne možemo pobjeći od te veličine! To je kao da udahnem duboko i pitam se što se dogodilo, da li sam ja uzeo zrak ili je zrak uzeo mene :) Istina je i jedno i drugo, a ona je sasvim irelevantna, jer je krajnji rezultat toga moje postojanje sada i ovdje, što je neka druga istina. Temeljno je pitanje tko udiše i kako udiše?

Tko dakle govori?

Ne može drveni Pinokio postati pravi dječak iz pozicije dječaka, jer je taj već duboko u njemu! Jedini način je da krene od Pinokia i obrati se dječaku u sebi sa Volim te, da bi dječak odrastao, izronio iz uniformiranoga drvenog kalupa. Tada će Pinokio prepoznati svoju istinsku prirodu i odbaciti armaturu s kojom je hodao po svijetu i tražio zrak za disati. Prestati će postojati kao program, a zaživjeti će Božanstvo, Ljubav koja ne mari ni za čim, osim za voljenjem.

Prema tome, nije u konačnici bitno kome govorite Volim te! Sve je to ionako samo traženje radio stanice na kojoj Sebe tebe doziva. Vrtiš ono dugme, prebireš po svojim vibracijama i onoga trenutka kada to Volim te odjekne natrag po eteru tvoga bića, to je to! Stani tu i ne mrdaj! To je doba kada tvoj Dječak izranja iz svega onoga što si vjerovao i mislio, preuzima upravljač i počinje buđenje :)

– Neno Lubich

VELIKA AKCIJA NA KUPNJU KNJIGA MABEL KATZ

Mabel knjige
Na narudžbu knjiga/slikovnicu svjetski poznate MABEL KATZ, koja podučava drevnu havajsku metodu HO’OPONOPONO, odobravamo 25% POPUSTA:
– Knjiga „Najlakši način“ SADA SAMO 88,00 kn
– Knjiga „Živjeti na najlakši način“ SADA SAMO 80,00 kn
– Slikovnica „Odrasti na najlakši način“ (dvojezična, s CD-om, HR/ENG) SADA SAMO 112,00 kn
Za narudžbu pošaljite mail sa svojim podacima na inspiracija.info@gmail.com na koji ćemo Vam poslati predračun. Nakon uplate knjige/slikovnicu šaljemo na Vašu kućnu adresu. Akcija traje do isteka zaliha!

KAKO POMOĆI DRAGOJ OSOBI KOJA PATI?

kako

Gledam meni dragu osobu kako mi govori o svom problemu, osjećam žalost i vidim suze u očima pa osjećam potrebu da pomognem. Kad je u pitanju netko tko nam je posebno drag, naš um govori da ne možemo okrenuti leđa pa pokušavamo shvatiti te probleme i pomoći ih riješiti. Imamo potrebu uključiti se jer smo naučeni reagirati.

Prava istina je da toj osobi ne možemo pomoći, barem ne vrteći film zvani „Rješavanje problema“. Niti možemo pobjeći, barem ne vrteći film zvani „Ne mislim se baviti time“. Ono što možemo napraviti je promijeniti perspektivu i prebaciti točku promatranja na sebe, jedino to i ima smisla jer u nama je taj projektor koji pokazuje film tamo vani. A da bismo zarotirali fokus s te osobe na sebe trebamo promatrati na način da ne prosuđujemo, ne donosimo zaključke, ne komentiramo, ne uskačemo u filmsko platno. Iz uloge promatrača sad smo u stanju vidjeti da to čemu svjedočimo nije „osoba s problemom“ nego slojevi programa ispod kojih je (uvijek bila i bit će) savršena osoba.

Od kuda onda sva ona drama? Ono što zovemo dramom je samo sloj koji se lagano odljepljuje kad kažemo Hvala i Volim te. A patnja, ona se čini stvanom, što je s njom? I to je samo još jedan sloj koji traži da ga otpustimo sa Hvala. I ponekad će nam doći inspiracija o tome što trebamo napraviti ili reći toj osobi, ali to nam ne smije biti cilj. Um traži cilj, ali Hvala je već na cilju.

Inspiracija je način na koji se božanska energija zabavlja, a mi smo medij putem kojeg putuje u obliku poruke među nama. Ako se pitaš da li je to što ti je došlo prava poruka – nastavi hopsati. Kad ti dođe prava poruka nećeš se uopće sjetiti pitati je li prava. Jer sa hopsanjem nam dolaze prave reakcije, ali prvo nam dolaze prave prilike za čišćenje kroz koje dolazimo do sveg drugog. No, hopsanje ne isključuje akciju jer ne možemo samo ušutjeti i buljiti u zid… U ovakvim situacijama najbolja akcija je suosjećanje – bivanje u ljubavi s tom osobom, na razini gdje prije nego išta kažemo prvo pitamo: “A što bi Ljubav rekla?”

Kad sam počela pisati ovaj tekst potkralo mi se slovo viška u prvoj rečenici pa je pisalo ovako:

„Gledam u meni dragu osobu kako mi govori o svojim problemima…“

Dakle, kažem da gledam tu dragu osobu u meni – ta prva rečenica je već znala u kojem smjeru ide ova objava :) No, ipak sam maknula slovo „u“ iz razloga da bude jasnije ono što želim reći: čini se da vidimo nešto vani, ali zapravo to je samo sredstvo pomoću kojeg možemo vidjeti ono što je unutra. Da bismo zaustavili razgovor s programima tamo vani i predali ih Onome tko zna što s njima, trebamo se samo sjetiti zaustaviti film koji se vrti i reći Hvala. Jer tamo vani se moramo namučiti da bismo stvorili kaos s programima, ali unutra… o, unutra stvaramo čuda s nevjerojatnom lakoćom!

Osoba koja nam se došla požaliti uopće ne poziva na rješavanje problema već na čišćenje. Ona ne traži ništa nego samo daje. Reci Hvala i prihvati taj poziv :)

– Nikolina Tomašković