Volim te

sMi ne možemo dati Ljubav drugima ako je ne razotkrijemo u Sebi. I kao što Rumi kaže: “Vi ne trebate tragati za Ljubavlju, nego rušiti zidove koje ste izgradili oko nje”. Drugim riječima, trebamo počistiti kamenje, cigle i drvlja programa i otpada koji ju je zaokružio. Prekrili smo Božansku silu u nama i stvorili iluziju da je moramo neprekidno tražiti negdje tamo.

Ne možemo istinski Voljeti ako se ne sjetimo našeg prapočetka što se krije u Tišini.

Zamislite da Sunce kaže “Volim te”! Kome bi ono to govorilo? Oko njega je beskonačan prostor, nema ničeg, tmina svemira u kojem Sunce sasvim spokojno već milijardama godina pluta. Pa kome će Sunce onda kazati da ga Voli? Jedinom prisutnom, svom sjaju, svom Bivanju, Božanskoj prirodi kojoj se predao bez trunka sumnje.
Pokušajmo dalje zamisliti što to “Volim te” tada radi? Ono nema izbora nego pokrenuti sve što može, tu suštinu Sunčevu, jezgru iz njegove najdublje pažnje gurati ka površini i tamo burnim eksplozijama stvarati svjetlo, toplinu, energiju kojom univerzum osvjetljava. Ono i Zemlju grije, na njoj život stvara, omogućuje nam sve ono što poznajemo. I što je to u njemu, u meni, da stvara život? Stvara ga svjetlo, njegova Ljubav, žudnja za postojanjem, za dosezanjem svih kutaka vlastitosti. Život je svjetlo i vibracija, ničega drugog nema!
“Volim te” je, dakle Stvoritelj, Božanska namjera za rasprostiranjem u Beskraj.

Kada kažete “Volim te”, vi dopuštate svom Svjetlu da se širi iz vaše Jezgre i putuje iz vas u svim pravcima prema svom Stvoritelju – Sebi. To je ustvari taj “Volim te” što projicirate prema drugima! To je vaš sjaj na njima, u njima! Vi njima dajete život, grijete ih svojom Ljubavlju i toplinom. Stoga Ljubav nije u drugima, nego iz Sebe. Onda se iz Sebe odražava na svijet, na drugim ljudima, svemu što pažnju nam okupira. Mi tada taj sjaj prepoznajemo kao naš i to tumačimo kao ljubav. Ljubav za kojom žudimo je dakle interpretacija neizrecivog u nama, obilja što kraja nema. Kako je to samo ironično: halapljivo patimo za mrvicama, tek jutarnjoj izmaglici što svijet obasjava, a Sunce čuči u nama željno univerzumom putovati.

Zaokupirajmo se svojom Ljubavlju, to je jedini izlaz iz ropstva programa. Ničeg drugog i nema, jer ako zatomimo svjetlo ne možemo osvijetliti tu željenu sreću, mir, radost, zdravlje, život…Preostaje tek tapkanje u mraku i nadanje da ćemo na njih jednom možda nabasati.

Hafiz opet kaže: “Sunce nikad ne kaže Zemlji: duguješ mi!” U Ljubavi ne može bit duga! Jer što nam može bilo tko dugovati, kada je svjetlo njihovo naše?

- Neno Lubich

About these ads

Teleclass Mabel Katz – prijevod sa španjolskog

 s           Dragi prijatelji i svi ljudi dobrog i velikog srca koji ovo sada čitate. Ho’oponopono je mnogima promijenio život. Nadam se da će ovaj moj mali doprinos približavanju ove tehnike svima vama koji (mislite da) ne razumijete španjolski još vas više motivirati, dati vam snage i podršku da nastavite (ili započnete) svoje čišćenje.

            Znajte da čišćenjem krčite put, put koji je VAŠ, put koji se zove ŽIVOT, a koji je sjećanjima (ne vašom krivicom) zakrčen. Od silne “šume” onda ne vidimo ni sunce, ne vidimo puteljke, izgubimo se u šumi/životu… Ali znajte, uvijek baš uvijek postoje putevi koji će vas dovesti do vaših ciljeva. Umijeće je naći ih, ali uz Ho’oponopno naći ćemo ih brže i jednostavnije.

Uživajte!

- Marijeta

***

Teleclasss Mabel Katz, utorak 19. kolovoza 2014.

Ja ništa ne učim (druge), ja samo čistim! – Mabel Katz

Započinje s “Ja sam Ja” – jedan od načina čišćenja i otpuštanja i otvaranja ovog susreta.

* U nastavku slijede pitanja slušatelja i odgovori Mabel Katz koji nisu u cijelosti preneseni. Dio odgovora je prepričan (prenosi se smisao), a dio je preveden doslovno.

Kako čistiti sjećanja ovisnosti (od alkohola, droga) i možemo li čistiti za druge osobe?

Neovisno o tematici i je li vezana za drugu osobu, to je sjećanje i daje nam priliku da ga otpustimo. Ne smijemo se odupirati otpuštanju, jer to onda raste, ali najprije moramo postati svjesni da to činimo. Raste zato što pričamo o tome, sami sa sobom ili s drugima. Poanta je promijeniti te razgovore jer nas oni stalno vraćaju natrag u isti scenarij. Ho’oponopono nam pomaže jer on najprije zaustavlja te razgovore, na neki nas način “prisiljava” da se suočimo s tim sjećanjem (mi osobno, a ne neka druga osoba) i vraća nas u ovdje i sada. U sadašnjosti nemamo problema, u sadašnjosti smo u nuli, nismo emocionalno vezani. A onda tražimo od Univerzuma pomoć jer on ima sve odgovore i rješenja.

Još jednu stvar koju moramo shvatiti je da nismo sami. Ako kažemo i vjerujemo da smo sami, odabiremo biti sami, odabiremo biti žrtve. Kada kažemo da želimo pomoći nekome izvan nas, kome ćemo pomoći kad vani nema nikoga? To što vam se čini da je “vani” (u drugim ljudima), to su zapravo sjećanja. Kad čistimo u HO, onda čistimo vlastite misli, sjećanja na problem koji ima ta druga osoba, a ne čistimo drugu osobu. I to je jako važno jer preuzimamo 100% odgovornost za ono što je u nama, a što se događa drugoj osobi, i drugo – mijenjamo sebe, ne pokušavamo promijeniti drugu osobu. Kada se mi promijenimo, sve se oko nas mijenja i u tome je ljepota!

U čišćenju treba imati strpljenja. Čišćenje uvijek funkcionira, ali nam možda neće rezultati odmah biti vidljivi. Zato treba vjerovati i biti strpljiv. A mi često imamo očekivanja, želimo da se to nešto riješi onako kako smo si zamislili i kad mi to želimo pa ako nije tako onda kažemo da Ho’oponopono ne djeluje.

Ovisnostima treba pokazati drugi obraz – obraz ljubavi. Recite im “hvala” i pustite bez očekivanja. I to je sva mudrost Ho’oponopona i čišćenja. Umjetnost je čistiti, otpuštati bez vezivanja i angažiranja, 24 sata dnevno. Ali ni to nije teško ako stalno otpuštamo, ako shvatimo da to što se događa nije ništa ozbiljno, da se događa u nama a ne izvan nas i da se mi moramo mijenjati. Ne čistimo druge, čistimo ono što je u nama što izaziva to nešto u drugima.

Moramo sebe staviti na prvo mjesto. Ako smo mi dobro, i ostali oko nas će biti dobro. Posebno to naglašavam roditeljima. Prestanite se brinuti za svoju djecu. Ako ste vi dobro i oni su dobro. Sebi dajte bezuvjetnu ljubav pa ćete ju davati dalje i svojoj djeci i to je sve što od vas trebaju. Ne trebaju vašu brigu, žrtvu.

Kako doći u stanje nule?

Stanje nule postiže se iz trenutka u trenutak jer sjećanja se stalno vrte koja nas stalno odvlače od nule. Ako razmišljam i brinem se, nisam u nuli, ali ako osvijestim svoje misli i brige, mogu doći u nulu. Ali, treba vježbati, s praksom se to stanje brže i lakše postiže. Većinu vremena nismo u nuli, ali se uvijek možemo vratiti u to stanje. Svaki trenutak je prilika za to. Biramo hoćemo li slušati “CD” (sjećanja) ili biti u nuli. Svaki trenutak može biti drugačiji, bolji ili lošiji od prethodnog. Ali većinom vjerujemo (ili bojimo se) da će nam se život preokrenuti na gore, a ne na bolje od sadašnjeg trenutka. Ali idući trenutak može biti bolji od prethodnog, ako vjerujemo u to. Ali da bismo vjerovali, trebamo ponovno postati djeca.

Stanje nule je stanje potpunog blaženstva, više i duže smo u miru i sretni. Ali to se postiže praksom, to je proces. Najprije treba biti svjestan da nismo u nuli i tek onda polako dolazimo do nule.

Kako privući “dobre”, poštene partnere? Kako zadržati posao i kako doći do novaca?

Najgore što možete napraviti u vezi novca je brinuti se! Život vam se može preokrenuti u jednom trenutku, ali da bi se to dogodilo, trebate dati dopuštenje i vjerovati da će doći novac. Primjerice sutra nešto trebate platiti i vjerujte da će doći, iako ne znate odakle i doći će!

Zašto je važno biti što više u nuli? Jer na taj način dajemo dopuštenje Bogu da nam pomogne! Treba vjerovati, a mi smo često ovisni o brizi o novcu.

Ako se angažiramo oko problema, nismo u nuli, a poanta je biti u nuli kako bismo dali dopuštenje Bogu da se pobrine za nas.

Mi imamo tako male umove, tako mali doseg informacija, limitirane umove, da vjerujemo da do novca možemo doći jedino ako radimo. Moramo raditi da bismo imali novaca i još k tome neki posao koji nam se ne sviđa, zato ga i zovemo posao. To je naše uvjerenje! A što bi bilo kad bismo prihodovali od nečega što volimo? Što bi bilo kad bismo dali Bogu dopuštenje da nam pokaže što smo došli učiniti na ovaj svijet, koja je naša misija?

Prestanite gledati druge i što oni rade jer vi imate svoju misiju i Bog zna koja je i dat će vam sve što vam je potrebno. Ovdje nismo da bismo patili! Ali treba dati dopuštenje tako da svakim trenutkom sebe dovodimo u nulu.

Prestanite se uspoređivati s drugima i prestanite gledati što drugi imaju i kako su do toga došli, zašto jedni imaju, a drugi nemaju. Kako znate koliko truda su uložili u ono što imaju oni koji imaju? Kako znate zašto nemaju oni koji nemaju? Ako se time bavimo, to pomaže u održavanju siromaštva. Želite li biti u pravu ili želite imati novac i biti sretni? Čemu vam služi to da ste u pravu? Naročito kod Latinoamerikanaca vlada uvjerenje da taj narod nema novaca, da vlada siromaštvo, da ne mogu ništa po tom pitanju… To su uvjerenja, otpustimo ih!

Prestanite moliti za nešto i zahvalite na onome što imate, na vidu, na tome da možemo hodati!

Svima nam je potreban novac da bismo izvršili svoju misiju na zemlji. Bog je i u novcu stoga novac nije nikakva loša stvar. Zato prestanite razmišljati da su oni koji imaju novaca učinili nešto loše. To je nešto što je očito u svima nama zato trebamo svi zajedno čistiti.

Pokažite Univerzumu da vjerujete i Univerzum će vas oduševiti onime što će vam dati! Naučite vjerovati bez da vidite/znate sve!

Ako ostanete bez posla, vjerujte da se to dogodilo zato što je to najbolje za vas. Zahvalite na tome i pustite, budite kao dijete i vjerujte da će vam nešto bolje doći! I doći će, poput čarolije!

Što mogu učiniti kad mi se dogodi neka neugodna, loša situacija ili loše se osjećam?

Svima se to događa i najčešće reagiramo, ali onda treba osvijestiti svoju reakciju i početi čistiti. Kad prođe taj trenutak u kojem smo željeli reagirati najčešće bi se javio trenutak grižnje savjesti ili krivnje, tada trebamo opet čistiti, ponavljati hvala, volim te i otpuštati. Na taj način vraćamo se u nulu. U trenutku kada odlučimo da nećemo reagirati ili nazvati nekoga da se požalimo, nego da ćemo umjesto toga čistiti, u tom trenutku mijenjamo svoju sudbinu, odabiremo tu situaciju dati u ruke Bogu, odabiremo da nismo žrtve.

Također, važno je znati da loše emocije trebamo objektivno promatrati. One neće nestati u nama samo zato jer čistimo nego će nam čišćenje pomoći da zbog te loše emocije ne učinimo situaciju gorom nego što jest tako da reagiramo. To što šutimo ne znači da se ne ljutimo, ali ako odlučimo ne reagirati, već čistiti, situacija će splasnuti jer ćemo tako dati dopuštenje Bogu da čisti to sjećanje.

I to je ono što želimo u svakom trenutku, da nas Bog vodi, da nam otvara vrata i daje ono što je najbolje i savršeno za nas, a mi ne znamo što je to.

Nije poanta da emocija nestane, već da se njezina snaga smanji i da otvorimo put Bogu da on riješi naš problem.

Što je s ljubavnim vezama koje se prekidaju bez vidljivog razloga, s vezama koje ne idu ni naprijed ni natrag i s djecom koja se zatvaraju u sebe i ne žele razgovarati sa svojim roditeljima?

Najprije treba preuzeti 100% odgovornost, nema nikoga izvan nas samih. Mi smo projektor i situacija koja je ispred nas, koju gledamo je zapravo film koji se događa u nama. Zato preuzimamo odgovornost (ne krivnju) za filmove koji se vrte u nama. Sve što nam se događa u životu je zapravo naš film. I onda kada promijenimo film u sebi, promijeni se sve oko nas. Ne ovisimo o drugima i onome što drugi mijenjaju, ne moramo druge nagovarati da se promijene već samo raditi na svojim filmovima. Nije slučajnost tko nam dolazi u život (djeca, roditelji). S njima imamo nešto što trebamo čistiti, oni nam daju priliku za čišćenje. A mi s druge strane sve shvaćamo osobno, angažiramo se oko svake situacije, reagiramo, pokušavamo druge promijeniti. Rješenje je u nereagiranju jer na taj način dajemo dopuštenje Bogu da riješi situaciju za nas. I nemojte biti oštri prema sebi, volite se, brinite o sebi, jer činite onako kako najbolje znate i možete. Nekad ne možete odmah pustiti, ali i to je u redu, ali budite toga svjesni i budite svjesni da činite najbolje što znate i umijete. Budite nježni prema sebi.

Jako puno ljudi neće se svidjeti to što ne reagirate. Pitat će se: kako mi neće odgovoriti, zašto se neće svađati? I to zato jer smo ovisni o svađi i reakcijama. I pokušat će vas “aktivirati” i tu je jako važno biti ustrajan u tišini. Što će se tada dogoditi? Mogli bi otići iz vaših života, ali isto tako će neki drugi ljudi doći u vaš život. Zato budite svjesni toga da ako odlučite ne reagirati, nekim se ljudima to neće svidjeti. Možda ćete postati ogledalo tim ljudima, a oni se jednostavno ne žele vidjeti. Ali vi morate donijeti odluku za sebe, što funkcionira za vas.

Možda će vam ovaj zadatak biti težak, ali to je ono što smo došli učiniti.

 

Pitanje u vezi bolesti.

Ono u što odlučimo vjerovati, to je za nas stvarno. Ako vjerujemo da smo bolesni, bolesni smo, ako vjerujemo da smo debeli, debeli smo. Ali kao kod TV reklame, možemo odabrati ponuđeno (pr. dijagnozu od doktora) “kupiti”/prihvatiti ili ne.

Uvijek postoje iznimke od pravila (primjerice dijagnoze i simptomi bolesti zapisani u medicinskim knjigama). Poklonite si mogućnost da budete iznimka od pravila. Vaš slučaj/ishod ne mora biti točno onakav kakav je zapisan u knjigama.

Kod dijagnoza ne morate vi sami odlučiti što ćete učiniti, kako ćete postupiti, imate pomoć Boga.

Bolesti su dar koji smo dobili jer možemo nešto dobroga izvući iz toga, da pomognemo drugima svojim iskustvom, savjetima, primjerom, ali najprije trebamo sebi pomoći.

Kako pomoći djeci koja su agresivna, svađaju se sa svojom braćom, kako da im se poveća samopouzdanje i kako očistiti sjećanja djece koja su bila zlostavljana?

Najvažnije – ne postoje žrtve. Čak ni mala djeca nisu žrtve. Djeca su duše koja su izabrala biti to što jesu i zato ih ne smijemo gledati kao žrtve, to nikome ne pomaže. Nego trebamo preuzeti odgovornost za ono što je u nama što je kod njih to izazvalo, koja su to moja sjećanja to izazvala. I onda ta sjećanja predajemo Bogu da se on o tome pobrine.

Kad je neko dijete preda mnom ljuto, pokazuje mi da sam ja ljuta. To je projekcija. Pokazuje mi što je u meni. Ako želimo da se dijete promijeni, mi se moramo promijeniti.

Uvijek okrivljavamo druge zašto su djeca takva, krivi su roditelji, učitelji,… ali ne, razlog je u nama.  Jedino što možemo učiniti je otpustiti.

Sve što nam se događa, događa nam se s razlogom, možda da “platimo” neke stare dugove. To je sve prilika za čišćenje, zato otpustite, dajte Bogu da se o tome pobrine.

Kad nam se nešto loše događa, moramo znati da se iza toga krije dar.

Naša djeca uče od nas, a ako mi njih učimo da su žrtve ili da smo mi žrtve, što mislite kako će oni sebe doživljavati?

Sretni ste? Ne ljutite se? Ne angažirate se, ne reagirate, nemate mišljenja ni uvjerenja? Onda brinite se za sebe jer kad se vi promijenite, promijenit će se i vaša djeca. Sve će se početi mijenjati, vaša okolina. Ako se promjena ne događa brzinom kojom želite, nastavite čistiti, otpuštati i vjerovati. Neće se puno toga dogoditi ako samo jednom kažete Hvala. Da, naravno da će se nešto dogoditi i kad kažemo samo jedanput Hvala, ali najčešće učinak samo tog jednog Hvala nećemo vidjeti, nećemo znati što smo izbjegli.

Moramo nastaviti čistiti. Tako dajemo primjer svojoj djeci. Oni uče od nas! Ne možemo dopustiti da su nam djeca nesretna. Upravo zato je moja knjiga “Odrasti na najlakši način” namijenjena djeci od 3 do 100 godina. Nema veze ako nemate djece, jer vi ste djeca.

Moramo se reprogramirati, inače ćemo se stalno vrtjeti u krug i stalno ćemo kriviti nekog drugog.

Želim promijeniti svoj život, ali teško mi je. Kako da to učinim?

Ako kažeš da je teško, onda je teško. I ako nalaziš isprike i priče zašto ne možeš ili zašto je teško, mogu slušati do sutra tvoje razloge zašto je teško i bit ćeš u pravu.

Ali ti ne želiš biti u pravu, nego želiš da ti Bog pokaže. “Ja se želim promijeniti. Koji je najbolji i najsavršeniji način za mene da to postignem?” Tako će ti informacije doći, imaj strpljenja i čisti. To je najlakši način. Ali moraš biti svjesna da si ti navela svu listu razloga zašto je teško. Zato sada svim tim razlozima koje si mi nabrojala reci hvala!

Mi smo ti koji kažemo da je teško, koji radimo liste kojima opravdavamo svoje (ne)djelovanje i zašto to nešto sigurno se neće ostvariti.

Što se tiče nepravde koja nas često boli, ako se neka osoba prema nama nepravedno odnosi, to je njezino, ne vaše. Bog sve vidi, sve se u životu vraća. To što niste od te osobe dobili natrag (pr. novac koji ste posudili), Bog će vam ga poslati nekim drugim putem, samo pustite. Ne zamarajte se ljudima koji se ne ponašaju pošteno i dobro, jer oni sami sebi rade štetu, a ne vama.

***

Mabel je na kraju druženja pozvala sve na sudjelovanje na seminarima (raspored dostupan ovdje: http://www.mabelkatz.com/events.htm) kako bi se čišćenje umnožilo, pojačalo i u konačnici kako bismo osjetili da nismo sami. Također, pozvala je sve da ako imaju ikakvo pitanje, pošalju pitanje na support@mabelkatz.com, ali je također zamolila da pitanja budu kratka, sažeta i konkretna, bez opisivanja priča/scenarija kako bi brže na njih odgovorila. Dakle, što je vaše pitanje kraće, to će odgovor brže doći.

Također, podsjetila je da se na stranici www.mabelkatz.com nalazi puno materijala za čitanje i slušanje od kojih ima dosta i besplatnih pa vas sve poziva da posjetite njezinu stranicu.

Druženje je zaključeno s grupnim čitanjem “The peace of “I”” (španjolske verzije).

Prevela i obradila: Marijeta Matijaš

Ho’oponopono u Beogradu i Novom Sadu!

sČitajući pre dve godine kjnigu “Nulte granice” prvi put sam se sreo sa havajskom metodom čudnog imena – Hooponopono. Iako u prvi mah teška za izgovoriti ova tehnika rešavanja problema me je zainteresovala i privukla da je dublje istražim. I naravno, čim se u meni rodila želja, Univerzum je dao sve od sebe da mi pošalje sve one putokaze koji su me odveli do izvora onoga za čim sam otpočeo potragu. I godinu dana kasnije eto mene u Zagrebu, na Hooponopono seminaru koji vodi Mabel Katz, žena jedinstvene harizme i lakoće koja je ujedno jedan od najvećih autoriteta u ovoj oblasti. Zbog neverovatnog osećaja i blagodeti koju smo imali prilike da osetimo u ta dva dana kao i zbog svega onoga što je usledilo nakon tog vikenda, u meni je neprestano bila želja da na neki način upravo Hooponopono približim drugima.

I pre mesec dana dok smo sedeli u Puli, Aleksandra, Kristina i ja vođeni INSPIRACIJOM na PUTU PROMENE rešili smo da prvi put organizujemo u Beogradu “Uvod u Hooponopono”.

Datum u trenu dogovoren, veoma simboličan, 09.09. u 19. časova, pozvali hotel Holiday Inn – naravno baš tog dana slobodan, pozvali  Karmen Jerković koja  već godinama po celom regionu pruža logističku  podršku Mabel Katz i učestvuje u organizaciji njenih dvodnevnih seminara, i ona iako živi u Turskoj s radošću  stiže, zatim je sjajna Tanja Drakulić, HYL trener iz Novog Sada čula za to i pozvala nas da i u njenom Afirmacionom centru Life School odmah dan posle, 10. septembra održimo isti program…i sve se posložilo…Hvala, hvala, hvala!

Po ko zna koji put dobijam potvrdu da kad smo na pravom putu više ni o čemu  ne moramo da  brinemo, sve se složi i dolazi nam na savršen način.

Vidimo se svi 09. septembra u Hotelu Holiday INN.  Dobrodošli ste svi – i vi koji već uživate u blagodetima ove tehnike kao i svi vi koji prvi put čujete za nju jer ono što se dešava na ho’oponopono susretima jeste zaista nesvakidašnje iskustvo.

Ukoliko želite da prisustvujete, kliknite na link ispod:

 http://www.putpromene.com/7438-7438

10532747_627997570641552_4085739018331637627_o20140723_174234

 

U nastavku vam prenosim i poruku Kristine Bulešić s kojom se družimo u Beogradu i Novom Sadu.

Kristina:

“Često me pitaju kako znam da li djelujem iz Programa ili Inspiracije? Odgovor je da ne znam. Ne znam objasniti riječima, to je jednostavno „onaj osjećaj“, kada znaš da je TO TO. Osjećaj koji mnogi nazivaju intuitivnim. I sigurna sam dragi moji da ste ga svi osjetili.

Kada „čistimo“ ( sa alatima Ho’oponopona) stare Programe, kada izađemo iz ograničavajućih obrazaca i oslobađamo se uvjerenja, dobijamo prostor da djelujemo iz Inspiracije, dajemo dozvolu da

poruka stigne iz Inspiracije. Čisteći, mi ne znamo koji je Program „otpao“, al to i nije važno, jer otpada onaj koji je sad na redu.

Ho’oponopono je zaista najlakši način. Danas to znam. Iako mi se na početku činio kompliciranim, upravo zbog svoje jednostavnosti. I zato, jer treba biti ustrajan u primjeni njegovih alata. I zato, jer

um stalno hoće neke odgovore, traži objašnjenja..a ovdje gotovo da ih nema.

Koristeći Ho’oponopono alate mi tražimo, a Univerzum uvijek odgovara, primamo čudesne darove. Ali se moramo odvojiti od rezultata. A za mene je to bila nemoguća misija. A onda sam u jednom trenutku jednostavno shvatila da čisteći dolazim sve bliže u svoje izvorno stanje, a to je radost i unutarnji mir. Sve se više približavam mogućnosti da spoznam sebe. Da otkrijem tko sam ja?!!!

To ne znači da će u nama i oko nas uvijek sve biti savršeno, dapače, mnogo je tu zahtjevnih/izazovnih situacija, ali je danas moja REAKCIJA na njih 100% DRUGAČIJA. Tajna je u tome da budemo otvoreni i fleksibilni, jer mi zapravo ne znamo odakle će nam doći ono što je za nas najbolje.

 Jedna od osnove u HO je prihvatiti 100% odgovornost za sve što nam se događa. Ne krivnju, nego odgovornost. Odgovornost je sposobnost davanja odgovora. Ja sam to smatrala istim, dok nisam srela Ho’oponopono. I bio je to veliki „teret“, kad se osjećaš krivim za sve ili za većinu što ti se događa. Kada sam osvijestila i prihvatila razliku, u moj je život ušla SLOBODA.

U protekle su se dvije godine na mojem putu dogodile mnoge promjene, one lijepe i one manje lijepe. Mnoge od njih se ljudima iz moje okoline čine i smatraju ih čudima, a ja kažem: hvala hvala

hvala…volim te volim te volim te ( alat o kojem ćete čuti na predavanju).

Prošlo je dvije godine od kada sam srela HO i Mabel Katz, predivnu ženu, smatranu jednom od najvećih autoriteta na području Ho’oponopona, i danas veselo mogu reći da su hvala i volim te postali

dio mene, „vrte“ se u pozadini i ne razmišljam više o njima. Spojili su se sa mojim disanjem. Divno!!!

Dragi svi, POZIVAM VAS da nam se 09.09. 2014. pridružite!!! Biti će to predivno veče u kojem imate priliku čuti mnogo različitih čudesnih priča od divnih Siniše Ubovića i Karmen Jerković, te iz „prve ruke“ saznati koji su koraci meni bili potrebni da bi moj Život postao jednostavan, jer Život u svojoj biti to i jeste. A prilika je to i za ogromno grupno zajedničko čišćenje starih Programa.

Vidimo se, radujem se!!!

S ljubavlju i zahvalnošću,

Kristina

Hvala hvala hvala”

„ Putovanje je dugo. Mnogo je toga za očistiti, za izbrisati. To je celodnevni posao, al je zato rezultat neprocjenjiv. U tom procesu možemo iskusiti ljubav, uživati u životu, spoznati da smo savršeni takvi kakvi jesmo i privući bilo što bez napora. Možemo naučiti biti ono što jesmo i kako bezuslovno voleti. Možemo birati između patnje ili sreće, bolesti ili zdravlja, straha ili ljubavi. Što god odlučili, u redu je. Biće to naša odluka.“ ( Mabel Katz,odlomak iz knjige Najlakši način)

Ukoliko želite da prisustvujete, kliknite na link ispod:

 http://www.putpromene.com/7438-7438

 – Siniša Ubović

Preuzeto s: http://www.putpromene.com/

Iskustvo godine dana hopsanja

sPoštovanje svima,

Već duže vreme želim sa Vama svima da podelim svoje iskustvo od kada sam počeo da ho’opsam!!!
A ono što me je u tome do sada sprečavalo jeste neverovatna brzina kojom se stvari događaju u mom životu od tada. Tako ne stižem ni najosnovnije da uradim, zapišem, upamtim a već se izdogađalo mnogo novih stvari, situacija, svega…
A napokon sam na godišnjem odmoru, pa sada, neko bi rekao, imam vremena na pretek da sve sumiram i napišem Vam. Međutim, rekoh, ho’opsam li ho’opsam i sve se odvija neverovatnom brzinom i mnogo novih događaja prestiže moju brzinu u pamćenju i pisanju…
Pokušaću redom ali ne zamerite ako mi i to ne bude uspelo…
Pre otprilike godinu dana sam pročitao Nulte granice i odmah me je zainteresovala tehnika. Počeo sam i oduševio se zato što moj, inače veoma jak i zauzet mozak koji nikada nije bio miran niti me je ostavljao na miru, nije mogao da “shvati šta ga je snašlo”.
Utihnuo je, naravno, u početku na deliće sekundi, a sada se umiri i na 10 tak sekundi odjednom. Za mene je to veeeeeeeeliki uspeh…
Elem,  počeo sam besomučno da tražim sve klipove, seminare itd, koje sam mogao da nađem, a da napomenem da moj posao nikako ne dozvoljava provođenje mnogo vremena ispred računara kod kuće…a ni moj životni stav nije u saglasju sa buljenjem u računar…
Za mene je priroda i početak i kraj svega, sve što mi je potrebno i sve što želim.
Od kada sam počeo intenzivno da ho’opsam, primetio sam odmah na početku a to sam negde ovde i otkomentarisao, kako mi se sve nešto stužilo a nemam neki razlog za to.
Rekli su mi da je to kod većine slučaj jer krene čišćenje a mi ni ne znamo šta se čisti i tako osećaj može biti bezrazložne tuge, sete ili slično tome…
E, pa bilo je tako neko vreme, a to nisam ispočetka ni primetio. Počelo je više novca da pristiže u kuću iako sam i dalje radio isti posao na isti način, bar sam ja tako mislio. Sada znam da nije tako ali u tom trenutku sve mi je izgledalo isto…
Sada sam svestan da radim mnogo manje a više novca zarađujem, a ho’opsam li ho’opsam. U međuvremenu, sve što sam želeo da uradim u nekoj dalekoj budućnosti, počelo je da se otvara brzinom svetlosti, sada… Počeo sam i blog da pišem na temu ostvarenja svog sna, a da bih na taj način prikupio sličnomišljenike u neko dogledno vreme…
To je bila ideja za “u dogledno vreme”, a u praksi za nepunih mesec dana nas ima 30 tak i broj i dalje raste…
Ako ni to nije dovoljno, napomenuću još jedan detalj…
Već jako dugo (što će reći ceo svoj 42 godišnji život) sam imao ne komunikaciju sa roditeljma, specijalno sa ocem, ali pogotovo poslednjih 8 godina koliko se nismo ni videli jer oni nisu želeli komunikaciju sa mnom a ja nisam hteo preko njihove volje da ih uznemiravam.
I tako sve vreme osećajući da nisam oprostio roditeljima a specijalno ocu to što su me ostavili na cedilu, počeo sam da čistim, na prvom mestu svoj odnos sa ocem…
On je već odavno, unazad najmanje 7 godina, počeo da se razboljeva od nekoliko smrtonosnih bolesti, u nameri da se ubije, ali nije mu se to ostvarivalo…
Čekao sam ja sve vreme da se oglasi, da me pozove da se vidimo, svi su mi govorii da ne treba da čekam, da je star i bolestan, da će mi jednom biti žao i kasno kada ga ne bude, a ja samo ho’opsam li ho’opsam…
I trudio sam se jako da sve to vreme koliko sa njima ne komuniciram, ne učinim bilo šta zbog čega bih se jednog dana mogao kajati, da li zbog toga što sam učinio, rekao ili zbog toga što nisam učinio ili rekao…
Da ne davim, dogodilo se tako da je moj otac preminuo 11.7.2014. a da sam ja prethodno 24 časa ranije rekao naglas sebi: “Dobro tata, opraštam ti i puštam te da odeš”,
A onda sam svu noć slušao dozivanje, i ujutru prilikom mog disanja (7*4 do 7) osetio sam da je moj otac otišao na bolje mesto, pogledao na sat i zapamtio koje je vreme. Naravno da je to bio tačan trenutak njegove smrti…
Ono što je meni važno jeste da sam miran i siguran u to da sam se sa njim oprostio iako ne uživo, ali razumećete šta želim da kažem…
Da mi je neko rekao pre samo godinu dana kako ću reagovati kada se sve ovo bude neizostavno dešavalo, nikada ne bih mogao da kažem na koji ću način doživeti i preživeti ove trenutke.
Sada intenzivno čistim s majkom, i bratom… pa videćemo kako će se to odvijati. Ne razmišljam, samo čistim, ho’opsam li ho’opsam, pijem plavu solarnu vodu, menjam vodu u čaši svako jutro i veče za čišćenje.  A zamislite kako će tek to ići nakon seminara s Mabel koji željno iščekujem, mog povezivanja sa svojim unutrašnjim detetom, i ostalih alata za koje još uvek ne znam ili ne znam kako da ih pravilno primenjujem.
Pozdravi i svako dobro i HVALA, HVALA, HVALA!!!
- Danilo Ilić

Teleclass Mabel Katz – izvještaj

sJučer je Mabel održala teleclass u kojem su sudjelovali ljudi sa svih strana svijeta. Dosta je bilo i nas (malo nas je, al nas ima!), a srećom, slušala je, i pažljivo vodila bilješke naša Marijeta. Pa, za sve one koji nisu bili u mogućnosti biti s nama, ili koji ne znaju engleski, detaljan izvještaj prvog teleclassa u kojem smo sudjelovali:

S riječima “I am the I” Mabel je povezala sve ljude koji su u tom trenutku bili prisutni, on-line. Ljudi iz cijeloga svijeta uključili su se u “TeleClass o Ho’oponoponu s Mabel”, os Južne i Sjeverne Amerike, preko Europe do Azije.

Druženje je otvoreno pitanjem o novcu. “Kako se prepustiti i vjerovati da će novac doći, kako ne se brinuti kad ti je isključen internet, nemaš za stanarinu i u dugovima si?” – bilo je pitanje iz Amerike. Čini se da nas je puno bilo s tim pitanje, “problemom” jer je “problem” bio toliko uporan i snažan punih deset minuta, možda i više. Sugovornici s druge strane nije bilo jasno kako se prepustiti, kako vjerovati da će novac doći kada “vidi” svoju situaciju sada i ovdje, boji se i u panici je. Odgovor je bio jednostavan, a opet težak: prepusti sve Bogu. “Onaj tko je žrtva, taj je siromašan”, kazala je Mabel. To je prilika za čišćenje. Budimo zahvalni na onome što imamo, fokusirajmo se na to što imamo, nastavila je. “Recite hvala što možete hodati, što dišete! Budite zahvalni na onome što imate, a ne nabrajajte sve ono što (mislite) da trebate!”, rekla je sugovornici. Ako kažemo “Hvala” dajemo priliku Bogu da riješi situaciju za nas, a on zna kako je riješiti, mi ne znamo. Zato treba zaustaviti brigu i pustiti da Bog rješi situaciju. Kako zaustaviti brigu? Uz pomoć unutarnjeg djeteta. “Samo je potrebno/dovoljno voljeti svoje unutarnje dijete i ono će naći novac. Treba se osloboditi briga, misli i sjećanja.”

Zatim smo se dotakli teme: kako “radimo” s unutarnjim djetetom. Kaže Mabel: kao da imamo izmišljenog prijatelja (kao kad smo bili djeca), da razgovaramo s njim, pozdravljamo ga, da ga priznamo. “I love you! Thank you for being in my life!” – to je sve što naše unutarnje dijete želi čuti. Ništa više mu nije potrebno. Kaže Mabel da joj mnogi postavljaju pitanja kako da se povežu s njime, a ona im na to odgovori: “samo ponavljajte ‘Volim te! Neću te napustiti!'”

Znači li “letting go” (otpuštanje) “giving up” (odustajanje)? U svom jedinstvenom stilu kaže Mabel: “giving up” (odustajanje)  je teško, “letting go” (otpuštanje) je lagano, znači vraćanje u nulu a tada je sve puno lakše, jer se vraćamo doma. Ako pitate, mislite, brinete, tada niste u nuli – tako ćete znati, a ako kažete Hvala – vraćate se u nulu.” Nadodaje kako naš um nema kapacitet i snagu unutarnjeg djeteta. Samo unutarnje dijete može čistiti cijelo vrijeme, um to ne može zato trebamo “istrenirati” unutarnje dijete da nam bude pomoćnik, za to je potrebna ustrajnost, disciplina. Unutarnje dijete nas promatra, uči promatranjem i ako mu pokažemo da ćemo svaki put kad se pojavi problem otpustiti ga, unutarnje dijete će to zapamtiti i počet će to raditi samo, i vrlo brzo. Istrenirat ćemo ga, naviknuti da otpusti svaki put kad problem naiđe. Ali svejedno mu moramo povremeno reći da ga volimo. To je povjerenje i učenje unutarnjeg djeteta da nam vjeruje.

Postavljeno je i pitanje kako “liječiti” (čistiti) odnose (u obitelji, ljubavne, na poslu). Odličan, ali, priznaje i sama, ponekad malo težak, savjet dala je Mabel: kad smo u konfliktu, treba pokušati na drugu osobu gledati kao na sjećanje koje se pojavilo kao prilika za čišćenje. Tada bismo situaciju gledali drugačije. A još ako preuzmemo 100% odgovornost, situacija će se brzo promijeniti. Ako se želite osloboditi “situacije”, trebate preuzeti 100% odgovornost. Samo mi možemo promijeniti tu situaciju. I dovoljno je reći Hvala! No za to treba biti dovoljno svjestan da odlučimo preuzeti odgovornost, da odlučimo ne reagirati. Ponavljanje hvala i volim te nas sprječava da se svađamo, da ulazimo u raspravu.

Podsjetila nas je na značenje Ho’oponopona, a to je: “How to correct an error”. Ne čistimo da bismo nešto dobili (željenu djevojku, novac, kuću), nego da bismo bili u miru, u nuli, jedno s Božanstvom jer se tada ne moram brinuti ni za što. I važno je da svjesno odlučujemo čistiti, i bez obzira na sve / na što god se može dogoditi /kakve god posljedice donijelo čišćenje!

“Smijemo li imati ciljeve kada prakticiramo Ho’oponopono?”, postavljeno je pitanje. Kaže Mabel – kad smo u miru, dajemo dopuštenje Bogu da određuje ciljeve za nas. Dala je i odličan vlastiti primjer: “Prazna ploča je za mene ploča prepuna blaga jer tako dajem Bogu dopuštenje da kreira moj život.” No, dodaje, potrebno je jako puno povjerenja, ali iskustvo je nevjerojatno! Zato, valjda da zadovoljimo i svoj um koliko-toliko, savjetuje: “Ako već i kreirate listu ciljeva, stavite kraj njih još i “x” koji će Bog popuniti! Poanta je ponovno vratiti se u vrijeme kad smo bili djeca, i prepušteno vjerovati.”

U vezi zdravlja kaže da ne čistimo kako bi se bolest povukla ili kako bismo se nekim čudom izliječili, iako i to je moguće, već kako bi nam došao pravi doktor, prava terapija,…ono što nam treba. I zato ne trebamo se usredotočiti na “predmet” čišćenja nego samo čistiti.

Na jedno odlično pitanje: “Kako raspoznati priliku od sjećanja?”, Mabel odgovara: “Čistimo sve – i dobro i loše jer sve su prilike za čišćenjem i sve su na neki način sjećanja. “Prave” prilike ne tražimo mi, nego nam one dolaze. “We are in the flow” – to je cilj koji želimo postići, a tada nam sve dolazi iz Inspiracije.

Jako sam sretna da je odgovorila i na moje pitanje jer mi se “spustilo” čim sam se priključila, i iako je um rekao: Daj ne postavljaj glupa pitanja, nisam se dala smesti i postavila sam ga. Pitanje je glasilo: “Zašto ljudi više “uživaju” u patnji umjesto da uživaju u životu?” Odgovor mi je toliko snažan da već dulje vrijeme zurim u njega. Kaže Mabel: “Zato što su sjećanja jako snažna. Ne bojimo se smrti, bojimo se živjeti. Ne živimo nego se stalno angažiramo! Kako bi bilo da umjesto svakojakih ciljeva koje si postavljamo u životu stavimo pred sebe cilj da budemo sretni?! Svi vjerujemo da nam se život u sekundi može promijeniti na loše. Ali ne vjerujemo da se u sekundi može život promijeniti na bolje da će novac, ljubav doći. Vaš se život može u sekundi promijeniti, ne znate kada, ali hoće i morate vjerovati da hoće, da će se promijeniti na bolje. Morate naučiti vjerovati jer sve počinje od nesigurnog, nepoznatog. Morate postati dijete ponovno!!!”

Posljednja dva pitanja odnosila su se na spremanje plave solarne vode i kako čistiti kad smo fizički umorni. Svi oni koji ne znaju, a žele naučiti kako se radi solarna voda, mabel vas upućuje da joj pošaljete mail na support@mabelkatz.com i dobit ćete upute u inbox. Napomenula je da se seminar ne ponavlja zato da se nešto novo nauči, nego da se produbi čišćenje, još više navikne unutarnje dijete da čisti, da ga programiramo da čisti za nas. A ako smo fizički umorni i onda silne brige i misli navru, kaže Mabel samo kažite umoru “Hvala”, priznajte ga, nemojte mu se opirati. Tu je možda da vas upozori da skrenete više pažnje na svoje fizičko tijelo.

Druženje smo zaključili grupnim čitanjem “The peace of “I””.

Predivan podsjetnik do seminara ili nekog novog nam druženja i zajedničkog čišćenja! Hvala vam svima što postojite!

Od srca, Marijeta (i beba) <3

Što Ho’oponopono nije

sKad sam se tek upoznavala sa HO tehnikom bila sam na sto muka jer sam pokušavala shvatiti kako tehnika funkcionira, imala sam puno pitanja, a materijale sam čitala kao recepte za kolač pokušavajući shvatiti koje sastojke trebam i u kojem omjeru. Sada znam da je to bio glas mog uma koji je tražio zanimaciju. Jer um je uvijek željan pitanja i odgovora, mora biti u pokretu i naporno raditi, on je zapravo najdosadniji trgovac na svijetu koji nam stalno nešto prodaje u sjajnim celofanima i pod nevjerojatnim popustima. Ali tajna je u tome da nam ama baš ništa od toga što on nudi ne treba. Kad to shvatimo, već smo na pola puta razumijevanja tehnike.

Ako u nekom trenutku ili situaciji osjetimo da nismo u miru, samo kažemo “Hvala, ali ne hvala” svemu što nas ometa (ne moramo niti znati što je to) pa hopsamo i hopsamo i hopsamo… i tada počinjemo osjećati povjerenje, puštamo konce iz svojih ruku, vjerujemo do kraja pa što bude… i s vremenom se kroz hopsanje prepuštamo beskrajnoj ljepoti toga što Jesmo.

Kad se nađem u situaciji da me netko pita što je Hooponopono, moj najdraži odgovor je da je to tehnika koja je toliko jednostavna da je umu teško za prihvatiti, a najteže u toj tehnici je izgovoriti njeno ime – i više ne kažem ni riječi

I ako nam se čini da je Hooponopono teško shvatiti onda se trebamo podsjetiti da joj je tu etiketu nalijepio um. Jer Hooponopono NIJE tableta koju pijemo tri put dnevno i nakon tjedan dana će nestati bol. Hooponopono NIJE tečaj svakog utorka na istoj adresi nakon čega dobivamo diplomu. Hvala i Volim te NISU pjesmica koju recitiramo da bismo dobili peticu.

Hooponopono je tehnika čije prakticiranje postaje prirodno poput disanja, oduzima nam sve znano da bismo otkrili Sve, briše poznate note da možemo u ritmu Hvala i Volim te zaplesali ples beskonačnog mira… nema tu mjesta analizama ni očekivanjima ni receptima. Uz Hooponopono, za kolač s početka ove priče više ne pitamo jel tako trebao ispasti već samo slasno zagriznemo u njega i uživamo u najljepšim okusima koje ne možemo ni opisati.

Hooponopono je tehnika koja je sama po sebi odgovor na sva pitanja. Na nama je samo da hopsamo, a svi odgovori i darovi koje iz toga primimo su bonus i vrijedniji su od bilo čega što smo uopće mogli zamisliti.

- Nikolina Tomašković

 

Stanje savršenstva

sNe znam što mi bi, ali odlučila sam pred vama odškrinuti najintimniji dio svoje duše… Nadam se da ćete razumjeti!
Kada se sve razgrne, moj život je uvijek pogonila neka čežnja… Duboka čežnja za nekim savršenim svijetom. Svijetom u kojem je sve lagano, sve na neki način čisto i savršeno. Lijepo i skladno, jednostavno, jasno, svijetlo, lagano…

Bez obzira na probleme i “životne borbe”, uspone i padove ili uspjehe, uvijek sam osjećala da je to samo neka igra, a da pravo stanje stvari promiče mojoj pažnji ili svijesti… Čak sam si zadavala neke velike ciljeve, materijalne ili opipljive koje će drugi primijetiti, povremeno vjerujući kako će nakon njihovog ostvarenja nastupiti ta velika jasnoća i čistoća. Ali naravno NIJE! Nikada! I naravno, nakon toga sam bila tužna, depresivna, nezadovoljna ili frustrirana…

 I onda me našao Ho’oponopono! I onda sam nakon početnog “kopanja kanala”, povezivanja s Unutrašnjim djetetom i automatiziranja čišćenja počela doživljavati neka sjajna stanja. Bilo je dugih trenutaka, po nekoliko dana ili čak tjedana, kada sam jednostavno plutala u nekom savršenstvu, ali nakon toga i nekih baš jako teških programa… I prije nekoliko dana doživim jedno sjajno energetsko čudo! U jednom druženju jasno osjetim kako se stvari rješavaju na energetskom nivou, kako me obuzima radost, ljubav, mir, sreća od koje titra svaka stanica tijela i vidim osmijeh na svim licima koja su bila oko mene… Naravno, čistila sam, a ono što ja nisam mogla reći verbalno, rekli su drugi… Nešto se složilo na savršen način, oslobodili su se programi koji su osim moje svijesti promijenili i svijest nekoliko osoba… Bila sam toliko “čista” i u Nuli (valjda je to to!) da nisam mogla ništa pričati, samo sam se smiješila……. Oko glave!

I sinoć prije spavanja shvatim! TO JE TO stanje savršenstva za kojim sam toliko tragala! Moja čežnja je zadovoljena! Moja potraga nije bila potraga za nekim apstraktnim i nemogućim stanjem, to nije bila idealizacija života i sanjanje snova koji se ne mogu ispuniti… TO JE TO stanje svijesti koje nam je sasvim prirodno… Kada razgrnemo programe i napravimo mjesta za Ljubav…
Čežnja je nestala… Svijet je savršeno, prekrasno, svijetlo, jasno, jednostavno i lagano mjesto…

 

- Vesna Cirak Čubrić

‘SVAKO DJELO UČINJENO PROTIV VLASTITE SAVJESTI NIJE SLOBODAN ČIN’

sRecimo da vam dovedu idealnu osobu za vas s kojom bi ste trebali živjeti. Ako vi sami tu osobu ne osjećate i ne doživljavate kao nekoga sa kim bi ste mogli živjeti, sve dobre namjere ovog svijeta neće pomoći da ta zamisao zaživi.

Recimo da se skupe svi najbolji stilisti koji uopće postoje i osmisle vam garderobu koju biste trebali nositi svakodnevno. Ako se vama ta odjeća i obuća ne sviđa, ako se dobro ne osjećate u njoj… nema tu pomoći – čak i ako nasilno budete nosili tu robu nećete u njoj izgledati dobro jer osjećate da vam ne pripada.
Ista stvar vrijedi i za prehranu, uređenje stana i sl.

Kad netko kaže da mi ustvari ne znamo što je dobro za nas, možemo u svakom slučaju potvrditi da možda i ne znamo, ali svakako znamo što ne želimo.
Imali išta gore nego kad netko odlučuje umjesto nas samih? Mislim da nema, da je to najgori oblik poniženja, jer nas postavlja na jednu vrlo nisku razinu postojanja.

S druge strane, postoji ‘samovolja’ koja ne samo da nije dobra za onoga tko ju upražnjava, već i za ostale koji su obuhvaćeni tom samovoljom.

Jednom sam pročitala da što smo više udaljeni od Sebe to više patimo…
Često se govori da je patnja izbor, pa se onda pod time misli doslovno da je netko izabrao patiti. Naravno to nije tako. Što smo bliži Sebi to su naši izbori bolji, pametniji, mudriji.
Što znači biti blizak Sebi? To znači spoznati da postoji Slobodna volja unutar nas čiji izbor je ujedno i naš ‘najdraži’ izbor.
Nije smisao da mi u životu eto prihvatimo nešto što je kao dobro za nas jer je to netko mudriji i pametniji odlučio umjesto nas, već je smisao da baš kroz Sebe spoznamo taj najbolji mogući izbor – kroz vlastito veselje, mir, radost i uzbuđenje života. Jer, nema Spoznaje bez Nas – nema ničega bez Nas…

- Dani Ella

LJUBAV ZA STRAH

sNatjerana poricanjem i bježanjem, kad nemadoh izbora više, konačno pogledah unutra… I vidjeh ga….

Stoji ispred mene, prilično ružan, umoran, neugledan, malo smrdi, raščupan, zapušten, agresivan i na tren mi se učini tužan….

-Tko si ti?

-Ja sam tvoj Strah, Strah da nisi dovoljno dobra…

-Jesi li sam?

-Ima nas više, nismo svi isti, ali sada sam sam.

-Koliko si već tu?

-Pa što ja znam, tu sam koliko si i ti valjda, mislio sam da me nikada nećeš primjetiti.

Pružih ruku da ga dodirnem, ali kao kakvo divlje dijete, odmače se.

Učini mi se, da mi je žao što je takav, pa nastavih da ga posmatram s malo više milosti. Izgleda tužno zaista, kao da je i on uplašen…

Pomislih, pa to je Strah, nisu mi to pričali o njemu. On je strašan treba da ga sasječem, da ga istjeram, da ga prepadnem, uplašim ga, budem gruba, izderem se na njega….

A, onda pomislih, ionako je ovo čudno putovanje , razgovarat ćemo!

Ubijedih ga, da ga neću povrijediti i nakon nekog vremena pruži mi stidljivo ruku…

Izgrebana i s mnogo ožiljaka….

-Od čega ti je ovo?

-Od borbe.

-Jel te boli?

-Navikao sam, znao sam što me čeka, prije nego što sam došao. To je moja misija, pristao sam….

Pomislih kako mu je ružna i besmislena misija, i zašto se nije pobunio protiv nje, i zašto je pristao da muči ljude?!

-Tko ti je dao tu misiju? I zašto si pristao na nju?

-Bog. Neko je morao, pa sam se prijavio dobrovoljno.

-Ne razumijem zašto?

-Da ti pomognem.

-Tako što ćeš me mučiti godinama?

-Nisam htio i nije to moja misija…

-Ne razumijem.

Zatvori pospane oči i leže tu pored mene, kao neko siroče, pustih ga i pomislih neka se odmori, nastavićemo sutra.

Nije spavao mirno, i s prvim zracima sunca, otvori oči i oprezno me pogleda, kao da nije siguran, da li da mi vjeruje.

Nasmijah se blago.

Dobro jutro, rekoh…

-Dobro jutro.

-Jesi li se naspavo?

-Da.

-Razmišljala sam… o meni i tebi znaš.

Sjede prekoputa mene i otvori širom svoje tamne oci.

-Ti si moj, znaš. Živiš tu toliko dugo, ne vrijedi mi da te ignorišem, da se ljutim, ti si dio mene. Uostalom, odrasli smo zajedno, izgleda. Iz nekog razloga si došao sa mnom na ovaj svijet, što je tu je.

Znam, nisam bila dobra prema tebi, tako su me učili. Ne znam da li sam te više mrzila ili ignorisala. Žao mi je. Jesam li ti ja to sve napravila, mržnjom? To da si tako ružan?

-Da.

U tom odogovoru nije bilo prekora, nije bilo ni želje za osvetom. Učini mi se previše blago, za nekoga kome sam nanijela toliko nevolje.

Ali pomislih možda smo jednaki, možda je to i zaslužio pa i on je mene grebao i mrzio.

Žao mi je, što smo morali da se povrijedjujemo, rekoh mu

-Ispričaj mi svoju priču. Hoću da te upoznam.

Pomislih, da on mene sigurno dobro poznaje…

-Ja sam Strah. Živim već dugo sa tobom. Došli smo s istog mjesta, i s istim ciljem.

-Ne razumijem.

-Pa ti si stvorena i ja sam stvoren, od istog tvorca. Tvoj cilj je ljubav i moj cilj je ljubav.

-E tek sad ništa ne razumijem…Kakve veze strah ima s ljubavlju.

-Tebe je Bog stvorio da dodješ do ljubavi, a ja treba da te odvedem tamo. Ja sam ti poslednja stepenica, koju treba da predješ.

Znao sam da ću kada dodjem ovakav kakav jesam, osjetitit mržnju, da ću vidjeti sva najgora tvoja osjećanja, koja postoje, i da će ona poteći od mene, pristao sam da dodjem i ipak obavim taj posao.

Učinilo mi se plemenitim, odvesti  te do ljubavi, zar ima bolje uloge i boljeg posla. Ponekad je teško dok me ne vidiš i ne zavoliš, i ne pružiš mi ruku…

Ljudi sve zavole prije straha….

Morao sam biti strpljiv,

nekada je bilo bolno.

Ali Bog mi je rekao, kada zavole i strah, spremni su za ljubav.

Ako mene možeš da pogledaš i zavoliš pronašla si ljubav. Znam da je teško, ružan sam, ali i ja sam tu zbog tebe, kao i sve na ovom svjetu. Kad zavoliš i ružno onda si spremna. Gledala si crtani ljepotica i zvjer!!? Ali ne znam da li si shvatila. Kada me zavolis. onda i ja mogu da se vratim odakle sam dosao, u ljubav.

Gledala sam ga neko vrijeme… u čudu….  i od jednom sve mi postade jasno, a on poče da se mjenja, i pretvara u divno, čisto i mirisno osjećanje…. zagrlih ga, pa se odmakoh i shvatih sve u trenu.

Vidjeh najružnije osjećanje, prikriveno najplemenitijom namjerom, osjećanje koje je svjesno došlo da trpi bol, zbog mene.

Dok su se druga osjećanja razmetala, svojom milinom, on je postajao sve ružniji i ružniji, dok je pokunjeno sjedio u uglu i čekao svoj red na ljubav.

Ponekad je vrištao i skakao i privlačio pažnju, ubadao me. Na kraju mi je ušao u srce, misleći da ću tamo ući da potražim ljubav i da cu ga morati vidjeti, ali ja sam ga jednostavno ignorisala, sve mi je bilo ljepše od njega, sva druga osjećanja, vise su zalsuživala da budu voljena, njega sam kažnjavala…. Poljubih mu ruke u znak izvinjenja, i otvorih srce da ga oslobodim, da ide dalje…

Zagrlih ga i poslah mu bezbroj  ŽAO MI JE, OPROSTI, HVALA I VOLIM TE….

HVALA, sto si došao,što si bio strpljiv, hvala sto si se prihvatio tako mučnog posla, mene radi…

HVALA što si čekao tako dugo da te zavolim…

Pustih ga i on nasmijano mahnu….

Ode kod nekog drugog djeteta da se useli, znam….

Mahnuh mu, i dobacih…VOLIM TE i želim ti da te to djete zavoli mnogo prije, da te prigrli i prepozna…

Zasluzuješ to, zaslužuješ ljubav…..HVALA ti što mjenjaš ovaj svijet i sto nas vodiš do nje….

HVALA TI….

- Nevena Ristić


(adsbygoogle = window.adsbygoogle || []).push({});

Proces uzajamnog iskazivanja zahvalnosti

sJesam li vam pričala kako volim gljivarenje? Dok se nisam udala, u šumu sam odlazila samo za školskih izleta. Ipak, upoznala sam i udala se za čovjeka kojem je šuma bila i još uvijek jest sastavni dio životne filozofije. I zahvalna sam zbog toga. Uz njega sam otkrila svijet gljiva. Prvih nekoliko godina mi je trebalo samo da prilagodim leću oka na pronalaženje, a tada, odjednom, kako to obično i biva, gljive su mi se sramežljivo počele otkrivati. Kojeg li zadovoljstva i ponosa kad sam ubrala svoj prvi vrganj!
Bezbrojni su bili pokušaji, ushićenja što sam ugledala smeđi klobuk u lišću, a onda i smijeh supruga kad bih se približila da uberem, a onaj se klobuk tajanstveno pretvorio u zahrđali poklopac konzerve što ju je netko neodgovorno ostavio nakon izleta …ili kad bih skoro zgazila krasnu lisičarku jer sam “zujala” okolo, a ne pred sebe.
Pronalaženje gljiva ima svoj zakon. Ne gledaj predaleko naprijed, izgubit ćeš snagu na “čini mi se”. Ono što ne bereš nemoj uništiti, bere možda netko drugi. I ne budi ohol. Pažljivo uberi da ne oštetiš nježne spore koje trebaju ostati u zemlji radi razmnažanja. I neizostavno-zahvali se! Pomiriši, malo se divi i budi sretan!
Šuma je zaista jedna vrlo ljupka dama. Voli lijepo ponašanje i poštivanje. Kad joj pokažeš ljubav, velikodušno uzvraća i nagrađuje te svojim plodovima. Doživljava i ona različite životne faze, pomlađuje se nježnim stabljikama novih stabala, uz redovite mijene svojih lisnatih toaleta. Događaju se i lomovi u olujama i tad je teško gledati njenu tugu kroz slomljeno i srušeno, još jučer tako gordo drveće koje je prerano doživjelo svoj smiraj. Isto tako, dolazi do odumiranja starih stabala koje se poput onemoćalih kazališnih diva samo sruše u završnom činu predstave.
Osjećam veliki respekt prema šumi.
Ipak, vratimo se na gljive. Ima ih prekrasnih, ali nejestivih, ljupkih, ali bez hranjive vrijednosti i onih jestivih, vrhunskih, no neuglednih. I sve su ovdje sa svrhom, sve su potrebne. Jedne kao prirodna ravnoteža kukcima, druge kao bio kompost, treće da bi poslužile kao poklon nama koji dolazimo. Ništa nije suvišno, ništa nije slučajno! Ravnoteža životnog ciklusa stare dame.
I sad gdje je tu HO?
Igranje skrivača s gljivama je jako interesantno i zabavno. Možeš tražiti satima i ništa ne naći, a opet, u nekoliko minuta znaš ubrati dobar ručak. Sve je u oku promatrača! Tako ćeš samo iz jednog kuta, jednog slučajnog pogleda ugledati svoj poklon (opet ja s hrđavom konzervom ) Zato, mijenjaj kuteve promatranja jer ništa nije onako kako ti se čini!
Istom stazom može ići puno ljudi, ali neće pokupiti sve gljive. Uvijek će nešto ostati za sljedeće goste. Ne možemo svi vidjeti isto! Programi što ih nosimo usmjeravaju nas u različite spoznaje realnosti.
Na kraju, sve je u nama! I mi, i šuma, i gljive! To je proces uzajamnog iskazivanja zahvalnosti i poštovanja! Jer svi smo u Ljubavi!
I kako onda ne ponavljati: Volim te?!! I hvala ti!!!

 

- Ksenija Križaj