BITI SVOJ

biti svoj

Rijetki su oni koji su u svom samopouzdanju postojani, uz to sigurni i mirni, istodobno lišeni arogancije ili prenapuhanog ega. Pogotovo kad su suočeni s ogromnim autoritetom s druge strane. Ne govorim o tvrdoglavosti, nego o onom kad znamo da nešto silno želimo postići, da smo dobri u tom što radimo i kad smo zakoračili na svoj put popločen žutom ciglom žudeći za afirmacijom.
U doba adolescentnosti, nerazvijena i nježna smopouzdanja, mnogima se dogodila posramljenost kritikom osobe do koje nam je neobično bilo stalo i čije mišljenje nam je predstavljalo autoritet. To je pljuska i ostaje u programskom depou doživotno, ima snagu potpuno promijeniti smjer kojim smo krenuli, a istovremeno instalirati čvor u želudac i uvelike srušiti sliku koju smo dotad gradili o sebi. Devastirajuće…
O ljubavi prvenstveno prema sebi nas nisu učili ni roditelji, ni škola. Usađivan nam je obrazac kako treba zadovoljiti neke tuđe kriterije vrednovanja, pritom potpuno zanemarujući glas svojih želja i potreba.
To se zvalo samokritičnost. To se zvalo požrtvovnost!
To se zove bedastoća!
Uloga žrtve nikom ne donosi lijep život. Kad se staviš na tu poziciju, aktiviraš sjećanja, ništa drugo ne možeš očekivati do žrtvu praćenu ogorčenošću. Zar to može biti nečiji životni odabir?
Ne dozvolimo reprogamiranje Ljubavi! Svi smo ju dobili pri rođenju i svima nam je dostupna u svakom trenutku. Onaj tko njeguje Ljubav, može ju dijeliti, umnožavati, manifestirati…može sve. Volite sebe, učite djecu da vole sebe. I izbrišite riječ žrtva! Ovog trenutka! Molim vas!

Volim vas!

- Ksenija Križaj

SJETI SE NAPRAVITI SVOJ MALI KORAK

vrata

Kad ti se čini da stvari idu krivo ili se uopće ne miču s mjesta sjeti se da je sve baš onako kako treba biti u ovom trenutku. Sjeti se da Ti vidiš samo omot poklona i niti ne možeš naslutiti koji dar te čeka unutra, samo ako mu dozvoliš da se rastvori. Sjeti se reći Hvala svemu što ne vidiš.

Kad te razljute roditelji, partner, prijatelj, susjed, šef ili sam sebe, sjeti se da si ih sve Ti odabrao i da se upravo kroz njih ukazuje ono što trebaš čistiti. Sjeti se da onome tko je u tebi pobudio najveću reakciju kažeš najveće Hvala.

Kad se uhvatiš usred burne rasprave i uvjeren si da je druga strana u krivu, sjeti se da to čemu svjedočiš nije razgovor s nekim nego to Jedno priča unutar Sebe. Sjeti se da je svaka rasprava zapravo razgovor s programima i jedino što bi im trebao reći je: “Hvala, ali ne, hvala”.

Kad nekog sažaljevaš jer je bolestan ili debeo ili nesretan, sjeti se da je ta osoba savršena. Sjeti se da preuzmeš 100% odgovornost za etikete koje joj Tvoja sjećanja nameću i da trebaš biti sretan što konačno ta osoba Tebi daje priliku da otpustiš neki program. Sjeti se da toj savršenoj osobi kažeš Hvala.

Kad si najsigurniji u svoju odluku ili pak žališ za nečim učinjenim ili se bojiš da ćeš tek napraviti pogrešku, sjeti se da ne možeš vidjeti cijelu sliku. Imaš pravo odabira, ali najbolje za tebe postoji na razini povjerenja. Sjeti se da je Tvoje povjerenje puno šire od dosega Tvoje odluke. Sjeti se da svojoj prosudbi kažeš Volim te, i otpustiš.

Kad ti se vraća osjećaj tuge, samoće, mržnje, sjeti se da to Unutarnje dijete pati. Taj osjećaj je tu već dugo i ne napušta Tebe jer Ti ne puštaš njega. Sjeti se reći: “Oprosti, žao mi je… molim te otpusti.” jer Tvoje Unutarnje dijete ponavlja onako kako ga učiš. Sjeti se da ga naučiš reći „Hvala Volim te“.

Kad silno želiš riješiti neki problem i svaka pomisao na otpuštanje budi grižnju savjesti, sjeti se da si ga Ti sam proglasio problemom i da ga možeš preimenovati u blagoslov. To će te podsjetiti da je ta situacija prilika za rast i da jedino što od Tebe traži je da dopustiš da budete zajedno u miru, a onda se sjeti da zaboraviš.

Sjeti se da Univerzum uvijek, baš uvijek, napravi korak kad Ti napraviš korak. Nude ti se tolika vrata u beskonačnost, ali Ti se samo sjeti da kroz barem jedna od njih napraviš taj svoj mali korak.

- Nikolina Tomašković

Zahvalna i sretna

happy

Bože dragi, hvala ti…. HVALA TI
Jako sam sretna osoba…. hvala ti na tome….
Prije 1,5 godina uključila sam se u program Ho tehnike.
Tada mi je bio samo program Ho tehnike, danas je Ho moj način života!

Došla sam u pravom trenutku, u trenutku kada mi se život raspadao po šavovima. Svaki segment moga života raspadao se. Kada sam se uključila u Ho program, nakon nekog vremena moj život je dobio drugačiji smisao… hvala, hvala, hvala… Danas kad se osvrnem ne mogu da ne budem zahvalna, na svemu…

Danas sam sretna osoba s dubokim mirom i sigurnošću u sebe i u svijet u kojem živimo. Uživam u svakom danu koji je ispred mene, a dobila sam i drugačije spoznaje o životu koje mi pomažu u svakodnevnim aktivnostima.
Puno nas brka zadovoljstvo sa srećom. Prvo je emotivno i privremeno, drugo je spiritualno i permanentno.
Svaki dan sam sretna, budim se sretna i navečer idem spavati sretna. Sretna sam i kad kiša pada, a nemam kišobran. I kad mi se dešavaju gluposti u životu, sretna sam jer znam da moja sreća dolazi iz mene, a ova vanjska zadovoljstva ako dođu dođu, ako ne ništa. U biti kad nađes svoj mir i sreću nećeš tražiti okolna usputna zadovoljstva koja su često površna i nepotrebna. U jednoj rečenici – Bit ćemo sretni kad naučimo voljeti sebe i druge oko sebe!

Sretna sam i neizmjerno zahvalna što sam dobila mogućnost i šansu za sretan život za mene i meni najbliže osobe u životu, a naročito za članove moje obitelji…. hvala, hvala, hvala….

Hvala svima….Volim Vas

 

– Jasna Takač

 

 

Život temeljen na programima

prozor

O čemu ćemo danas?
O Programima. Jer ako nam je zbilja jasno što Programi jesu napravit ćemo apsolutno sve da ISPRAVIMO POGREŠKU.

Što je i kad pošlo po zlu? To zbilja ne znam, ali recimo da sam svjesna što Programi jesu.

Hajdemo od početka iz Nule. U Nuli je sve savršeno. Nula je polje čiste svijesti. Nula je polje svih mogućnosti, Nula je jedina koja ima savršeno rješenje za sve. Jednom riječju – ako djelujemo iz Nule – djelujemo najsavršenije moguće – što god to značilo. Djelovanje iz Nule u HO zovemo Inspiracija, a to nije ništa drugo nego Čista svijest. Čista svijest je stanje – temeljno stanje onoga što Jest. To znači da prije negoli smo ‘postali’ bilo što drugo, prvo smo bili Čista svijest. Čista svijest smo ustvari i ostali cijelo vrijeme, samo što eto nismo toga baš svi uvijek svjesni.

Kako to objasniti? Pa recimo evo ovako – dok npr. pišem ovaj tekst ja uopće nisam svjesna svoje noge ispod stola niti kose na glavi. I noga i kosa su cijelo vrijeme tu i dio su mene. Nisam ih svjesna jer mi je fokus na drugom mjestu – recimo na rukama koje tipkaju tekst.
Dakle, jasno je da nismo svjesni nekih očiglednih dijelova sebstva iako oni zbilja postoje. E, pa tako nismo niti svjesni Nule, a ona je cijelo vrijeme tu.
Nismo je svjesni jer nam je pažnja negdje drugdje, uglavnom na Programima.
Kako nastaju Programi? Programi su ‘iskrivljena manifestacija Nule’. Šta to sad opet znači? To znači da sve što izađe iz Nule jest savršeno, ali može biti krivo tumačeno na razini naše svjesnosti. To je ono o čemu govori Len kad daje primjer prljavog stakla. Slika ili prizor koju gledamo kroz prljavo staklo izgleda prljavo. Nije problem u prizoru ili slici već u mediju kroz koji promatramo promatrano. Kad misao prirodno otplovi iz Nule prema površini Svjesnosti (to je stanje u kojemu mi doživljavamo svjesno stanje naše zbilje i na osnovu nje tumačimo sebe i svijet oko sebe ) ona na samu površinu naše svjesnosti dolazi izmijenjena i to je Program. Program je Greška. Ako je nešto Greška onda je to problem. A ako mi smatramo i živimo na način da grešku doživljavamo kao istinu – onda je to veliki problem.
Ne samo da imamo na taj način problema, već ti problemi će se samo množiti i množiti, te će biti sve teže i teže živjeti i normalno funkcionirati.

Vremena je u stvari vrlo malo. U trenutku kad postanete svjesni da je uz Programe sve lažno, jasno vam je da i za samo to osvješćivanje bilo potrebno puno vremena te da naprosto više ne smijete izgubiti niti trena na život temeljen na Greškama.
Kako će se Greške ispraviti? HO je jedan on načina kako ispraviti grešku. Nije jedini. Moguće je da vas baš HO dovede kroz Inspiraciju do nekih prosvijetljujućih saznanja. Po meni je najbitnije da, kao prvo, postanemo Promatrači sebe, jer upravo nas ta radnja lišava automatizma. Programi su vezani baš za nas same, utoliko je bitno da smo svjesni da sav posao ispravljanja pogreške isključivo kreće upravo od nas, a sve ostalo će biti samo prirodna posljedica tog svjesnog čina.

– Dani Ella

ŠTO SE TO PROMIJENILO??

indir
Što se to promijenilo? Bila sam jedna od onih koja ni u dućan bez auta išla nije… tjelovježba mi je bila samo u mislima i divila sam se ljudima koji u njoj uživaju.. al u praksi kod mene je bila prisutna nekoliko tjedana u kontinuitetu i onda opet “razlozi” za reći NE fizičkoj aktivnosti… i tako godinama u krug… hvala hvala hvala… čišćenje je naravno prisutno… i neprestance se samo pojačavalo.

30.12.2014., došao je dan, predala sam ključeve i auto nakon što sam punih 19 godina imala razne automobile (niti jedan dan bez)… a to jutro pogledam kroz prozor i parkirno mjesto nakon 19 godina prazno… prijatelji, roditelji, svi me pitaju, kako ćeš bez auta? Imaš i maleno dijete… a ja mirno, nikad mirnije pogledam ih  i kažem: sve je u redu, dapače, osjećam beskrajan mir, slobodu i sigurnost s tom odlukom… i sad je vrijeme za to iskustvo…

Već prvo sljedeće jutro ja i moja šestogodišnja curica 40-ak min pješačile do vrtića.. i još 40-ak popodne u povratku.. i da, ni sanjati mogla nisam, kakav je to divan, ispunjujući osjećaj bio… smijale se, čitale/učile brojke i slova na registracijskim tablicama parkiranih automobila, slušale cvrkut ptica, promatrale lišće kako se na stablima njiše, “vježbale”sadašnji trenutak kroz disanje i korake (lijeva noga, desna, lijeva desna) :-)

Bože, hvala ti na tom iskustvu!!!
A koliko tek bogatog iskustva u danima koji su uslijedili, gdje dnevno 10-tke km propješačim s ruksakom na leđima… od centra grada (i raznih obveza) do frizera, kozmetičara, kava s prijateljicama… i da, osoba koja je uvijek i svugdje bila s autom, sada ide pješke..

Što se to promijenilo? Svjesnost o važnosti i vrijednosti da mogu i SA i BEZ… DUBOKA SPOZNAJA o tome.. to ima veze isključivo samnom j mojim UNUTARNJIM STANJEM!!! Hvala hvala hvala.
To naravno ne znači da ja više neću imati auto, dapače, ono stiže u onaj trenutak koji bude najbolji za mene… bez očekivanja, s povjerenjem… pitala sam sebe, zbog čega nisam mogla imati npr auto na parkingu i odlučiti da pješačim? Ali ne, nije išlo… uvijek sam našla neki razlog zašto sjesti i upaliti auto. Prvenstveno je to bilo VRIJEME, a ni slutila nisam, koliko mi se SADA vrijeme produžilo. Zaista, osjećam OBILJE vremena koji sad imam na raspolaganju. A razlog tome, dragi moji je SADAŠNJI TRENUTAK, BITI OVDJE I SADA!!! 10 godina tragam za njim i sad je stigao!! Koje olakšanje i sloboda (unutarnja)!!!

A kad mi auto treba za neke duže relacije ili u danima kad sam vec propješačila kilometre i kilometre, tu su moji prijatelji, roditelji, brat, bivši suprug, suradnici, susjedi, treneri, mnogi dragi ljudi, koji svi imaju automobile i eto meni prijevoza!! I da, ne smijem zaboraviti da već puna 3 mjeseca treniram (i tijelo,ne samo um) i to 3x tjedno!! Hvala mom osobnom treneru, na podršci, strpljenju i motivaciji koju mi pruža. I k tome vrhunsku zabavu u vrlo zahtjevnim treninzima (sjetite se što sam o tjelovježbi napisala na početku ovog teksta)!!!!

Hvala hvala hvala
Sve, baš sve je moguće kada:
a) prihvatimo odgovornost za sve što nam se događa
b) s hvala i volim te “čistimo”/ brišemo stare programe i dajemo priliku da djelujemo iz Inspiracije
c) bez očekivanja
d) stavimo fokus i zahvalni smo na onome što imamo, a ne na onome što nam nedostaje
e) pronađemo svoj način za podizanje svoje vibracije

Jedino nemoguće jest RIJEČIMA OPISATI što sve slijedi i kakvo životno putovanje kreiramo kada na taj način ŽIVIMO!!!❤️❤️❤️

Hvala hvala hvala

Volim vas

Kristina Bulešić

Malo neobična objava o Oprostu

danielaKaže meni kći neki dan da bi voljela pomicati predmete mislima i pita me kako se to radi? Kao, ja ću sigurno znati :)
I sad, kažem ja njoj da sam ja imala istu želju kad sam bila mala, ali da mi nije uspjelo i pitam je zašto to uopće želi. ‘Pa da ne moram ići u kuhinju po sok dok gledam omiljenu seriju’. Aha, a da li znaš da ljudi koji imaju te sposobnosti troše jako puno energije i nakon što malo uspiju umom pomaknuti neki lagani predmet jako su umorni – tako da je puno jednostavnije otići po sok ili zamoliti roditelja da ti donese – komentiram ja. ‘Ali to bi bilo tako cool, voljela bih imati neke moći’, uporno će ona. Pa svi bi htjeli imati moći i uglavnom ih imamo puno samo što ih nismo definirali kao moći.
Ona, po prirodi uporna, na mene tvrdoglava ipak ne odustaje i vidim je kako žmiri i pokušava nešto pomaknuti u sobi. Nakon nekog vremena otvara oči i govori razočarano: eh ništa, nisam uspjela.

Napisala sam da je ovo objava oprostu. I jest.
Ponekad je jednostavnije valjda pomaknuti neki predmet mislima nego nekomu oprostiti. To nije zato jer ne želimo oprostiti. To nije ni zato jer ne znamo oprostiti. To je zato jer naprosto to nismo u stanju u tom trenutku. Zašto? Tko bi to znao. U takvim situacijama HO dođe kao melem na ranu – jer ako ne moram osjećati ljubav dok hopsam onda ne moram niti osjećati da sam oprostila dok hopsanjem opraštam, zar ne?

Kako je neOprost teret svatko imalo svjestan zna da mu je u interesu da se tog tereta oslobodi što prije.
Znate što je meni pomoglo u takvim blokirajućim situacijama? Jedna izjava jednog duhovnog učitelja: Ako ne možete oprostiti onda barem blagoslovite tu osobu ili situaciju. Blagosloviti mogu, to mi uopće nije problem. To me podsjeća kao da svetu vodu polijevam po bolnom području. Tako doživljavam i hopsanje – kao davanje blagoslova iz jednog trenutka u drugi apsolutno svemu. Imali već moći od ove?!

- Dani Ella

Od jedne misli do sretnog života

hooponoponoIstinsko Ja, Božanstvo, Jedno – to je beskonačna Svjetlost koja uvijek sja u nama punom snagom i uvijek je prisutna i savršena bez obzira na sve. Naša je odluka kako ćemo se odnositi prema toj Svjetlosti.

Unutarnje dijete je dio nas gdje spremamo naše reakcije, strahove, uzročno-posljedične veze, vjerovanja i sve druge programe. Upravo su to projektori kroz koje unutarnje dijete propušta Svjetlost, no, zbunjuje ga jer radi kako smo ga naučili, a vidi da nismo sretni… ali i dalje radi kako smo ga istrenirali jer nam vjeruje, želi nam udovoljiti i žudi da budemo ponosni na njegovu poslušnost… i zato nas promatra, kao što svako dijete više uči iz ponašanja roditelja nego iz riječi.

Programi projiciraju našu stvarnost onakvu kakvu samo mi vidimo i zavode nas da toj slici slijepo vjerujemo, sve dok ne shvatimo da je nestvarna i jednako važno – bezopasna. Umjesto da tvrdoglavo gledamo te naše projekcije, možemo radije biti tvrdoglavi kad želimo pokrenuti Hvala.

Kad postavljamo pitanja, opet i opet, dajemo značenja, opet i opet, tražimo sva moguća rješenja ili osjećamo već dobro poznatu tjeskobu – to je ta navika koju smo naučili naše unutarnje dijete. Naučimo ga sad da u tim istim obrascima ubaci Hvala. I opet Hvala. I opet Hvala. Istom onom tvrdoglavošću, istom onom navikom, kao što sa oštrim alatom možemo napraviti štetu ili možemo rez po rez napraviti najljepšu skulpturu ikad.

Dok vrtimo iste priče u glavi to zapravo programi vrište da ih otpustimo. Dolaze nam uvijek iste situacije i slični problemi, a mi umjesto da ih pustimo iz naše kuće tvrdoglavo zatvaramo vrata i ne puštamo ih. Istom tom upornošću možemo otvarati ta vrata sa svakim Volim te… i opet Volim te… i opet Volim te. Slađe je biti umoran od stvarne ljubavi nego od nestvarnih programa. Volim te je najstvarnija stvar koja postoji.

I ne trebamo se bojati programa, dozvolimo im da nam pokažu gdje trebamo biti uporniji. Ako život shvatimo kao igru, tvrdoglavost postaje zabavna igračka. Ako već primjećujemo da postoje te neke osobine kojima održavamo programe na životu, zašto ih ne bismo iskoristili da održimo na životu ono što vrijedi?

Kratak je put od jedne misli preko navike do sretnog života. Ako ste imali potrebu da donesete novogodišnje odluke, donesite radije odluku da sa svakim Hvala započinjete ne novu godinu, nego novi život. Jednom kad unutarnje dijete pokrene Hvala Volim te, pustite da ono vas uči kako živjeti život na najlakši način.

- Nikolina Tomašković

Zahvalnost u najtežim periodima

Dragi svi,j
poželjela sam s vama podijeliti jos jedno osobno iskustvo HO….
„Iskustvo ljubavi i vjere…..“…hvala, hvala, hvala

Ho je nesto najbolje, najljepse sto nam se svima moglo dogoditi.
HO je bozanstvena tehnika, koja ne samo sto rijesava situacije, vec nam zbilja donosi MIR.
MIR koji je prije svega najpotrebniji svima nama….hvala, hvala, hvala….
U danasnjem modernom drustvu covjek se utapa u masi ljudi. Covjek zaboravlja tko je. Covjecanstvo ne zna odakle je, ni kamo ide na ovoj zemlji usred svemira.
Bolest, strah od smrti, osjecaj da je ona realno moguca ili da je vec blizu, tjera nas na promisljanje i inventuru naseg zivota. Obicno se kaze da bolest cijelu obitelj potresa, dovodi u krizu, ali je i okuplja te zblizava. Nas je zblizila jos vise! Moja inventura mi je pokazala da ne trebam nista znati, nista pitati, vec preuzeti odgovornost za sve sto mi se dogadja….
Za puno ljudi pa tako i za nas, prvi tren nakon dijagnoze bio je vrlo tezak.Trazimo pomoc, savjete, i zanima nas sve…. Nakon reakcije straha, iste sekunde: Sto je to u meni sto me dovelo do ovog iskustva?… hvala, hvala, hvala…
Medjutim, jedino sto nas treba zanimati je: Vjera…Vjera u Boga, Vjera u Ljubav, Vjera u Cuda….
Hvala, hvala, hvala…

Isto moram napomenuti, da je sasvim normalno da imamo osjecaj straha, ljutnje, stresa, boli…. Svi ti osjecaji su normalni… hvala, hvala, hvala….
Moja obitelj i ja, shvatili smo, ako bolest dozivimo kao gubitak svega sto smo prije imali i izgubili saznanjem o bolesti, javljat ce nam se osjecaj bespomocnosti, straha, tuge. Stoga smo mi bolest vidjeli i dozivjeli kao izazov koji se moze i zeli izdrzati, te smo se osjecali zahvalno.

Da li se moze pricati o zahvalnosti kad se brinete da li ce Vam blizak clan obitelji prezivjeti??? Ooooo, moze, i te kako… Bili smo zahvalni na svakoj informaciji, na svakom pa i najmanjem tracku nade koji smo dobivali… Vjerujte, nije bilo lako, medjutim izasli smo na „cisto, toplo, sunce“… hvala, hvala, hvala….

To mozemo zahvaliti samo Ho’oponopon-u…. hvala, hvala, hvala….. Priznajem, postojala su ocekivanja…. Medjutim, dala sam sve od sebe da ocistim i ta ocekivanja…. Govorila sam sama sebi: Bog zna sto je najbolje za tebe!… Nisam se pitala zasto, kako…. samo sam hopsala… hvala, hvala, hvala, hvala….. Sto je to u meni….. hvala, hvala, hvala…..
Pitala sam se na momenat… Da li mogu ocistiti ovu situaciju? Da, Jasna, mozes…. idemo….. hvala, hvala, hvala
Vjerujem da je sprijeceno nesto vece…

Moj prvi posjet seminaru 11.2014. dao mi je snage, dao mi je vjere da je sve u redu…i je, sve je u najboljem redu… Nismo dobili teret koji ne mozemo podnijeti…. hvala, hvala, hvala….
Stoga dragi moji svi, molim Vas… nikada ne posustajte, ni jednog trena, koliko god da je tesko, koliko god izgledalo bespomocno…. Imajte vjere, snage…. hopsajte na najjace, koristite alate koje smo velikodusno dobili na poklon… hvala, hvala, hvala…. svake sekunde, svake stotinke…hvala, hvala, hvala…..

Ho je moj nacin zivota i zahvalna sam na tome!
Volim Vas dragi hopsici…..

Hvala, hvala, hvala….

- Jasna Takač
P.s.Jedva cekam drugi seminar…..

Vozačko čudo :)

imagesEvo nešto od prošle godine što će svi vozači shvatiti koliko je dobro. Napominjem da hopsam sada tačno već dve i po godine.

Dakle, ja sam osoba koja ne zna da živi bez auta, stalno vozim i službeno i privatno i auto mi je neophodan. Jednog dana sam napravila neki glupi prekršaj i dobila sam da platim kaznu, nekoliko kaznenih poena i ono najstrašnije zabranu vožnje na tri meseca. To je meni bilo ravno katastrofi. Kod nas to funkcioniše tako da dobiješ poštom obaveštenje od MUPA od kada do kada ti važi ta zabrana.
Ja sam čekala obaveštenje hopsajući naravno. Onda sam u svom umu počela da smišljam kada bi mi najviše odgovaralo, leti ne jer je jako toplo, zimi ne jer je jako zima, u proleće nikako tad mi najviše treba auto a na jesen tek ne, tada imam najviše posla.
Svašta sam onda smišljala da bi volela da se desi, da zastari, da cu voziti i pod zabranom, što je jako rizično i td i td.

A onda se desilo nešto što samo hopsanjem može da se desi, nešto što ja sama nisam mogla ni da smislim kao rešenje. Dana 21.04. dobijam koverat, hvala hvala, otvaram ga hvala hvala i na obaveštenju stoji da moja zabrana ističe 20.04.!

Dakle ja sam dobila obaveštenje TAČNO dan nakon isteka moje kazne, znači ja sam vozila tri meseca opušteno, čak sam i u Beč išla u tom periodu, a da nisam znala da moja kazna traje, i odradila sam celu zabranu, a da nijedan dan nisam bila bez auta. Hvala hvala hvala.

Mislim da će svi koji puno voze shvatiti koliko je ovo čudo i naravno nisam nikada čula da se nekom isto desilo da dobije obavestenje tačno dan nakon isteka kazne. HVALA HVALA HVALA

– Lela, Novi Sad

Bajke

bajke

Prvo što vas nauče kada vam čitaju Bajke je da želite biti princeza ili onaj najbolji lik… Da, baš onaj koji pobjedi sve i živi sretno do kraja života.

Drugi su za osudu i njih vas uče mrziti. Ni slučajno da ih shvatite, a ni najmanje da ih zavolite…

A vi volite Bajke, uživate dok vam ih čitaju. One vam oboje djetinjstvo, razvijaju vam maštu i želite život iz bajke… Ali negdje na pola  života shvatite da su vas lagali, i da prinčevi  i princeze ne postoje, kao ni sretan kraj…

Ali znate što?!  Bajku savršenom čine svi likovi…

Zamislite kakva bi Bajka bila da u njoj postoji samo Pepeljuga, ili samo Snjeguljica ili samo Crvenkapica… To bi onda bila obična priča….

Oduvijek sam više voljela Bajke, one imaju sretan kraj…

A negdje na pragu tridesete sam ustvari shvatila;

Ja sam i Maćeha i Snjeguljica…

Ja sam i Grdana i Uspavana ljepotica….

Ja sam i Princeza i Zmaj…..

Ja sam Ljepotica i Zvijer….

Ja sam Pepeljuga i  njene sestre….

Ja sam i Lisica i Mali princ….

Ja  sam Crvenkapica i ja sam Vuk…

Ja ustvari vjerujem da su braća Grimm htjela da Vam kažu vi niste jedan lik…VI STE USTVARI BAJKA….

Volite sve što nosite u sebi, jer samo tako smo kompletni i savršeni .

 I ono dobro i ono što vam se čini da je loše.

 Jer pravi balans između crnog i bijelog čini Bajku savršenom i tek se onda možete nadati sretnom kraju..

Mi ustvari već  živimo svoju Bajku…

Ako ste danas Zmaj, to je u redu, jer bez  Zmaja ne bi bilo ni Princeze ni Bajke!

- Nevena Ristić