Voljeti do krajnih granica

neno

Da bi zaista bili u stanju prihvatiti i iskreno reći: “neka bude kako treba biti”, potrebno je nešto što će nas podržati u tome, neka sila što će prigrliti našu odluku da se prepustimo i imamo povjerenje.

Kada Volimo, onda se gube sve garancije za bilo što! Sustav se raspada, počinjemo pucati po šavovima razuma i logike, griješimo u svakodnevnim poslovima, ništa više ne drži vodu! Ali ne bunimo se tada, dapače, želimo da to traje, jako nam se sviđa to tiho ljubavno pijanstvo. Kada kažemo “Volim te”, mi ustvari održavamo to stanje gubljenja kontrole nad životom i on nam tada postaje stvaran. Tada je i otpuštanje stvarno – ono sve pretvara u nemar prema normama u koje nam je život postavljen.

Voljeti je tako, sloboda! Jer, kada Volimo, onda je baš u onom zadnjem koraku pred nepoznatim ponorom sve sadržano! Mi ćemo hrabro zakoračiti, ne iz nade da je dole samo pola metra visine i neka divota, nego zato što je baš u tom trenutku divota! Ako nam je Ljubav sada i ovdje, onda je to u svakom atomu, stanicama našim koje s ljubavlju svoje nastajanje dijele. Ljubav je obuzetost i sloboda; oduzetost i kretanje; opčinjenost i svjesnost, ona je sve to! Ali ne prepoznajemo mi te granice, taj apsurd, igre suprotnosti koje kaos Voljenja u život unosi! Nemamo ni vremena za to, to i nije naš posao.

Ono što je nama činiti jest dopustiti da Volimo do krajnjih mogućih granica, a cijela flora i fauna, divni cvjetovi i leptirići će uraditi sve ostalo. Sve će oni to svojim bojama, energijom i finim osjećajem blaženstva sažeti u jedno jednostavno Volim te.

– Neno Lubich

 

Razlika između zahvalnosti i čišćenja

hvala

Postoji razlika između zahvalnosti i hopsanja.

Zahvalnost je svjesnost našeg položaja u kojem se nalazimo i odličan temelj za prihvaćanje. “Hvala ti i volim te” su – premda imaju sličan korijen – zapravo alati kojima čistimo sjećanja, programe, podatke. U njih je integrirana namjera za čišćenjem koja potiče od tko zna kada i praktički, cijela povijest svih koji su ikada čistili je akumulirana u tu namjeru kao energetski potencijal. Znači, što nas više čisti, veća je moć samog procesa, postaje lakša za nove praktičare, otpori su manji, jer se stvara vibracija koja to omogućuje. Uglavnom, podrška je daleko veća danas, nego recimo prije 100 godina! Ja sam se također godinama zahvaljivao na svemu što imam (još uvijek to radim), no, s hopsanjem je moja odgovornost postala veća. Hopsanje ga dođe kao neko vrebanje života iz trenutka u trenutak, ali iz pozicije odlučnosti da učinite transformaciju. Vaša pažnja je na “volim te ili hvala ti”, radije nego na problemima ili podacima. Vi svjedočite svemu tome, ali kroz prizmu preuzete odgovornosti, tj. kroz volju da se vratite u Nulu. Osvještavate svoju pravu prirodu Duše koja prolazi kroz jedno iskustvo i svjesni ste da imate zadatak osloboditi sebi put ka daljnjim putovanjima.

Jednako tako, osvještavate i svoju moć da možete učiniti bilo što i preobraziti svoj svijet u zaista sjajni ambijent u kojem možete živjeti čistu Ljubav. Problemi više nemaju toliku veličinu, neće biti cijeli planet ili svemir! Možete ih sada promatrati i ne dopustiti im da vas usisaju u sebe i progutaju, jer znate da to niste vi. Kada hopsate imate osjećaj neke zaštićenosti, obuhvaćenosti nekim energetskim omotačem, kao da ste u kupoli i promatrate sve što se događa. A opet, nije vam se problem baciti u bilo koji izazov jer imate povjerenje.

U stvari, što prije priznamo i prihvatimo svoju odgovornost, to smo prije hopsić. Zato je najbolje od toga krenuti odmah i izbjeći da nas Božanstvo na to podsjeća, jer to često nije ugodno iskustvo :) Jednostavnost ove prakse je u jednostavnosti života, radije nego vječita kalkulacija oko toga kako djelovati i zašto.
Dakle, dovelo me tu, svi hopsaju, sviđa mi se – OK, hopsam i ja :) Idem dalje, materijali, materijali, materijali, čitam, gledam, učim. I hopsam, naravno, jer sam raskrstio s tim, ne bavim se više sa kako/zašto hopsam, nemam više tih nedoumica. Kada nam je pogled naprijed, onda je natrag sve obrisano. Život je kao skakutanje po divnim lopočima na jezeru. Pažljivo skačemo s jednog na drugi, povremeno upadnemo u jezero, pa opet skačemo. Ali uvijek naprijed! E, to vam je Ho’oponopono :)

– Neno Lubich

Ja nisam hopsić

hop

Nisam mislila da ću ikad staviti status ovakvog sadržaja u ovu grupu. Jer – ja nisam hopsić. Ja sam u duši yogini i već godinama radim upravo to što radi HO, ali na malo drugačiji način. Zahvaljujem se na koječemu konstantno. Moji su dani prepuni zahvalnosti na sitnicama. A na velikim stvarima poput toga da imam oči kojima vidim, ruke koje me služe, noge kojima hodam, zdravu djecu… na tim velikim stvarima mojoj zahvalnosti nema kraja. Ljubav prema svemu i svačemu mi se također, nekako sama uzdiže. Osjećam to svim svojim bićem pa mislih, ja ne trebam tehnike. Ja HO živim na svoj način. Osim toga, baš kao i Joe Vitale u svojm „Nultim granicama“ nisam na čisto sa imenom tehnike. J A pogotvo se ne mogu pomiriti s tim da se nazivam „hopsićem“ i da ponavljanje te lijepe i ozbiljne mantre nazivam „hopsanjem“. J Kao da mi za takvu radnju treba neko uzvišeno ime. Uglavnom, ja nisam hopsić.

Ali!!!! Tehniku ne prestajem hvaliti, preporučivati. Doista ju smatram moćnom i korisnom u svakom pogledu. Um je brbljav i uporan. Skače sa misli na misao kao majmunče i naravno nikad nije u trenutku u kojem je jedino potrebno da bude – sadašnjem trenutku. Zabrinut je za budućnost koje još nema i upitno je i hoće li je biti, tužan je zbog prošlosti koje više nema, drži se za traume pa i minule ljepote,  veseo je, ljut, ogorčen sad na ovo, sad na ono. Dosadan je!!! Uvijek vrtimo po glavi silne misli i ono što nas zapravo umara smo mi sami, naš vlastiti um, umovanje – razmišljanje. Ponavljanje mantre sve te silne misli sabire. To nije nikakva magija nego običan „težački“ rad na svojoj vlastitoj osobnosti. Ho sabire misli u dvije – jednu u hvala i jednu u volim te. Za čovjeka ne postoji uzvišeniji osjećaj od osjećaja zahvalnosti i osjećaja ljubavi. Zato ne prestajem hvaliti HO. Jer, to je doista najlakši način za kultivaciju svoga duševnog stanja.

U nekim situacijama znam – hopsati (ah ta neozbiljna riječ!!!) :-D Npr. kada bih najradije vrištala na djecu „hvala ti, volim te“ mi naprosto okrene energiju. Oslabi negativan naboj pa ne vrisnem nego uz hvala i volim te i taj milion i prvi put objasnim lijepo ono što sam im željela vrisnuti. J Ima još situacija u kojima uz hvala ti, volim te osjetim doslovno mehanički okret u naboju nekog mog osjećaja, ali i dalje – ja nisam hopsić.

Danas ja i moja cijela obitelj od 5 članova sadimo vrt na terasi i nekako mi upadne zemlje u oko.  Ali nekako uspijem žmirkajući to nešto potjerat nekamo iz oka i ubrzo me ne smeta više.

Dolazi večer, pola 10, perem zube, umivam se i opet osjetim ono čudo u oku. I osjećam ga sve snažnije. I više se ne pomjera. Stalno je na jednom mjestu i užasno me boli i kad zatvorim i kad otvorim oko. Djeca skaču, tutnje, vrište, a trebali su već leći. A ne mogu im obaviti večernju higijenu jer vadim pijesak iz oka kojeg ne mogu izvaditi. Muž dolazi jer vidi da su svi troje ko pušteni s lanca, a mene nit čut ni vidjet. J Pokušavamo izvaditi zajedno sa štapićem za uho. Muž tvrdi da je to kvarcni pijesak kojeg stavljaju u treset i da je to zapravo kao majušni komadić stakla kojeg mi netko mora pincetom izvaditi jer mi se baš zabio u oko. Ja, očajna, uplakana, već me i koža oko oka boli koliko ga trljam. Zdvajam nad svojom sudbinom jer željela sam samo leći, upaliti svoju noćnu lampu, čitati knjigu, virnuti objave u HO grupi. J

U pola 11 kapitulacija! Moram na hitnu jer me zatvoreno oko boli još gore. Ne mogu čekati jutro. Sjedam u auto, ljuta, ma bjesna i govorim naglas Bogu: „Bože, znam da Tebi iz tvoje visoko ptičije perspektive ovaj glupi odlazak u glupu bolnicu usred noći ima nekog smisla, ali meni iz moje žablje neeeeemaaaa. Ne da mi se ići u bolnicu. Neda mi se imati nešto u oku. Ne kužim zašto moram imati nešto u oku sad, a htjela sam ići spavati. Zar mi nisi mogao to nešto ostavit u oku onda kad je upalo pa da idem po danu na hitnu?! Ne kuuuužim!!! Trebam svoje oko za sutra jer moram posaditi ostatak biljki. Ne mogu sad bolovati, Božeeee, zaaaaaštoo???!!!“ Plačem, ali odlučim se pomiriti s ovom groznom i neželjenom situacijom. Ima li boljeg alata za mirenje sa neželjenim, ali neizbježnim situacijama od HO-a??? Protiskujem kroz zube hvala ti, volim te. I pomišljam kako ću morati izgovarati te riječi dugo dok uopće dođem do toga da ih izgovaram mirno, jer trenutno sam samo nadrndana. Izgovarat ću ih dok god ne osjetim da sam stvarno na čisto s tim da ja sad vozim prema hitnoj. Nisam izašla ni na glavnu cestu, nakon kojih 20-ak hvala ti volim te, moje oko prestaje boljeti. Ali tako jednostavno prestaje, kao rukom odnešeno. Pogledavam na sve strane ne bih li ga osjetila. Ali ne boli me ništa, ne žulja više. :-D :-D :-D Skrećem u prvu ulicu i radim krug do doma. Suze mi ne prestaju ići, ali više ne od očaja, nego čiste zahvalnosti. Sklapam ruke na srcu, nekako dok vozim, beskrajno hvala Ti, hvala Ti, hvala Ti….

Riječi ne mogu dočarati jasnoću mog osjećaja. Neki osjećaji nisu osjećaji. Neki osjećaji su naprosto uvid, bljesak svijesti, trenutak u kojem nema ni trunke uma ni njegovog umovanja, samo čisto, apsolutno znanje, čista spoznaja, čisti uvid da je nešto onakvo kakvo jest.

Moj pijesak je stavljen u moje oko sa svim tim popratnim gore navedenim okolnostima da se pojača teatralnost, kako bi ishod bio snažnije doživljen, a sve to u službi jednog višeg cilja – da iskustveno doživim moć Ho’oponopo tehnike te da s mirom napokon kažem, od dana 17.4.2015 – JA SAM HOPSIĆ!!! :-D :-D :-D

Hvala ti, volim te….

– Ljiljana Meter

Sebe se voli

Love_Yourself

Setih se danas dešavanja od pre 2,5 god. Hvala Hvala. Dakle, na početku je čišćenje išlo lako. Nekad stalno po ceo dan nekad malo “zabrljam”, pa zaboravim. Uglavnom išlo je. Drugačijie sam doživljavala ho nego danas rekla bih.

Kako je vreme odmicalo počele su se dešavati “grozne” stvari. Negde sam pročitala da kad krenemo sa čišćenjem postajemo svesniji nereda i čini se da imamo još više za čistiti. Zapravo “problema” je uvek bilo i biće samo zavisi kako ga posmatramo. Da li kao problem ili priliku. I kad je sve krenulo nizbrdo, tako se činilo pojačala sam hvala, još više volim te. Bolelo je. Znate kad ste na moru pa imate neku oderotinu a slana voda je kažu lekovita pa vi ulazite u more a peče Vas da biste urlali naj radije.

Tih dva meseca viđala sam zgažene mačke, pacova koji mi visi pod prozorom, ljude sa raznim invaliditetima, konstantno i svi su pričali o boleštinama, na tv-u su i crtaći bili monstrumi, vampiri sve u fazonu haloweena. Kao jedna velika noćna mora. Znala sam da delimo programe ako pričamo o problemima i samo sam po ceo dan između tog “ludila” ponavljala to veliko HVALA. Bilo je dana kad nisam mogla reč izgovoriti. Plašila sam se susreta sa ljudima, njihovim pričama, svemu. jer se prebrzo odvijalo sve. Dani su bili sivi, oblačni. Tog dana je umrla svekrva. Iznenada. Za manje od mesec dana drugi smrtni slučaj. Neko sasvim blizak. Komšijsko dete je teško obolelo. Od bolesti koje sam se naj više bojala. Bože, pa kako sam mogla sebi ovo privući u život. Sav ovaj mrak. Svi moji strahovi su počeli da dobiju manifestni oblik. Hvala hvala hvala… Od jutra do mraka.

Bila sam umorna jako umorna, ali mi ni u jednom trenutku nije palo na pamet da odustanem. Od čega? Od sebe. Jer to sam bila ja. To su moji strahovi. Pratili su me iza svakog ćoška, svakog ugla, svakog novinskog natpisa. Možete se u zemlju ukopati ali od Sebe pobeći ne možete. Koliko dugo će biti tu? Koliko moraju. Nisu ni došli juče. Godinama sam googlala simptome bolesti, ispitivala, čačkačala, pisala. Da bi naučili. otpustili ideju o tome da je to strašno, loše. Ako Vam sutra priđe komšinica, sa svojim problemima, šta ćete? Pobeći glavom bez obzira i pomisliti: a ne neće ona mene inficirati svojim mislima, problemima, idejama… Pa koja komšinica, koji problemi. To ste vi. Samo Vi. Da je niste morali sresti ne bi je sreli.

Pogledajte ljude oko sebe, oblake, doživjaje, situacije. Talase na vodi. Vetar koji duva i nosi prašinu. To ste Vi. I na koga ćete biti ljuti, besni od koga ćete strahovati? Na delić sebe koji “privlači te ljude, njihove priče? Sebe se voli. S hvala i volim te!

– Renata Navratil

Direktni odgovori :)

one way

Nešto mi palo na pamet, sjetih se danas, pa evo vama koji još uvijek nemate povjerenje…

Prije nekog vremena pitah Univezum: Znaš li ti što si mi zadao i koliko mi je to teško?? Hahahaha, sada se smijem tome :) nakon nekoliko minuta pored mene prolazi auto od firme koja se zove (pazite sad!): Z N A M!
Molim vas lijepo, koliko firmi znate s tim imenom? :)

Danas se brat i ja vozimo, i pričamo o “uspjehu” i kao, što je važno da bismo uspjeli…Trebali smo dočekati kamion s nekim namještajem, a firma koja je dofurala to zove se: ODANOST!

Još pitanja? Uvijek :)
Ali i odgovori dolaze na tako neočekivane načine, samo kad malo otvorimo naše uspavane okice.

– Martina Marković

Od početaka 2012.

srca

Tamo, 2012. kada nas je bilo možda 50-60, dok smo svi skupa istraživali jedni druge, oprezno osluškivali o čemu tko priča, što ovaj trabunja :) i konačno se raspustili, raspojasali u to “Volim te, Hvala ti” – bila je to prekrasna terapija za sve nas :) Danas, kada nas ima ohohoo, i dalje se osjeća taj prelijepi entuzijazam, posebno kod članova koji su se potpuno, bez rezerve prepustili u traganje za Ljubavlju kroz hopsanje. Ovdje praktički nikada nije izbila svađa! To se jednostavno čini nemogućim, jer ova sjajna vibracija to ne podržava. Ovo je lijep primjer one: “ako želite mir u svijetu, prvo ga pronađite u sebi”. Zaista, teško je odoljeti čežnji da izrazimo svoju Ljubav. Ona je veličanstvena, sveprožimajuća i proždrljivac problema. Moćna je to sila! Ona će sve učiniti kako bi se izjasnila o svojoj veličini, a to zna biti snažan i emotivan trenutak za svakoga od nas. Činjenica je da, što je Ljubav apstraktnija to je žudnja za njenim ispoljavanjem i viđenjem u svemu sve žešća.

Um ne može izraziti Ljubav, pa će ona govoriti na svoje načine kako god može. Pronaći će srce na poklopcu konzerve, savijenu travku na tlu, na krilu insekta uhvaćenog u paukovu mrežu – i premda kraj za insekta, za nas je to izjava Ljubavi našem svjesnom biću. Nema tu uzmaka! Ljubav će se vratiti u nas, jer zapravo nikada nije ni otišla! Ono što mi radimo sada i ovdje jest lagano puštanje da nas utopi u svoje dubine, da nas osnaži, preuzme sve što jesmo, što imamo i što nas okružuje.

Ho’oponopono je vrlo lukava praksa! Tobože, kao, rješava vas problema, ali ustvari vas transformira u višu svijest, preoblikuje vaše poimanje stvarnosti, podiže iznad hipnotičke zaluđenosti u probleme. Ona ima samo jedan uvjet: potpunu predanost i ustrajnost!

Ali zapamtite, i problemi imaju taj isti uvjet!

Odbacimo stoga oprez, bojažljivost, ispipavanje i “samo još nešto da pitam”! Nema se što pitati kod “Volim te”! Jer zaista, što nije jasno kod riječi “Hvala ti”? Ne znam kako su nastale te riječi, pretpostavljam da su primitivni ljudi umjesto njih kimali glavom, očima izražavali zahvalnost, voljeli tijelom, grlili svijet kojih ih okružuje mrmljanjem i režanjem. Ako je ikada u ikakvom početku bila riječ mogla je biti samo “Volim te”! Ništa drugo osim toga ne priznajem, jer ništa drugo nije ni moguće. To su iskonske riječi, one su nastajanje, buđenje, stvaranje. Njihova integracija je najdublja moguća, nema gdje ih nema! Zato ih svatko razumije, odmah ubere njihovu energetsku vrijednost, Božanski trag.

To je Ljubav – nikada vas neće napustiti, izdati, ostaviti na cjedilu. Samo joj to moramo dopustiti.

Svatko je sam sebi grupa, a kada smo zajedno onda je to ludnica kozmičkih razmjera :)

– Neno Lubich

Esencija ljubavi

loveHO je esencija osvješćivanja ljubavi, esencija osvješćivanja Sebstva – neprestano nas podsjećajući da smo Ja, da smo ona savršena sveprisutna Ljubav Univerzuma.

Da upravo to! Mi smo ono savršenstvo od kojeg smo potekli. Nedodirljivi i predivni. Ali, ipak preuzimamo odgovornost jer jedan dio nas u sebi čuva sjećanja, podatke, programe koje povlačimo tko zna odtkud i tko zna otkad i što je uzrok utamničenosti tog dijela nas uz zemaljsko utjelovljenje kako bi se stvorila prilika da se otpuste. To je onaj naš projektor koji vrti sve te podatke i preslikava ih na naše životno platno.

I zaista, nema potrebe za raspravama jer sve što nas “dira” u drugima našlo je svoj odraz u nama. Programi diraju programe! To je to! Mi smo nedodirljivi zato jer smo dio Jednog i nema razloga za prepirke, zamjeranja, na kraju za to nismo ni sposobni. Programi su ti koji reagiraju i koji nam na taj način daju priliku da im zahvalimo i otpustimo ih. Zajedno sa situacijama i osobama koje su ih aktivirale. Tako se mijenja naša svakodnevica.

Golemi se problemi odjednom raščiste, poneki ljudi zauvijek odlaze iz našeg života jer s njima nemamo više zajedničkih dodirnih točaka u programima, nema više akcije i reakcije, onog uparivanja kao kad igramo Crnog Petra…pa kako onda ne hopsati do vječnosti i nazad?!?

– Ksenija Križaj

Ni u snovima….

gratitude-quotes

Otkad sam počela primjenjivati Ho’oponopono, u životu mi se događaju stvari kojima se ni u snu nisam mogla nadati. Naravno, događaju se i neke manje lijepe stvari, ali Bože moj, poslije kiše ja već vidim sunce.

Moj sin je imao saobraćajnu nesreću, na njega je naletio kamion, a on je bio na motoru. Motor je uništen, ali njemu nije ništa! Nikome nije jasno kako, on je samo ustao, nije mu bilo ništa!
A ja sam, eto, od jedne anonimne osobe postala dogradonačelnica grada. Ne trebam niti objašnjavati koliko je to prešlo sva moja očekivanja. Biti dogradonačelnica grada nije samo osmijeh, bit će tu i tešlih i loših dana, ali uz Ho’oponopono, ja se ne bojim ničega:

Hvala hvala hvala

– Ivana Tudor

Kako PREPUSTITI, kako OTPUSTITI i kako DOPUSTITI Bogu da se pobrine za sve?

ključ

A znaš li voljeti?

Nema misterije oko hopsanja, u stvari tajna je slijedeća: Čišćenje je razmicanje svega po strani, osim voljenja! Hopsamo da bismo se vratili u Ljubav, našu iskonsku prirodu, tu smo doma. Hopsanje je zapravo put iz zalutalih labirinta sjećanja ka Srcu – ondje gdje je dom. Znači, ako znamo voljeti, a znamo, onda prepuštamo Božanstvu da čini ove gore nabrojene stvari za nas, jer Božanstvo je Ljubav. Mi samo želimo biti ondje gdje nam je mjesto! Nisu slučajno riječi u Ho’oponoponu “Volim te” i “Hvala ti”! To su ključevi stvaranja. Svako to “Volim te” je okretaj ključa u bravi zaborava odakle smo potekli.

Znači, jednostavno je: volite i nema problema. Jedini je uvjet da volite iz Sebe, jer odatle smo nekad daaavno krenuli.

– Neno Lubich