Još malo o Ljubavi prema sebi

let loveSjećam se, kada sam bio dijete, vozio sam se u autu s nekim, mislim da je bio netko od rodbine. Lik je bio vrlo agresivan za volanom, vozio je baš divljački! Njegova žena, suvozačica, počela je vikati na njega da je li poludio!? Ovaj je rekao da kako može tako nešto reći? On voli sebe i sigurno da je oprezan, zna on što radi, pa neće valjda dozvoliti da on, kojeg on voli, strada! :D

Zaista, svi mi volimo sebe! Ali što to volimo i tko voli? To su pitanja koja otkrivaju pozadinu te ljubavi. Ono što se uobičajeno smatra za nekoga tko kaže da voli sebe je ustvari devastacija svijesti o Ljubavi i optužuje da je to egoizam, taština i sebičnost. Ipak, vozač iz početka teksta voli interpretaciju sebe, onog čega se boji da bi mogao izgubiti. Temelj te ljubavi je, dakle strah! On, i ako doživi nesreću, te preživi, smatrati će da je to zato što se nije izgubio, nije nestalo to što on voli. Slično je sa svima koji devastiraju svoje tijelo alkoholom, drogama i koječemu drugom. Nisu nestali, pa je OK! Ta ljubav je poražavajuća za čovjeka jer je u principu, robija predstave o sebi, zatočeništvo. U toj lutkarskoj sceni dopuštamo sebi ići u ekstreme jer imamo osjećaj besmrtnosti. “Neće mi ništa biti ako pretječem i upadnem u škare između autobusa i kamiona sa prikolicom :D. Jer ja postojim, znam sebe i volim to što znam. Postojim u kontroliranim uvjetima; ja sam lutkar – vučem sve konce lutke koja je sebe i nema nikakvog problema” :D

Ipak, crne kronike i groblja prepuna su zaljubljenih lutkara.

Ali što se to voli zaista?

Voli se sve ono što vidim, a ne znam, tek nagovještaj neki iz davnina što sjećanjem stidljivo teren za oluju priprema. To je kontinuitet pristajanja prema luci u kojoj je svjesnost o Sebi odavna već usidrena. Zapravo, Samo-Ljublje je putovanje prema središtu svijeta, pažnja što zuri u sjaj poput noćnog leptira i požudno srlja u taj plamen s punim povjerenjem. Biti u Ljubavi sa sobom slično je mornaru u simbiozi sa brodom što gustom maglom je obavijen, ništa se ne vidi, niti nazire, tek slutnja neka čudna da je luka već tu, oduvijek je bila! Taj nevidljivi osjećaj, nijemo znanje Ljubavna je potvrda, pečat kraljevstva osobnog. Njime osiguravam prolaze u lijepe vrtove Sebstva, pouzdanost u procese stapanja u Jedinstvo u kojem sebe nema.

Voljeti sebe znači tragati za izvorom te Ljubavi koja voli. To je sasvim krhak svijet, a opet, što si bliže spoznaji da si ti taj Izvor, veća je njegova snaga. To je biti vozačem i znati da si učinio sve što možeš da bi bio Jedno s tim autom, cestom i svemu što te okružuje.

Ljubav prema sebi nas uči Tišini, onoj tmini što bacismo se u nju sklopljenih očiju, bez glasa, tek sa uzdahom pustismo i zadnji stisak što ga ruke držaše iz zebnje da ćemo možda propasti. Tada odustajem od svih garancija da me neće nestati! Jer kada nestanem, onda zaista Jesam.

- Neno Lubich

About these ads

inspiracijaPukla vam je cijev u kuhinji. Voda jako curi na sve strane. Što radite u takvim situacijama?

Što god radili treba vam netko tko se razumije u posao vodoinstalatera. Dok to ne skužite, možete izvoditi sve i svašta: vrištati dok vam se kuhinja sve više i više natapa vodom, možete guglati po internetu tražeći rješenje, možete sjediti i meditirati, možete hopsati, možete izaći van iz stana i praviti se kao da poplava ne postoji, možete probati sami riješiti problem iako niste vodoinstalater (to ja volim raditi), možete zvati susjeda u pomoć. Možete odmah pozvati vodoinstalatera, naravno ako znate da će on vjerojatno najbolje riješiti problem.

S puknutom cijevi u kuhinji je lako, a što je s mukama koje svakodnevno doživljavamo i ne znamo što bi s njima? Ne znamo koga pozvati? Jasno nam je da jedino Bog ima cjelokupnu sliku stvarnosti i da bi bilo najbolje pozvati baš njega, kao i u onom praktičnom primjeru vodoinstalatera. Ali kako ga pozvati? Telefonom? To sigurno ne.  Po HO bilo bi dovoljno reći Hvala i Volim te i On je tu.

Što ako ponavljam Hvala i Volim te, a On kao da nije tu? Što ako ‘voda’ i dalje curi na sve strane – sad je već dosegla razinu omanjeg bazena?’ Tu onda ne pomaže rečenica tipa: ‘Čisti se nešto puno važnije – vjerojatno rat na Bliskom istoku…’ jer Bog nema problema s bivanjem na 10000000000000000 mjesta istovremeno. Dakle, nije problem u Božjoj prezaposlenosti, već u našoj nemogućnosti da uspostavimo pravu komunikaciju ili odnos. Istina da se veliki kvarovi ne mogu riješiti u pola sata, ali moraju postojati nekakve naznake da situacija ide barem malo na bolje. Ako toga nema, onda možda ne želite slušati vlastitu Inspiraciju, i to je uglavnom najveći problem.

Kad smo krenuli sa HO odlučili smo da ćemo preuzeti Odgovornost za svoj život. To znači da se nećemo s nikim uspoređivati niti takmičiti, jer je to naprosto smiješno. Isto tako to znači da ćemo slušati SVOJU INSPIRACIJU a ne tuđu, iako tuđa Inspiracija ponekad može biti uračunata u našu vlastitu – ako to i jest tako, to sigurno nije pravilo nego pojava koja se pojavljuje tu i tamo, nikako redovito. Treba uspostaviti komunikaciju s vlastitom Inspiracijom, to je bit HO.

- Dani Ella

Kako sve počinje

sŠto je pokretač? Što nas pokreće da bismo poželjeli nešto mijenjati u svom životu? Odgovor je: nezadovoljstvo.

Ako ste zadovoljni sa sobom i svijetom u kojem živite nećete imati potrebu mijenjati bilo što u svom životu. Potreba za promjenom dolazi s našim saznanjem da nismo zadovoljni sa sobom i svojim životom. Moguće je da osjećamo da nam nešto nedostaje, ili bismo rado mijenjali neke ili sve segmente svog života. Moguće je da oko nas postoje ljudi koji nemaju taj problem. Zanimljivo je da ti ljudi uopće ne izgledaju produhovljeno (ne svi), već pomalo “priglupo” (ako tako smijem reći). Dovoljno im je vrlo malo da bi bili sretni, pa ipak ta sreća ne izgleda autentično, već nekako lažno, pod parolom “uzmi sve što ti život pruža”. Ne izgledaju tako svi, ali jedna poprilična količina ljudi ostavlja takav dojam.

Dakle, s jedne strane jedna od ‘poželjnih’ osobina jest biti zadovoljan sa sobom i svijetom, a s druge strane kad se ‘pogleda’ kako taj svijet izgleda prvo što nam pada na pamet jest: ‘ne hvala!’.
Malo koji je pojam toliko izlizan kao pojam ‘duhovnost’.
Ponekad je i sam osjećaj da se nešto radi dovoljan samo da se ne mora gledati u postojeće.

Vratimo se na ‘početak’. Na nezadovoljstvo, na osjećaj da bi život ipak trebao izgledati drugačije, humanije…
Od kuda krenuti nego od sebe? Recimo da smo u kinu s 8 milijardi ljudi (ogromno kino) i svi gledamo jedan te isti film. Neki u filmu silno uživaju, neki su očajni, ali i dalje sjede; neki spavaju, a neki ne mogu više izdržati pa ustaju i pokušavaju po svaku cijenu izaći iz dvorane. I dok ta nekolicina pokušava pronaći izlaz, prestaje pratiti prikazani film. Moguće je da više niti ne znaju o čemu se u filmu radi. Ne samo da više ne prate film, već su sada u ‘pokretu’ i više ne sjede u udobnim stolicama. Kokice i ostale grickalice više nisu tako ukusne kao kad su se utrpavale nekotrolirano, dok se gledala neka napeta scena na ogromnom ekranu. Iz te točke motrišta oni koji su ostali gledati film u puno su boljoj poziciji nego ovi koji tumaraju po mračnoj dvorani ni sami ne znajući kuda. Ali, sad je gotovo – povratka nema – nema šanse vraćati se na staro – ta su se ‘vrata’ nepovratno zatvorila.
Što sad? Kako dalje? Sama činjenica da nismo više mogli ‘sjediti’ na mjestu i buljiti u sadržaj na platnu, dio je naizvornije duhovnosti koja postoji.

Duhovnost nije ‘đir’ na koji se odlučujemo jedno ljeto pod utjecajem društva i koktela pri zalasku sunca, već neodgodiva potreba da se ‘ide dalje’. Mislite da možete birati? Nema tu nikakvog izbora – kada dođe vrijeme da se više neka hrana ne može probavljati, treba od nje odustati, jer drugačije se niti ne može. To je Duhovnost – ništa više i ništa manje… To je svjedočenje promjenama nas samih, promjenama koje su nas snašle i čije utjecaje ne možemo zanemariti i da to poželimo. Ako želimo izgledati duhovno, onda ćemo prije izgledati glupavo. Duhovnost se ne može izgraditi, jer se radi o stanju svijesti, a ne o našoj želji i volji da radimo na sebi.

Kad je to postalo jasno, sve ostalo dolazi kao prirodna posljedica – mijenjamo se kad više ne možemo trpjeti biti to što jesmo (bez obzira što to jest). To je proces koji traje i čiji je završetak poprilično enigmatičan kao i izlazak iz spomenute dvorane. Možda izlaz i ne postoji, ali što to vrijedi, kad povratak u udobnu fotelju više nije moguć. U tom procesu pomažemo se sa svim i svačim (u dvorani: sa svjetiljkom, raznim mapama i putokazima, naputcima arhitekata i graditelja dvorane i sl.) u stvarnom životu različitim tehnikama: meditacijama, kontemplacijama, tehnikama čišćenja i sl. – biramo po principu onoga što nam trenutno najviše leži i odgovara. Može li itko umjesto nas samih reći koji je izbor najbolji za nas? Ne! – mi izaberemo, kao što smo npr. izabrali HO a ne npr. Meditaciju na dah.

Što god izabrali u tijeku je neminovni proces, koji je izabrao nas prije negoli smo mi postali svjesni da smo nešto odabrali sami.

- Dani Ella

——————————————————

Dinamička vjera

očekivanjaJoš malo o očekivanjima. Malo ćemo resetirati tu ideju da ne bi postala hereza ;)

Dakle, problem je u ofucanosti te riječi, onog što ona nama znači i s čim je povezujemo. Naravno, uvijek je riječ o programiranoj verziji očekivanja, ona je najagresivnija! Program je ovdje strahovito nametljiv i grabežljiv u svojoj utrci za dobivanjem rezultata, a sve zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš to odmah!

Ajmo malo pročistiti tu varijantu.

Može li očekivanje imati formu recimo vjere, povjerenja? Nedavno sam pročitao u jednoj knjizi nešto o tzv. “dinamičkoj vjeri” i kaže:

“Da bismo bili u stanju djelovati na nivou energije, inicijalno nam je potrebna dinamička vjera, slično poljoprivredniku koji posadi sjeme u nadi da će ih vidjeti kako izrastaju. Ta specifična vjera prisiljava nas da se finije podesimo u proces kako bismo se energetski angažirali i koristili tu energiju.
To je isti tip povjerenja kojeg ima dječak u vjetar što mu podiže papirnatog zmaja u visine. Hoće li vjetar nastaviti puhati ili ne – to je izvan kontrole dječaka, ipak – on održava svoje očekivanje da hoće. To je u domeni Božanstva. Sve što se traži od nas je da učinimo svoj dio i imamo povjerenje da će se dogoditi rezultati.”

Dakle, očekivanje je sada odjednom pokretačka energija što održava vatru pobuđene energije i omogućuje događanje procesa!

Mi neprestano očekujemo. Praktički, svaka sekunda našeg života jest očekivanje. Kada sjednemo u auto, očekujemo da će upaliti, kada uključimo prekidač svjetla, očekujemo da svijetli, otvorimo li pipu, očekujemo vodu i slično. Fakat, očekujemo i da ćemo biti živi za pola sata. Svaki naš potez jest oblik očekivanja! No, on je poput gore opisane “dinamičke vjere”, nešto što dopušta stvarnosti da se događa. Ovdje je sve u redu, energija se odvija svojim prirodnim tokom kojeg uopće ne moramo razumjeti, ali se bez otpora slažemo s njom (fina podešenost).
Problem nastaje kada se automobil ili svjetlo ne upale! E onda izlazimo iz moda povjerenja, a ulazimo u mod onog predatorskog očekivanja iz početka teksta, onog ofucanog, programiranog . Odjednom se pale svi alarmi, zvoni i svijetli na sve strane, započinje uzbuđenost, nervoza, strah i ljutnja. Dakle, energija koja je lijepo strujila, omogućavala stvarnosti da se manifestira, odjednom je oduzeta i grabežljiva priroda žudnje je sada uzima pod svoju kontrolu i pokušava manipulirati njome.

Nekoliko puta sam čuo da se nekome nešto pokvarilo (nije se dogodilo očekivano), pa je čistio (hopsao) i onda je upalilo. Što se ovdje dogodilo? Možda je energija koja je iz nekog razloga bila u “prekidu”, povratila svoj prirodni namjeravani put i proces se nastavio, umjesto da smo je mi svojim strahom, panikom, grabežljivošću, oduzeli i poremetili harmoniju tog ustroja?
Mi možemo reći da je povjerenje onog dječaka sa zmajem nesvjesno i prirodno. Jednako takvo je i naše, kada pritisnemo prekidač. Međutim ako angažiramo još i pažnju kroz “Volim te i Hvala ti”, onda je to povjerenje svjesno i prirodno. Mi tada zadržavamo osobnu energiju i ne iscrpljujemo se kontrolom i žudnjom za rezultatom. To znači da proces i energetski angažman postaje ne-osoban, promatrački, a mi sudjelujemo samo sa preuzetom odgovornošću.

Preuzimanje odgovornosti znači ne-raspršivanje naše moći da imamo povjerenje u Sebe/Božanstvo/Duh, whatever. Trebamo dopustiti manifestaciju energije, a to možemo samo s neuplitanjem uz žudnju.

Očekivanje, vidjeli smo, može imati sasvim drugu dimenziju, onu neosobnu, nepristranu. To je povjerenje. Znači, poslao sam 25 molbi u različite firme za posao i dišem slobodno, premda je tamo na stoliću hrpa neplaćenih računa i tri prijetnje ovrhom. Opet, ako pokrenem golemi zamašnjak, očekujem da učini slijedeći krug, pa slijedeći, pa slijedeći, jer imam povjerenje fizikalne sile koje su “zadužene” za to. Pa zar ovo dvije nije isto? Tko ih razlikuje i stvara paniku?

Krajnji cilj je očuvanje energije. To je moguće samo ne-angažmanom u proces, baš kao što dječak nije u panici i brizi da li će vjetar puhati za 10 minuta. Biti promatrač je vještina koja se mora učiti kroz predanost! A potvrđuje se dokazima kroz malena čuda što nam se svima neumitno dešavaju.

Učinimo svoj dio, dakle “Volim te”, a ostalo nije u našim rukama. No, važno je da, kad već nije u našim rukama, ne oduzimamo energiju procesu, nego pustimo da se formira na način koji joj je prirođen. A kakav je to način? Koga briga!

- Neno Lubich

 

Kako stupiti u vezu sa Sobom?

sKad stupimo u vezu sa Sobom onda je lako.

Jeste li ikada promatrali malu djecu? Kao prvo sva su lijepa, svako dijete na svoj način. Drugo, ako nisu traumatizirana točno znaju što žele: znaju s kim se žele igrati, a sa kim ne; znaju što im se jede, a što nikako ne vole jesti (ne mislim na čokoladu i slatkiše, već na zdravu i hranjivu ponuđenu im hranu). Znaju točno što žele obući, a što ne.
Kasnije se nažalost u cijelu priču uplete sustav i onda krenu problemi – ‘uvijek netko drugi zna što je najbolje za nas same, a ne mi sami’. Pod takvim utjecajem svako živo biće polako vene i neminovno propada.

Kako vjerovati Sebi i što to uopće znači? Iako su odgoj, sustav utjecali znatno na naš odgoj i razvoj u nekim životnim područjima uspjeli smo sačuvati vlastitu autentičnost. Pa tako sami odabiremo što ćemo obući kad želimo se osjećati udobno, lijepo… Ako smo iskreni prema sebi vrlo brzo ćemo odrediti koja hrana nam godi i od koje se osjećamo zdravo. Dobro znamo i čije nam društvo odgovara, a koje ne. Biramo i životne partnere – ne možemo baš živjeti i spavati sa svakim. Od nekih odabira ‘rastemo’ i živimo punim plućima, a od nekih ne.
Sad bi ovaj tekst mogao završiti sa rečenicom da treba samo hopsati i onda će naši odabiri biti najbolji za nas same. E, pa ništa od toga, barem ne u ovom tekstu.

Malo ćemo se vratiti korak natrag. Naletjeli smo na HO i sviđa nam se. Čini nam se da je tehnika ok i da bi je mogli primjenjivati. Da bi ste došli u tu fazu primjene morate unutar sebe osjećati nešto pozitivno vezano uz HO iako još niste niti počeli sa hopsanjem. Možemo to zvati pozitivnim filingom, koji osjećamo ne samo mentalno nego i u cijelom tijelu. Recimo, kad netko spomene HO, prožme nas neki lijep i ugodan osjećaj. To je dobar početak. Kao što se nećemo odmah ženiti kad naiđemo na osobu koja nam je ugodna i simpatična, tako nema potrebe i da smjesta počnemo sa hopsanjem.

Idemo korak po korak. Hajdemo sad pronaći izjavu koja će nam biti ugodna za ponavljanje, koja će nam na neki način biti bliska. Mogu to biti HO izjave, a može to biti i vlastiti alat (iako vlastiti alati se uglavnom pojavljuju kasnije). Kad ponavljamo izjavu koju smo odabrali trebali bi smo osjećati jednu vrstu ugode unutar sebe. To ne znači da ako ponavljate Volim te da morate osjećati Ljubav, niti ako ponavljate Hvala da ste cijeli dan Zahvalni. To nije bitno – bitno je da se osjećate ugodno u vlastitoj koži dok ponavljate odabranu izjavu. Ako to nije tako – teškooooo ćete hopsati na duže staze, isto kao što ćete teško s nekim provesti cijeli život i većinu vremena ako se uz tu osobu osjećate loše.

Ako nikako ne možete naći alat koji vam odgovara onda ili tražite dalje ili čekajte da vam se otvori nešto drugo. Kad usvojite Alat koji vam je blizak onda i u lijepim i u teškim trenucima osjećati ćete se puno bolje nego da tog Alata nema.
Dakle, uletio vam je HO i sviđa vam se, e sad nemojte odmah ‘grlom u jagode’ dozvolite sebi, svom tijelu da izabere suputnika koji mu odgovara. Možda će to biti jedna izjava, možda dvije, a možda 5… tko zna?

HO nije statičan i kad jednom saživi sa nama sklon je vlastitim transformacijama. Moguće je da se pojave novi alati, ali pozitivan osjećaj je i dalje tu – prisutan kao melem koji stalno potvrđuje da je sve uredu.

- Dani Ella

—————————————————————–

Nešto malo o očekivanjima

sRecimo da vam je rođendan i da imate npr. 7 godina. Na proslavu rođendana vam je došlo 20 prijatelja, soba vam je puna poklona koje ste dobili od roditelja i rođaka.

I recimo da ste zadnjih 3 mjeseca cijelo vrijeme priželjkivali da dobijete baš crveni bicikl. Kad se cijela gužva oko proslave smiri i kad napokon ostanete sami sa svojim poklonima prvo ćete tražiti ‘očekivani’ poklon – svi ostali vas uopće neće zanimati. Ako ga ne nađete bit ćete razočarani jako. Uopće vas neće zanimati što ste među svim tim poklonima dobili neke koji su čak i vredniji i zanimljiviji od crvenog bicikla – vi i dalje želite isključivo crveni bicikl, a onda tek može i sve ostalo.

Koji je mogući razlog zašto niste dobili baš očekivani crveni bicikl? Možda su roditelji i znali da ga jako želite, i zašto ga nisu kupili umjesto ovog prekrasnog romobila? Možda zato što već imate prekrasan bicikl koji istina nije crveni nego žuti… Da, ali vi biste baš crveni. Provozali ste se na crvenom biciklu neki dan kod prijatelja i jednostavno se zaljubili u crveni bicikl… vaš žuti koji je po kvaliteti isti kao i ovaj crveni nije vam više interesantan, hoćete definitivno crveni bicikl i gotovo! Jer, naime, ne možete biti sretni sa žutim biciklom – možete jedino sa crvenim.

Ne morate imati rođendan, niti sedam godina da bi ste ovo razumjeli i doživjeli na vlastitoj koži.
Uglavnom kad se susretnemo sa HO prvo što nam padne na pamet jest da će HO imati razumjevanja baš za naše želje, jer Bog kao brižan roditelj napravit će sve da razveseli svoje dijete. I što se onda desi? Uglavnom se desi da ne dobijemo željeni poklon, a ostali nas uopće ne zanimaju… sve ostalo ne cijenimo i nije nam važno, jer naime smatramo da je sasvim normalno da smo svakodnevno darivani sa mnoštvom poklona koji se podrazumjevaju.

Zato u HO kažemo da ne treba očekivati – ne zato jer ćemo time poremetiti proces HO, već zato jer je to odličan način da budemo nesretni konstantno. U takvim situacijama nam je cijeli svijet kriv, a ne mi sami.
Kako naučiti da kad smo jednom izabrali nešto – isključili smo sve ostalo – sve ostalo što nam je možda trenutno puno potrebnije? Povjerenje tu igra veliku ulogu. Povjerenje i duhovna zrelost.

- Dani Ella

Ho’oponopono i internet

sLjudi moji, ja ne mogu da verujem šta se upravo desilo! Celo veče mi nije radio internet; iako je postojao savršen signal, računar je uporno odbijao da prepozna određenu mrežu.

Sve sam moguće i nemoguće pokušavao, kako bih učinio da internet proradi. Ništa nije doprinelo uspehu. Veoma mi je bilo važno da pristupim internetu, tako da sam u jednom trenutku bio totalno očajan i krajnje obuzet frustracijom. Onda mi se upalila lampica. Slikao sam sadržaj ekrana putem onog dugmeta “Print Screen” na tastaturi. Slika je sadržala listu mreža koje su bile dostupne uključujući i mrežu preko koje sam hteo da se povežem. Tu sliku sam upotrebio u programu “Paint”. U uglu gde se nalazi lista mreža napisao sam “HVALA TI! VOLIM TE!” tačno iznad moje željene mreže.

Verovali ili ne, k’o od šale je istog trenutka proradio internet, i evo, ja vam sada upravo zahvaljujući tome pišem ovu objavu. Mojoj sreći nema kraja!

 

- Vlada Milenković

Nedjeljiva cjelina

sJe li moguće zamisliti ne postojanje? Ono, zamisliš kako ne postojiš, nema te? Nije moguće, zar ne? Jer onaj koji zamišlja je neporeciv, činjenica svijesti. Jednako tako neporeciva je i Ljubav!

Voljeti sebe znači imati svjesnost o Sebi. To znači biti svjestan Sebe kao svjetionika – jedinog izvora svjetla u okolnom mraku programa i iluzornih ideja o svijetu. I premda se uistinu ne može učiti kako voljeti sebe, jer je to već jedna od stvarnosti, ono što možemo i trebamo jest raditi na čišćenju svega onog što nije Ljubav prema sebi.

A što to nije Ljubav? Sve ono što nas odvaja od cjelovitosti, parcijalizira našu prisebnost i žudnju za voljenjem. Ako kažemo da smo dva, tijelo i um, to nije Ljubav, to trebamo čistiti. Čišćenje je povratak u Jedinstvo. To Jedinstvo je beskrajno, poput vode u posudi! Ako dodamo još vode, ona će uvijek biti jedinstvena, cjelovita, nikada neće biti dvije vode unutra! Ako je ulijemo u jezero ili more, opet je cjelina, sve veća i veća!

To je Ljubav. Voljeti sebe znači biti vodom što se gomila u posudi Božanskog tijela i graditi svjesnost da je sve to nedjeljiva cjelina.

Jedan jedini. Zapravo… Volim te!

- Neno Lubich

———————————————————————————————-

Lakoća

lakoćaPokušat ću riječima dočarati jedno svoje iskustvo, ako ništa drugo može nekome biti mali poticaj za daljnji rad na sebi..Problem s Programima je u tome što su toliko intenzivni, jaki i sve prisutni da rijetko imamo vlastito iskustvo doživljaja Sebe bez njih. Pa ipak, to je moguće.

Recimo da imamo čašu čiste vode i u nju ulijemo nekoliko kapi crnila – cijela voda unutar čaše poprimiti će nešto od tog crnila i mi nikako nećemo moći razaznati što je čista voda, a što crnilo. Tako je i sa Programima – dok smo pod njihovim ‘udarom’ nikako nam nije jasno gdje Program počinje, a gdje završava. Ono što je sigurno jest svjedočenje Težini. Da ste pod jakim udarom Programa ili Sjećanja znat ćete prema osjećaju Težine. Ovo je vrlo važno za razumjeti, a istovremeno nije nikakav problem doživjeti (svi smo to doživjeli i doživljavamo) jer Programi su sve prisutni i stalno od nekuda naviru, isplivavaju, a mi se onda pokušavamo ‘boriti’ protiv njih. Tu je uglavnom glavna greška i jedan od osnovnih problema kad krenemo sa hopsanjem.
Sve nam se doima pomješanim i nije nam jasno što se uistinu dešava, što bi se uopće trebalo dešavati. Ako nakon dužeg perioda ne vidimo baš nikakve pozitivne rezultate, zasigurno u cjelini imamo Program koji nas jako koči. Dešava se to vrlo često i zato je važno pokušati otpustiti baš taj Program.

Vratimo se na zamućenu vodu. Dakle, voda je zamućena crnilom i zbog toga nije providna. Ne samo da ne vidimo kroz nju, nego nam je i vrlo, vrlo neugodno. Što je tu bitno spoznati? Bitno je da spoznamo da mi nismo to crnilo, nego voda. Lako je to reći, ali kako to doživjeti? To iskustvo se može doživjeti u sekundi – ako nam nestanu misli.
Iz vlastitog iskustva mogu to posvjedočiti kao stanje izrazitog olakšanja – doživljaj sebe bez trunke tereta. Dakle, sve vrste težina, kompliciranosti i sl – nema nikakave veze sa nama samima – baš nikakve (to odgovorno tvrdim).
Iako ne znamo što se briše hopsanjem, objektivno ne postoji neki specifični razlog zašto bismo trebali duže vrijeme biti u teškom stanju, a ne tom našem izvornom. Za osjećaj vlastitosti nije potrebno niti vrijeme, niti neka velika količina hopsanja – da bismo kasnije ostali u tom stanju potrebno je konstantno hopsanje.

Dakle, ako duže vrijeme hopsate i niste rasterećeni većinu vremena (barem 80%) nešto krivo radite – odnosno imate aktiviran nekakav jak Program koji cijeli proces drži zaštopanim.
Kako su Programi sveprisutni i tu ne možemo ništa – hopsanje nam itekako pomaže da ih držimo na jednoj pristojnoj razdaljini iz koje možemo sasvim lijepo funkcionirati. Istina, njih Bog briše, ali to nije do nas – do nas je otpuštanje. Otpuštanje je ustvari u jednom trenutku vrlo jasna spoznaja da nešto nismo mi sami – da su to Sjećanja ili Programi. Opet ponavljam – taj doživljaj, iskustvo možemo mjeriti prema osjećaju Lakoće. Tu Lakoću prati Mir, ali Lakoća je ključna – jer lakoća je odsustvo tereta, a Programi su jedini mogući teret u ovom slučaju.

Zato što ne znamo što je Inspiracija, često smatramo da su i neki Programi dio Inspiracija, pa ustvari sasvim krivo percipiramo Inspiraciju – doživljavamo je kao stanje u kojem je težina iz nekog razloga potrebna.
Dobra je voda samo ona koja nije zamućena – dakle i mala količina crnila nije nam potrebna. Nije istina da je potrebno milijardu godina hopsanja da bi smo živjeli oslobođeni Programa. Oni, naravno, neće nestati tek tako, ali mi jednostavno ne moramo biti pod njihovim utjecajem i o tomu govori HO. Usvajajući stanje lakoće hopsanjem, mi živimo na najbolji mogući način, a Programi se polako brišu prema Njegovom planu i programu. Da stvari ne stoje tako, Božja ljubav bi bila pod velikim upitnikom. Lakoća i Sloboda ovise isključivo o nama samima i našoj potrebi da se riješimo tereta i živimo Lakoću.   

- Dani Ella

 

 

———————————