Ho’oponopono i internet

sLjudi moji, ja ne mogu da verujem šta se upravo desilo! Celo veče mi nije radio internet; iako je postojao savršen signal, računar je uporno odbijao da prepozna određenu mrežu.

Sve sam moguće i nemoguće pokušavao, kako bih učinio da internet proradi. Ništa nije doprinelo uspehu. Veoma mi je bilo važno da pristupim internetu, tako da sam u jednom trenutku bio totalno očajan i krajnje obuzet frustracijom. Onda mi se upalila lampica. Slikao sam sadržaj ekrana putem onog dugmeta “Print Screen” na tastaturi. Slika je sadržala listu mreža koje su bile dostupne uključujući i mrežu preko koje sam hteo da se povežem. Tu sliku sam upotrebio u programu “Paint”. U uglu gde se nalazi lista mreža napisao sam “HVALA TI! VOLIM TE!” tačno iznad moje željene mreže.

Verovali ili ne, k’o od šale je istog trenutka proradio internet, i evo, ja vam sada upravo zahvaljujući tome pišem ovu objavu. Mojoj sreći nema kraja!

 

- Vlada Milenković

About these ads

Nedjeljiva cjelina

sJe li moguće zamisliti ne postojanje? Ono, zamisliš kako ne postojiš, nema te? Nije moguće, zar ne? Jer onaj koji zamišlja je neporeciv, činjenica svijesti. Jednako tako neporeciva je i Ljubav!

Voljeti sebe znači imati svjesnost o Sebi. To znači biti svjestan Sebe kao svjetionika – jedinog izvora svjetla u okolnom mraku programa i iluzornih ideja o svijetu. I premda se uistinu ne može učiti kako voljeti sebe, jer je to već jedna od stvarnosti, ono što možemo i trebamo jest raditi na čišćenju svega onog što nije Ljubav prema sebi.

A što to nije Ljubav? Sve ono što nas odvaja od cjelovitosti, parcijalizira našu prisebnost i žudnju za voljenjem. Ako kažemo da smo dva, tijelo i um, to nije Ljubav, to trebamo čistiti. Čišćenje je povratak u Jedinstvo. To Jedinstvo je beskrajno, poput vode u posudi! Ako dodamo još vode, ona će uvijek biti jedinstvena, cjelovita, nikada neće biti dvije vode unutra! Ako je ulijemo u jezero ili more, opet je cjelina, sve veća i veća!

To je Ljubav. Voljeti sebe znači biti vodom što se gomila u posudi Božanskog tijela i graditi svjesnost da je sve to nedjeljiva cjelina.

Jedan jedini. Zapravo… Volim te!

- Neno Lubich

———————————————————————————————-

Lakoća

lakoćaPokušat ću riječima dočarati jedno svoje iskustvo, ako ništa drugo može nekome biti mali poticaj za daljnji rad na sebi..Problem s Programima je u tome što su toliko intenzivni, jaki i sve prisutni da rijetko imamo vlastito iskustvo doživljaja Sebe bez njih. Pa ipak, to je moguće.

Recimo da imamo čašu čiste vode i u nju ulijemo nekoliko kapi crnila – cijela voda unutar čaše poprimiti će nešto od tog crnila i mi nikako nećemo moći razaznati što je čista voda, a što crnilo. Tako je i sa Programima – dok smo pod njihovim ‘udarom’ nikako nam nije jasno gdje Program počinje, a gdje završava. Ono što je sigurno jest svjedočenje Težini. Da ste pod jakim udarom Programa ili Sjećanja znat ćete prema osjećaju Težine. Ovo je vrlo važno za razumjeti, a istovremeno nije nikakav problem doživjeti (svi smo to doživjeli i doživljavamo) jer Programi su sve prisutni i stalno od nekuda naviru, isplivavaju, a mi se onda pokušavamo ‘boriti’ protiv njih. Tu je uglavnom glavna greška i jedan od osnovnih problema kad krenemo sa hopsanjem.
Sve nam se doima pomješanim i nije nam jasno što se uistinu dešava, što bi se uopće trebalo dešavati. Ako nakon dužeg perioda ne vidimo baš nikakve pozitivne rezultate, zasigurno u cjelini imamo Program koji nas jako koči. Dešava se to vrlo često i zato je važno pokušati otpustiti baš taj Program.

Vratimo se na zamućenu vodu. Dakle, voda je zamućena crnilom i zbog toga nije providna. Ne samo da ne vidimo kroz nju, nego nam je i vrlo, vrlo neugodno. Što je tu bitno spoznati? Bitno je da spoznamo da mi nismo to crnilo, nego voda. Lako je to reći, ali kako to doživjeti? To iskustvo se može doživjeti u sekundi – ako nam nestanu misli.
Iz vlastitog iskustva mogu to posvjedočiti kao stanje izrazitog olakšanja – doživljaj sebe bez trunke tereta. Dakle, sve vrste težina, kompliciranosti i sl – nema nikakave veze sa nama samima – baš nikakve (to odgovorno tvrdim).
Iako ne znamo što se briše hopsanjem, objektivno ne postoji neki specifični razlog zašto bismo trebali duže vrijeme biti u teškom stanju, a ne tom našem izvornom. Za osjećaj vlastitosti nije potrebno niti vrijeme, niti neka velika količina hopsanja – da bismo kasnije ostali u tom stanju potrebno je konstantno hopsanje.

Dakle, ako duže vrijeme hopsate i niste rasterećeni većinu vremena (barem 80%) nešto krivo radite – odnosno imate aktiviran nekakav jak Program koji cijeli proces drži zaštopanim.
Kako su Programi sveprisutni i tu ne možemo ništa – hopsanje nam itekako pomaže da ih držimo na jednoj pristojnoj razdaljini iz koje možemo sasvim lijepo funkcionirati. Istina, njih Bog briše, ali to nije do nas – do nas je otpuštanje. Otpuštanje je ustvari u jednom trenutku vrlo jasna spoznaja da nešto nismo mi sami – da su to Sjećanja ili Programi. Opet ponavljam – taj doživljaj, iskustvo možemo mjeriti prema osjećaju Lakoće. Tu Lakoću prati Mir, ali Lakoća je ključna – jer lakoća je odsustvo tereta, a Programi su jedini mogući teret u ovom slučaju.

Zato što ne znamo što je Inspiracija, često smatramo da su i neki Programi dio Inspiracija, pa ustvari sasvim krivo percipiramo Inspiraciju – doživljavamo je kao stanje u kojem je težina iz nekog razloga potrebna.
Dobra je voda samo ona koja nije zamućena – dakle i mala količina crnila nije nam potrebna. Nije istina da je potrebno milijardu godina hopsanja da bi smo živjeli oslobođeni Programa. Oni, naravno, neće nestati tek tako, ali mi jednostavno ne moramo biti pod njihovim utjecajem i o tomu govori HO. Usvajajući stanje lakoće hopsanjem, mi živimo na najbolji mogući način, a Programi se polako brišu prema Njegovom planu i programu. Da stvari ne stoje tako, Božja ljubav bi bila pod velikim upitnikom. Lakoća i Sloboda ovise isključivo o nama samima i našoj potrebi da se riješimo tereta i živimo Lakoću.   

- Dani Ella

 

 

———————————

Reumatoidni artritis

sImala sam problem s reumatičnim artritisom koji je počeo pre oko 4 godine i zahvatio zglobove prstiju na desnoj šaci i krenuo na levu, a posao mi je vezan za tastaturu, kucanje i kompjuter. Jaki su to bolovi, nema mu leka, a mora se raditi.

Međutim jedan dan sam shvatila da me više ne boli, da mogu da savijem prste i šaku bez problema, upala je jednostavno nestala, a da nisam ni primetila. Nema crvenila, otečenih zglobova, nema bola, prsti funkcionišu bez i jednog jedinog medicinskog tretmana.

Hopsam godinu i po dana i pijem samo solarnu vodu. Verujte u ljubav. Volim vas i hvala, hvala…

- Olinka Njegovan 

Može li se mijenjati nešto što imamo od rođenja?

sDragi moji Hooponovci,
htela bi podeliti sa vama jedno čudo koje mi je hopsanje donelo.
Dugo vremena se nije dešavalo ništa ja sam neredovno govorila hvala, volim te, a problema hiljadu. Pila sam redovno plavu vodu negde oko godinu dana i jednoga dana primetila sam da su mi se mali prsti na rukama koji su bili krivi od kada sam se rodila ispravili. Kost koja je bila u luku ispravila se! Moja baka je imala krive prste i govorili su da sam to od nje nasledila.

Eto, hooponopo može ispravljati i kosti. Imam 66 godina a kosti se ispravljaju.
Hvala. Hvala.

 

- Svetlana

Što je stvarnost i gdje se ona nalazi?

sAko mislim ‘da znam’ onda sam u gadnim problemima , a ako mislim da ‘ne znam’ onda ima još malo šanse da nije sve onako kako izgleda .

Moram pristati na ovo drugo inače ne znam kako bi uopće preživjela svijet u koji sam uronjena. 
Može li se uopće graditi, oblikovati odnos sa samim sobom i što to uopće znači?

Bolest dijagnosticiramo kad se pojave određeni simptomi, prije ne. Ustvari bolest nije tada počela već završava, odnosno ulazi u svoju zadnju fazu. Na žalost mi baš u toj zadnjoj fazi djelujemo – pokušavamo ozdraviti iako smo mogli puno prije. Da, mogli smo da smo znali da je bolest, poremećaj tu samo što se jasno ne vidi – nije transparentan. Kad se bolest već manifestira, mi onda vrlo jasno ‘vidimo’ što se dešava – prije ne. I tek onda djelujemo i pratimo proces ozdravljenja.
Jednom sam pisala u grupi o slučaju djevojke koja je do svoje punoljetnosti mislila da ima normalan vid – odnosno da i svi ostali vide ili ne vide upravo onoliko koliko i ona. Naime ta djevojka je sasvim normalno funkcionirala sve dok joj na pregledu očiju nisu rekli da nikada neće moći voziti automobil. U tom trenutku je ona postala svjesna svoje ‘sljepoće’ prije ne. Tako i mi – nemamo problema dok se problem ne konkretizira – postane materijalna činjenica – prije toga on za nas ne postoji.


Na ovoj površnoj materijalnoj razini mi volimo vidjeti rezultate, i zaista – ova razina je zadnja faza realizacije, mogli bi smo je usporediti sa serviranim stolom na koje je upravo donešeno pripremljeno gotovo jelo. Kvaliteta hrane ustvari najmanje ovisi o ovoj zadnjoj fazi – sve prethodne faze su puno važnije: uzgoj i nabava namirnica, njihovo pripremanje i tek onda u konačnici serviranje. Kad je hrana skuhana i poslužena na stolu onda se još može malo utjecati na posluženu hranu, ali vrlo malo (dodavanjem soli, začina i sl.) – jednom kad je hrana skuhana i poslužena to je uglavnom to – nema se tu što više puno dodavati niti oduzimati. Dakle mudro je voditi računa o prijašnjim fazama ako želimo u ovom slučaju dobro i ukusno jelo.
E, pa slično je i u svakodnevnom životu – ustvari treba djelovati preventivno i konstantno – jer naša Stvarnost nije samo ova gruba materijalna razina. 


Dovoljno je da smo toga svjesni – nije potrebno da iz ove pozicije imamo uvid u sve naše razine postojanja. Kao što kapetan velikog putničkog broda nema uvid kompletan sastav broda, a ni mora po kojemu vozi da bi uspješno plovio, tako niti mi ne moramo biti svjesni svih razina koje nas se trenutno tiču. Dovoljno je razlučiti bitno od nebitnog – uložiti malo vlastitog truda u nešto što nam po prirodi stvari nikako ne može štetiti već samo pomoći… dobro je uložiti u Čišćenje kroz Ljubav i Zahvalnost, uz Hvala i Volim te.

BORBA S MEDVJEDIMA

U jednom prekrasnom filmu gledala sam glavnog lika kroz nekoliko varijanti njegova života, uz zaključak da što god da se dogodi može biti nešto drugo i imalo bi uvijek jednako značenje.

sJedna od njegovih mogućih supruga boravi cijelo vrijeme u mraku, pati, boji se, govori da više ne može… i jasno nam je da se on nekako snalazi sa njenim stanjem i da ju je već sto puta tješio, trudi se iz ljubavi naravno. U jednoj od njenih težih kriza govori joj ovo: “Često imam jedan san. U pretpovijesno doba čujem te kako vrištiš. Otjeram medvjeda i više se ne bojiš, ali kad se probudim više nema medvjeda, a ti se i dalje bojiš. A ja nisam lovac na medvjede.”

Kad se “borimo” sa nečim, hvatamo se u koštac sa situacijom, rješavamo neki svoj ili tuđi problem… što zapravo radimo? Znamo li uopće gdje je izvor straha? Trčimo li za svakim medvjedom?

U kom grmu leži medvjed?

Mi nismo lovci na medvjede. Barem ne bi trebali biti. U našim prethistorijskim pećinama oduvijek su bili samo mir i ljubav. Mi smo pokazali rukom i rekli: “Tamo je, znam da je tamo. Bojim ga se, ne mogu ništa.” I zamislite… ponekad čak donosimo i hranu tom našem medvjedu, govorimo mu da ga se bojimo i tako ga doživljavamo još snažnijim, pokoravamo mu se.

Ali onda se sjetimo topline pećine i uh tako bismo se u nju rado vratili… pa tražimo tko će otjerati našeg strašnog tiranina, čak se i sami hvatamo oružja. Ali kad čujemo njegovu riku, ili možda samo njenu jeku, ili možda samo sjećanje na nju(?) padamo ponizno jer medvjed je jači, a mi smo slabi…

Hvala i Volim te su zraci svijetlosti koji obasjavaju našu pećinu, pokazuju nam da je ona tu – naš dom  I čeka nas, topla i sigurna… A medvjeda nema. I nikad ga ni nije bilo.

- Nikolina Tomašković

Cjelina

sAko se sve nalazi u meni, onda ću u konačnici morati prihvatiti cijelu sebe i to bez izuzetka.

To znači da više neću moći bježati, niti pobjeći od onih dijelova u sebi koji mi se ne sviđaju i koji mi nisu dragi. To nije lako, jer cijeli moj doživljaj svijeta je u MENI.
Znate što to znači?
To znači da ću svaki djelići sebe ponovo Osvijetliti najprije sa Ja jesam (preuzimanje odgovornosti), a onda sa Volim te i Hvala.
Osvijetliti sa Ja jesam bilo bi priznati kao vlastito sve unutar Sebe, baš sve.
Znate one Programe koji nam se baš i ne sviđaju, one Programe koje želimo prve izbrisati ako je ikako moguće, i to hitno? Oni, da bi bili obrisani od strane Boga, trebaju prvo biti otpušteni od strane nas samih.
Bog nije spor u brisanju već mi u otpuštanju programa.
To vam je kao da živite u jednoj velikoj kući i vlasnik ste te kuće, ali u kući baš nije sve onako kako bi trebalo biti. Neki dijelovi kuće, neke prostorije su naprosto neprihvatljive, možda čak i jezive – da možemo odvojili bi te dijelove od ostatka kuće. E, ali ne može to tako. Iako ne moramo u detalje pregledati svaki kutak kuće, TREBAMO PRIHVATITI SVE DIJELOVE!
Nije to nikako lako ni jednostavno.
Ono što nikako ne možemo prihvatiti to ostaje netaknuto u Mraku. Osvjetljavamo svojim prisustvom – odgovornošću, jer mi smo vlasnici ‘kuće’.


Kako to izgleda u praksi?
Postoje programi od kojih na neki način stalno ‘bježimo’, jer su nam odvratni, strašni, jezivi… nepodnošljivi. U njih treba ući s Ja jesam. To znači prihvatiti odgovornost. U praksi bi to značilo ‘ući’ u npr. ‘bolnu prostoriju’ i reći: ‘Ja jesam bol’. Onog trenutka kad se stopimo sa svojom Boli ona prestaje biti ono što je bila trenutak prije: Bol. To se zove unošenja Svijetla u Mrak.
Kad kažem ‘Ja jesam tuga’, onda se ne rastužim naglo već upravo suprotno: tuga više nije tuga već oslobođena energija.
Zamislite da imate uljeza u kući i strah vas je iz više razloga, uljez je nepoznat i ne znate što možete očekivati od njega… zamislite da kažete: ‘Ja jesam uljez.’ Tom izjavom bez obzira na budući tijek događaja (sa uljezom) unijeli ste Svjetlo u Mrak.
Sad vi i uljez više niste odvojeni. On je dio vas, kao uostalom i sve ostalo u vašem životu. Kad kažem ‘Ja jesam uljez’ ja prihvaćam 100% odgovornost i za sebe i za uljeza. Samim tim činom oslobodi se ogromna količina energije i mnoge blokade automatski nestaju (osjetit ćete to kroz vlastito tijelo). 


Sad kad ste preuzeli 100% odgovornost: sad Hvala i Volim te, Ljubav i Zahvalnost dolaze kao melem na ranu. Njima se uspostavlja ravnoteža, balansiraju se svi dijelovi zajedno sa Cjelinom, i u konačnici uviđamo da nije bilo nikakvih utvara, programa, uljeza i sl. – sve su to bili neintegrirani dijelovi našeg Ja jesam – Jedne i Jedine Cjeline. 

- Dani Ella

……………………………………