Nikad ne odustajte!

s“Gospođo, nemojte plakati, ali vaš dječak nije prošao test sluha”, rekla mi je medicinska sestra, koja je to jutro provjeravala njegov sluh.
Svaka njena riječ punila je oči suzama.
“Hvala ti, volim te…”, pokreće se u meni.
Još ne teku niz lice. Drže se na rubu oka.
Ona me gleda. Čeka reakciju.
Šutim.
 Njena ruka utješno kreće prema mom ramenu.
“Hvala ti, volim te…”, vrtim i dalje.
“Znate…”, vidjela sam da joj se usta otvaraju, ali unutrašnji glas je bio glasniji:
 “… ti, volim te…”
Tada mi sine spasonosno objašnjenje:
“A-ha, pokvario vam se aparat za testiranje sluha?”, prisjetim se da je to bio problem kada sam prije tri godine sa starijim djetetom bila na ovom odjelu”
“Ne, neeee”,odlučna je ona da me rasplače do kraja. “Aparat je u najboljem redu. Vaš mališan…”
“Hvala”, izgovorila sam na glas, izgurujući je pogledom iz sobe.
Ušetala sam u rodilište par dana prije toga, noseći u sebi svoje treće zdravo, živahno djetešce.
Porod ko porod- prošao je relativno brzo. Teta Sigurnih ruku nas je vodila kroz proces.
Grlila sam svoju toplu bublicu i uživala u daru koji mi je Bog spustio u naručje.
Baš smo dobro započeli prvi zajednički rođeni dan. Odmah je jeo, svi su prstići na broju, gleda. Ja sam smirena. Sretna.
“Mirno spavaj, Drago moje, ovdje si siguran.”
“Teška hipotonija mišića”, bile su riječi koje su me udarile sljedeće jutro.
“Ššššššt….?”, ostala sam bez zraka.
“Izraziti hiperelasticitet zglobova!”, slijedilo je odmah.
Ovo traži jaču artiljeriju: ” Žao mi je, hvala ti, volim te…”, krenulo je u meni.
“Rupice na srcu”, donijela je teta Kardiologica.
” Žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti, volim te, žao mi je…”.
Sljedeća noć mu je odnijela glas.
Spavao je uz mene, umotan i sit. Zaspala sam i ja.
Prenem se, negdje oko tri sata i pogledam ga. A on … ljubičast od plača. Slika vrišti, ali tona nigdje.
Glas je jednostavno nestao. “O, mišu mali…”
Molila sam sestre da ga čuvaju dok spavam.  “Volim te, volim te…”
 “Ajme, kakva stopala”, poslali su nas hitno stricu Ortopedu. “Žao mi je, molim te….”. Ortoped nas uputio teti Fizijatrici.
 “Kakvo strašno iskrivljenje kralješnice.”
“… Oprosti mi…”
“Otkad ima ovu kvrgu u vratu?”
“Hvala ti, voli…. Koju kvrgu?!”
Došli smo vrlo brzo u ruke fizioterapeutici. Teti Najboljoj. “Volimo je, volimo je, volimo je”.
Naučila nas vježbe.
Hvala ti, hvala ti, hvala ti.
Što se zapravo dogodilo?
Dok sam u rodilištu bila zasuta kišom informacija, u glavi se vrtio sasvim drugi film.
Kao paralelna stvarnost. Oni o problemima, a on ispred mene svijetli.
Jesam li skrenula?! Umišljam?!
“Hvala ti, volim te…”
Gledam ga opet. On je Svjetlost.
Ma nisam skrenula!  U rukama držim savršeni Božji dar.
“Hvala ti, hvala ti…”
Sedam mjeseci kasnije
Vježbamo redovito i uporno. Kad položim ruke na njega, radim sa “Žao mi je, molim te oprosti mi, hvala ti, volim te”.
Čistim gotovo cijelo svoje budno vrijeme. Samo se vrti.
Čistim i dok spavam. Sanjam to.
Kvrga u vratu je odavno nestala, jako iskrivljenje kralješnice se poprilično smanjilo. Jedna rupica na srcu zatvorila, drugu srce kompenzira, sluh je proradio, stopala se ravnaju, okreće se sam s leđa na bok, simetrično hvata visoko iznad sebe… Ah, popis postignuća je dugačak. Raste naočigled.
A, da. Glas mu se aktivirao… Ooo, kako ga se čuje.
Nedavno je izgovorio: “Maaaa-maaaa”. Promeketao više, pa smo se oboje smijali.
Ja njemu od sreće, a on meni od čuđenja jer sam se smijala i plakala, grlila ga i ljubila sve u isti tren.
Dragi moji, čak i kada ne vidite uzrok, put, rješenje, razlog, kad bezglavo srljate ili ukopani ne mrdate, kada ne možete udahnuti od tereta i straha… Ne odustajte!
Nikada ne odustajte! Samo čistite. I rasplest će se. Vidjet ćete.
Samo mirno čistite.
Hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala, hvala….
- Vedrana Grgić
Detaljnije o oglasima

RAD NA SEBI – SA ILI BEZ SEBE?

sSve više ljudi prepoznaje koristi rada na sebi, bez obzira da li su u njega krenuli pod pritiskom nekog problema ili jednostavno osjetili potrebu da učine svoj život ljepšim i bezbrižnim. Svatko iz nekog svog motiva započne čitati knjige samopomoći, otkriva jednu po jednu duhovnu tehniku, osvaja pismene dokaze da je savladao sve više i više stupnjeve, i tako redom težeći cilju koji možda i nije baš posve jasan. Nakon nekog vremena počinjemo promatrati rezultate pa zadovoljni, ili ne, zaključujemo da li se ulaganje vremena i novaca isplatilo ili nije.

Na raspolaganju su nam razne teorije, tehnike i alati koji su zapravo skup pravila i objašnjenja zapakirani u paket pod nekim nazivom i prodavani pod nekom cijenom. I svaki od tih paketa nam može pružiti određena iskustva da pomognemo sebi ili drugima. Sve te tehnike i alati su različiti putevi kojima, u za nas pravo vrijeme, dolazimo do naše kuće koja je ionako cijelo vrijeme na istom mjestu. Naša kuća je naša Izvornost, savršena upravo takva kakva jest, s potencijalom koji čeka da zasja u punom sjaju.

Tražeći put do te naše kuće možemo upasti u zamku uma koji uživa hvaliti se postignućima u tom “radu na sebi” i kroz osjećaj zaposlenosti, mjerljivih pokazatelja i usporedbi potvrđuje da smo se bacili na posao. Na taj način se samo stvara privid da sve zajedno ima smisla, a ustvari se od tog smisla udaljavamo. Um nas također može odvesti u zamku da nas veže bezuvjetnom odanošću za nekog autora ili učitelja ili kako-god-nazivali osobe kojima vjerujemo zbog njihove popularnosti, preporuke prijatelja ili jednostavno zato jer smo se u nekom njihovom retku teksta prepoznali. Svi oni nude razne savjete o tome kako se možemo nečeg osloboditi ili nešto dobiti, ali koliko je slova u njihovim rečenicama toliko je i različitih ljudi sa različitim životima. Trebamo biti svjesni da ne postoji univerzalni lijek kojeg će nam netko otkriti. Jedini način kojim možemo izliječiti sve rane je preuzimanje odgovornosti za svoj život i traženje vlastitog puta.

Nijedan psihijatar niti učitelj ne može o nama učiti ili pročitati iz neke knjige, nitko ne može znati što je dobro za nekog drugog, baš nitko. Trebamo krenuti od onog što je u nama. I vrijedi biti otvoren za tuđa mišljenja jer nam mogu pomoći da eksperimentiramo i osvjestimo nešto što nismo mogli vidjeti iz našeg dotadašnjeg kuta gledanja. Ali kada se vratimo sa seminara, završimo kavu s prijateljima, ugasimo mobitel nakon razgovora – tada shvatimo da je svatko od nas kapetan svog broda. I bez obzira da li prolazimo kraj najljepših pješčanih plaža ili se borimo sa najjačim olujama, sve što trebamo za plovidbu je u nama samima.

Moji roditelji su uvijek govorili da podržavaju sve moje odluke, ali su jasno dali do znanja da jedino ja mogu donositi odluke koje se tiču mene i jednom kad donesem neku odluku trebam za nju preuzeti punu odgovornost. Ovo se isprva može činiti zastrašujućim jer time gubimo pravo upiranja prstom u ikog, ali istina je zapravo posve drugačija… oslobađajuća je upravo ta sloboda kada gledajući oko sebe prepoznaješ i prihvaćaš prilike za učenje i rast, ali pogled završiš na sebi gdje otkrivaš svoje vlastito remekdjelo.

I posve je logično da nas zanima da li smo uopće na dobrom putu. Aktivno promatranje i mjerenje napretka već samo po sebi daje negativan odgovor na to pitanje. Rad na sebi se ne mjeri satima provedenima u nekom stanju niti se vrednuje diplomama ili rangira u usporedbi s drugima. Rad na sebi se očituje u tišini u kojoj prepoznaješ sve što Jest, u spokoju i slobodi koja zrači jednakim sjajem bez obzira nalazili se u društvu svećenika u najljepšem hramu, sami u svom dnevnom boravku ili među tisućama ljudi na stadionu. Nema tu gradiva kojeg trebamo savladati za dobru ocjenu nego baš suprotno – trebamo zaboraviti sve što smo ikada mislili da znamo. Tek kad u miru otpustimo sve ono što nam ne treba tada se otvaramo kao prazna posuda koja je spremna biti napunjena najljepšim darovima.

Rad na sebi nikako ne bi trebao biti naporan rad gdje na Sebe uopće zaboravimo. Kad odlučiš spoznati Sebe nemaš više potrebe imenovati nijednu tehniku i nemaš potrebe to sve nazivati radom. Na samom početku kada tek zagrebemo ispod površine naš um zaključuje da imamo puno posla i da nas čeka naporan rad. S vremenom pak razbijamo tu iluziju i otkrivamo da nema tu ni muke ni nauke već se vraćamo k Sebi, a na tom Sebi se nema što raditi.

Naš zadatak je da maknemo sve ono što nam zaklanja vidik na pučinu i da skidanjem onog što nismo živimo ono što Jesmo. Jedino na taj način obogaćujemo ljepotu života u cjelini, vlastitog i svih ljudi, za dobrobit sviju – jedino to bi i trebao biti cilj onog što zovemo “rad na sebi”.

- Nikolina Tomašković

Put do tišine

sPut do tišine često je prožet očekivanjima i kontrolom, ali svejedno se kad-tad dogodi neki susret s divotom, Nulom, Beskonačnosti… Kad shvatimo da su programi puno širi od našeg svjesnog poimanja možemo se zaigrati sa prepoznavanjem programa kao da iglom bušimo balončiće i za svakog sami sebi dajemo bodove. Ali prije ili kasnije shvatimo da se igramo sami sa sobom i u svakom slučaju na kraju gubimo jer takva igra je jedino trening za um.

I kad kao hrabri vitez jurišamo na programe, pitamo se jel bi možda bilo pametnije bježati od njih? Maloprije sam pročitala misao koja kaže da ne postoji prosvjetljenje van svakodnevnog života. I ne bih mogla to bolje reći… Kad meditiramo u tišini i hopsamo pod tušem, svejedno se može dogoditi da se sutradan raspadnemo na prvi komentar šefa. Jel to znači da ne trebamo izlaziti iz kuće? Naravno da ne. Baš na tome trebamo biti zahvalni i baš zato hopsamo. Ne trebamo bježati od svakodnevnice već upravo suprotno. Danas sam hodajući po kući u jednom trenutku slučajno ostala u mraku na stepenicama i shvatila da mog programa “upali-svjetlo-jer-se-bojim-mraka” nije bilo. I stojim ja tako par sekundi i buljim u crni mrak, a u sebi sam doslovce rekla: “Bože kako je lijep ovaj mrak”. E to je hopsanje – biti u mraku i biti okej!

“Hvala Volim te” može biti igra, ali tek kad je odbacimo sva pravila i dopustimo da nam baš svaki “Hvala Volim te” u trenu donese pobjedu, po božanskim pravilima i za pobjedu svih. Kad vjerujemo u moć svakog “Hvala i Volim te” ne trebamo hodati po svijetu kao samoprozvani veleposlanik koji će reciklirati sve programe i tako spasiti svijet – jer to je ego, to je um, nazovite-to-kako-god, ali to ljubav nije… Hopsanjem šaljemo ego u zaborav, um stavljamo u Božanski spa-wellness, a Sebi dopuštamo da svijetlimo u mraku.

Ali ako želimo biti mir i ljubav, kako da to budemo? Pa baš to – Budi. Trebamo učiti od cvijeća i drveća… evo svaki tjedan zalijevam svoje prekrasno zelenilo plavom vodom i hranim s Volim te, ali ono i bez toga neće ići po svijetu tražeći sunce. Stoji na svom mjestu i zeleni se – i to je to. Ono je u svom miru, zahvalno što je upravo tu i upravo sada. Ono zna i nema nikakve sumnje da je sunce uvijek tu i daje mu sve potrebno za život.

Niti mi ne bi trebali biti ništa drugačiji. Kroz Hvala i Volim te upijamo sve što nam treba, a Božanski proces fotosinteze se odvija baš kako treba i obasjava u svoj našoj ljepoti. Budimo i svjetlimo – ovdje i sad.

- Nikolina Tomašković

Darežljivost Ho’oponopona

sNedavno smo mijenjali raspored sjedenja u uredu. Prije sam bila okrenuta prema zidu u kutu daleko od prozora tako da me nije dopalo baš puno danjeg svjetla nego je uvijek morala biti upaljena uredska rasvjeta.

Sada kada smo promijenili raspored sjedim do prozora kroz koji mi dolazi divno sunčevo svjetlo, čak i kad je tmuran dan ja obavezno maknem zavjese da pustim svo ono svjetlo koje tog dana mogu dobiti. Bonus te nove pozicije je i lijep pogled na ostatak ureda gdje sjede kolege, a dijele nas zelene biljke kojima smo malo ukrasili ured…

Ali važno je reći da je ideja novog rasporeda bila da dobijemo bolji prostor za sastanke, što smo i riješili, a sve ovo što sam gore navela je zapravo samo bonus

To me podsjetilo na ono što dobivamo kada hopsamo…

Najčešće počnemo prakticirati ovu tehniku jer želimo riješiti neki problem, ali onda naučimo da sa HO zapravo i ne rješavamo problem onako kako smo to zamislili nego prije svega učimo biti u miru sa našim problemom. Učimo kako bez očekivanja i sa punim povjerenjem pojmiti ne da će sve biti u redu nego je već i sada sve u redu. A dok to učimo, dolazimo do lekcije da nema nikog vani i kroz to otkriće ispari sve ono što doživljavamo kao “problematični odnosi sa drugim ljudima”. I onda dalje, kad maknemo te “očite probleme” prepoznamo da ima još svašta-nešto što uopće nismo niti doživljavali kao problem, ali nam svejedno remeti mir.

Ali sada znamo da to sve možemo fino izhopsati Sada znamo da su to sve programi koje možemo otpustiti – sve ono što doživljavamo kao problem i sve ono čega uopće nismo niti svjesni – na nama je samo da čistimo, čistimo i čistimo. A HO je jako darežljiv i daje nam puno bonusa – često mislimo da čistimo jednu situaciju, a očisti se nešto posve drugo – odlično!

I tako malo pomalo sve češće dohopsamo u beskonačni mir. A iz tog mira nema povratka – ne zato jer to nije moguće, već zato jer nam to više nema smisla.

I uvijek možemo navući zavjese, ako baš želimo, ali ipak radije biramo uživati u tom prekrasnom čistom svjetlu jer jednom kada ga osjetimo ne pristajemo na ništa manje. Čak i u najoblačnijim danima znamo da je sunce tamo, a hopsanje je toliko moćno da miče i zavjese i oblake. Na nama je samo da kažemo: neka bude svjetlo… odnosno HO rječnikom: Hvala volim te…

 

-Nikolina Tomašković

Ho’oponopono “turneja”

sHo’oponopono je drevna havajska tehnika rješavanja problema uz koju ćete naučiti kako na najlakši način riješiti svoje probleme i krenuti putem ljubavi, sreće i blagostanja!

Na predavanju će govoriti Kristina Bulešić i Karmen Jerković koje godinama unazad uspješno promoviraju ovu tehniku i rad Mabel Katz, bestseller autorice i jednog od najvećih autoriteta u ovom području. U Beogradu i Novom Sadu pridružit će nam se i Siniša Ubović (više o Sinišinom radu na http://www.putpromene.com).

Dobrodošli ste SVI – i vi koji već uživate u blagodatima ove tehnike kao i svi vi koji prvi put čujete za nju, jer ono što se događa na ho’oponopono susretima je uistinu nesvakidašnje iskustvo.

Raspored predavanja:

9. rujna - BEOGRAD, Hotel Holiday Inn, u 19.00 h, cijena 2000 din, prijave i info na +381 64 922 34 73
10. rujna - NOVI SAD
, Afirmacioni centar Life School, u 19.00 h, cijena 2000 din, prijave i info na + 381 21 450 000
12. rujna – SARAJEVO, (informacije uskoro)
13. rujna – OSIJEK, Centar osobne moći (Dvorana Olimp, Prolaz J.Leovića 13), u 11.00 h, cijena 100 kn, prijave i info na +385 99 477 47 47
15. rujna – RIJEKA, Udruga Auris, u 18.00 h, cijena 100 kn, prijave i info na +385 99 389 9681
16. rujna – PULA, Dom Hrvatskih branitelja (Kavana Mozart), u 18.00 sati, prijave i info na +385 99 477 47 47
17. rujna – LJUBLJANA, Austria Trend Hotel, u 18.00 h, cijena 15 eur, prijave i info na mail info@spremenizivljenje.si

* predavanje traje 2 sata, prijaviti se možete slanjem poruke sa svojim imenom i prezimenom na navedeni broj mobitela ili mail

U nastavku prenosimo poruku Kristine Bulešić s kojom ćemo se družiti na ovom jedinstvenom predavanju.

“Često me pitaju kako znam da li djelujem iz Programa ili Inspiracije?
Odgovor je da ne znam. Ne znam objasniti riječima, to je jednostavno „onaj osjećaj“, kada znaš da je TO TO. Osjećaj koji mnogi nazivaju intuitivnim. I sigurna sam dragi moji da ste ga svi osjetili.
Kada „čistimo“ ( sa alatima Ho’oponopona) stare Programe, kada izađemo iz ograničavajućih obrazaca i oslobađamo se uvjerenja, dobivamo prostor da djelujemo iz Inspiracije, dajemo dozvolu da poruka stigne iz Inspiracije. Čisteći, mi ne znamo koji je Program „otpao“, al to i nije važno, jer otpada onaj koji je sad na redu.
Ho’oponopono je zaista najlakši način. Danas to znam. Iako mi se na početku činio kompliciranim, upravo zbog svoje jednostavnosti. I zato, jer treba biti ustrajan u primjeni njegovih alata. I zato, jer um stalno hoće neke odgovore, traži objašnjenja..a ovdje gotovo da ih nema.
Koristeći Ho’oponopono alate mi tražimo, a Univerzum uvijek odgovara, primamo čudesne darove. Ali se moramo odvojiti od rezultata. A za mene je to bila nemoguća misija. A onda sam u jednom trenutku jednostavno shvatila da čisteći dolazim sve bliže u svoje izvorno stanje, a to je radost i unutarnji mir. Sve se više približavam mogućnosti da spoznam sebe. Da otkrijem tko sam ja?!!!

To ne znači da će u nama i oko nas uvijek sve biti savršeno, dapače, mnogo je tu zahtjevnih/izazovnih situacija, ali je danas moja REAKCIJA na njih 100% DRUGAČIJA. Tajna je u tome da budemo otvoreni i fleksibilni, jer mi zapravo ne znamo odakle će nam doći ono što je za nas najbolje. Jedna od osnove u HO je prihvatiti 100% odgovornost za sve što nam se događa. Ne krivnju, nego odgovornost. Odgovornost je sposobnost davanja odgovora. Ja sam to smatrala istim, dok nisam srela Ho’oponopono. I bio je to veliki „teret“, kad se osjećaš krivim za sve ili za većinu što ti se događa. Kada sam osvijestila i prihvatila razliku, u moj je život ušla SLOBODA.

U protekle su se dvije godine na mojem putu dogodile mnoge promjene, one lijepe i one manje lijepe. Mnoge od njih se ljudima iz moje okoline čine i smatraju ih čudima, a ja kažem: hvala hvala hvala…volim te volim te volim te ( alat o kojem ćete čuti na predavanju). Prošlo je dvije godine od kada sam srela HO i Mabel Katz, predivnu ženu, smatranu jednom od najvećih autoriteta na području Ho’oponopona, i danas veselo mogu reći da su hvala i volim te postali dio mene, „vrte“ se u pozadini i ne razmišljam više o njima. Spojili su se sa mojim disanjem. Divno!!!

Dragi svi, POZIVAM VAS da nam se pridružite!!! Biti će to predivno druženje u kojem imate priliku čuti mnogo različitih čudesnih priča od divne Karmen Jerković i Siniše Ubovića, te iz „prve ruke“ saznati koji su koraci meni bili potrebni da bi moj Život postao jednostavan, jer Život u svojoj biti to i je. A prilika je to i za ogromno grupno zajedničko čišćenje starih Programa.

Vidimo se, radujem se!!!

S ljubavlju i zahvalnošću,
Kristina
Hvala hvala hvala

„Putovanje je dugo. Mnogo je toga za očistiti, za izbrisati. To je cjelodnevni posao, al je zato rezultat neprocjenjiv. U tom procesu možemo iskusiti ljubav, uživati u životu, spoznati da smo savršeni takvi kakvi jesmo i privući bilo što bez napora. Možemo naučiti biti ono što jesmo i kako bezuvjetno voljeti. Možemo birati između patnje ili sreće, bolesti ili zdravlja, straha ili ljubavi. Što god odlučili, u redu je. Bit će to naša odluka.“ ( Mabel Katz,odlomak iz knjige Najlakši način)

tour

 

Preuzeto s: http://www.inspiracija.hr/najave/najava-predavanje-uvod-u-hooponopono/

 

 

 

Emisija Najlakši način – Ho’oponopono novosti, 03.09. u 19.00 sati!

Najlakši način s Karmen

Nakon kratke (a nama se činilo duuuge) ljetne pauze, ponovo počinjemo s našim emisijama Najlakši način!
Prva ovosezonska emisija je o svemu što se događa i što će se događati vezano uz HO. Možete se uključiti jednostavnim klinkom na link: http://bit.ly/Emisija-Najlaksi-Nacin-sa-Karmen koji će biti otvoren od 18.00 sati.

Kao i uvijek, bit će vremena i za vaša pitanja. 

Vidimo se sutra u 19.00! 

Kako znati jeste li tutto completo hopsić ili ste otpornik-analitičar?

sJedna zanimljiva psihološka studija je provedena nad grupom ljudi. Svatko od sudionika je napisao tri riječi na komadu papira: “kokoš”, “nos” i “jabuka”. Tada su istraživači pitali sudionike neka jednostavna pitanja i tražili da brzo odgovore na njih:

“Koliko je 2+2?”
“Koje je boje nebo?”
“Navedi jednu vrstu peradi.”
“Navedi jedan organ na licu.”
“Koliko je 13-3?”
“Kako se zoveš?”
“Navedi jednu vrstu voća.”
Od 10 sudionika, osam ih je na sva pitanja odgovorilo riječima navedenim na papiru!

Tako radi “Volim te, Hvala ti”. Kada počnemo ponavljati te riječi, prvo se pojavi otpor i bunt: “Pa ovo je glupo, ne može to biti, ne mogu ja to, nema to veze ni sa čim!”. Ako to izguramo, počinje analiza. Ako to preživimo, nastupa prihvaćanje. Tek nakon toga nastupa ravnodušnost: djelovanje iz Srca i predanost povjerenju.

Znači ovako bi izgledao hopsi test:
Tri riječi na papiru su “Volim te”, “Hvala ti”, “Volim te”. Pitanja su (i na njih se može i polakše odgovarati :D):

“Tko si ti?”
“Kako se zoveš?”
“Koji broj cipela nosiš'”
“Koliko je sati?”
“Je li ture bure valja?”
“Navedi svoju najznačajniju osobinu.”
“Koje je boje Svemir?”

Hopsići u uznapredovaloj fazi će na sva pitanja odgovoriti sa “Volim te”. Ovi iz ranijih faza će ili reći da kakva su to besmislena pitanja ili će pak ići analizirati koje je boje Svemir.

- Neno Lubich

 

Najljepše što možemo nekome dati

sDa vas netko upita što je najljepše što možemo dati drugima, što bi rekli?

Osim ljubavi, pažnje, nježnosti, zahvalnosti… postoji dar slobode. Poštivanje tuđe slobode podrazumijeva da dotičnu osobu prihvaćamo u potpunosti i u nama ne postoji potreba da je mijenjamo i krojimo prema našim očekivanjima. Stav poštivanja tuđe slobode označava želju da samo uživamo u prizoru koji pruža voljeno slobodno biće. Eventualno ćemo maknuti nešto što smeta tom našem dragom stvorenju.

Koliko je ljudi u vašem životu čiju slobodu poštujete i koliko je ljudi koji poštuju vašu slobodu?
Ljudski je „znati bolje“… ne želim nikome natovariti uvjerenje, ali svi mi čistimo ljubomoru, posesivnost, perfekcionizam, sklonost kritici – ako nije naša, zrcali nam se odnekud.

Bog poštuje našu slobodu. Smatram to jednim od najljepših izražaja njegove ljubavi.
Imamo toliku slobodu da možemo preuzeti potpunu, 100 % – tnu odgovornost nad našim životima, možemo odabrati hoćemo li proživjeti naše živote u bijedi ili u radosti i svaki tren imamo priliku odlučivati o tome. Ako nismo sigurni da smo ispravno odlučili – isti tren se možemo predomisliti. U svakom trenu možemo donijeti novu odluku. Mi to i radimo. U svakom trenu našeg života mi odlučujemo…

Kada vidimo da u životu ponavljamo iste obrasce, vrtimo se u krug i mučimo se – ljuti smo, negodujemo, analiziramo, razmišljamo i pričamo o našim problemima – množimo uvjerenja i samo se dalje beznadno vrtimo u krug. U svakom trenu donosimo odluku o tome i odabiremo to stanje.

Možda i želimo bolju situaciju, ali dok god mučnu situaciju držimo u mislima, dajemo joj energiju, hranimo je i blokiramo promjenu. I mučimo se.

Vjerujem da nas On i tada gleda i smatra da smo baš savršeni kada se koprcamo s problemima i da ih baš dobro hendlamo.

No, nisam sigurna da je baš na to mislio kada nam je dao slobodu izbora.

U svakom trenu možemo izreći volim te i hvala ti. U svakom trenu možemo započeti proces čišćenja uvjerenja – On je tu, čeka da ga tražimo brisanje, rado će maknuti od nas ono što nam nije potrebno i ono što ometa naš razvoj.

Samo mi to trebamo odlučiti. Sada, u ovom trenu. I samo se prepustiti.

Prema riječima Hew Lena Božanstvo kaže:: “Kada se ti pomakneš, Ja se pomaknem. Kada ti učiniš korak, Ja učinim korak. Ali kada Mi se ti prepustiš, Ja čistim put ispred tebe, baš u tom trenutku – ni minute prije ili kasnije.“

 
 
- Petra Varšić

Seminari Ho’oponopona 2014.g.

sMabel Katz će održati seminar Hooponopona u Zagrebu i Beogradu, krajem ove godine.

U Beogradu 06.-07.12.2014., a u Zagrebu 13.-14.12.2014.g.

Prijavnicu za Zagreb možete preuzeti OVDJE, a za Beograd OVDJE.
Seminar se može plaćati u ratama.

Zadnja rata treba biti plaćena najmanje 15 dana prije seminara.

Seminar će se u Zagrebu održati u hotelu Antunović.

Prvi dan počinje u 13.00 i traje do 19.00 sati. S obzirom da je ovo Mabelin peti seminar na ovom području, seminar u nedjelju umjesto u 13.00 sati, kako je uobičajeno, počinje u 11.00 i završava u 19.00. Hvala Mabel!

Sve informacije možete dobiti na centar.izvrsnosti@gmail.com,

i Skype: karmen.jerković

Više o Ho’oponoponu možete pogledati u emisiji Na rubu znanosti: