Rastakanje zbilje

nnZadivljujuća je jednostavnost hooponopono tehnike. U svega nekoliko jednostavnih koraka ukalkulirana je kompletna mudrost postojanja.

Što će se dogoditi ako stanem pred potpuno prazan zid?
U prvi tren činit će mi se da stojim ispred čisto bijele plohe. Ako ostanem promatrati to bjelilo zida uočit ću da zid i nije baš toliko bijel kako mi se činilo u prvi mah.
Ako izdržim još malo buljiti u zid uočit ću osim boje zida i teksturu zida, pa i oblike u toj teksturi. Um će se buniti da je dosadno stajati ispred “bijelog” zida i moguće je da će se moja pažnja s zida prebaciti na promatranje sadržaja koji dolaze iz uma. To će se dogoditi jako brzo, toliko da neću niti primijetiti da više ne promatram zid nego verbalno naklapanje uma – iako ću i dalje buljiti u zid.

Um će pričati svoju priču – na taj način pokušat će sam sebe zabaviti – sve samo da ne mora svjedočiti promatranju “ničega”. Odlutat će u prošlost i kreirati budućnost – sve samo da ne boravi u sadašnjosti. Javit će se i neki osjećaji na koje me neće asocirati zid nego um, a moguće je da ću “ja” to povezati sa zidom jer ispred njega stojim i gledam ga cijelo vrijeme.

Jasno je što se tu dešava – sami zid s osjećajima i mislima nema ustvari nikakve veze – sve se dešava u meni, a ne na zidu.
Ako sam toga svjesna, onda neću optužiti “dosadu” bijelog zida, nego ću se pitati: Što je to u meni da sad doživljavam ovu različitost emocija i sadržaja, kad pouzdano znam da to nema nikakve veze sa zidom ispred kojeg stojim. Čim sam izgovorila tu rečenicu ja sam ustvari preuzela odgovornost – priznala sam si da se cijeli spektakl odigrava unutar mene, a ne izvan mene. I to je dovoljno – ne moram specijalno niti sebi niti bilo kome drugome naglašavati da “preuzimam odgovornost” jer riječi u ovom slučaju ne znače ništa, a spoznaja je dokaz da je tome uistinu tako.

Dok svjedočim blebetanju uma počinjem hopsati. I što se sad dešava na svjesnoj razini? Um je zbunjen, jer mu nije jasno od kuda sad taj sadržaj koji se baš i ne uklapa u njegovu konverzaciju. Pita se: Kakav hvala? Što volim te? Kakve su to nebuloze koje uopće ne pašu na ovo o čemu ja pričam cijelo vrijeme?

Hopsanje je zbunjivanje uma – prekidanje filma programa. Moguće je da um postane zabrinut upadicama Hvala i Volim te pa pokuša zaustaviti hopsanje malo jačim programima.
Ako ostanem dosljedna u ponavljanju Volim te, um će (kakav već je praktičan) zaključiti da je neuvjerljiv pa će sam eliminirati neke programe (proglasivši ih neučinkovite), kao što je eliminirao na primjer i promatranje u bijeli zid (u jednom trenutku).

Um voli dominirati i vrlo brzo će se prešaltati na profitabilnu djelatnost ako je to potrebno. Pa tako može postati pravi fan hopsanja. Ne samo da će hopsati po cijeli dan nego će i maltetirati sve ostale s važnošću hopsanja. Svi koji hopsaju će mu biti super, a oni koji ne hopsaju činit će mu se nepodobnim.

S stajališta uma to je jednostavno tako. Nije to neki problem, ako smo toga svjesni – jer je i um onda svjestan da smo ga razotkrili, a onda slijedi neminovno raspetljavanje cijele te zavrzlame.

Hooponopono nije elitna tehnika koja nas vraća u Nulu, jer iz Nule se nismo niti pomaknuli. Hooponopono je sredstvo pomoću kojeg rastačemo zbilju uvjetovanu programima koji ustvari ne postoje… ♥ ♥ ♥

– Dani Ella

Oglasi

3 responses

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s